Kratak životopis Hādže Nasīruddīn Tūsija

Preuzeto iz drugog sveska knjige “Stavovi islamskih mislilaca o obrazovanju i odgoju”
Napisao i priredio: SEMT – Institut za proučavanje i pisanje udžbenika za univerzitete humanističkih nauka, Qom, Iran
Prevod: Lutfi Akbaš

Hādže Nasīruddīn Tūsi rođen je 597. godine po Hidžri u gradu Tūs, a preselio je 673. godine u Bagdadu. Sahranjen je u Kazimaynu u blizini dvojice Imama, mir s njima. Prema onome što se navodi u knjigama biografija, njegovi preci su bili stanovnici Jahrud Qoma. Njegov otac Shaykh Wadžihuddin Muhammad ibn Hasan, koji je bio jedan od uvaženih učenjaka, kada je krenuo iz Qoma sa željom da posjeti mezar Imama Ridaa, mir s njima, u Mešhedu u povratku se zadržao neko vrijeme u gradu Tūs, koji se u ono vrijeme smatrao jednim od važnih naučnih centara. Narod Tūsa, privučen njegovim moralnim vrlinama, traži od njega da se nastani u Tūsu, što je on i prihvatio te se tu nastanio.

Wadžihuddin prije rođenja sina Nasīruddīna u vezi s njim obratio se časnom Kur'anu (tafa’ul). Kada je u odgovoru došao ajet: “Muhammed je Allahov Poslanik, a njegovi sljedbenici su…” (Al-Fath, 29), jako se obradovao te je stoga sinu dao ime Muhammed, iako je i njegovo ime bilo Muhammed.[1]

Nasīruddīn Muhammed se rodio u Tūsu i svoje djetinjstvo je proveo pored ljudi koji su, po njegovom kazivanju, bili pobožni i vjerovali su u šerijat. Također su bili poznavaoci prirodnih nauka (‘ulum zahiri), zanata i vještina. Odrastao je u okrilju oca za kojeg kazuje: “Otac mi je bio iskusan čovjek koji je dosta svijeta vidio, razumijevao je ljude iz raznih zanimanja i skupina i stalno me je poticao na stjecanje vještina i znanja te na slušanje govora vjerskih prvaka i proučavanje njihovih pisanih radova.”[2]

Hādže Tūsi prvo je kod svog oca učio čitanje, pisanje, Kur'an, književne nauke, fikh i hadis, da bi potom kod naučnika kakvi su bili Nuruddin ‘Ali ibn Muhammed, Kamaluddin Muhammed Hasib i ‘Abdullah ibn Hamza učio matematiku, hadis, ridžal[3] i dirayah[4]. Vrlo brzo je u znanju pretekao svoje savremenike. Do te mjere je napredovao da je izazvao divljenje svojih učitelja i oni su priznali da nisu bili u stanju ugasiti njegovu žeđ za znanjem te su mu stoga preporučili da otputuje u druge zemlje u potragu za znanjem.[5]

Selidba u potrazi za znanjem

Hādže s ciljem upotpunjavanja svojih studija seli iz Tūsa u Nišabur. U to vrijeme Nišabur je bio naučni centar. U tom gradu se nalazila Medresa Nizamiyyah, a i mnogi naučnici su živjeli u njemu. Hādže je u Nišaburu kod naučnika kao što su Siradžuddin Qamari, Fariduddin Damad Nišaburi – koji je preko četiriju posrednika bio učenik Ibn Sinaa – i Qutbuddin Misri učio mudrost, filozofiju i medicinu. Pored toga, uspio se susresti sa čuvenim arifom ‘Attarom Nišaburijem i okoristiti se njegovim irfanskim postignućima.[6]

Bez obzira što je u Nišaburu došao do dosta novih spoznaja, Hādže se nije mogao tu skrasiti, već je stalno tragao za novim i svježim znanjem. Upravo zato iz Nišabura odlazi u Ray i tu sluša predavanja Burhanuddina ‘Alija ibn Muhammeda Hamdanija. Kod njega je odslušao hadise (sama‘). Nakon toga odlazi u Esfahan i negdje na putu u Qomu upoznaje se sa Kamaluddinom Maythamom Bahranijem i jedno vrijeme provodi studirajući kod njega, a i ovaj je od Hādže učio filozofiju i apologetiku. Hādže se u ovom periodu također okoristio predavanjima Šejha Abu-s-sadat Esfahanija.[7]

