Gazalijevi didaktički stavovi

Preuzeto iz trećeg sveska knjige “Stavovi islamskih mislilaca o obrazovanju i odgoju”
Napisao i priredio: SEMT – Institut za proučavanje i pisanje udžbenika za univerzitete humanističkih nauka, Qom, Iran
Prevod: Lutfi Akbaš i Sedad Dizdarević

Prethodno: Odgojni ciljevi

Gazali je istaknuti pedagog koji je svoj život posvetio učenju, poučavanju i pisanju didaktičke literature, u općem značenju te riječi, a tokom svog poluvjekovnog života praktično je bio učenik ili učitelj, ili je pak pisao knjige o islamskim učenjima. On u svojim djelima govori o nauci, učenju, poučavanju, učitelju, učeniku i nastavnoj građi i te teme pojašnjava iz perspektive epistemologije, filozofije, didaktike i iz religijsko-aksiološkog ugla. S obzirom na našu temu, nešto ćemo reći o tome.

Gazalijeva metodička sumnja i kao posljedica toga duboki preobražaj ličnosti do kojeg je došlo, pored toga što je prema riječima Fejza Kašanija[1] otvorio njegove oči i oživio ga, imao je i određene društvene i znanstvene učinke. Jedna od tih koristi, koja je Gazalija učinila poznatim širom svijeta i koja je rezultirala nastankom njegove trajne enciklopedije, jeste njegova velika pažnja posvećena srcu, iskrivljavanju vjerskih znanosti i preobražaju vjerskih učenjaka, što je u konačnici rezultiralo njegovim ozbiljnim naporom da oživi vjerske znanosti u obliku istoimene knjige, pod naslovom Ihjau ‘ulumi-d-din (Oživljavanje vjerskih znanosti).

Gazali je ovo izuzetno vrijedno djelo započeo analizom znanosti. On u ovoj raspravi oslanjajući se na Kur'an, sunnet, razum i praksu razumnih, prvo govori o vrijednostima znanosti, poučavanja i učenja, potom pristupa podjeli znanosti i spominje semantički preobražaj nekih riječi u okviru islamskog učenja. Gazali analizira neke uzroke popularnosti rasprava i diskusija među ljudima kao i nedaća i uvjeta znanstvene dijalektike (džedel ilmi) i diskusija. Nekoliko stranica posvećuje propisima ponašanja učenika i učitelja i spominje ono što šteti nauci, kao i znakove nebeskih i zemaljskih učenjaka, a izlaganje završava pojašnjavanjem vrlina i vrstama razuma.

Vrlina znanja

Mnogi kur'anski ajeti ukazuju na ovu vrlinu, a Gazali se bavi samo manjim dijelom njih. Naprimjer:

U ajetu:

شَهِدَ اللهُ أَنَّهُ لاَ إِلَهَ إِلاَّ هُوَ وَ الْمَلاَئِكَةُ وَ أُوْلُواْ الْعِلْمِ

Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega, a i meleci i učeni.[2] Bog prema redoslijedu govori o svojoj čistoj biti, melecima i potom o učenjacima, a to je pokazatelj odličja, veličanstvenosti i visokih stepena koje učenjaci imaju.

Bog u ajetu:

يَرْفَعِ اللهُ الَّذِينَ آمَنُوا مِنكُمْ وَ الَّذِينَ أُوتُوا الْعِلْمَ دَرَجَاتٍ

Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje.[3], govori o prednosti učenjaka u odnosu na vjernike. Ibn Abbas je tumačeći ovaj ajet rekao: “Učenjaci su sedam stotina stepena ispred ostalih vjernika, a između svakog od tih stepena razdaljina je koliko pet stotina godina.”

U ajetu:

قُلْ هَلْ يَسْتَوِي الَّذِينَ يَعْلَمُونَ وَ الَّذِينَ لَا يَعْلَمُونَ

Reci: “Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Samo oni koji pameti imaju pouku primaju!”[4] Bog u obliku negacijskog pitanja govori o prednosti učenih nad onima koji to nisu.

U ajetu:

إِنَّمَا يَخْشَى اللهَ مِنْ عِبَادِهِ الْعُلَمَاء

A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni.[5] ukazuje se da se samo učeni boje Boga.

Nauka ne samo da uzrokuje strah (od Boga) već donosi i moć, kao što se u ajetu:

قَالَ الَّذِي عِندَهُ عِلْمٌ مِّنَ الْكِتَابِ أَنَا آتِيكَ بِهِ قَبْلَ أَن يَرْتَدَّ إِلَيْكَ طَرْفُكَ

“A ja ću ti ga donijeti” – reče onaj koji je učio iz Knjige – “prije nego što okom trepneš”[6] ukazuje na moć koja proizlazi iz znanja.

Znanje, pored straha i moći, učenjaku donosi posebno i duboko razumijevanje kao što se može zaključiti iz ajeta:

وَ قَالَ الَّذِينَ أُوتُوا الْعِلْمَ وَيْلَكُمْ ثَوَابُ اللَّهِ خَيْرٌ

“Teško vama!” – govorili su učeni – “onome koji vjeruje i čini dobra djela bolja je Allahova nagrada.”[7] osoba koja ima znanje može razumjeti veličinu Onoga svijeta. Ili pak u ajet:

وَ تِلْكَ الْأَمْثَالُ نَضْرِبُهَا لِلنَّاسِ وَ مَا يَعْقِلُهَا إِلَّا الْعَالِمُونَ

To su primjeri koje Mi ljudima navodimo, ali ih samo učeni shvataju.[8]Ispravno razumijevanje primjera koja Uzvišeni Bog navodi pripisuje se samo učenjacima.

U Kur'anu se učenjaci ponekad u određenom pogledu predstavljaju kao jednako vrijedni i na jednakom stepenu sa Božijim poslanicima:

وَلَوْ رَدُّوهُ إِلَى الرَّسُولِ وَ إِلَى أُوْلِي الأَمْرِ مِنْهُمْ لَعَلِمَهُ الَّذِينَ يَسْتَنبِطُونَهُ مِنْهُم

A da se oni s tim obrate Poslaniku ili naredbodavcima svojim, saznali bi od njih ono što žele da saznaju.[9] Vidi se da u ovom ajetu Bog razumijevanje zbiljske presude uslovljava zaključivanjem učenih i u tom pogledu ih stavlja na ravan poslanika.

