Ibn Sinaova (Avicenina) ontologija

Prethodno: Filozofsko mišnjenje Ibn Sinaa

Pitanje bitka i bića, odnosno istraživanje o ova dva pojma zaokupljalo je pažnju filozofa, od samih početaka filozofskoga mišljenja uopće, i predstavljalo jedno od najvažnijih i temeljnih pitanja metafizike. Još iz vremena prije Sokrata, pa sve do Platona, a onda i Aristotela i filozofa u kasnijim razdobljima, svi su se filozofi manje više bavili ovim pojmom (pojmovima). Stoga ne treba da čudi što je pitanje spoznaje bitka (ontologija) i u islamskom filozofskom mišljenju, od samih njegovih začetaka, zauzimalo posebno mjesto. Posebno isticanje značaja spoznaje bitka veže se za aristotelijansku filozofsku tradiciju. Aristotel je pitanje bitka ili bića smatrao najtemeljnijim predmetom filozofskoga istraživanja. On u svojoj čuvenoj Metafizici piše: “Ustvari, ono što od davnina do sada, uvijek bijaše predmetom traganja, jeste: Šta je biće?”[1] Aristotel, nešto ranije, o temeljnom predmetu izučavanja metafizike kaže: “To je nauka koja je usmjerena na biće kao takvo, njegove implikacije i nužne propratnice.”[2] Ibn Sina, također, slijedeći Aristotela, naglašava to, pa kaže: “Stoga, prva bi tema (metafizike, op. prev.) trebala biti upravo biće kao takvo.” On na drugome mjestu dodaje: “Onda, primarna tema (dakle, predmet izučavanja, op. prev.) ove znanosti (metafizike) jeste biće kao takvo (biće kao biće – ar. Mawjud bi ma huve mavjud), a njezini problemi i pitanja koja tretira su oni pripatci i stvari koje se tome biću kao takvom pridodaju bez ikakvoga uvjeta.”[3] Dakle, ontologija ili metafizika bitka čini glavnu osovinu Ibn Sinaovog filozofskog mišljenja, te ima presudnu, određujuću ulogu u njegovoj metafizici i teologiji. On postojanje, bivstvovanje Božije (anniyyatu Allah) ne smatra predmetom izučavanja metafizike (ili Prve filozofije), već jednom od pitanja ove znanosti, pa kaže: “Ovo (tj. Božije postojanje) ne može biti predmetom, jer predmet svake znanosti je nešto čije je postojanje u toj znanosti izvjesno, pa se raspravlja i istražuje o njegovim stanjima i pridjevcima, dočim bivstvovanje Božije nije nešto što bi se u ovoj znanosti trebalo uzeti izvjesnim, već nešto za čim se u njoj traga.”[4] Međutim, Ibn Sina u isto vrijeme poistovjećuje Prvu filozofiju sa teozofijom (hikmah), ističući kako je to najuzvišenija znanost o najuzvišenijem saznanju, tj. spoznaji Boga[5] S druge strane, Ibn Sina prvu filozofiju oslovljava i kao univerzalnu znanost (ilm kulli), “jer, u njoj se raspravlja o univerzalnome biću kao takvom, tj. sa aspekta njegove univerzalne bićevitosti, a osnove ove znanosti su, poput uzroka, posljedice, mnoštva, jedinstva…”[6] Ibn Sina pitanja vezana za spoznaju bitka počinje od samog pojma bitka i bića, kao najočevidnijim pojmovima, o kojima se ne može dati kakav opis ili objašnjenje, osim samog njihova imena. “Biće se ne može opisati osim samim imenom njegovim. Ono je osnova svakoga opisa, pa za njega nema opisa, već se njegov oblik (ideja, slika) bez ikakva posrednika, smješta (oslikava) u umu (duši).”[7] On na drugome mjestu donosi kvalifikaciju istoga značenja: “Biće, stvar i ono nužno, su takvi da se njihova značenja prvenstveno, početno oslikavaju u umu, a to oslikavanje nije nešto što bi potrebovalo (posredovanje) spoznatijih stvari.”[8]

