Jedinstvo i mnoštvo

Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 28), Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar, 2013.

Prethodno: Argumenti za fundamentalnost / počelnost egzistencije

Obuhvata:

Naputke o nekim pitanjima u vezi sa štastvom

Oblike jedinstva i mnoštva

Jedinstvo pojma egzistencije

Ravnomjerno i stupnjevito 

Napuci o nekim pitanjima u vezi sa štastvom

Štastveni pojmovi su ili prosti ili složeni. Dva prosta štastvena pojma prirodno ne mogu imati zajednički aspekt i bit će potpuno različiti jedan od drugog, jer ako se pretpostavi da između njih postoji zajednički aspekt, koji bi bio njihovo vlastito prosto štastvo tako da nema nikakvog drugog razlikovnog aspekta, tada oni ne bi bili brojni i ne bi bilo više od jednog štastva. Pretpostavi li se da u dodatku njihovom zajedničkom aspektu svaki od njih posjeduje i neki razlikovni aspekt, tada bi svaki od njih bio sastavljen od dvaju štastvenih aspekata, što je suprotno pretpostavci njihove jednostavnosti.

Prema tome, dva prosta štastvena pojma potpuno su različita cijelom bīti. Međutim, ako je jedan od njih ili ako su oba složena, tada se može smatrati da imaju različite forme.

U klasičnoj logici, složena štastva imaju barem dva dijela, jedan zajednički dio zvani rod (džins), koji je maglovit i neodređen pojam a koji se dobije dvojenjem između nekoliko različitih vrsta (nou‘), to jest, upoređivanjem nekoliko različitih vrsta, i jedan specifični dio zvani vrsna razlika (faṣl), koji tačno određuje rod, to jest, svodi ga na jednu vrstu. Kaže se da se štastvo čovjeka sastoji od pojma životinja i pojma racionalna, od kojih je prvi zajednički rod za sve vrste životinja, a drugi je vrsna razlika čovjeka.

Pojam roda, s druge strane, također može biti složen i imati više i općenitije rodove, poput pojma tijelo, koji uključuje životinju, biljku i mineral. No, pojam vrsne razlike smatra se prostim i nemoćnim da bude složen.

Najzad, za sva složena štastva pretpostavlja se deset najviših prostih rodova ili deset kategorija, kako slijedi: supstanca, kvantitet, kvalitet, relacija / suodnos, položaj / pozicija, gdje (= prostorni odnos), kada (= vremenski odnos), posjedovanje / imanje (= odnos spram onog što obujmljuje), djelovanje (= stanja postepenog utjecanja), trpljenje / podložnost djelovanju (= stanja postepenog bivanja pod utjecajem i pasivnosti).[1]

Što se tiče broja kategorija (= najviših rodova, edžnās-e ‘ālijje) i toga jesu li sve one stvarno štastveni pojmovi (= primarne inteligibilije, ma‘qūlāt-e ūlā), ili su barem neke od njih (poput relacije i kategorija koje su sastavljene od pojmova odnosa) sekundarne inteligibilije, postoje neslaganja među filozofima, ali mi se time na ovom mjestu više nećemo baviti.

U skladu s logičkim instrumentarijem roda i vrsne razlike, i na temelju ideje da sva složena štastva vode ka nekim kategorijama, ona se mogu razlikovati na dva načina. Prvi način je razlikovanje cijelom bīti, što je slučaj kada se upoređuju dva štastva koja pripadaju dvjema kategorijama i tada među njima nema čak ni zajedničkog roda. Naprimjer, pojam čovjek i pojam bjelina. Drugi način je da njihovo razlikovanje može biti dijelom bīti, a to je u slučaju kada se porede dva štastva iz jedne kategorije, naprimjer pojam konj i pojam krava – koji imaju zajedništvo u životinjstvu, tjelesnosti i supstancijalnosti.

Može se zaključiti da će se potpuna štastva (= vrste), ukoliko su prosta, međusobno razlikovati i razdvajati cijelom bīti, kao i kada su ona složena, a kada su iz dvije kategorije. Također su vrsne razlike i najviši rodovi, koji se svi smatraju prostim pojmovima, razdvojeni jedni od drugih cijelom bīti. Ne može se pretpostaviti ni jedan rod koji u sebe uključuje sva štastva. Stoga ne postoji čak nijedan štastveni element koji se može smatrati zajedničkim svim štastvima.