U suri A‘raf stoji:

يَا بَنِي آدَمَ قَدْ أَنزَلْنَا عَلَيْكُمْ لِبَاسًا يُوَارِي سَوْءَاتِكُمْ وَرِيشًا وَ لِبَاسُ التَّقْوَىَ ذَلِكَ خَيْرٌ ذَلِكَ مِنْ آيَاتِ اللهِ لَعَلَّهُمْيَذَّكَّرُونَ

O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali, odjeća čestitosti, to je ono najbolje. – To su neki Allahovi dokazi da bi se oni opametili.[10] Po Gazalijevom mišljenju, u ovom ajetu se pod odjećom misli na znanje, a pod raskošnim odijelom na čvrsto uvjerenje, dok “odjeća čestitosti” predstavlja stid.[11] Općenito, želi se reći da “odjeća znanja” pokriva “nagost neznalica” kao što odijelo pokriva ono što je ružno na tijelu. “Raskošno odijelo”, onako kako je upotrijebljeno u Kur'anu, predstavlja mekano, lijepo i elegantno odijelo, a čvrsto uvjerenje predstavlja znanje čija je oprečnost nemoguća i to je ukras učenjaka, a odjeća čestitosti čiji je rezultat stid predstavlja prvi proizvod znanja.[12]

Uzvišeni Allah u dva ajeta:

خَلَقَ الْإِنسَانَ. عَلَّمَهُ الْبَيَانَ

Stvara čovjeka. Uči ga govoru.[13] Ukazuje da čovjeku – time što ga poučava govoru – daruje blagodat na kojoj se ne može dovoljno zahvaliti[14] a znanje smatra životom i duhom:

أَوَ مَن كَانَ مَيْتًا فَأَحْيَيْنَاهُ

Zar je onaj koji je bio u zabludi, a kome smo Mi dali život…[15]

كَذَلِكَ أَوْحَيْنَا إِلَيْكَ رُوحًا مِّنْ أَمْرِنَا

Na takav način Mi smo ti poslali Duha iz Našeg Svijeta zapovijedi.[16]

U predajama, još više nego u kur'anskim ajetima, ukazuje na prednost i vrijednost znanja. Od Poslanika se prenosi:

“Učenjaci su nasljednici poslanika.”[17] S obzirom da za čovjeka nije moguće zamisliti uzvišeniji stepen i položaj od poslanstva, prema tome nema veće počasti i položaja od nasljeđivanja poslanika. Ovo nasljeđivanje se odnosi samo na učenjake.

Poslanik, s.a.v.a., je drugom prilikom rekao: “Kome Bog želi dobro on ga uputi u razumijevanje vjere (fikh) i na Pravi put.” U ovom hadisu pod fikhom se ne misli na uobičajeno i terminološko značenje ove riječi, već na njeno leksičko značenje, a to je razumijevanje i poznavanje vjere. Prema tome, nema većeg dobra od znanja, a bez znanja nije moguće dostići ispravnost niti postići sreću.

Nauka i mudrost mogu voditi ka promjeni društvene klase učenjaka, naprimjer može robove dovesti do vlasti, kao što se od Poslanika, s.a.v.a., prenosi: ”Mudrost povećava čast i ugled časnih ljudi, robove uzdiže i na kraju ih postavlja na mjesto vladara.”[18] Ovo je ovosvjetska odlika znanja i jasno je da je njena onosvjetska korist daleko veća i vrednija.

Prenosi se da je hazreti Alija, a.s., rekao Kumejlu: “Nauka je bolja od imetka, jer nauka čuva tebe, a ti si čuvar imetka. Nauka je vladar, a imetak je ono čemu se sudi. Imetak se smanjuje trošenjem, a nauka se povećava dijeljenjem.”[19]

Također, hazreti Alija je rekao: “Učenjak je vredniji od postača koji cijelu noć ibadeti i bori se na Božijem putu. Smrt učenjaka je pukotina u islamu koja se može zatvoriti samo pomoću drugog učenjaka koji ga nasljeđuje.”[20]

Također se hazreti Aliji pripisuje sljedeće:

ما الفخر الا لاهل العلم انهم                      علی الهدی لمن استهدی أدلاء

قدر کل امریء ما کان یحسنه                                و الجاهلون لاهل العلم اعداء

ففز بعلم تعش حیّاً به ابداً                               الناس موتی و اهل العلم أحیاء

Nema ponosa izuzev za one koji su učeni, jer

Oni su upućeni i upućuju one koji traže uputu

Vrijednost svake osobe je po mjeri onoga što smatra vrijednim

Neznalice su neprijatelji učenjaka

Spasi se naukom da uz nju vječno živiš

Obični ljudi su mrtvaci, a učenjaci živi.[21]

Gazali se prilikom pojašnjavanja vrijednosti znanja ne zadovoljava samo Kur'anom i predajama, već se poziva i na logičku argumentaciju.

