Gradacija bitka, supstancija i akcidencija, nužni i mogući bitak u Ibn Sinaovoj filozofiji

Prevod: Nermin Hodžić

Gradacija bitka (Stupnjevi bića)

U Ibn Sinaovoj ontologiji sva bića nemaju jednaku odliku bitka, već su neka dostojnija nje od nekih drugih. Otuda je riječ o stupnjevima /razinama/ bića. Sam Ibn Sina o ovome veli: “Supstance su najdostojnije bitka, a potom slijede akcidencije, a među samim supstancijama one koje nisu tjelesne dostojnije su bitka od onih tjelesnih, izuzimajući prvu materiju (materia prima, ar. hayula al-ula), jer tri su vrste supstancija: tvar, oblik i odvojena (netvarna) supstancija. Ova potonja nije ni tijelo, niti dio njegov, te je njezin bitak (postojanje) neizbježan, pošto tijelo i njegovi dijelovi jesu posljedica, a čovjek, na koncu, dolazi do supstancije koja je odvojeni, za tvar nevezani uzrok. Dakle, najpreči su postojanju (najdostojniji odlike bitka) odvojene supstancije, pa onda oblici, pa tvar koja, doduše, jeste uzrok tijelu, ali ne i bivstvodavni uzrok (davatelj bitka), već je primateljka ozbiljenja bitka. Tijelo ima tvar i uz nju još i oblik, s tim što je tvar savršenija. Nakon njih dolazi akcidencija, a na svakom od ovih stupnjeva (egzistencijalnih ravni) postoji niz egzistenata koji se međusobno razlikuju po bitku.”[1]

Supstancija i akcidencija (jawhar wa ‘arad)

S druge strane, Ibn Sina dijeli bića (egzistente) u dvije kategorije: supstancije i akcidencije. Supstancije su oni egzistenti koji opstoje po sebi (subzistentni su, ar. qa'im bi zat), dok akcidencije ovise o supstancijama. On o ovome piše: “Stvari postoje (bivstvuju) ili snagom vlastite biti (ar. bi zat), kakav je slučaj sa čovjekovim “biti čovjek” ili snagom akcidiencije (ar. bil-‘arad), kakav je slučaj sa Zejdovim “biti bijel”. Stvari koje postoje snagom akcidiranja nemaju potpuno logičko određenje – definiciju (hadd). Njih sada ostavljamo po strani, a posvećujemo se onim stvarima koje jesu po sebi. Prvi odjeljak takvih, po sebi bivstvujućih bića (čini se da je konstrukcija “bi zat” ustvari arapski prijevod kojeg su arapski prevoditelji grčke filozofije izabrali kao ekvivalent grčkome kath hauto – sam po sebi, op.aut.) jeste supstancija. Dvije su, anime, vrste bića: bića koja postoje u drugome, na način da je onome drugom imanentan ozbiljeni bitak i vrsnost, ali ne na način da biva dijelom njega, bez da ga se od njega može odvojiti, e to je biće u podmetu (ar. fi mawdu’). I drugo, bića koja nemaju ovu osobinu, ne obitavaju na takav način niti u jednoj stvari, e to su supstancije.”[2] U vezi sa podmetom (mawdu’) i njegovom razlikom u odnosu na primateljku (mahal) Ibn Sina veli: “Podmet je ono što obitava (počiva) na sebi samome i svojoj navlastitoj vrsnosti (naw'iyya), a potom biva uzrokom da se nešto pomoću njega samog (pomoću podmeta, dakle) u njemu konstituira, ali ne na način da bude dijelom njega (podmeta).”[3]

Nužno (wajib) i moguće (mumkin)

Nakon razmatranja pojma bitka i njegovih oblika, Ibn Sina u svoje ontološke rasprave uvodi novo pitanje, koje u njegovom filozofskome sustavu ima poseban značaj. To posebno imajući u vidu da je ovo pitanje u tijesnoj vezi sa njegovom teologijom, čak bi se moglo kazati da ono predstavlja njezin temelj i zaglavni kamen. Možemo kazati da se Ibn Sinaova teologija zasniva na njegovoj ontologiji, ali predstavlja i svojevrsni komplement ove potonje. On, naime, bitak prvo dijeli na dvije temeljne vrste (vida): mogući (možebitni/kontigentni, ar. mumkin) i nužni (morabitni – ar. wajib): “Svako biće, motreno s aspekta njegove biti, bez uobzirenja ičega mimo njega, jeste takvo da mu je bitak, po njemu samom (fi nesihi) nužan, ili pak nije. Ako (mu) je (bitak) nužan, onda je ono zbilja (istinito) po sebi. Ono (biće) kojemu je bitak nužan po sebi, jeste (po sebi) opstojeće (qayyum). Ako (mu), pak, (bitak) nije nužan, za njega se ne može reći da je nemoguće (mumtani’) po svojoj biti, nakon što se (već) pretpostavilo da postoji; nego, tek ako mu se s obzirom na njegovu bit, pridoda kakav uvjet, recimo uvjet odsustva njegova uzroka, biva nemogućim, a pak, ako mu se pridoda uvjet postojanja njegova uzroka, biva nužnim. No, ako mu se ne pridoda nikakav uvjet (ni uvjet ozbiljenja/postojanja uzroka, niti uvjet njegova odustva/nepostojanja), ostaje mu treće, to jest mogućnost (imkan). Tako će, s obzirom na svoju bit, biti ono čiji bitak nije ni nužan ni nemoguć. Dakle, svako je biće ili nužnoga bitka (nužno postojeće) po sebi ili mogućeg bitka (moguće postojeće) po sebi. Ono čemu je u njemu samome istinita mogućnost, ne postaje (biti bićem) po sebi, jer obzirom na činjenicu da je moguće, njegovo postojanje (bitak) nije preferentno u odnosu na njegovo nepostojanje (nebitak). Jedno postaje referentnim u odnosu na ono drugo tek snagom prisustva ili odsustva nečega drugog. Dakle, bitak svakoga mogućeg bića dolazi od nečega drugog (ili, jeste bitak po drugome, ne bitak po sebi, op.prev.).”[4] Ibn Sina na drugome mjestu više pojašnjava ova dva pojma – “biće mogućeg bitka i biće nužnoga bitka”: “Wajib al wujud jeste takvo biće da ako ga pretpostavimo nepostojećim, nastaje proturječje (contadictio – tanaqud), dok je mumkin al wujud ono biće kojega se može pretpostaviti nepostojećim, a da ne nastane proturječje. Drugim riječima, wajib al wujud je nužno postojeće, a mumkin al wujud ono biće kojemu nije svojstvena nikakva nužnost, niti u vezi s njegovim postojanjem niti nepostojanjem, tj. ono niti mora postojati niti mora nepostojati.”[5] Ibn Sina dalje pojašnjava dva rečna pojma: “A nužno biće je ili nužno po sebi ili to nije, a po sebi nužno biće je ono koje jeste po sebi, a ne po nečemu drugome, šta god to bilo, a i pretpostavimo li ga nepostojećim dolazimo do proturječja, dok nužno biće koje nije nužno po sebi (la bi zatihi), biva nužnim tek ako se pretpostavi i nešto drugo mimo njega. Naprimjer, “četiri” nije po sebi nužno biće, ali biva nužnim pretpostavimo li postojanje dva i dva. Ili sagorijevanje nije po sebi nužno , ali pretpostavimo li gorivo i plamen ono biva nužnim (dakle, ono je nužno po drugome – bil gayr).”[6]

---