Preuzeto iz knjige: Etički stavovi Allame Tabatabaija, autor: Reza Ramezani
Bez ikakve sumnje, čovjek je biće koje se može usavršavati, u značenju da on živi u smislenom poretku, stvoren je sa svrhom i određenim ciljem i mora stići do željenog cilja tako što će dovesti do procvata skup svojih sposobnosti. Među pitanjima koja mogu biti proučavana je i to da Bog Uzvišeni nije prepustio čovjeka njemu samom, već je za njega odredio programe i zakone, da bi on, slijedeći i pridržavajući ih se, sebi utabao put za stizanje do krajnjeg cilja.
Upravo zato je putem Objave čovjeku poslao ono što mu je potrebno i ovom neophodnom potporom pokazan mu je put do njegovog samog kraja, da bi on, korištenjem unutrašnjeg dokaza, tj. razuma, i vanjskog, tj. Poslanika i Imama, uravnotežio pojave kao što su nagoni i osjećanja, upravljajući se prema savršenstvu.
Nakon ovog objašnjenja može se ispitati pretpostavka da je religija, kao Božiji zakon za uputu čovjeka, odredila potrebne programe za sva područja, između ostalog i za moral. Zbog toga se moral može smatrati dijelom religije te se u vezi sa odnosom religije i morala možemo ravnati prema ovom pristupu.
Uzevši u obzir univerzalnost religije u svim oblastima, može se smatrati dokazivom i prihvatljivom pretpostavka da je zakon Objave u vezi sa ličnošću čovjeka potpun, a ne da je u vezi sa dijelom pojava vezanih za uputu napravljen propust. Upravo zato treba biti prihvaćena pretpostavka da ako je moral zastupljen u svim oblastima: pojedinačnom, društvenom itd., on kao takav može biti potpora zdravom društvu te se ljudske zajednice na tragu upućivačkih smjernica mogu okrenuti ka rješavanju poteškoća.
Može se tvrditi da je religijski moral uticajan na svim poljima čovjekovog života. Zato se prisustvo morala mora smatrati neophodnim u svim vremenima te ljudsko društvo nikada neće prestati imati potrebu za moralom. Bez obzira na to što je sa znanstvenog i tehnološkog aspekta čovjek stigao do najviše razine, stiče se dojam da se osjeća veća potreba za moralom u društvima koja su znatno napredovala na tehnološkom planu, jer je zbog nemarnosti prema društvenim moralnim normama moguće da se ljudskom društvu nanesu brojna zla i nepravde, kao što su ubistva koja su se dešavala u zemljama poput Iraka, Afganistana, Palestine, Eritreje, Japana (Hirošima i Nagasaki) te afričkih država, a koja su počinjena kao posljedica nepridržavanja ljudskog morala. Da su se savremeni vladari držali moralnih pravila i zakona, nikada ne bi posegnuli za takvim sramotnim zločinima.
Sljedeća hipoteza odnosi se na vezu između sreće i vrline, kao i nesreće i poroka, jer ukrašavanje moralnim vrlinama i čišćenje od moralnih poroka donosi čovjeku jednu vrstu stvarne sreće, budući da sreća podrazumijeva stizanje do željenog i krajnjeg savršenstva, a da bi se to ostvarilo, nema drugog puta, osim da se čovjek obaveže na to da priskrbljuje vrline i da se čisti od poroka.
Drugo važno pitanje na koje je potrebno obratiti pažnju jeste razmatranje izvora za otkrivanje religijskog morala, a stiče se dojam da u metodologiji etičkih pojmova i propozicija kao najsavršeniji izvori trebaju biti prihvaćeni Kur'an, predaje i razum.
Nadamo se da ćemo u ovom istraživačkom poduhvatu stići do odgovora na mnoga od ovdje postavljenih pitanja kako bi bio preduzet sljedeći korak u razmatranju osnovnih religijskih pojmova i kako bi se religioznost u islamskim društvima ostvarila na utemeljen način, jer religioznost zahtijeva spoznaju religije i uvjerenost u nju. Zbog toga upoznavanje sa svakim dijelom ovih pojmova može vjernicima donijeti utemeljenu i neraskidivu vezu. Nakon stizanja do ovako uzvišenog cilja, sumnje i prigovori protivnika religije i čestitosti, bilo na teorijskom ili na praktičnom polju, neće imati nikakvog uticaja.