On kaže: “Ono što je poželjno i privlačno ili je samo po sebi poželjno ili je poželjno po drugome ili je poželjno po sebi i po drugom. Između ovo troje ono što je samo po sebi poželjno je u odnosu na drugo dvoje vrednije.[22]

Gazali smatra da je znanje po sebi poželjno i spada među pojave koja su po sebi vrijedne. On znanje općenito smatra vrijednim po sebi bez obzira na predmet znanja i spoznaje. Po Gazalijevom mišljenju čak je i magija (sihir) časna s obzirom na činjenicu da predstavlja neku vrstu znanja, mada u pogledu vrijednosti spada u neispravne (batil) znanosti. To je zbog toga što znanje predstavlja suprotnost neznanju, neznanje je tama, a tama je slična mirovanju, dok nema neke razlike između mirovanja i nepostojanja. Drugim riječima, neznanje je ništavilo i nepostojanje, a znanje postojanje i jasno je da je postojanje bolje od nepostojanja. Uputa, istina i svjetlost potpadaju pod postojanje. Prema tome, ako je postojanje vrednije od nepostojanja onda je i znanje odabranije od neznanja, jer je znanje postojanje, a neznanje nepostojanje.[23]

Pored ove ontološke argumentacije, Gazali smatra da je znanje sredstvo postizanja sreće na Onom svijetu i približavanja Bogu i uvjeren je da bez znanja nije moguće postići Božiju blizinu, a upravo je Božija blizina vječna sreća. Stoga, nema ništa vrednije za čovjeka od te sreće. Prema tome, nauka kao sredstvo kojim se postiže čovjekova sreća, za čovjeka je vrjednija od svih drugih stvari.[24] Zanimljivo je znati da Gazali smatra da ništa ne može zamijeniti nauku i nauka nije poput sekandžebina,[25] koji se koristi za smanjenje lučenja žuči, kojeg ukoliko ga ne nađemo možemo zamijeniti nekim drugim lijekom.[26] Nauka nema zamjene i nadomjeska. Pored toga, znanje predstavlja jedno od svojstava savršenstva Uzvišenog Boga, a čast i plemenitost meleka i poslanika ovisi o znanju.[27]

Gazali pozivajući se na ove racionalne i tradicionalne (Kur'an i hadis) primjere i uz pomoć ontoloških argumenata i teološko-dijalektičkih dokaza pokušava potvrditi da je znanje – ukoliko se promatra po sebi – poželjno i najvrjednije ukoliko se uporedi sa ostalim ljudskim osobinama, a ukoliko se uzmu u obzir njegovi plodovi, opet je to najodabranije i najvrjednije ljudsko zanimanje.[28]

Svakako, Gazali znanje ubraja u korisne blagodati, koje su prijatne i lijepe. Tumačeći navedeno Gazali kaže: “Korisno je ono što na kraju donosi korist, a takva je nauka, prijatno je ono što trenutno daje smiraj, a takva je nauka i lijepo je ono što je u svim stanjima dopadljivo, a takva je nauka.”[29] Prema tome, nauka je uvijek korisna, prijatna i lijepa.[30]

Vrlina poučavanja i učenja

Iz onoga što je Gazali rekao o vrlini i vrijednosti znanja može se izvesti zaključak o vrijednosti i vrlini učenja i poučavanja. Međutim, s obzirom da učenje i poučavanje kod Gazalija imaju veliku vrijednost, on o njima govori odvojeno i u cilju dokazivanja teme poziva se na Kur'an, hadis i racionalne dokaze.

1. Poučavanje[31]

U cilju utvrđivanja vrijednosti i značaja poučavanja Gazali se na prvom mjestu poziva na kur'anske ajete i kaže da se naprimjer u ajetu:

وَ لِيُنذِرُواْ قَوْمَهُمْ إِذَا رَجَعُواْ إِلَيْهِمْ لَعَلَّهُمْ يَحْذَرُونَ

I neka opominju narod svoj kad mu se vrate, da bi se Allaha pobojali.[32] govori o poučavanju i upućivanju. U ajetu:

وَ إِذَ أَخَذَ اللهُ مِيثَاقَ الَّذِينَ أُوتُواْ الْكِتَابَ لَتُبَيِّنُنَّهُ لِلنَّاسِ وَ لاَ تَكْتُمُونَهُ

A kada je Allah uzeo obavezu od onih kojima je Knjiga data da će je sigurno ljudima objašnjavati i da neće iz nje ništa kriti[33] ukazuje se na obaveznost obrazovanja.

Kao što se iz ajeta:

وَ إِنَّ فَرِيقًا مِّنْهُمْ لَيَكْتُمُونَ الْحَقَّ وَ هُمْ يَعْلَمُونَ

Ali neki od njih doista svjesno istinu prikrivaju.[34] razumije zabranjenost skrivanja znanja. Nakon navođenja ajeta kao što su: Fussilet, 33; Nahl, 125 i Džumu‘a, 2. Gazali se posvećuje hadisima kako bi približio vrijednost i značaj obrazovanja:

Kada je Poslanik poslao Muaza u Jemen, rekao mu je: “Ukoliko Bog tvojim posredstvom jednu osobu uputi, za tebe je bolje od Ovog svijeta i onoga što je na njemu.”

Na drugom mjestu je rekao: “Ko god nešto nauči kako bi druge poučio, bit će mu data nagrada sedamdeset iskrenih (siddik) poslanika.”

Govoreći o onima koji izbjegavaju poučavati ljude Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ko god nauči nešto i to sakrije Bog će mu na Dan proživljenja staviti uzde od vatre.”

Također, Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Kako je lijep poklon i nagrada mudrost! Ukoliko je čuješ i njome ovladaš i podučiš njoj svoga brata muslimana, imat ćeš nagradu kao da si ibadetio cijelu godinu dana.”

U drugom hadisu se prenosi da je Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Lijepa riječ koju vjernik čuje, primjeni u svom životu i druge pouči njoj vrjednija je od godinu dana ibadeta.”

Božiji poslanik, s.a.v.a., je u jednoj od svojih predaja učenje i poučavanje uporedio sa sjećanjem i spominjanjem Boga te je rekao: “Dunjaluk i sve ono što je na njemu je prokleto, izuzev sjećanja na Boga, učenja i poučavanja.”

2. Učenje[35]

 Učenje nije ništa manje vrijedno i neophodno od poučavanja i u pravilu to dvoje su međusobno zavisni. Međutim, u cilju potvrđivanja navedene teme Gazali navodi kur'anske ajete, hadise kao i racionalne argumente. Između ostalih:

Uzvišeni Bog u ajetu:

فَلَوْلاَ نَفَرَ مِن كُلِّ فِرْقَةٍ مِّنْهُمْ طَآئِفَةٌ لِّيَتَفَقَّهُواْ فِي الدِّينِ

Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se upute u vjerske nauke.[36] ljude podstiče na putovanje radi izučavanja.

