Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije”, Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar, 2013.
Prijevod: Armin Hadrović
Prethodno: Empirizam – pozitivizam
Među zapadnim učenjacima osim pozitivizma ima i drugih oblika empirizma, koji su umjereniji i imaju manje teškoća. Većina ih prihvata racionalnu percepciju, ali još uvijek vjeruju u neku vrstu fundamentalnosti osjetilne percepcije. Nasuprot njima, postoje i skupine koje vjeruju u fundamentalnost racionalnih percepcija.
Pitanja predočena u ovom potpoglavlju dijele se u dvije skupine: jedna skupina pitanja odnosi se na vrednovanje osjetilnog i razumskog znanja te prednosti jednog nad drugim i o njoj se mora raspravljati u lekciji o vrijednosti znanja; dok druga skupina pitanja govori o njihovoj međusobnoj ovisnosti ili neovisnosti, to jest, jesu li osjetilo i razum potpuno odvojeni i neovisni, ili je racionalna percepcija u cijelosti podređena i ovisi o osjetilnoj percepciji. Druga skupina pitanja može se dalje podijeliti na dvije podskupine: jedna se odnosi na predodžbe; a druga na potvrde. Prva rasprava koja se ovdje razmatra je fundamentalnost osjetila ili razuma s obzirom na predodžbe. Prema našem stavu, nakon prihvatanja posebne vrste pojmova, koji se zovu univerzalijama, i nakon prihvatanja posebne percepcijske moći, koja se zove razum, samo se nameće sljedeće pitanje: je li uloga razuma samo da promijeni oblik te da apstrahira i poopći osjetilne percepcije, ili on sam ima neovisnu percepciju, tako da najviše čemu osjetilna percepcija može služiti jeste da, u nekim slučajevima, pripremi uvjet za događanje racionalne percepcije?
Oni koji vjeruju u fundamentalnost osjetila smatraju da razum nema druge uloge osim apstrahiranja, uopćavanja i mijenjanja formi osjetilne percepcije. Drugim riječima, nema racionalne percepcije kojoj ne prethodi osjetilna percepcija, odnosno, koja ne izvire iz osjetilne percepcije i koja joj nije podređena. Suprotno njima, zapadni racionalisti vjeruju da razum ima neovisne percepcije koje nužno proizlaze iz njegove egzistencije, odnosno one su čovjeku prirođene i da razum ne zahtijeva nikakve prethodne percepcije da bi imao racionalne percepcije. Međutim, ispravan stav je da razum percipira predodžbe, koje su univerzalni pojmovi, kojima uvijek prethode druge, partikularne i individualne percepcije. Nekad je ta partikularna percepcija predodžba koja je rezultat osjetila, a nekad prisustveno znanje koje, zapravo, nije vrstom predodžbe. U svakom slučaju, uloga razuma nije isključivo svedena na mijenjanje oblika osjetilnih percepcija.
Druga rasprava je o fundamentalnosti osjetila ili razuma s obzirom na potvrde (taṣdīqāt). Ovo mora biti razmotreno kao neovisna rasprava koja nije podređena prethodnom problemu, jer otvara raspravu o problemu je li, nakon stjecanja jednostavnih racionalnih pojmova – bilo da su oni podređeni osjetilima ili su neovisni od njih – presudba jedinstva između subjekta i predikata – u kategoričkom sudu, ili presudba uzajamne nerazdruživosti ili razdruživosti, to jest, uzajamne implikacije ili disjunkcije antecedenta i konsekventa u kondicionalnom sudu – uvijek ovisna o osjetilnom iskustvu. Ukratko rečeno, može li razum, nakon dosezanja neophodnih predodžbenih pojmova, suditi neovisno, bez potrebe za pomoći osjetilnog iskustva? Zbog toga nije tačno da onaj ko vjeruje u fundamentalnosto osjetila s obzirom na predodžbe neizbježno mora imati isti stav i u pogledu potvrda. Sasvim je moguće da neko vjeruje u fundamentalnosto osjetila u jednom, a u fundamentalnost razuma u drugom slučaju.
Oni koji vjeruju u fundamentalnosto osjetila u pogledu potvrda, a obično se nazivaju empiristima, smatraju da razum ne može donositi presudbe bez pomoći osjetilnog iskustva. Oni, pak, što u pogledu potvrda vjeruju u fundamentalnost razuma, smatraju da razum ima specifične potvrdne objekte percepcije koje razum percipira neovisno i bez potrebe za osjetilnim iskustvom.
Zapadni racionalisti ove percepcije obično smatraju prirođenim razumu. Oni vjeruju da je razum stvoren na način da ove sudove shvata automatski, to jest sam po sebi. Ipak, ispravan stav je da neovisne racionalne potvrde potječu ili iz prisustvenog znanja ili su dobijene analizom predodžbenih pojmova i upoređivanjem njihovih međusobnih veza. Samo se proširenjem značenja iskustva, tako da ono obuhvati prisustveno znanje, unutarnje intuicije i psihološka iskustva, može smatrati da sve racionalne potvrde zahtijevaju iskustvo. U svakom slučaju, racionalne potvrde ne zahtijevaju uvijek osjetilno iskustvo ili korištenje osjetilnih organa.
Zaključak je da ni mišljenja empirista ni racionalista, bilo u pogledu predodžbi bilo potvrda, nisu u potpunosti ispravna. Ispravan stav u pogledu oba slučaja tiče se stanovite fundamentalnosti razuma. U slučaju predodžbi, to znači da razumski pojmovi nisu isto što i promijenjeni oblik osjetilnih predodžbi, a u slučaju potvrda, to znači da razum nema potrebu za osjetilnim iskustvom da bi načinio posebne vlastite presudbe.
Sažetak
1. Fundamentalnost osjetila ili razuma ima dva značenja: jedno je u smislu davanja prednosti vrijednosti jednog nad drugim, a drugo je u smislu njihove uzajamne neovisnosti ili ovisnosti. Drugo značenje dijeli se u dvije skupine: jedna se odnosi na predodžbe, a druga na potvrde.
2. Pod fundamentalnošću razuma kod predodžbi ne namjerava se to da su racionalne predodžbe upravo osjetilne predodžbe promijenjenog oblika.
3. Pod fundamentalnošću razuma kod potvrda namjerava se to da sve racionalne presudbe nemaju potrebu za osjetilnim iskustvom.
Nastavak: Uloga razuma i osjetila u predodžbama