Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 29), Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar, 2013.
Prethodno: Jedinstvo i mnoštvo
Obuhvata:
Individualno jedinstvo
Jedinstvo svijeta
Individualno jedinstvo
U prethodnoj lekciji bilo je govora o jednoj vrsti jedinstva opredmećenih zbilja i to je bilo jedinstvo svake jedinke od jedinki individuiranih štastava. To jest, kada razum tretira jedinku štastva i poredi je sa samim štastvom, primjećuje se razlika da se štastvo može primijeniti na jedinke, ali jedinke nemaju ovu odliku – “individualnost” se apstrahira iz jedinke. Kada se jedna jedinka poredi s nekoliko jedinki i kada se brojnost ne vidi u jednoj jedinki, iz nje se apstrahira jedinstvo. Stoga se kaže: “Egzistencija, individualnost i jedinstvo su ekvivalenti; i šta god egzistira ono je individuirano i jeste jedno s aspekta bivanja egzistentom.” Naravno, trebalo bi primijetiti da ono na šta se misli pod ovim jedinstvom jest individualno jedinstvo, a ne apsolutno svako jedinstvo, i ono ne uključuje vrsno i rodovsko jedinstvo.
Ovdje se nameću pitanja: kako se može upoznati jedinstvo objektivnog egzistenta; kako možemo biti sigurni da egzistent, kojeg smo zamislili da je jedan, jeste stvarno jedan egzistent i da ima jednu egzistenciju?
Filozofi su često odbijali odgovarati na ovo pitanje, apelirajući na njegovu jasnoću, ali postoje nejasne tačke koje se tiču ovog pitanja, koje se moraju ispravno objasniti na način koji odgovara ovom mjestu.
Ukoliko je egzistent jednostavan i nerazloživ (kao što je slučaj sa svetom Božijom Bīti i svim nematerijalnim stvarima), on će prirodno imati samo jednu egzistenciju. Naravno, egzistencija nematerijalnih stvari i njihova jednostavnost potvrđuju se jedino dokazom, a samo egzistencija duše i njena jednostavnost mogu biti svjesno razotkrivene kroz prisustveno znanje. No, općenito se može kazati da svaki prosti egzistent ima jednu / jedinstvenu egzistenciju.
Međutim, nije lahko dokazati jedinstvo materijalnih i razloživih egzistenata.
Površno gledano svaki egzistent, koji ima neprekidnost (etteṣāl) i čiji pretpostavljeni dijelovi nisu odvojeni jedan od drugog, smatra se jedinstvenim egzistentom koji ima jedinstvenu egzistenciju. Ali kada pobliže ispitamo ovu stvar, suočavamo se s dvjema nejasnim tačkama. Prva je jesu li tijela koja se smatraju neprekidnim i monolitnim stvarno takva, ili ih samo zamišljamo neprekidnim zbog vizuelnih grešaka?
Odgovor na ovo pitanje mogu dati naučnici prirodnih nauka, a koliko je nama poznato, pomoću naučnih instrumenata je dokazano da tijela nisu stvarno neprekidna, već su samo prividno monolitna i sastoje se od vrlo sitnih čestica koje su odvojene jedna od drugih. No, s filozofske tačke gledišta moramo reći: budući da ni jednom tijelu ne manjka protezanje (emtedād), svaka čestica tijela, bez obzira koliko sićušna, na kraju će biti neprekidna i imat će neprekidno jedinstvo (wahdat-e etteṣālī).
Druga nejasna i upitna stvar koja je važnija jeste: kako se može saznati, pretpostavljajući da je neprekidnost dijelova tjelesnog egzistenta uspostavljena, da u njemu nema druge vrste mnoštva?
Može se odgovoriti da neprekidan i monolitan egzistent neće imati aktuelno mnoštvo, bez obzira koliko mnogo bio potencijalno razloživ i mnoštven, ali ako se razloži, dogodit će se drugi egzistenti od kojih će svaki imati vlastito posebno jedinstvo.
Ovaj odgovor, mada može biti valjan za geometrijske veličine i kvantitete tijela, ne može se smatrati potpunim i sveobuhvatnim, jer se, s obzirom na ovo pitanje, može postaviti sljedeće: ako pretpostavimo da se dva različita tijela objedine tako da ne ostane prostora između njih, ili, grubim primjerom, ukoliko se dva komada metala zavare, mogu li se oni smatrati jednim egzistentom s jedinstvenom egzistencijom, ili se oni moraju smatrati mnoštvenim, to jest, da imaju nekoliko egzistencija?