S druge strane, pojam egzistencije koji je sekundarna filozofska inteligibilija smatra se prostim, određenim, općim i apsolutnim pojmom koji, kada se doda bilo kojem štastvu, specificira se i ograničava. Pojam egzistencije specificiran i ograničen na ovaj način zove se udio univerzalnog pojma egzistencija.

Na ovaj način izrazi kao jednostavnost i složenost, neodređenost / nejasnost i određenost / jasnost, sudioništvo i razdvojenost, općenitost i specifičnost, apsolutnost i ograničenost pojavljivali su se u gornjim slučajevima, a i izraz individuiranje (upojedinačenje), spomenut u prethodnim poglavljima, treba se dodati njima.

Ali među ovima postoje dva ključna pojma, pojmovi jedinstvo i mnoštvo (wahdat wa kaşrat), za koje ćemo sada dati objašnjenje.

Oblici jedinstva i mnoštva

Svako vrsno štastvo koje razmatramo razlikuje se od drugih. Ukoliko su dva štastva prosta, ona neće imati čak ni jedan zajednički aspekt; isto tako ni dva složena štastva iz dviju kategorija neće imati zajednički aspekt. Gledano kroz činjenicu da se štastvo može razmatrati zasebno ili zajedno s drugim štastvima, iz toga se mogu apstrahirati dva suprotna pojma: jedan i mnogo.

Jedinstvo koje se pripisuje svakom potpunom štastvu zove se vrsno jedinstvo. Ponavljanje njegove predodžbe u jednom ili više umova ne remeti njegovo jedinstvo, jer se pod ovim podrazumijeva pojmovno jedinstvo, a ne jedinstvo njegove umske egzistencije.

Slično tome, kada razmatramo zajednički bītski aspekt nekoliko složenih štastava, njima se pripisuje drugo jedinstvo zvano rodovsko jedinstvo.

Nasuprot ova dva tipa jedinstva također postoji brojčano jedinstvo koje se predicira svakoj jedinki koja pripada nekom štastvu. Njen kriterij je isto individuiranje za koje su drevni filozofi smatrali da nastaje zbog individuirajućih akcidenata. Ispravan stav je da ovo individuiranje i ovo jedinstvo jesu po sebi atributi pojedinačne egzistencije i akcidentno su pripisani štastvu.

Jedinke štastva koje po sebi posjeduju brojčanu mnoštvenost zovu se jedno po vrsti, kao što se vrste jednog roda koje su po sebi mnoštvene u vrstama zovu jedno po rodu. Jasno je da ova dva tipa jedinstva nisu stvarni atributi jedinki i vrsta, već im se pripisuju akcidentalno.

Iz ovoga treba zaključiti da je bītsko štastveno jedinstvo atribut vrste i roda i ono se akcidentno predicira jedinkama i vrstama. Nasuprot ovome, jedinstvo individue ustvari je atribut pojedinačne egzistencije, a akcidentno se pripisuje štastvu. S druge strane, izvanjske jedinke imaju brojne egzistencije koje su po sebi nositelji atributa mnoštvenosti. Međutim, imajući u vidu da su one jednog štastva, zovu se jedno po vrsti – i razne vrste koje su po sebi vrsno mnoštvo, zovu se jedno po rodu, s obzirom na njihovo jedinstvo u rodu.

Stoga svaka egzistencija u vanjskom svijetu posjeduje individualno jedinstvo. Kada se više od jedne od njih uzme u razmatranje, tada su nositelji atributa mnoštvo. Svaki od ovih dvaju atributa, koji su apstrahirani pojmovi i sekundarne inteligibilije, apstrahiraju se u skladu s doktrinom fundamentalnosti egzistencije iz egzistencije egzistenata. Stoga i egzistencija ima jedinstvo i mnoštvo izvan štastvenog jedinstva i mnoštva.

Iz ovoga se da naslutiti da su razni brojevi, koji su primjeri mnoštva, također sekundarne inteligibilije, a ne primarne inteligibilije ili štastvene kategorije, kako je to smatrala većina filozofa. Mogu se spomenuti i drugi razlozi za potvrdu ovoga, a koji će ovdje biti izostavljeni.

S druge strane, štastveno mnoštvo je, u skladu s fundamentalnošću štastva, uvijek znak mnoštva opredmećenih objektivnih egzistenata, jer svaki od njih, po pretpostavci, govori o specifičnom opredmećenom aspektu – mada mnoštvo egzistenata u vanjskom svijetu uvijek ne podrazumijeva štastveno mnoštvo – kao što ni mnoštvo jedinki jednog štastva nije nespojivo s jedinstvom njihovog štastva.