Hādže je nakon Qoma putuje u Isfahan. Ne nalazeći tu sebi dostojnog učitelja upućuje se prema Bagdadu, gdje prisustvuje predavanjima iz fikha kod Mu‘inuddin Salim ibn Badran Mazani Misrija, jednog od učenika Ibn Idrisa Hillija. 620. godine po Hidžri uspijeva dobiti dozvolu od svoga učitelja za prenošenje hadisa.[8] Navodi se da je Hādže upravo na ovom putovanju učio fikh od ‘Allamah Hillija, a i ‘Allamah Hilli je od njega učio filozofiju, teologiju i astronomiju. Na ovaj način uspostavili su lijepu tradiciju naučnih vjerskih centara gdje učitelj i učenik prema svojim sposobnostima, znanjima i vještinama koriste jedan drugom (i mijenjaju uloge).

Allame Hilli ga je opisao trima odlikama: prvo, Hādže Nasīri Tūsi je prvo ime među svojim savremenicima u spekulativnim i prenesenim naukama; drugo, on je autor vrijednih djela na polju spekulativnih nauka, a autor je i djela koja obrađuju fikhske i šerijatske propise po mezhebu imamija; treće, on je osoba koja posjeduje najplemenitiji moral među onima koje je tokom svoga života vidio.[9]

Boravak u području Kohestan i u Alamutu

Drugi period života Hādžea predstavlja vrijeme u kojem je živio kod ismailija. Ovo predstavlja početak dvadeset i šest godina plodonosnog života Hādžea. On je na najbolji način iskoristio priliku koja mu se pružila i napisao je veoma vrijedna djela iz oblasti filozofije, astronomije, teologije i matematike, djela koja su njegovo ime učinila vječnim.

O tome zašto je Hādže živio kod ismailija povjesničari su iznijeli različita mišljenja. Neki smatraju da je to bilo iz prisile, budući da je bilo izdano naređenje od strane ismailijskih vođa da ga njihovi fadaiyyuni[10] otmu iz Nišabura i dovedu u tvrđavu Alamut, što su ovi i učinili, tako da je Hādže bio primoran više godina provesti na tom mjestu, poput kakvog zatvorenika.[11]

Drugi povjesničari mišljenja su da je razlog to što je područje Horosana, zapravo čitav Iran, bio okupiran od strane Mongola i bio pod njihovom vlašću, a oni su svakog dana samo ubijali, otimali i rušili, zbog čega je postojala ozbiljna prijetnja da tragovi civilizacije i kulture u Iranu i islamu u potpunosti iščeznu. Hādže Tusi iz straha od Mongola emigrirao je kod ismailija jer su samo oni ustali s ciljem odbrane protiv Mongola i branili su se u svojim dobro utvrđenim i sigurnim građevinama, a među njima su najpoznatije bile tvrđave Alamut, Meymun dezh i tvrđava Kohestan. Hādže Nasiri Tusi u tim teškim i nepodnošljivim uvjetima zbližio se sa ismailijama i nastanio se u području Kohestan na jugu Horosana, koje je obuhvatalo Qain, Firdaws i Tabas.[12] On se nakon toga prebacio u tvrđavu Alamut.

Ostali povjesničari smatrali su da je u tim teškim i uzburkanim vremenima, kada je Hādže tragao za sigurnim mjestom gdje će se baviti istraživanjem i pisanjem, Nasiruddin ‘Abdurrahim ibn Abu Mansur, vladar područja Kohestan, ujedno ljubitelj nauke, uputio poziv Hādžeu i omogućio mu uvjete za istraživanje i pisanje. Hādže Nasiruddin je na ovom mjestu napisao djelo Akhlaqe Nasiri (Nasirova etika) na molbu Nasiruddina.[13]

Sigurno, činjenica vrijedna pažnje je da se Hādže dok je živio sa ismailijama suočio sa mnogim problemima i bio je jako pogođen načinom na koji su se pripadnici ismailijske skupine ophodili prema ljudima, a stvarni razlog Hādžeovog boravka kod ismailija bila je prisila i nemanje drugog izbora.

