Kosmologija u pogledu Ibn Sinaa

Teorija emanacije:

Ibn Sinaova kosmologija temelji se na njegovome onto-teološkome nauku. I na ovom plan u nalazimo izvorne elemente Aristotelova nazora, kao i značajne segmente neoplatoničkoga učenja, koji u isprepletenom vezu ovdje tvore veličanstvenu hijerarhiju na prostranoj kosmološkoj skali. Kako je već kazano, najznačajnija osobenost nužnoga bića jeste njegova samosvijest odnosno njegovom samoumovanje vlastite Mu Biti. Nužno biće je čisti Um Koji umuje vlastitu Bit i zna da je nužno da postojanje cijeloga kosmosa nastane od Njega, jer On o svojoj Biti ne misli osim kao o Umu i Prvom počelu, te o postojanju cijeloga kosmosa misli na način da sebe drži njegovim počelom. S druge strane, u samoj Njegovoj Biti nema prepreke ili nema smetnje za emanaciju svekolikoga kosmosa od/iz Njega, a Bit Njegova svjesna je da savršenstvo i uzvišenost Njegova jeste takva da se iz njega izlijeva dobro (ar. yafidu: izlijeva, emanira), što je nužni konsekvent Njegove veličanstvenosti koja je predmetom Njegove ljubavi (Njegov je ma'šuq). Dakle, Prvo počelo veseli se/zadovoljno je izlijevanjem/emanacijom svekolikog univerzuma iz Njega Samog. Međutim, prvo samišljenje (umovanje po biti) jeste to da On umuje vlastito sebstvo koje je po sebi Počelo poretka dobra u svekolikom bitku. On je svjestan ovoga poretka dobra u bitku/svekolikom svijetu postojanja.[1] Tako, sve što biva emanirano iz Nužnog bića, to je posredstvom Njegova umovanja onog emaniranog, te sami bitak ove inteligiblne forme kod Nužnog bića jeste sâmo Božije umovanje njega. Drugim riječima, sâma inteligibilnost te forme jeste njezin od Nužnog bića (dati) bitak, te ona jeste biće s obzirom na to da jeste inteligibilna i jeste inteligibilna s obzirom na svoju bićevitost.[2] U vezi s nastankom svijeta, Ibn Sina naizmjenično koristi riječ “fayd” ili “faydan” (izlijevanje, prelijevanje, emanacija), te “sudur” (izlaženje, isijavanje, emanacija), “ibda'” (prvostvaranje, izravno stvaranje bez presedana) i “khalq” (stvaranje). Ipak, on najčešće upotrebljava pojmove “fayd”, “faydan” i “sudur”. Jasno je da se radi o arapskim prevodima pojma raširenog u neoplatoničkoj filozofskoj tradiciji, još od samog Plotina. Povod izlijevanja bića iz Nužnoga bića, kako smo već kazali, jest Božije umovanje vlastite Mu Biti, te umovanje Najboljeg poretka u svekolikom univerrzumu/sviojetu postojanja. Ibn Sina kaže: Ovo se, s obzirom na nastanak bića iz Prvog počela, imenuje kao “injibas” (prelijevanje), a s obzirom na odnos i povezanost bića sa Prvim počelom – ibda’ (prvostvaranje).[3] S druge strane, ibda’ kod Ibn Sinaa jest viši pojam, jer prema njegovim riječima, “ibda’ označava to da iz nečega nastane bitak za nešto drugo, bitak koji pripada samo ovome prvome, bez ikakva posredovanja tvari, vremena ili pomagala; ibda’ je viši stupanj (stvaranja) nego li ihdas ili takwin.”[4] Sada, po sebi nužno biće jest Jedno i Jednotno sa svih aspekata, a izlijevanje bića iz Njega jest na način nužnosti, a iz Jednog kao Jednog nužno proizlazi samo jedno. (načelo: Al Wahidu la yasduru ‘anhu illa al wahid/ Iz jednoga samo jedno može izaći). Opet, kada kažemo da Prvo počelo (Bog) jest Um, time mislimo na um u kao prostu nedjeljivu zbilju, ne na um u njegovu razuđenom i raščlanjivom značenju, jer inteligibilije su izvan Njegove Biti, te on (Bit) ne biva mnoštvom snagom tih inteligibilija, već je ovdje riječ o relacionom mnoštvu koje ne remeti jednost i nedjeljivost same zbilje i štastva stvari.” [5]E sada, kako je Nužno biće jedno i kako Ono jest Čisti Um, tako i Njegov prvi emanat treba biti jedan um, jer on (prvi emanat) jest oblik bez tvari. Tako, prvi učinak Božijega samoumovanja, odnosno Njegova umovanja Vlastite Mu Biti, jest nastanak jednoga uma (inteligencije), i ovaj prvi učinak (posljedica, ma'lul) Prvoga uzroka jest jedan, ali njemu (prvome učinku) je imanentno i stanovito mnoštvo i to sa aspekta činjenice da on