U svome perzijskom djelu, Ibn Sina veli: “Bitak je spoznatljiv samome umu, bez određenje i opisa, jer za nj nema određenja (međe, hadd) – zato što nema roda ni (vrsne) razlike, nema ništa što bi od njega bilo općenitije; a nema opisa za nj, zato što nema ništa što bi od njega bilo poznatije.”[9] On na drugoj strani pojam bitka i bića uzima u jednom veoma širokom, ekstenziviranom, značenju, pa tada ovaj pojam uključuje (obuhvata) sve ono o čemu se može upotrijebiti riječ “jeste” (per. hast), ili ga poistovjećuje sa bitkom apsolutno, pa kaže kako ljudi obično misle kako biće jeste ono osjetno, a ono do čega osjetila ne dopiru i nije biće, tj. i ne postoji; ili, misle, kako ono što poput tijela ne zauzima mjesto i položaj, to i nema svoga udjela u bitku. To je pogrešno, jer univerzalni pojmovi, iako nisu osjetni, jesu mišljeni (inteligibilni, ar. ma'qul), te stoga se na određeni način za njih može upotrijebiti riječ “jeste”. Pojam čovjek, naprimjer, sa aspekta činjenice da posjeduje jedinstvenu, jednotnu zbilju, jestost, ili, bolje rečeno, sa aspekta njegove suštinske, počelne zbilje, do koje mnogi i nisu kadri doprijeti, nije osjetan, već, naprotiv, on je čista inteligibilija, a to vrijedi i za svaki drugi “univerzalni” pojam.[10] Tako, biće je riječ koja se može upotrijebiti za svaku stvar, bilo osjetnu ili onu koja to nije, jer biće je priroda koju je ispravno prispodobiti, pripisati svakoj stvari, bilo da je ta stvar supstancija ili ne”[11]. S druge strane, pojam bitka, kod Ibn Sinaa, ne pripisuje se jednako svim njegovim opredmećenjima/jedinkama, već je riječ o “višeslojnom”, stpunjevitom pojmu, čija se primjena na njegove jedinke razlikuje kvantitativno, odnosno po intenziitetu. Pitanje višeslojnosti, stupnjevitosti bitka, ima određujuću , presudnu ulogu u Ibn Sinaovoj ontologiji, a napose njegovoj teologiji. Govoreći o Aristotelovih deset kategorija Ibn Sina kaže: “Bitak se na ovih deset kategorija) ne može primijeniti na jednak način kao što se pojam životinja jednako pridjeva čovjeku i konju, jer jedan nije više od drugoga životinja (po samoj odrednici “biti životinja” oni se uopće ne razlikuju, op. prev.), niti na način na koji bjelinu pripisujemo snijegu, jer ovog prvog i nema bez onog potonjeg; e da bi, onda (bitak) bio sasma jednoznačan, a jednoznačan je ovdje onaj pojam koji ima jedno značenje i koji u istoj mjeri i na jednak način biva pripisan njegovim opredmećenim jedinkama, bez ikakve razlike (u tom pripisivanju, pridjevanju, op. prev.). Naprotiv, bitak se prvo pripisuje supstanciji, a onda posredstvom nje i količini, kakvoći i odnosima (relacijama), a posredstvom njih i na ostale (kategorije), te, bitak crnila, bjeline, duljine i širine, nije poput bitka vremena i mijenjanja, jer ovim prvima je svojstvena stalnost, postojanost, dok onim potonjima, vremenu i mijenjanju, pak, nije. Dakle, bitak se kod njih (kategorija) razlikuje po prethođenju i potonjosti, kao i po količini, makar u istom značenju. Eto, to tako za njega (bitak) kažu da je višeslojan (ar. mušakkak)”[12]. Ibn Sina, također, na drugome mjestu, veli: “Bitak je odlika koja se stvarima pripisuje s razlikom po prvotnosti i potonjosti, a neke stvari imaju postojaniji, čvršći bitak, poput supstane i ono što ‘opstoji po sebi’ (subzistentno, ar. Qaim bi al nefs)” ili, “Bitak u onim stvarima koje postoje nije različit (dakle, ne postoje različite stvari različitim ‘bi(t)cima’, op.prev.), već ako postoji razlika ona je po intenzitetu.”[13]