Postoje dva sigurna dokaza za ovu tvrdnju. Prvi dokaz je što Hādže na kraju komentara Ibn Sinaovog djela Išarat, koji je napisao upravo u ovo vrijeme, piše sljedeće: “Većinu pitanja ove knjige napisao sam prije ovoga u veoma teškim uvjetima i ne mislim da može biti teže od toga: vremena bolna u kojima su misli bile uzburkane do te mjere da je svaki trenutak bio ispunjen tugom i bolnom patnjom, vremena koja su sa sobom nosila veliku žalost i ogromno kajanje. Komentar na Išarat napisao sam u uvjetima kada je vatra stalno i sa svih strana pružala svoj plameni jezik i sve topila i uništavala. Nisam proveo vrijeme u kojem mi oči nisu bile pune suza, misli raštrkane a moja bol povećana. Zapravo se moja bol stalno povećavala i moja tuga i briga su se udvostručavale. Šta je to sa mnom pa mi je život ispunjen događajima koji donose tugu i uzrokuju da osijedim? Mojim životom stalno vlada tuga i briga. O Bože, tako Ti prava Tvoga najboljeg Poslanika i njegovog pohvaljenog Nasljednika, spasi me iz gomile nedaća i boli i omogući mi izbavljenje! O Bože jedini! O Najmilostiviji od najmilosnijih!”[14]

Drugi dokaz za ovu tvrdnju jeste činjenica da su Hādžea dok je živio sa ismailijama mnogobrojne nedaće i problemi izmorili, što ga je ponukalo na pokušaj bjekstva. Navodi se da je zbog toga napisao kasidu u kojoj je hvalio bagdadskog halifu Mu‘tasima ‘Abbasija i poslao je njegovom veziru ‘Alqamiju, koji je inače bio šiija. Od njega je tražio da kasidu preda ‘abbasijkom halifi, kako bi se na taj način stvorili uvjeti za njegov dolazak u Bagdad. ‘Alqami, znajući za naučni nivo i vrline Hādžea, pobojao se za svoj položaj misleći da bi, ako Hādže dođe, mogao izgubiti svoj položaj kod halife. Zato on šalje tajno pismo vladaru područja Kohestan Nasiruddinu i obavještava ga o dešavanjima. Također mu je poslao i pismo koje je Hādže njemu poslao i podstakao ga je na čuvanje i motrenje na Hādžea. Vladar područja Kohestan je to i učinio i da bi bio siguran, odveo je Hādžea sa sobom u centralnu tvrđavu Alamut kod vođe ismailijske skupine ‘Alauddina Muhammada. Hādže je tu živio poput zatvorenika.[15]

Prema tome, Hādžeov boravak kod ismailija bio je pod prisilom i usljed nemanja druge mogućnosti. On je po uvjerenjima i mezhebu bio njihov protivnik, bio je krajnje nezadovoljan njihovim nasilničkim ponašanjem, a ako je nekada suprotno svojim istinskim uvjerenjima i osjećanjima morao nešto pohvalno kazati ili napisati o ismailijskim vladarima, to ga je jako pogađalo.

Mezheb Hādžea

Hādže je, bez ikakve sumnje, bio dvanaestoimamski šiija. On je u svojim knjigama, raspravama i poslanicama koje obrađuju apologetiku dokazima pojasnio imamet i beporočnost dvanaestorice imama.

Osim toga, glasoviti fakihi su svjedočili o njegovom šiijstvu. Muhaqqiq Hilli (Ja‘far ibn al-Hasan, preselio 676. godine po Hidžri) Hādže Tūsija opisuje riječima: “On je najbolji među vjerskim učenjacima i najbolji među misliocima ovog vijeka i vremena. Bog je posredstvom njegove visoke ambicije stubove vjere učinio čvrstim i njegovim visokim mislima učvrstio je osnove vjerovanja i uvjerenja.”[16]

Allamah Hilli (Hasan ibn Yusuf, preselio 726. g. po H.) u vezi s Hādžeom veli: “On je autor mnogih djela iz područja filozofije i šerijatskih propisa po imamijskom mezhebu, i on je najčasnijeg morala među onima koje smo vidjeli.”[17]

Osim toga, Hādže Nasiruddin, nakon što se oslobodio iz ismailijskog zatvora, javno je obznanio svoje pripadništvo dvanaestoimamskom šiizmu. Prilikom pisanja knjige na početku ili na kraju knjige promicao bi mezheb dvanaestoimamskog šiizma. Kada mu se približila smrt, iz nesumnjive ljubavi koju je imao prema porodici bezgrješnosti i čistote, oporučio je da bude sahranjen u blizini Imama Musaa Kazima, mir s njim, a da je kojim slučajem bio pristalica ismailija, onda bi trebao oporučiti da bude sahranjen u Bagdadu u blizini Ismaila.[18]

Sa Mongolima

Treći period Hādžeovog života počinje osvajanjem ismailijskih tvrđava od strane mongolskog Hulagu Kana, nakon čega se Hādže pridružuje Hulaguu. Kao da se ukazala prilika u tom stoljeću, kada su dragocjenu ostavštinu islama nemilosrdno uništavali Mongoli, da je očuva Hādže. Zasigurno je on bio taj koji je na najbolji način obavio ovu veoma važnu zadaću.