jeste jednodobno i bitak i jedinstvo, dočim Prvi uzrok jest samo Bitak. No, i ovaj učinak ima jedinstvenu, prostu i nedjeljivu bit, jer jeste konsekvent Jedinog Prvog počela, te treba biti čistim i nedjeljivim umom, te ne može biti niti oblikom tvari niti sama tvar, a ostali konsekventi nastaju nakon njega, posredno. Ovaj argument temelji se na tezi o Njegovom konsekventu sa rečenom osobinom. Međutim, nama nije dokučiv argument o tome zašto ostala bića nisu nužno konsekventna Prvome počelu, odnosno zašto nužno iz Njega ne proizlaze. Značenje nužne konsekventnosti je to da iz Biti nešto biva emanirano bez ikakvoga posredovanja i povoda. Upravo ovdje Ibn Sina objašnjava pojam “fayd”, pa kaže: “fayd se koristi samo kada se govori o Bogu i inteligencijama, jer izlijevanje bića iz Njega jest na način njihove nužne konsekventnosti, a ne snagom motiviranosti kakvim drugim akcidentom ili prigotkom, već samo radi Njega Samog, te je izlijevanje bića iz njega neprekidno, bez da bude suočeno sa preprekom ili kakvom poteškoćom. Otuda je prikladnije ovo (izlijevanje bitka svih bića iz Njegove Biti) osloviti kao fayd.”[6] Dakle, prvi emanat (prvo od Boga stvoreno biće) jest um, koji sam po sebi jest moguće biće, a snagom Prvog počela (tj. Stvoritelja) jest nužno biće. A, ovo prvo izlijevanje ili prva emanacija motivira izlijevanje ostalih bića. Na ovome se temelji Ibn Sinaova kosmologija. On o kakvoći načinu nastanka izlijevanja bića iz Prvog počela, u Šifau i drugim svojim djelima, nudi raznolike opise. Međutim, posebno se zanimljivim čini njegov omanji spis naslovljen sa “Risalah al ‘arus” u kojemu Ibn Sina nadasve jasno i sistematično donosi siže svoje teorije o nastanku svijeta, odnosno skicu vlastite kosmološke doktrine. U bibliotekama se nalazi nekolicina rukopisa ovoga djela[7], a prvi put ga je objavio Sharl Kuns 1952. godine. Ovdje donosimo prijevod glavnine ovoga traktata: “ Svaka stvar u svijetu nastajanja i nestajanja – od onih stvari koje nisu bile postojale, pa su postale postojećim – prije svoga pojavljivanja bila je mogućim/kontingentnim bićem. Jer, da je bila nemogućim bićem (mumtania'a al wujud), ne bi ni postala, a da je bila nužnim bićem onda bi već od ranije bila postojećom. A moguće biće nužno potrebuje uzrok koji će ga iz nebitka uvesti u bitak/učiniti postojećim, s tim da uzrok ne može biti ono samo, jer uzrok po svojoj biti prednjači u odnosu na svoj učinak/poslejdicu; dakle, uzrok bi moralo biti nešto drugo, mimo njega samog, a za uzrok važi isto što i za njega, te ne može biti da to biće i njegov uzrok budu uzrokom jedno drugome, jer bi to završilo u “pogrešnom krugu” ili pak u prednjačenju stvari u odnosu na samu sebe, a nije moguće ni da se ovaj niz slijedi u nedogled, jer ako zamislimo liniju koja je na jednom kraju ograničena, a na drugome beskonačna, te zamislimo još jednu istu takvu liniju, pa ovoj drugoj malo dodamo, tada će te dvije linije biti ili jednake ili različite. Jednake ne mogu biti, jer smo jednoj dodali nešto što druga nema, no, ne mogu biti niti različite, je ono što nema kraja (što je beskonačno) ne može biti veće od onoga što je također beskonačno. A ako zamislimo liniju koja se s oba svoja kraja proteže u beskonačnost, nju se može podijeliti na dva dijela tako da oba s jedne strane budu konačna, a s druge beskonačna, što je također nonsens. Ostaje, dakle, da se ovaj niz mora završiti Jednim Prvim Uzrokom koji nema niti činidbeni, niti tvarni, niti formalni, niti svršeni uzrok. Također, ne može biti da imaju dva takva uzroka, jer bi u tom slučaju trebalo da imamo jednu razlikovnu odrednicu koja bi po svojoj biti prednjačila u odnosu na ta dva uzroka (tj. ontološki im prethodila), čime bi ta dva uzroka izgubila svoju bespočetnost (anteriornost, qidam); također, prvi uzrok ne može biti tjelesan, jer tijelo je u našoj predodžbi djeljivo, te skončava u množnosti. On, dakle, mora biti jedan samodostatan um (čiji cilj i svrha jesu u