Još jedno važno pitanje u Ibn Sinaovoj filozofiji, koje se može smatrati osovinom njegove ontologije i kosmologije, jeste pitanje distinkcije između bitka i biti (jestva i štastva, wujud wa mahiyyah). Mada ovome pitanju nije posvetio nikakvo zasebno istraživanje ili studiju, a stiče se dojam da ga jednostavno smatra toliko očiglednim da ne potrebuje nikakvu osobitu argumentaciju i dokazivanje, on ipak svaki put kada u svojim studijama i filozofskim istraživanja nailazi na ovo pitanje, on ističe njegovu važnost i naglašeno insistira na potrebi razlikovanja bitka i biti. Možda bismo mogli kazati kako ovo njegovo insistiranje proizlazi iz činjenice da načelo distinkcije između bitka i biti predstavlja polazište i temelj mnogih njegovih rasprava iz oblasti teologije i kosmologije. Sada se možemo zapitati gdje tražiti izvor i korijen ovog Ibn Sinaovog načela? Kao odgovor nadaje se podatak da osnovno jezgro ovoga načela nalazimo još kod Aristotela. On (Aristotel), naime, na jednome mjestu veli: “No, šta je čovjek (čovjekovo štastvo, bit) i čovjek jeste (čovjekovo jestvo, bitak) dva su to različita značenja.”[14] Međutim, ova je distinkcija kod Aristotela jamačno logička, a Ibn Sina ekstenzira njezino značenje i pretvara je u posvema ontološku različnost. Drugi izvor ovome Sinaovom načelu valja, vjerovatno, tražiti u Farabija, čija je mišljenja i iskaze Ibn Sina zacijelo imo na umu. Farabi o različnosti bitka i biti stvari kaže: “Stvari, svaka od njih, imaju štastvo (mahiyyah) i jestvo (huwiyyah), i štastvo nije isto što i bitak, niti je u njemu sadržano, jer ako bi bit čovjeka bila i njegov bitak, predodžba njegove biti bila bi predodžba njegova (objektiviranog, opredmećenog) bitka, pa ako bi stekao predodžbu ‘šta je čovjek’, jednovremeno bi priskrbio i predodžbu da čovjek jeste (biće), i spoznao, dakle, njegov bitak…” i “Bitak, također, nije unutar biti ovih stvari, jer bi u tom slučaju bio nekovrsni ozbiljitelj, uspostavljajuća sastavniva (muqawwim) njihov, na način da predodžba biti bez njega (tj. bitka, op.prev.) ne bi bila potpuna, pa bi čak i u samoj imaginaciji bilo nemoguće odvojiti bitak od biti. Stoga, bitak ili jestvo u bićima nije njihova uspostavljajuća sastavnica, već je njihov nužni (neodvojivo pripadajući) akcident (aradi lazim)”[15] (uporediti sa onim što Farabi govori o riječi “huwiyyah”: “Huwa” (Doslovno “on (je)) u arapskome jeziku upotrebljava se umjesto perzijskoga “hast” ((on) jest), pa stavljaju njegov infinitiv “huwwiyyah” (onstvo, jestost)… kao što se infinitiv “insaniyyah” (čovječnost) izvodi iz riječi “insan“ (čovjek)”. Drugi su umjesto “huwa” upotrijebili riječ “mawjud”, koja jeste derivat koji ima svoje različite konjugacijske oblike, a onda, umjesto riječi “huwiyya”, riječ “wujud”[16]. Farabi na drugom mjestu kaže: “Neki su su htjeli ovo izbjeći, pa su umjesto riječi “huwa” rabili riječ “mawjud”, a umjesto “huwiyyah”, riječ “wujud”, ali ja sam na stanovištu da čovjek može upotrijebiti koju god hoće.[17]