Kao što u ajetu:

فَاسْأَلُواْ أَهْلَ الذِّكْرِ إِن كُنتُمْ لاَ تَعْلَمُونَ

Pitajte sljedbenike Knjige ako ne znate.[37] ,obavezuje one koji ne znaju da pitaju one koji znaju.

Također i u predajama se jako naglašava važnost i značaj učenja. Tako je naprimjer Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao: “Ko god krene na put sticanja znanja, Bog ga upućuje prema Džennetu firdevs.

Poslanik, s.a.v.a., je izučavanje nauka smatrao obavezujućim i naređivao je da se na tom putu trebaju podnositi teškoće dugotrajnog putovanja: “Sticanje znanja je obaveza za svakog muslimana.” “Tražite znanje pa makar i u Kini!”

Položaj i stepen čovjeka koji traga za naukom je toliki da su meleci pred njim ponizni i pomažu mu pri rješavanju teškoća.[38] Kao što je rekao Poslanik, s.a.v.a.: “Meleci iz zadovoljstva prostiru svoja krila onima koji traže znanje.”

Onaj koji traži znanje je u očima Poslanika, s.a.v.a., toliko vrijedan da kaže: “Ko god na putu oživljavanja islama stiče znanje i na tom putu umre, u Džennetu će između njega i poslanika biti samo jedan stepen.”

Učitelj i učenik

Gazali nakon navođenja racionalnih i tradicionalnih dokaza o vrijednosti i značaju poučavanja i učenja govori o učitelju i učeniku i spominje dužnosti i propise ponašanja svakog od njih.

Odvajajući dužnosti učitelja i učenika Gazali ističe: “Jako je mnogo ovih dužnosti, a mi ćemo se posvetiti samo jednom dijelu njih.”[39]

O učitelju Gazali je rekao: “Onoga ko nešto nauči, primijeni u svom životu i druge pouči tome, veličaju na nebesima duhovnog svijeta. Takva osoba je poput sunca, koje samo po sebi svijetli i osvjetljava druge.”[40]

Gazalijevi stavovi o učeniku i učitelju su brojni i zanimljivi. Ovdje ćemo se zadovoljiti samo sa izloženim, jer smo se sa ovim njegovim stavovima nešto više upoznali u sedmom poglavlju.

Nastavna građa

Gazali je u cjelokupnom svom spisateljskom opusu samo jednom i to kratko i usputno govorio o nastavnoj građi u mektebima i preporučio je da se ona predaje djeci.

Po našem mišljenju Gazali nije htio izravno govoriti o toj temi i to ne znači da je zanemario nastavnu građu i da mu nije bio poznat nastavni program. Gazali je zasigurno bio upoznat sa svim fazama obrazovanja i obrazovnim procesom svoga doba. Zar je moguće da bude drugačije, kad je bio istaknuti profesor u najvećoj obrazovnoj ustanovi tog vremena u islamskom svijetu i predavao je u gradovima kao što su Tus, Nišabur, Džurdžan, Isfahan i Bagdad?

Gazali je na polju većine nastavnih predmeta svoga doba poput fikha, usuli fikha, kelama, filozofije, logike, akaida, tefsira, ahlaka, irfana, tesavufa i ekonomije pisao stručna djela što pokazuje koliku pažnju je pokazivao znanstvenim potrebama i nastavnoj građi svoga vremena, posebno na nivou postdiplomskih studija. Prema tome, čini se da je na temelju njegovih odgojno-obrazovnih preporuka i, što je važnije od toga, na temelju klasifikacije znanosti u njegovim djelima moguće izdvojiti nastavnu građu i predmete, koje on favorizira. Stoga ćemo u nastavku navesti klasifikaciju znanosti po Gazaliju:

Historijat klasifikacije znanosti

Najstarija klasifikacija znanosti se pripisuje Aristotelu. To je upravo ona poznata podjela na teorijske i praktične znanosti u kojoj se teorijske znanosti, s aspekta ovisnosti objektivne i mentalne egzistencije o materiji i kretanju, dijele u tri osnovne skupine i to: prirodne znanosti, matematika i metafizika. Praktične znanosti se dijele na etiku, ekonomiju i politiku.[41]

Muslimanski učenjaci su od davnina pokazivali zanimanje za prepoznavanje različitih vrsta znanosti i na tom polju su učinili značajan napor, čiji je rezultat nekada pisanje zasebnog poglavlja, ponekad dijelova unutar određenih poglavlja ili pisanje posebnih knjiga posvećenih toj temi.[42] Možda je prvi koji je u islamskoj kulturi posvetio pažnju klasifikaciji znanosti bio Džabir ibn Hajjan. Međutim, prvo zasebno djelo na tu temu je El-Kindijevo djelo pod naslovom Fi aksami-l-ulum. Od ostalih djela na ovu temu treba spomenuti sljedeća: Ihsau-l-ulum, Farabi; Džavamiu-l-ulum, Emir Ebu Ala Ahmed ibn Muhammed ibn Muzaffar (umro 344.); Resail, Ihvanu Safa, Mefatihu-l-ulum, Harazmi; Meratibu-l-ulum, Ibn Hazm Endulusi, Šifa i Aksamu-l-‘ulumi-l-aklijje, Ibn Sina; Iršadu-l-kasid ila isni-l-mekasid, Šemsuddin Muhammed ibn Ibrahim ibn Said es-Sandžari el-Kefafi, Džamiu-l-ulum, Fahru Razi, Durretu-t-tadž, Kutbuddin Širazi, Juvakitu-l-ulum ve durari-n-nudžum, nepoznati autor iz šestog stoljeća po Hidžri; Mukaddima, Ibn Haldun, Miftahu-s-se‘ade ve misbahu-s-sijade, Taš Kubrazade, Nemuzedžu-l-‘ulum, Dželaluddin Davvani; Kešfu-z-zunun an esami-l-kutub ve-l-funun, Hadži Halifa; Keššaf istilahati-l-funun, Tahanevi; Munesnama, nepoznati autor iz osmog stoljeća po Hidžri, Ebdžedu-l-ulum: Es-sihabu-l-merkum fi bejani-l-envai-l-funun ve aksami-l-ulum, Siddik Hasan Kunuči; Mevsuatu-l-ulumi-l-arabijjeti, Ahmed Zeki Salih; Levamiu‘-l-envar fi džavami‘i-l-ulum, Medžduddin ibn Muhammed ibn Mensur Hasani el-Muejjidi i Džavamiu-l-ulum, Ibn Hazigul Ša'ja.