Moguće je na navedeno pitanje dati ovakav odgovor: pošto dva komada metala posjeduju dva različita štastva i, prirodno, svaki od njih je različita jedinka od onog drugog, oni se ne mogu smatrati jednim egzistentom.
Međutim, ovaj odgovor se temelji na pretpostavci da mnoštvo štastava otkriva mnoštvo u opredmećenoj egzistenciji, dok tako nešto nije dokazano.
Drugim riječima, ovdje uspostavljena mnoštvenost je po sebi atribut štastva a ne egzistencije, dok se rasprava tiče jedinstva i mnoštva opredmećene egzistencije.
S druge strane, može se postaviti preciznije pitanje: kako znamo da neprekidni egzistent koji posjeduje neprekidno jedinstvo ne posjeduje dvije hijerarhijske egzistencije, takve da jedna od njih jaše na drugoj, te da osjetilo ne može raspoznati njihovu dvojnost?
Objašnjenje: Upravo kako je svako od naših osjetila kadro percipirati jednu od odlika tijela (naprimjer, naše oči vide njegovu boju, naše osjetilo mirisa osjeća njegov miris, naše osjetilo okusa osjeća njegov ukus) bez remećenja jedinstva tijela koje posjeduje sve ovo osjetilno – na isti način moguće je da u tijelima možda postoji mnoštvo koje naša osjetila ne mogu percipirati. Drugim riječima, jedinstvo i mnoštvo osjetilnih percepcija ne daje dovoljan razlog za jedinstvo i mnoštvo opredmećene egzistencije. Otuda ostaje vjerovatnoća da tijelo upravo pored svog geometrijski neprekidnog jedinstva posjeduje drugo mnoštvo, kao što su neki filozofi držali za slučaj različitih supstancijalnih formi. Naprimjer, za životinju se zna da posjeduje nekoliko formi u vertikali: elementarnu formu, mineralnu formu, biljnu formu i životinjsku formu.
Odgovor na ovo pitanje moći će se naći u narednim lekcijama, a ovdje sumarno možemo kazati da se kompozicija tijela može zamisliti u nekoliko oblika:
1. Kompozicija kvantitativnih dijelova koji nemaju aktuelnu egzistenciju, ali koji se pojavljuju usljed razlaganja. Ova kompozicija uopće nije nespojiva s aktuelnim jedinstvom (wahdat-e bil-fe‘l).
2. Kompozicija materije i forme, pod pretpostavkom da je egzistencija materije potencijalna egzistencija. Ovaj oblik, također, ne remeti jedinstvo, i s jednog gledišta on je sličan prethodnoj pretpostavci.
3. Kompozicija materije i forme, pod pretpostavkom da materija posjeduje aktuelnu egzistenciju drukčiju od egzistencije forme kao i kompozicija u formama od kojih je svaka vertikalno ponad druge. U skladu s ovom pretpostavkom egzistent se smatra jedinstvenim s obzirom na jedinstvo njegove više forme, a svima njima jedinstvo se akcidentalno pripisuje, te bi bilo bolje nazvati ih objedinjenim nego jednim.
4. Kompozicija između nekoliko aktuelnih egzistenata koji su paralelni, to jest koji su horizontalno na jednoj ravni i ni jedan od njih nije višom formom drugih, čak i ukoliko neka vrsta neprekidnosti i povezanosti postoji među njima, kao što je, naprimjer, kompozicija dijelova sata i drugih mašina koja se zove tehnička kompozicija. Pod ovom pretpostavkom, s filozofske tačke gledišta, združena složenost se ne može smatrati “jednom” pa čak ni “objedinjenom”; radije se ona mora tretirati brojnim egzistentima koji posjeduju obzirnosno / konvencionalno jedinstvo (wahdat-e e‘tebārī).
5. Kompozicija između nekoliko razdvojenih egzistenata koji se promatraju kao da između sebe imaju vrstu jedinstva, kao što je kompozicija korpusa armije od nekoliko divizija i kompozicija divizije od nekoliko brigada, kompozicija brigade od nekoliko bataljona i kompozicija bataljona od nekoliko četa, i tako dalje sve do pojedinih vojnika. Slično, kompozicija društva od institucija i društvenih klasa i skupina i, najzad, kompozicija svih njih od pojedinačnih ljudskih bića. S filozofske tačke gledišta ovaj oblik kompozicije je obzirnosni / konvencionalni te se ne može smatrati da je stvarna jedinica.