samoj biti njegovoj) i u vezi s kojim je istina kazati da um, uman i umovano jesu jedno te isto. Uman je i znalac, pa je i on znalac te je u vezi s njim istina kazati da znanje, znalac i znano jesu jedno te isto, On je i apsolutno mudri, jer mudrost njegova jest iz Biti Njegove, te su mudrost i mudri jedno te isto; On je živ, jer svakom od nas biva pripisana atribucija života, snagom povezanosti naše sa dušom zahvaljujući kojoj imamo um; a on je sama Zbilja uma, te je dostojnije za Njega kazati da Živ je. Dok smo mi živi tek s obzirom na življenje građeno od potencijalnosti i aktualnosti, On je Živ po Svojoj Biti. Njegov bitak je čisti bitak i nije dostojno kazati da svijet je djelo njegovo, jer svaki djelatnik biva upotpunjen djelom svojim, kao što to biva graditelj građevinom svojom ili pisac pisanijom svojom. Ako bismo kazali da svijet je djelo Njegovo, onda bi Njegova savršenost bila ovisna o Njegovom djelu, a to djelo je nužno učinjeno ili pomoću pomagala ili bez njih. Ako kažemo da je učinjeno pomoću pomagala, pa to je nemoguće, jer bismo tada morali kazati da su i ta pomagala načinjena pomoću drugih pomagala i tako u nedogled (beskonačni niz). Ako bismo, pak, kazali da je to djelo njegovo učinjeno bez pomagala, to bi značilo da je svijet nastao izravnom intervencijom Prvoga počela u raznovrsne naravi, što bi opet rezultiralo množnošću. E sad, ako budemo upitani: Pa odakle, onda, ovo mnoštvo (svijeta) nastade?, kazat ćemo: Prvo počelo (Bog) jest Nužno (biće). Kako on bijaše svjestan sebe, snagom te prve svijesti iz Njega, kao nužni konsenkvent, um nastade. Taj um (prvi um) bi obaviješten o Prvom počelu i o sebi samome, te snagom ove prve obaviještenosti iz Njega nužno nastade um, a snagom ove potonje (tj. snagom Njegove svijesti o Sebi) nastade duša daleke sfere, te (tako) nastade prva sfera tj. Arš. Onda, ovaj um (dakle, drugi um), bi obaviješten o Prvome počelu i onom što je ‘ispod’ njega (tj. o prvome umu), te snagom obaviještenosti o Prvome počelu nastade treći um, a snagom obaviještenosti o onome ispod Njega, nastade duša zvjezdane sfere tj. kursiyy, onda ovaj um (treći um) također bi obaviješten o Prvome počelu i onome što je ‘ispod’ Njega, te snagom prve obaviještenosti nastade novi um. A snagom potonje nastade duša saturnove sfere, i ovaj (četvrti um) bi obaviješten o prvome počelu i onome ‘ispod’ Njega te snagom ove dvije obaviještenosti nastade novi (peti) um i jupiterova sfera, pa i ovaj um bi obaviješten o prvome počelu i onome ispod njega, te tako nastade novi (šesti) um i nastade marsova sfera, pa opet ovaj um spozna Prvo počelo i ono što je ispod Njega te nastade novi (sedmi) um i sunčeva sfera, pa i ovaj um bi obaviješten o Prvome počelu i onom što je ispod Njega, te tako nastade novi (osmi) um i duša venerine sfere, pa snagom obaviještenosti ovoga uma ‘osmog’ o Prvome počelu i onom što ispod Njega je, nastade novi (deveti) um i nastade duša merkura. Ovaj (deveti) um, također, bi obaviješten o Prvome počelu i onom što ispod Njega je, te tako nastade deseti um i nastade duša mjesečeve sfere. Ovaj posljednji um (desti um, deseta inteligencija) oslovljava se još i kao Djelatni um (‘aql fi'al), darivatelj oblika (dator formarum, ar. Wahib al suwar), Duh pouzdani (ruha al-amin), Džibril, Veliki intimus (namus al-akbar). Ono što se u svijetu zbiva, zbiva se od ovoga djelatnog uma, uz ‘saradnju’ sfera. Sfere imaju svoje nagonsko gibanje, te udaljenošću i blizinom njihovom – a posebno se ovo odnosi na sunce – nastaju hladnoća, toplota i para, iz njih se dižu dimovi od kojih nastaju atmosferske pojave; a od onoga što na zemlji ostaje – ako ne nađe kakva prolaza i desi se sudaranje – nastaju minerali; ako se desi još veće sudaranje i miješanje nastaju biljke, pa onda snagom još intenzivnijeg miješanja nastaju životinje, a onda ako dođe do još snažnije i kvalitetnije izmiješanosti, nastaje čovjek kako najplemenitije biće na ovome nižemu svijetu.”[8]