Imajući u vidu navedeno, može se nametnuti pitanje: razotkriva li mnoštvo štastava, a u skladu s fundamentalnošću egzistencije, mnoštvo njihovih egzistencija, ili je moguće da se nekoliko štastava apstrahira iz jedne egzistencije, barem u različitim etapama?

Na ovaj način može se postaviti i drugi problem o egzistenciji: moraju li egzistencije poput potpunih štastava, a naročito prostih štastava, nužno biti različite i međusobno izolirane i razdvojene, ili je moguće da se one vladaju nekom vrstom jedinstva specifičnog za egzistenciju?

Međutim, prije no krenemo raspravljati o ovom problemu, neophodno je dati pojašnjenje izraza jedinstvo u slučaju egzistencije.

Jedinstvo pojma egzistencije

Pojmovno jedinstvo i mnoštvo nije svojstveno samo štastvima, čak i ukoliko su termini vrsno jedinstvo i rodovsko jedinstvo svojstveni samo njima. Svaki je pojam, bez obzira je li filozofska ili logička sekundarna inteligibilija, različit od drugog pojma, tako da je svaki od njih nositeljem atributa jedinstvo, a njihov skup je nositeljem atributa mnoštvo. Brojnost i mnoštvenost pojmova kod višeznačnosti i pojmovno jedinstvo posebno kod jednoznačnosti imaju mnogo primjena.

Pojam egzistencije koji se, također, smatra filozofskom sekundarnom inteligibilijom različit je od drugih pojmova. Kao što je spomenuto u 22. lekciji, to je jedinstven pojam koji je jednoznačan među raznoraznim primjerima.

Ovaj pojam ne samo da nije poput složenih štastava – koja se razbijaju na rod i vrsnu razliku – već je, budući da je prost, on lišen bilo kojeg drugog oblika kompozicije / složenosti. S druge strane, on se ne može smatrati dijelom niti jednog štastva, poput roda ili vrsne razlike, jer nije štastveni pojam.

Iz navedenog slijedi zaključak: mada pojam egzistencije nema ni vrsnog jedinstva niti rodovskog jedinstva, ipak je, kao i ostale sekundarne inteligibilije, nositeljem atributa pojmovno jedinstvo, a što je zahtjev njegove jednoznačnosti. Međutim, pojmovno jedinstvo egzistencije ne znači da se ona jednoliko i ekvivalentno primjenjuje na sve njene primjere. Prije je to stupnjevit pojam, čija se predikacija slučajevima razlikuje. Da bismo ovo pojasnili, nužno je prethodno pojasniti termine stupnjevito i ravnomjerno (mošakek wa motawātī).

Ravnomjerno i stupnjevito

Univerzalni pojmovi se u odnosu na kvalitet primjene na primjere dijele u dvije skupine:

Ravnomjerni pojmovi su oni čije su primjene na sve jedinke jednolike; ni jedinke nemaju prioritetnosti i posteriornosti (taqaddom wa ta’aĥĥor) ili primarnosti kao ni drugih razlika u bivanju primjerom tog pojma. Naprimjer, pojam tijelo jednako se predicira svim svojim primjerima. Ne postoji tijelo koje s obzirom na svoju tjelesnost ima ikakvu prednost nad drugim tijelima, mada svako tijelo ima svoje specifičnosti, pri čemu neka imaju prednosti u odnosu na druga, ali u odnosu na primjenu pojma tijela među njima nema nikakve razlike.

Međutim, stupnjeviti pojmovi su oni čije su primjene na jedinke, njihove primjere, različite. Neke od njih imaju prednost u odnosu na druge s obzirom na bivanje primjerom [to jest, primjernost] takvih pojmova, kao što sve linije nisu iste u odnosu na bivanje primjerom dužine, jer je bivanje primjerom linije dužine jednog metra bolje od bivanja promjerom linije dužine jednog centimetra. Ili, pojam crnog ne može se jednako predicirati svim primjerima od kojih su neki crnji od drugih.

Pojam egzistencije pripada ovoj vrsti i prihvatanje atribucije egzistentnosti od strane stvari nije isto. Postoje prioritetnosti i posteriornosti među njima, kao što je primjena egzistencije na Svemoćnog Boga koja nema nikakvih ograničenja i ne može se porediti s primjenom na druge egzistencije.