Iščitavajući klasifikacije znanosti u islamskom svijetu dolazi se do zaključka da su za ovaj posao upotrijebljena tri osnovna pravila i kriterija:

1. Općenitost i posebnost

To znači ići od općih ka posebnim temama i izvoditi posebne teme iz općih. Ovo pravilo predstavlja jedan od najvažnijih i najosnovnijih kriterija klasifikacije znanosti, a i danas ima primjenu.

2. Stajanje (ovisnost, povezanost)

Ovaj kriterij počiva na logičkom slijedu poučavanja znanosti. Pojašnjenje je sljedeće: poučavanje određenih znanosti predstavlja preduvjet usvajanja nekih drugih znanosti. Naprimjer, usuli fikh predstavlja logički i epistemološki uvjet izučavanja fikha, kao što je izučavanje gramatike i sintakse uvjet za bavljenje retoričkim znanostima.

3. Prednost

Klasifikacija se vrši na temelju važnosti i prednosti znanosti. Na temelju ovog kriterija odabranije znanosti imaju prednost u odnosu na one koje su manje vrijedne te se nalaze na vrhu piramide.[43]

Prije nego što se posvetimo klasifikaciji znanosti po Gazaliju dobro je da ukažemo na didaktičku vrijednost klasifikacije znanosti.

U pogledu suštine poučavanja i učenja i u pogledu određivanja i osiguravanja obrazovnih ciljeva klasifikacija znanosti je veoma neophodna. Znanosti se prije svega moraju precizno klasificirati, kako bi se svaka od njih na svom polju istraživala u dovoljnoj mjeri. S druge strane, neophodno je da se postojeće znanosti pobroje kako bi bilo jasno koji skup naučnih smjerova se može nalaziti u okrilju svakog obrazovnog sistema i u njegovim različitim fazama. Sljedeća stvar jeste da se znanosti klasificiraju na temelju važnosti njihovih predmeta izučavanja kako bi učenik znao sa koliko smjerova ima posla i kako bi mogao prepoznati koje su među njima važnije[44] kao što je to rekao Gazali.[45]

Podjela znanosti u Gazalijevim djelima

Gazali znanosti ne dijeli samo radi pobrojavanja ili pak puke podjele. On je zasigurno pri tome imao određene odgojno-obrazovne ciljeve, a to je očito iz njegovog vrijednosnog pristupa znanostima i njihovoj podjeli. Prema tome, Gazalijeva podjela znanosti predstavlja drugo tumačenje nastavne građe i obrazovnog programa prema njemu, jer kada usvajanje određenih znanja smatra obaveznim, a izučavanje drugih nauka zabranjenim on ustvari govori o nastavnoj građi.

Treba reći da su nastavni program i nastavna građa koju je Gazali predstavio u obliku podjele znanosti stoljećima prevladavali obrazovnim sistemima muslimanskih zemalja i da je Gazali preobrazio obrazovni proces u tim zemljama te da je uzrokovao da se neke znanosti zapostave, i da se nekima posveti velika pažnja.

Gazali se najmanje na deset mjesta u svojim djelima bavi pitanjem podjele znanosti na različite načine. Na pet mjesta Gazali znanosti svoga doba dijeli na jedan neuobičajen način i suprotno Aristotelovoj klasifikaciji, što se može naći u prvom i trećem tomu njegovog djela Ihjau ‘ulumi-d-din. U šestom slučaju u djelu Dževahiru-l-Kur'an vjerske znanosti klasificira na temelju kur'anskih ajeta što, čini se, predstavlja Gazalijevu inovativnost i genijalnost. U sedmom i osmom slučaju Gazali tretira filozofiju (u njenom Aristotelovskom značenju) i njegova podjela je pod uticajem Aristotelove klasifikacije znanosti. Međutim, on ovdje obraća pažnju i na vjeru tako da vjerske znanosti smatra diobenom cjelinom racionalnih znanosti (filozofija). Ove dvije podjele susrećemo u njegovim djelima Miradžu-s-salikin i posebno Er-risaletu-l-ledunnijje. U devetom i desetom slučaju Gazali pravi podjelu sličnu aristotelovskoj[46] klasifikaciji znanosti, koja se može naći u djelima Mekasidu-l-felasife i El-munkizu mine-d-dalal.

Gazali u svojoj klasifikaciji koristi metodu “općenitosti i posebnosti” i “stajanje” (vezanost). U svim navedenim klasifikacijama Gazali se bavi i evaluacijom vrijednosti znanosti što samo po sebi pojašnjava vrijednosni sistem koji prevladava u odgoju i obrazovanju po Gazaliju. Međutim, kod njega nije moguće naći podjelu znanosti koja počiva na principu “prednosti”.

