Jedno od pitanja kojem Ibn Sina posvećuje posebnu pažnju jeste jednoća duše. To znači da su sve postojeće moći samo jedno od očitovanja duše i svaka moć nije rezultat posebne duše. “Ova supstanca i zbilja u tebi je jedna, zapravo, ako pažljivo i precizno pogledaš, ti nisi ništa drugo, doli ta supstanca.” (فهذا الجوهر فيك واحدٌ بل هو أنت عند التحقيق)[1]
Hâdže Nasîruddîn Tûsi u komentaru ove rečenice kaže da Šejh ovim želi reći da ona supstanca koju smo mi dokazali, a koja posjeduje i kretanje, i percepciju, i memoriju, jeste zbilja koja se naziva duša. Dakle, zbilja u čovjeku koja je izvor kretanja sa voljom istovremeno je i ona zbilja koja percipira. Svaki čovjek zna, sa potpunom sigurnošću, da je on taj koji se svojom voljom kreće. Ja sam taj koji posredsvom moći razuma percipiram. Ova priroda će postojati sve dok ja budem postojao.
Prema tome, jednoća duše je dokazana logičkom demonstracijom, kao što je i iskustveno potvrđena.
Pri dokazivanju jednoće duše Ibn Sina se prvo osvrće na činjenicu da čovjek ima različita i brojna očitovanja, kao što su mržnja, srdžba, strast, misao, itd. Na osnovu neporecivog zakona posljedičnosti svako od ovih očitovanja posljedica je zasebne moći. Naprimjer, srdžba ne proizlazi iz zadovoljstava. I obrnuto, kada se čovjek naljuti, njegova strast se ne pobuđuje. Moć percepcije nije pod uticajem moći srdžbe i strasti. Iz ovoga se razabire da iza svake radnje stoji specifičan uzrok i moć. A svaka čovjekova moć rezultira posebnim očitovanjem koje je u saglasju sa njom.[2]
U nastavku, Šejh kaže da sve ove brojne i različite moći sa svojim specifičnim očitovanjima imaju potrebu za bićem koje će ih sabrati i među njima uspostaviti jedinstvo. Sami smo svjedoci da se neke od ovih moći ponekad koriste drugim moćima ili im se isprječavaju. Naprimjer, posmatranje lijepog lica pobuđuje strast, a veliki strah je smiruje. Jasno je da reakcija strasti nije zbog nečega materijalnog i njegove osjetilne prirode, a s druge strane, ne može se odbraniti tvrdnja da su moć strasti i moć percepcije jedna moć. Neizbježno moramo konstatirati da su strast, percepcija, strah, itd., različite moći jedne pojave. Ta jedna pojava koja objedinjuje sve ove moći upravo je ono što nazivamo duša.[3]
Šta je sporno u tome da ta jedna pojava bude tijelo ili neko postojeće biće u tijelu?
U odgovoru na ovo pitanje Ibn Sina kaže da to ne može biti, pošto tijelo – zato što je tijelo – nužno ne mora objedinjavati sve moći, jer u suprotnom, svako tijelo bi moralo imati tu odliku. Zapravo, tijelo zbog drugog uzroka može objedinjavati sve ove moći, a to je tjelesno savršenstvo, koje mi nazivamo duša. Dodajmo da smo mi na isti način svjesni svoga jastva i pored toga što nam se dešava da budemo lišeni nekih dijelova tijela.[4]
Dakle, jedina supstanca koja objedinjuje sve ljudske radnje i moći i daje im jedinstvo jeste duša.
Mulla Sadra, pojašnjavajući rečenicu: “Duša u svojoj jednoći predstavlja sve moći” (النفس في وحدتها كل القوى), kaže sljedeće: “Duša u svojoj jednoći posjeduje različite vidove. Egzistencija duše otpočinje od najnižih razina i doseže do razine razuma (عقل) i inteligibilije (معقول).[5] Duša je posvećena supstanca od roda Nebeskoga svijeta (Melekuta). Duša je sabirajuće jedinstvo i odraz je i sjenka Božijeg jedinstva. Duša čovjeka je po svojoj biti moć razuma, koja obuhvata životinjsku moć sa svim njenim razinama, počevši od moći osjetila pa do moći imaginacije. Također, obuhvata i moć kretanja, kao i vegetativnu moć sa svim njenim razinama, od ishrane do razmnožavanja. Upravo usljed iznesenog, spoznaja biti i djela duše predstavlja ključ spoznaje Božije biti i djela. Čovjek koji spozna da je duša supstanca uma, imaginalnog, imaginacije, osjetilnog, kretanja, mirisanja, razvijanja, rasta – može doći do stepena da u cijeloj egzistenciji ne vidi nikoga ko utiče na stvari i upravlja njima, osim Gospodara.”[6]
Mulla Sadra je kroz ovaj govor ukazao na nekoliko stvari:
a. Jedinstvo u mnoštvu
Duša, iako je jedna jedinstvena, prosta i nematerijalna zbilja, posjeduje različite položaje i brojne moći. Drugim riječima, svaka od ovih moći i položaja je očitovanje i manifestacija duše. Ova očitovanja i manifestacije nisu bića neovisna o duši, što znači da duša istovremeno dok je jedinstvena također posjeduje mnoštvo.
b. Razine usavršavanja
Duša je biće i zbilja koja je stvorena od nižih oblika materije. Njeno stvaranje je posljedica usavršavajućeg kretanja materije, s tim da se duša ne zaustavlja na ovoj razini već nastavlja svoje kretanje. Ona doseže do razine razuma i inteligibilija i postaje neovisna o materiji. Štaviše, stiče moć da sama stvara materijalne stvari i dostiže svaki oblik vladanja materijom.
c. Bit duše je razum
Bit duše čine razum i sposobnost percipiranja. To znači da njoj opažanje i promišljanje nije nametnutno izvana. Zapravo, to je sama njena bit. Ili, po riječima Ibn Sine, Allah nije učinio kajsiju kajsijom već ju je takvu stvorio (ما جعل الله المشمشة مشمشةً بل أوجده). Biti kajsija za ovo biće nije ništa drugo nego biti ono što jeste po biti. Mulla Sadra, također, želi reći da je zbilja duše zbilja koja sama percipira, ona je sami razum.
d. Spoznaja duše je ključ spoznaje Gospodara
Upravo zbog svojstva duše da s jedne strane posjeduje mnoštvo u svom jedinstvu, s druge da objedinjuje i obuhvata sve svoje moći i radnje, i sa treće, da je sama njena bit razum, spoznaja duše predstavlja ključ spoznaje Gospodara, kao što je i rekao Božiji Poslanik, s.a.v.a.: “Ko spozna svoju dušu, sigurno je spoznao i svoga Gospodara.”