I Ibn Sina u svom potcrtavanju distinkcije između bitka i biti slijedi Farabijeve ideje pojašnjavajući ih na više načina. Tako na jednom mjestu kaže: “A bitak nije štastvo stvari, niti jedan dio njegov, tj. stvari koji imaju štastvo, bitak nije imanentan njihovom pojmu (nije u njemu sadržan), veće se on na njoj zbiva.”[18] Dokazujući ovu tvrdnju, Ibn Sina na drugome mjestu veli: “Nakon što ti postade jasnim da trokut jeste oblikovan linijom i površinom, ali ne i to da postoji (ima svojstvo bitka (ti razumijevaš značenje njegovo, ali sumnjaš da li on među vanjskim stvarnostima ima odliku bitka ili, pak ne postoji.”[19] Dakle, po Ibn Sinau, bitak nije konstituirajući ozbiljitelj ili oblikovatelj biti, jer “bitak ne obuhvata sve stvari, kakav je slučaj sa njihovim konstituirajućim (muqawwim) ozbiljiteljem utkanim u samu bit stvari.”[20] Ibn Sina vrlo često koristi pojmove “muqawwim”, “lazim” i “'arid”, pa bi ovdje bilo korisno citirati njegovo objašnjenje ovih pojmova: “Svaki pridjevak nekoj stvari, ako nije njoj potpuno podudaran, ili je muqawwim, ili lazim ili ‘arid te stvari. Muqawwim je ono što je u samoj biti neke stvari, tako da, zajedno sa još nečim, čini štastvo bit te stvari. Lazim (konsekvent) je ono što nakon ozbiljenja biti neke stvari, nužno biva prispodobljeno toj stvari, i to ne zato što ulazi u samu bit stvari, već zato što joj je nužno konsekventna. Arid (akcident) je ono što biva prispodobljeno stvari, ali ne nužno. Konstituent i konsekvent imaju zajedničko to što ni jedan ni drugi nisu odvojivi od stvari, dok opet konsekvent i akcident imaju zajedničko to da su i jedan i drugi izvan same zbilje stvari, te joj naknadno bivaju pridodani. Primjer konstituenta je oblik kao odlika trougla ili tjelesnost kao odlika čovjeka, a primjer konsekventa je jednakost zbira uglova trougla sa zbirom dva prava ugla, dok je primjer akcidenta starost ili mladost za čovjeka, ili ostala njegova stanja, koja se na njemu zbivaju.”[21]

Slijedeći svoje naglašavanje različnosti i distinkcije između bitka i biti, Ibn Sina potcrtava i tezu o akcidiranju pridiodavanju) bitka biti, odnosno štastvu stvari, pa kaže: “Narav bića kao takva ima jedinstvenu (jednotnu) definiciju, a druga štastva nisu isto što i narav bitka, već su stvari kojima bitak biva pridodan kao njihov konsekvent (tj. neophodni pratilac). Tako je sa ljudskosti, naprimjer, jer ljudskost (insaniyyah – ovdje: “biti čovjekom”, op. prev.) jeste štastvo, a ne sami bitak, niti je bitak dio toga “biti čovjek”, već je izvan njegove definicije i biva pridodan njegovome štastvu.”[22] Ovdje Ibn Sina eksplicitno tvrdi da “štastvo neke stvari nije isto što i njezin bitak, jer “biti čovjekom” nije isto što i “egzistirati”, tj. “biti bićem””[23], te dodaje: “svaka stvar koja ima štastvo je posljedica, a bitak je odlika koja joj (mu) se izvana pridodaje (akcidira)”[24] i “Bitak svih štastva je izvan njih, odnosno njima se akcidira.”[25] U svome djelu pisanom na perzijskom jeziku (Daneshnameh), Ibn Sina piše: “dakle, ovih deset (tj. deset kategorija) imaju svoja štastva, koja nisu od nečega, kao biti četiri za broj četiri ili “biti brojem” koji jeste, a njegova jestost/bitak, (perz. hasti, op. prev.) na arapskom se označava sa iniyyat; a jedno je štastvo, a drugo bitak, jer bitak je odvojen od štastva i on nema odliku esencijalnog, već akcidentalnog.”[26] Ovdje nije naodmet spomenuti da riječ iniyyat ili aniyyat predstavlja arabizirani oblik grčke riječi einai/toeinai, ili kako se u vizantijskom razdoblju izgovaralo, inai. Ishaq ibn Huneyn, naprimjer, koristi ovu riječ u obliku “aniyyat”.[27] Kod Ibn Sinaa nalazimo i grčku triječ on/toon tj. “biće” u njezinom izvornom izgovoru. U Šifa-u tako stoji: “Ako istražiš (vidjet ćeš da) prvi atribut Nužno egitzistirajućeg (Vajib al-wujud, doslovce /Onaj / Nužnoga Bitka / tj. mawjud čiji je wujud nužan/, mada se nerijetko, zbog poistovjećivanja pojmova wujud i mawjud, prevodi i kao Nužni Bitak, op.prev.) jeste taj da on jeste “on” tj. mawjud (biće).”[28] U oba teksta (v. Fusnotu b r.82, op.prev.) ova riječ je pogrešno napisana kao inna. Farabi je ranije koristio ovu grčku riječ, smatrajući je jednoznačnom sa arapskom riječi inna[29]: “Značenje inna jeste postojanost, trajanost, potpunsot i čvrstina u postojanju i spoznaji stvari… a još su jasnije u grčkome riječi on i oon, i obje ukazuju na naglašavanje, s tim što je kod oon naglasak snažnije izražen… Otuda Boga označavaju sa oon, a za sve drugo (sva ostala bića upotrebljavaju on.” Iako nije potpuno tačna, ova Farabija analiza nije neutemeljena. Ibn Sina je vjerovatno spomenutu riječ našao upravo kod Farabija, ili u izvoru iz kojeg ju je i Farabi preuzeo.