Treba reći da iz analize Gazalijevih djela proizlazi da on vjeruje i u nekoliko općih podjela znanosti na temelju kriterija i pravila, koji nisu spomenuti. To su:

1. Historijska podjela – u vezi sa ovom podjelom Gazali govori o tri skupine znanosti: Prva skupina su znanosti koje su bile zastupljene kod drevnih naroda i sada ih više nema. Drugo su današnje, postojeće znanosti. Kada je riječ o trećoj skupini Gazali pronicljivošću, koju treba pohvaliti, kaže: “Ja sam svjetlom svoga unutarnjeg vida spoznao da su u ljudskim mogućnostima i moćima položene znanosti koje još uvijek nisu otkrivene, a koje će biti otkrivene u budućnosti.”[47]

2. U drugoj podjeli kriterij jeste stepen spoznajne[48] moći učenjaka. Gazali u ovoj podjeli ima ontološki pristup spoznaji i na temelju toga govori o tri vrste znanja: prvo su znanja koja čovjek može izučavati, drugo su znanja koja dolikuju melecima i čovjek ih ne može dosegnuti i treće su znanja koja pripadaju samo Božijoj Biti.[49]

3. Naredna Gazalijeva podjela znanosti počiva na izvorima znanosti. U skladu s tim on znanosti dijeli u dvije opće skupine, i to vjerske i svjetovne[50] te ih pojašnjava.[51]

Kao što je navedeno Gazali se na nekoliko mjesta u svojim djelima bavi podjelom znanosti. Kakvoća i količina ove podjele nisu jednaki i ni jedna od ovih podjela sama ne može pojasniti Gazalijevo obuhvatno gledište. Stoga se čini da je najbolji način za sastavljanje podjele znanosti po Gazaliju, sjedinjavanje i sinteza svih podjela koje se mogu naći u njegovim djelima.

Gazali u trećem tomu svog djela Ihja nakon spominjanja Božijeg znanja i znanja meleka ljudsko znanje dijeli na vjersko i racionalno[52] te pojašnjavajući razum i odnos između racionalnih i vjerskih znanosti, racionalne znanosti dijeli na nužne i stečene i potom se bavi tumačenjem ova dva značenja znanosti. Nakon toga, stečena znanja dijeli na dva dijela: ovosvjetska i onosvjetska. Gazali ove dvije vrste znanosti analizira, međutim, ne ide dalje sa klasifikacijom.[53]

                                                                                  ZNANOST

                                               racionalne                vjerske

                                ovosvjetske         onosvjetske

Za upotpunjavanje ove klasifikacije treba se obratiti prvom tomu djela Ihja, jer Gazali u njemu onosvjetske znanosti dijeli na intuitivne (duhovno poimanje) i praktične[54] te pojašnjavajući svaku od njih. Zatim praktične dijeli na egzoterijske i ezoterijske. Nakon pojašnjavanja teme, egzoterijske dijeli na običaje i bogoslužje, a ezoterijske na pohvalne i pokuđene.[55]

                                                                       ZNANOST

                                                           racionalne                vjerske

                                                    stečene        nužne

                              ovosvjetske       onosvjetsk   

                                                    intuitivne      praktične

                                                                  egzoterijske               ezoterijske                    

                                                   bogoslužje        običaji           pokuđene  pohvalne

U ovom dijelu Gazali ne ide dalje, međutim na drugom mjestu u prvom tomu djela Ihja nakon podjele znanja na individualno obavezna, kolektivno obavezna i pohvaljena, uz pomoć dva hadisa: “Traženje nauke je obaveza svakog muslimana i muslimanke” i “Traži nauku makar i u Kini!” pokušava pojasniti šta se misli pod sticanjem znanja koje je obavezno za svakog ponaosob.

Da bi pojasnio temu Gazali kaže: “Po ovom pitanju nema konsenzusa tako da postoji više od dvadeset teorija koje pojašnjavaju značenje i primjer obavezne znanosti o kojoj je riječ u ovom hadisu. Svako smatra primjerom ove vrste znanosti onu znanost prema kojoj gaji simpatije.”

Međutim, da bi primirio savjest učenika i studenata dodaje: “Student treba čvrsto vjerovati da je Poslanik, s.a.v.a., pod ovom vrstom znanosti mislio na praktične znanosti, koje potpadaju pod dvovrsnu podjelu onosvjetskih znanosti.”[56]

Gazali, kako bi pojasnio značenje i primjer ovog hadisa kaže: “Neki su, pozivajući se na hadis: ‘Traženje nauke je obaveza svakog muslimana i muslimanke’, rekli sljedeće: Pod naukom se u ovom hadisu misli na znanje ili nauku o zabranjenom i dozvoljenom. Upravo je iz ova dva hadisa moguće razumjeti značenje nauke.”[57]

Na drugom mjestu značenje riječi nauka iz hadisa: “Traženje nauke obaveza je svakog muslimana i muslimanke.” tumači kao svaku nauku i znanje koji su potrebni muslimanima. To je Gazalijevo najopćenitije tumačenje ovog hadisa i govori o njegovom transreligijskom poimanju znanosti. To je veoma važna kategorija koju je Zeki Nedžib Mahmud nepravedno i nestručno komentirao i optužio Gazalija za uskovidnost kada je u pitanju određivanje primjera znanosti.[58] Nakon što je praktične znanosti studentima predstavio kao primjer individualno obavezujuće znanosti, dijeli ih na vjerovanje, djelovanje i napuštanje da bi potom svaku od njih potanko pojasnio.[59] Nakon toga se bavi kolektivno obavezujućim znanostima koje tumači kao ovosvjetske i ukazuje na njihovu suštinu tvrdeći da su to sve znanosti, zanati i zanimanja potrebna pojedincu i kolektivu. Potom stiže do znanosti koja je u stvari vrednota i vrlina, a ne obaveza i dijeli je na pohvalne i pokuđene znanosti.[60]

U nastavku rasprave govori o vjerskim znanostima i dodaje: “Vjerske znanosti su u svojoj biti i same po sebi pohvalne i među vjerskim znanostima nema pokuđenih znanosti, međutim, ponekad se ono što nije vjersko, pogrešno smatra vjerskim te na taj način nailazimo na pokuđene znanosti među vjerskim znanostima.” Gazali potom vjerske znanosti dijeli na osnovne, izvedene, uvodne i upotpunjavajuće i pojašnjavajući ih, u Ihjau kaže:[61] “Četiri su osnovne: Božija knjiga, sunnet Božijeg poslanika, konsenzus ummeta i predaje od Poslanikovih s.a.v.a. drugova.”[62]

Kao što se vidi Gazali analogiju ovdje ne smatra osnovnom znanošću, ali umjesto toga navodi predaje prenesene od ashaba.