Dvije druge vrste objektivne kompozicije mogu se dodati spomenutim vrstama: hemijski i organski spojevi, kao što su spojevi živih egzistenata od nekoliko organskih i hemijskih jedinjenja. No, s filozofske tačke gledišta, istina je da ove kompozicije nisu zasebna vrsta kompozicije, već, prema nekim filozofima, pripadaju drugoj vrsti, dok prema nekim drugim filozofima pripadaju trećoj vrsti. Vjerovatno je ovaj potonji stav ispravniji, naročito u vezi sa živim egzistentima.
Naposljetku bismo trebali napomenuti da filozofi razmatraju drugu vrstu kompozicije koja uključuje sve kontingentne stvari, a to je kompozicija od egzistencije i štastva, o čemu je već raspravljano. U skladu s ovom terminologijom prosta egzistencija se svodi isključivo na svetu Božiju Bīt. Ali ova kompozicija je prije analitička i umska nego objektivna i opredmećena.
Odavde slijedi zaključak da materijalni egzistenti mogu biti nositelji nekoliko oblika atributa jedinstva, od kojih su neki stvarno jedinstvo, poput neprekidnog jedinstva subatomskih čestica i jedinstva forme koja ima prostu egzistenciju. Neki drugi su, pak, obzirnosnog / konvencionalnog jedinstva, poput tehničkog i društvenog jedinstva. Međutim, kada je u pitanju kompozicija materije i forme, ako držimo da materija nema aktuelnu egzistenciju i da svaki tjelesni egzistent ima samo jednu aktuelnu egzistenciju, koja je upravo egzistencija njegove forme, prirodno, on će imati stvarno jedinstvo. No, ukoliko držimo da materija također posjeduje aktuelnu egzistenciju i ukoliko, drugim riječima, ne prihvatamo prvotnu tvar kao potencijalni egzistent, tada moramo smatrati da svaka od njih ima specifičnu egzistenciju, a njihovu združenost je bolje zvati ujedinjenom nego jednom. Također, ukoliko vjerujemo u vertikalne i hijerarhijske forme, tada njihovu združenost moramo smatrati mnoštvenom, a jedino s obzirom na jedinstvo više forme sve njih možemo smatrati jednima po akcidentu, baš kao što združenost ljudskog duha i tijela tretiramo jednim egzistentom, dok je u zbilji njihovo jedinstvo zbog jedinstva duha.
Jedinstvo svijeta
Jedinstvo koje je do sada uspostavljeno za svaki opredmećeni egzistent ni na kakav način ne niječe mnoštvenost njihove združenosti. No, može se predložiti drugo jedinstvo za cijeli svijet koje niječe njegovu brojnost i mnoštvenost; jer, kao što je dobro poznato, filozofi svijet drže jednim. No, ovaj se stav može tumačiti na nekoliko načina:
1. Prvo tumačenje je gledište da je jedinstvo svijeta neprekidno jedinstvo prirodnog svijeta, kao što su to filozofi predložili u svojim raspravama o prirodnoj filozofiji pod naslovom nemogućnost vakuuma i raznim su objašnjenjima uznastojali dokazati da je čist vakuum između dvaju prirodnih egzistenata nemoguć, a da ondje gdje se zamišlja da ne postoji egzistent ustvari postoje samo razrijeđena fina tijela koja je nemoguće osjetilno percipirati.
Na temelju ovoga argumentirano je da, ukoliko se pretpostave dva ili nekoliko prirodnih svjetova – i ukoliko su oni međusobno neprekidni i kontinuirani – tada će imati neprekidno jedinstvo i činit će jedan svijet. Ukoliko bi se, pak, među njima pretpostavio stvarni vakuum, koji bi ih međusobno potpuno odvojio i izolirao, ovo bi bilo nespojivo s argumentima koji niječu postojanje vakuuma.
2. Drugo tumačenje je stav da je to jedinstvo poretka prirodnog svijeta – podrazumijevajući da su prirodni egzistenti uvijek u stanju uzajamnog utjecanja i bivanja pod utjecajem i akcije i reakcije. Dakle, ne može se naći nijedan prirodni egzistent koji ne utječe na neki prirodni egzistent niti je pod utjecajem nekog prirodnog egzistenta. Svojim aktivnostima egzistenti jednog vremena pripremaju teren za pojavu kasnijih egzistenata, koji se sami pojavljuju kao rezultat aktivnosti ranijih egzistenata. Zato je cio prirodni svijet rukovođen ovim vezama materijalne uzročno-posljedičnosti i zato se može smatrati da on ima jedinstven poredak. No, ovdje je posve jasno da je ovo jedinstvo ustvari atribut poretka koji nema opredmećenu egzistenciju, neovisnu o bezbrojnim egzistentima svijeta. Na temelju ovoga ne može se dokazati stvarno jedinstvo prirodnog svijeta.