[1]P.208, što odgovara knjizi 7., poglavlje 2, 1028 b2, originala

[2]Isto, 87., što odgovara knjizi 4, opoglavlje 1, 1003 a20 originala.

[3]Šifa, metafizika (1), 9, 13; također i ?uyun al hikmah,m 47.

[4]Šifa, metafizika (1), 5, 6.

[5]Isto, 15.

[6]“Fi al adžram al ‘alawiyyah”, 27.

[7]Nedžat, 200.

[8]Šifa, metafizika, 29.

[9]Danešnameye Ala'i, metafizika, 8-9.

[10]Al Išarat, III, 435-437.

[11]Al Šifa, (1), 54.

[12]Danešnameh, metafizika, 38

[13]Al Mubahisat, „rasail khassah“, 241

[14]Analyitica posterioria, knjiga 7., pogl. 2., 92 b10

[15]Kitab al fusus, 2.

[16]Vidjeti: kitab al huruf, 112-113.

[17]Isto, 114-115; Vidjeti, također: Ibn Rušdova objašnjenja o „huwa“ i „huwiyyah“ u komentaru na Metafiziku, II, 557-558.; Arapski prevoditelji upotrijebili su riječ „huwa“ nasuprot grčkom „to on“ (u značenju biće, a riječ huwiyyah kao ekvivalent grčkom to einai, u značenju bitak, bivstvovanje, egzistencija; Vidjeti: Isto, indeks pojmova, III, pp. 97-98.

[18]Al Išarat, III, p.477

[19]Isto, III, p.443.

[20]Mantiq al mašriqiiyyin, 17.

[21]Isto, 13-14.

[22]Al Šifa’, tabi'iyat, Sema’ tabi'i, 27

[23]Al ta'liqat, 143

[24]Isto, 185

[25]Isto, 186

[26]Daneshnameye ‘alayi, elahiyat, 38-39.

[27]Vijdeti: Arastu, Fi Al Nafs, 30, te 65 i 77.; Vidjeti i : Ibn Rušd, 2/1006; Ovdje je Aristotelovo to hoti (tj. što jeste) prevedeno rječju „inna“, a riječ to einai (tj. jestost/bitak) rječju „aniyyat“; također: Arastu, metafizik 258, što u izvorniku odgovara knjizi 7, poglavlje 17, 1041 a15; vidjeti još i: Goichon : La demonstration de l’ existence dans le logic de Avicenna.

[28]Ilahiyat, 2/367; Također i nedžat, 251.

[29]Al Huruf, 61