Kada se pojašnjava ovaj Gazalijev stav kaže se da je to zbog toga što Gazali poput nekih horasanskih šafija i po uzoru na Ebu Hamida Esfarajenija (344-406.H.) suprotno Kaffalu Marveziju (327-417 H.) i njegovim iračkim sljedbenicima analogiju ne smatra jednakom Kur'anu, sunetu i konsenzusu učenjaka.[63]

Međutim, istina je ta da po ovom pitanju nije jednostavno donijeti kategorički sud, jer je veoma teško objediniti Gazalijeva mišljenja o ovom pitanju. Naprimjer, u knjizi Mustesfa, kada raspravlja o osnovnim vjerskim dokazima posredstvom kojih se izvode propisi spominje Kur'an, sunet, idžma, razum i istishab.[64] Tu ne govori o analogiji i predajama od ashaba. S druge strane, u istom djelu[65] u raspravi pod naslovom “Ono što se smatra principom, a nije princip” ističe da govor ashaba ne može biti jedan od osnovnih vjerskih izvora za izvođenje fikskih propisa.[66] Treće, Gazali u drugom tomu djela Mustesfa[67] tvrdi da analogija racionalno i vjerski predstavlja jednu od osnovnih izvora vjerskih propisa, a argumenti protivnika ne pobijaju racionalnu i vjersku snagu analogije.[68] On čak ističe da u slučaju kada se vjerski pravnici suoče sa međusobno suprotstavljenim argumentima treba da se obrate analogiji i da na taj način riješe problem.[69] Pored toga, u poglavlju pod naslovom “Vedžd ve sema” u Ihjau u cilju dokazivanja dozvoljenosti semaa (duhovni ples sufija) poziva se na sveti tekst i analogiju.[70]

Prema tome, nije moguće prihvatiti da Gazali u Ihjau predaje ashaba stavlja umjesto analogije, jer takvo što nije učinio u djelu Mustesfa, koje je njegovo djelo o načelima fikha. Također, nemoguće je prihvatiti da Gazali analogiju apsolutno odbija, jer je brani u gore navedenom djelu. Možda se može reći: Gazali u Ihjau ne želi pobrojati i protumačiti argumente fikhskih propisa već mu je namjera općenito tumačenje glavnih principa vjerskih znanosti, što je općenitije od fikha. Stoga, on navodi djela ashaba i u tome nema nikakve prepreke. Gazali se u raspravama koje se ne tiču fikha više puta poziva na predaje ashaba, kako u Ihjau tako i drugim djelima.

Kada je riječ o izvedenim pohvalnim vjerskim znanostima Gazali navodi da su one izvedene iz sadržaja osnovnih znanosti i dijeli ih u dvije vrste: prve su znanosti koje se bave ovosvjetskim koristima čovjeka od kojih su najopćenitije fikh i slične znanosti, a druge su znanosti koje se odnose na onosvjetsko, a to su znanost o stanjima srca, pohvalni i pokuđeni moral.[71]

O uvodnim znanostima kaže sljedeće: “Ove znanosti su poput alatki i preduvjeta za vjerske znanosti.” U ove uvodne (propedeutičke) znanosti Gazali ubraja pisarstvo, gramatiku, sintaksu i leksiku.[72]

Četvrta skupina pohvalnih vjerskih znanosti su upotpunjavajuće znanosti koje su iz Kur'ana ili iz hadisa. Ono što je iz Kur'ana može biti jezičke prirode, poput tedžvida i kira'eta, ili semantičke prirode, poput tefsira, ili je u vezi sa fikhskim propisima, poput derogirajućeg i derogiranog (nasiha i mensuha), općeg i posebnog (am ve has), nedvosmisleno jasnog dijela svetog teksta i doslovnog značenja svetog teksta (nas ve zahir), što se naziva načela fikha, a obuhvata i sunnet. Međutim, dopunjavajuće znanosti u hadisu su znanost o prenosiocima predaja (ilmu-r-ridžal), znanost o predajama (ilmu-d-diraje) i načela fikha (usuli fikh).[73]

Pored navedenog ,Gazali u djelima kao što su Miradžu-s-salikin i Er-risaletu-l-ledunnijje, također, govori o podjeli znanosti. U ovim dvjema podjelama, više nego u ostalim, se bavi filozofskim znanostima (u njihovom aristotelovskom značenju). Naprimjer, u djelu Er-risaletu-l-ledunnijje racionalne znanosti dijeli na tri nivoa. Na prvom nivou su matematika i logika, a svaka od njih ima i svoje podogranke. Na drugom nivou su prirodne znanosti i na trećem metafizika.[74]

U djelu Miradžu-s-salikin u raspravi o sreći istu dijeli na apsolutnu i uvjetovanu, a pojašnjavajući uvjetovanu sreću govori o znanstvenoj sreći. Gazali smatra da se navedena sreća može ostvariti samo putem prirodnih, matematičkih, metafizičkih i političkih znanosti. Izučavanje ovih znanosti smatra zajedničkom obavezom i sredstvom i uvodom za izučavanje znanosti o onosvjetskom.[75]

Po Gazalijevom mišljenju, pored spomenutih racionalnih znanosti određeni zanati i zanimanja, također, spadaju u kolektivne obaveze i preduvjete za izučavanje onosvjetskih znanosti. On ove zanate i zanimanja u jednoj općoj podjeli dijeli na osnovne, izvedene i upotpunjavajuće.

Osnovni zanati i zanimanja predstavljaju osnovu ljudskog života i tu spadaju: poljoprivreda, tkanje, građevinstvo i politika. Uvodni zanati i zanimanja su oni koji imaju ulogu pretpostavke i uvoda za osnovne zanate, a to su: kovački zanat, zanat za obradu pamuka i zanat za izradu užadi. Upotpunjavajući zanati i zanimanja su oni zanati koji upotpunjavaju osnovne i oni ustvari proizvode osnovnih zanata pripremaju za potrošnju poput: mlinarskog zanata, pekarstva, pranja rublja i šivenja.