Hādže je trezveno i inteligentno prvo spriječio ubijanje ljudi od strane Mongola, jer onda kada je Hulagu poslao svog izaslanika Khurshahu Ruknuddinu, posljednjem ismailijskom vladaru, sa zahtjevom za predaju, Khurshah se savjetovao sa svojim vezirima i ulemom na čelu sa Tūsijem. Hādže ga je odvratio od tvrdoglavosti i on se predao. Na taj način poštedješe se životi ljudi.[19]

Ovaj veliki muslimanski naučnik također je uspio spasiti od spaljivanja veliku i vjerodostojnu biblioteku koju su ismailije zasnovale u tvrđavi Alamut.

Mongolski Hulagu Kan iz dvaju razloga Hādžea izabire i čini jednim od sebi bliskih: prvo, zbog njegovog naučnog ugleda i položaja, a drugo jer je on sam imao ogroman interes prema astrologiji i stvarima vezanim za nebeska tijela, što je Hādže poznavao kao stručnjak. Hulaku je ovo znanje koristio za određivanje pogodnog vremena za svoje poslove.[20]

Hādže Tusi je jedva čekao ovu priliku. Koristio se položajem koji je imao kod Hulagua i trudio se na sve načine da bi učenjake, ličnosti važne za kulturu i filozofe spasio od nestanka. Postupajući trezveno i inteligentno uspio je Mongole, koji nisu imali nikakvu kulturu, privući tako da se ovi predaju bogatoj islamskoj kulturi i da budu privučeni od strane vjere islama. Kao rezultat toga, nije prošlo mnogo a Mongoli su prihvatili vjeru islam. Sinovi i unuci Jingis Kana, koji su bili svoje ambicije uložili u uništenje islama, postali su muslimani. Neki od njih su se ubrajali i među zaštitnike islama.[21]

Opservatorij i biblioteka

Hulagu Kan je pokazivao veliki interes prema astrologiji i vjerovao je da nebeska tijela sigurno imaju utjecaj na pojave oko nas i događaje koji se odvijaju. Hādže Nasiruddin, koristeći ovu priliku, predložio je Hulaguu izgradnju opservatorija Maraghah. Hādže je izgradnjom opservatorija imao naučan i dobrohotan cilj: ovladati umom i mislima Hulagua i na taj ga način odvratiti od krvoprolića i nasilja te stvoriti mirne i sigurne uvjete za učenjake da bi nauka i misao ponovo dobile svoj sjaj.

Hulagu se složio sa idejom o izgradnji opservatorija. Budući da su troškovi ovog poduhvata bili ogromni, on je dužnost vođenja brige o dobrotvornim poslovima i vakufu povjerio Hādžeu, kako bi prihode iz ovih izvora mogao koristiti za ovaj važni posao.

Hādže je za ovaj veliki poduhvat imao potrebu za saradnjom, savjetima i pomoću drugih naučnika i astronoma. Zbog toga je od Hulagua zatražio da naučnike, koji su iz straha za svoje živote pobjegli u druge zemlje, pozove u Iran i da, također, zatraži od slavnih mislilaca i astronoma svijeta da sarađuju s njim. Hulagu je udovoljio ovim zahtjevima i tako je počela izgradnja opservatorija. Astronomi, matematičari i mislioci iz svih krajeva svijeta došli su u Maraghah i počeli su posmatrati zvijezde.[22]

Hādže Tūsi, zahvaljujući pomoći i saradnji sa misliocima, došao je do novih saznanja o astronomiji. Svoj poznati astronomski kalendar, koji se naziva “astronomski kalendar ilkhani”, pripremio je u ovom opservatoriju i objavio ga je u posebnoj knjizi.[23]

S druge strane, on je u Maraghahu izgradio veliku biblioteku koja je brojala 400.000 naslova. Time je osigurao uvjete za nastavak naučnih istraživanja, njihovo proširivanje i očuvanje dragocjene ostavštine islama.

Nastavak: Djela Hādže Nasīruddīn Tūsija

---