3. Treće tumačenje je stav da je jedinstvo svijeta u sjeni jedinstva forme, tako da se svi dijelovi svijeta ujedinjuju pod njen kišobran, baš kao što su dijelovi biljke ili životinje ujedinjeni u sjeni jedinstva njihovih supstancijalnih formi.
Jedinstvena forma koja se može pretpostaviti za cijeli svijet, tako da uključi i žive egzistente, poput čovjeka i životinja, neizbježno će biti drugi duh, koji se može nazvati univerzalnom dušom ili duhom svijeta (nafs-e kollī , ruh-e džahān). Neki filozofi su čak otišli i dalje, uključujući nematerijalna bića i sve drugo osim Boga, te su na ovaj način smatrali Prvi intelekt (‘aql-e awwal) ili najsavršeniji kontingentni egzistent formom za sve što je ispod njega. Poput ovoga, mnogi su gnostici svijet nazvali kosmičkim čovjekom (ensān-e kabīr). Međutim, do sada nismo naišli na dokaz za ovu stvar, a površan govor naročito nije isključen kada se savršeno nematerijalni egzistent, poput prvog intelekta, naziva formom svijeta.
U svakom slučaju ova pretpostavka ne znači nijekanje stvarne mnoštvenosti dijelova svijeta jer je ovo jedinstvo, ustvari, atribut same transcendentalne forme (ṣūrat-e fawqānī) svijeta, i samo se akcidentno pripisuje cjelini svijeta, kao što je to kazano u vezi s jedinstvom duha i tijela.
Neka ne ostane nekazano i to da prihvatanje ovog jedinstva svijeta zahtijeva prihvatanje trećeg, maločas spomenutog oblika kompozicije, dok prihvatanje tog oblika kompozicije ne implicira i prihvatanje takvog jedinstva.
Nastavak: Razine egzistencije
Sažetak
1. Individualno jedinstvo je ekvivalentno individualnosti i opredmećenoj egzistenciji i svako biće, sve dok je aktuelno biće, bit će posjednikom individualnosti i jedinstva.
2. Svako prosto i nerazloživo biće, poput Uzvišenog Boga i nematerijalnih bića, posjeduje jedinstvenu egzistenciju i nema mjesta pretpostaviti mnoštvo u Njegovoj Bīti.
3. Makrotijela, koliku god isprekidanost i relativne praznine imala, najzad stižu do sićušnih čestica koje posjeduju stvarno protezanje i neprekidnost i koje također posjeduju neprekidno jedinstvo.
4. Može se zamisliti nekoliko oblika složenosti / kompozicije u tijelima: složenost od potencijalnih dijelova, složenost od materije i forme s pretpostavkom potencijalnosti materije, složenost od materije i forme s pretpostavkom aktuelnosti materije, kao i složenost hijerarhijskih formi, tehnička složenost poput složenosti dijelova sata, društvena složenost poput složenosti vojske od jedinica i složenost društva od pojedinaca ljudskog roda. Prve dvije vrste posjeduju stvarno jedinstvo, treća vrsta akcidentalno jedinstvo, dok posljednje dvije vrste posjeduju obzirnosno / konvencionalno jedinstvo.
5. Organske spojeve treba ubrojati u treću vrstu kompozicije, kao i hemijske spojeve ukoliko se za njih može dokazati jedinstvena forma.
6. Kompozicija bića od egzistencije i štastva je analitička i umska, a ne opredmećena i objektivna kompozicija.
7. Dokazivanje jedinstva svijeta u smislu neprekidnog jedinstva svih prirodnih bića uvjetovano je opovrgavanjem čistog vakuuma.
8. Jedinstvo poretka u prirodnom svijetu stvar je koja se može prihvatiti, ono se ne ubraja u stvarno jedinstvo dijelova svijeta.
9. Uspostava jedinstva svijeta u smislu posjedovanja duha ili jedne intelektualne forme ovisi o dokazu.
10. Prihvatanje ovakvog jedinstva znači prihvatanje treće vrste u navedenim podjelama kompozicija, iako prihvatanje te vrste kompozicije nužno ne iziskuje prihvatanje ovakve pretpostavke.