U nastavku ove podjele Gazali dodaje: “Najodabraniji među ovim zanatima i zanimanjima je politika.” Potom politiku dijeli na politiku poslanika, vladara, učenjaka i propovjednika. Politiku poslanika smatra najvrjednijom politikom, a učenjake smatra sljedbenicima poslaničke politike te dodaje da je posao učenjaka između ostalog da odgajaju i poučavaju.[76]

Iz svega onoga što je rečeno o klasifikaciji znanosti po Gazaliju moguće je načiniti Gazalijevu podjelu znanosti u obliku grafikona koji ćemo predstaviti u nastavku. Jasno mi je da ovaj grafikon nije bez nedostataka, međutim čini se da je on, za razliku od sličnih grafikona i klasifikacija znanosti po Gazaliju, prihvatljiviji i sa manje nedostataka.[77]

Vidjeti grafikon na….          

U ovoj podjeli, koja je plod objedinjavanja i sinteze nekoliko uglavnom nepotpunih podjela, neki od podogranaka se ponavljaju. Naprimjer, ibadet i običaji se ponavljaju tri puta. Ova ponavljanja, od kojih se neka mogu primijetiti u grafikonu, postoje i ja nisam mogao naći prihvatljivo opravdanje za njih.

Pored toga, kada Gazali govori o podjeli znanosti ponekad nailazimo na oprečnosti u njegovim riječima. Naprimjer, u Ihjau intuitivne znanosti (nauka o duhovnom poimanju) ubraja u onosvjetske i tu spadaju spoznaja Božije Biti, svojstava i djela, ali u djelu Er-risaletu-l-ledunnijje spoznaju Božije Biti, svojstava i djela ubraja u metafiziku, koju svrstava među ovosvjetske znanosti.[78]

Sljedeća činjenica je ta da u svojim podjelama ne spominje teologiju i filozofiju. Prilikom pojašnjavanja razloga izostavljanja kelama iz podjele znanosti kaže sljedeće:

“Teologija ima dva dijela. Prvi dio se nalazi u Kur'anu i predajama pa se prema tome nalazi u podjelama. Drugi dio koji se ne nalazi u Kur'anu i predajama je bezvrijedan, jer ne predstavlja ništa više do novotarije, besmislice, rasprave bez rezultata i neispravnog govora.”

Treba reći da Gazali ne odbacuje u potpunosti izučavanje i poučavanje kelama već smatra nužnim da se pojedinci usavrše u ovoj znanosti kako bi zaštitili vjeru od sumnji i kako bi se bavili predavanjem ovog predmeta. Međutim, on ne smatra dobrim predavanje kelama običnim ljudima, već misli da kelamu treba poučavati samo mali broj vrsnih studenata, te da oni koji se bave izučavanjem ove znanosti trebaju imati tri sljedeće osobine:

1. Da samo studiraju i da se ne bave nikakvim poslom, jer ih to može spriječiti da se dublje i potpunije posvete studiranju.

2. Da budu inteligentni, oštroumni i vješti govornici kako bi dobro razumjeli materiju i kako bi je na jedan lijep i prijemčiv način predstavili.

3. Da čine dobra djela, da su vjernici i da se uzdržavaju od griješenja te da nisu u okovima strasti, jer će u protivnom donositi više štete nego koristi.[79]

U nastavku Gazali pojašnjava razlog zbog kojeg filozofiju nije uvrstio u svoju podjelu znanosti. On je uvjeren da filozofija nije odvojena i zasebna znanost, već da ima četiri dijela:

1. Aritmetika i geometrija, koje se nalaze u klasifikaciji.

2. Logika, koja je dio teologije i navedena je u klasifikaciji.

3. Metafizika, čija se pohvalni i dozvoljeni dio nalazi u teologiji i spomenut je u klasifikaciji, a onaj dio koji sadrži nevjerovanje nas se ne tiče.

4. Prirodne znanosti su dio filozofije. Jedan dio je suprotan vjeri i ustvari predstavlja neznanje i nije mu mjesto u klasifikaciji. Drugi dio se odnosi na količinu i kakvoću tijela i nema potrebe za njim.[80]

Gazalijeve riječi u djelu Er-risaletu-l-ledunnijje[81] i Miradžu-s-salikin[82] nisu u skladu sa onim što se gore navodi, jer se iz njegovih riječi navedenih u ova dva djela može zaključiti da izučavanje drugog dijela prirodnih znanosti smatra kolektivnom obavezom. Prema tome, nije tačno da nema potrebe za ovim znanostima.[83]

Na kraju, napominjem da su možda Gazalijeva sufijska stremljenja i njegovo neprekidno naglašavanje teocentričnosti znanosti i nužnosti da se svaka znanost koristi za dostizanje krajnjeg cilja, a to je Božija blizina i susret sa Bogom, uzrokovali da neki istraživači[84] smatraju da on prihvata samo vjerske znanosti, a da drugim znanostima ne pridaje značaj i vrijednost, te da ne prihvata društvene ciljeve za znanosti i da u principu znanost u islamu ima samo značenje vjerskih znanosti i spoznaja. Međutim, Gazalijeva klasifikacija ukazuje na neispravnost ovakvog poimanja i pokazuje da je Gazali vjerovao u dva cilja znanosti i poučavanja, a to su materijalni i duhovni, odnosno ovosvjetski i onosvjetski, koji su međusobno povezani i nemoguće je postići jedan bez drugog. Materijalne znanosti su uvjet življenja, zdravlja, ljudske moći i zdravog sistema pojedinačnog i društvenog života. Bez ovih stvari nemoguće je očekivati prikladne pretpostavke i uvjete za izučavanje osnovnih i duhovnih znanosti. Gazali ističe da znanost treba biti korisna i da treba ostaviti beskorisne i one znanosti koje nemaju nikakve koristi za čovječanstvo. Ova činjenica se danas u filozofiji odgoja pragmatizma jako ističe, što je značajno približava Gazaliju.[85]

Nastavak: Nastavna građa i obrazovne faze po Gazaliju

---