Postoje rasprave o misteriji oko razlika u primjenama stupnjevitih pojmova te jesu li štastveni pojmovi po sebi i od sebe kadri biti stupnjeviti ili ne; i u osnovi, koliko vrsta stupnjevitosti uopće postoji? Zagovornici načela fundamentalnosti štastva prihvatili su nekoliko vrsta stupnjevitosti, poput stupnjevitosti u manjem i većem (naprimjer, dužina) u kvantitetima, stupnjevitosti u slabosti i jakosti (naprimjer, boja) u kvalitetima. Međutim, zagovornici fundamentalnosti egzistencije smatraju da je stupnjevitost u štastvu akcidentalna, a izvore ovih razlika oni nalaze u razlikama u egzistenciji.

K tome još Mulla Sadra i sljedbenici njegove transcendentalne teozofije ovu vrstu stupnjevitosti nazivaju općom stupnjevitošću (taškīk-e ‘āmmī). Oni smatraju da postoji druga vrsta stupnjevitosti za opredmećenu zbilju egzistencije koja se naziva posebna stupnjevitost (taškīk-e ĥāṣṣī), čija je odlika da dva primjera egzistencije neće biti međusobno neovisna, već će jedan biti smatran razinom drugog. Neki drugi naklonjeni gnozi spominju i druge vrste stupnjevitosti koje ovdje nije potrebno spominjati.

Nastavak: Jedinstvo i mnoštvo u opredmećenoj egzistenciji

Sažetak

1. Dva prosta štastva međusobno se razlikuju cijelom bīti i ne mogu imati nijedan zajednički štastveni aspekt.

2. U klasičnoj logici zajednički štastveni aspekt među nekoliko složenih štastava naziva se rod, a razlikovni aspekt svakog od njih naziva se vrsna razlika.

3. Moguće je da rod bude složen i da ima viši rod, međutim, vrsna razlika je uvijek prosta.

4. Po poznatom stavu viših rodova (to jest, kategorija) je deset; jedan od tih deset je supstanca, dok su ostali akcidentalne kategorije, ali na ovom polju postoje i drugi stavovi.

5. Dva složena štastva koja pripadaju dvjema različitim kategorijama međusobno se razlikuju cijelom bīti, a štastva koja su iz iste kategorije razlikuju se dijelom svojih bīti i imaju zajednički štastveni aspekt.

6. Pojam egzistencije je prost i opći pojam koji se specificira dovođenjem u suodnos s različitim štastvima.

7. Svako potpuno štastvo (= vrsta) posjeduje vrsno jedinstvo i svaki zajednički bītski aspekt između nekoliko štastava (= rod) posjeduje rodovsko jedinstvo i svaka jedinka koja pripada štastvu posjeduje brojčano jedinstvo i ovo jedinstvo je bītski atribut njegove egzistencije.

8. Mnoštvo jedinki koje pripadaju jednom štastvu nazivaju se jedno po vrsti, a mnoštvo vrsta koje pripadaju jednom rodu nazivaju se jedno po rodu, a ovo spada u njihove akcidentalne atribute.

9. Jedinstvo, mnoštvo kao i “broj” apstrahirani su pojmovi i pripadaju sekundarnim inteligibilijama.

10. Pojmovno jedinstvo nije svojstveno samo štastvu i svaka sekundarna inteligibilija (poput pojma egzistencija) nositeljem je atributa pojmovno jedinstvo, kao što su, kada ih je više od jedne, nositeljima atributa mnoštvo.

11. Pojam egzistencija nema nikakav oblik složenosti, za njega se ne može zamisliti rod i vrsna razlika, niti je on sam rod ili vrsna razlika za neko štastvo.

12. Ravnomjerni pojam je univerzalni pojam koji svim svojim primjerima odgovara na jednolik način poput pojma tijelo.

13. Stupnjeviti pojam je univerzalni pojam koji svojim jedinkama odgovara na različite načine, poput pojmova bjelina i crnina.

14. Pojam egzistencije je stupnjevit pojam koji različitim bićima ne odgovara na isti način.

15. Pristalice fundamentalnosti štastva prihvatile su nekoliko vrsta stupnjevitosti u štastvima, kao što je stupnjevitost u kvantitetu i kvalitetu, dok pristalice fundamentalnosti egzistencije smatraju da su izvori ovih stupnjevitosti u različitosti njihovih egzistencija.

16. Pristalice transcendentalne teozofije vjeruju u postojanje još jedne vrste stupnjevitosti za opredmećenu egzistenciju koju su nazvali posebna stupnjevitost, a njena karakteristika je da dva bića nisu međusobno neovisna i da je jedno razina drugog.

---