Šejh Šihabuddin Yahya ibn Habash ibn Amirk Suhrawardi[1], poznat kao Šejh Ishraq, Šihabuddin Suhrawardi i Šejh Maqtul, osnivač iluminacijske filozofije (falsafai ishraq), jedan je od velikih islamskih mudraca iz šestog stoljeća po Hidžri. Iako se ovaj svijetleći plamen brzo ugasio, u sferi islamskih misli je tako zasjao da do danas osvjetljava islamski nauk i mudrost. On je, također, i istočnjačku filozofiju učinio svjetlijom. Prije nego pojasnimo njegove stavove oobrazovanju i odgoju, te njihovim načelima, ukratko ćemo iznijeti neke podatke o njegovom životu[2] i različitim aspektima njegove ličnosti.
Šejh Ishraq je rođen 549. godine po Hidžri u selu Suhraward u blizini Zenjana. Filozofiju i načela fikha učio je kod Majduddina Jilija – učitelja Fakhru Razija – u Maraghahu. Nakon toga odlazi u Esfahan gdje nastavlja sa studijama kod Zahiruddina Qarija sve dok se nije udubio u filozofiju i potpuno ovladao njom. On je nekoliko godina svoga života proveo u putovanjima po Iraku i Siriji u potrazi za savršenim odgajateljem ili, kako on to kaže, obaviještenim saputnikom (musharik muttali‘i), onim koji bi bio upućen u časne nauke i vjerovao u njih, međutim, nakon što je izgubio nadu da će pronaći takvu osobu, upušta se u isposništvo i promišljanje i prekidajući nadu u sve, osim Boga, poniznošću pred Njim postiže velik položaj u duhovnim osvjedočenjima (mukashafah) i u filozofiji.
Šesto stoljeće, vrijeme vladavine Seldžuka,obilježila je nemilosrdna borba protiv filozofije. Pojedinci poput Ghazalija kritizirali su filozofiju. Čak su išli dotle da su filozofe proglasili otpadnicima (murtad) i nevjernicima, a neki pojedici, poput Fakhru Razija, izrazili su skepsu u pogledu pitanja peripatetičke filozofije. Šejh Ishraq u ovakvom vremenu, potpomognut djelima drevnih iranskih mudraca i neoplatoničara iz stare Grčke, također koristeći se i Kur'anom, isposništvom i promišljanjem, osniva novu filozofsku školu pod nazivom “iluminacijska mudrost” (hikmati ishraq) i udahnuje filozofiji novi život.
Suhrawardi na jednom od svojih putovanja iz Anadolije odlazi u Damask, a iz Damaska u Halab. Ovaj grad je prije križarskih ratova bio centar Fatimida, koji su bili šiije, ali nakon poraza Fatimida stanovnici ovog grada prelaze na sunizam i iskazuju vjernost čuvenom vojskovođi Salahuddinu Ayyubiju. Upravnik Halaba Malik Zahir – sin Salahuddina Ayyubija – pada pod jak utjecaj Šejha Šihabuddina i od njega zatraži da boravi u Halabu. Suhrawardi je prihvatio ovu ponudu, nakon čega je počeo podučavati mudrosti. Njegova uspješnost u nauci i raspravama sa drugim naučnicima, nova otkrića u mudrosti, odnosno filozofiji, i njegova konkretnost u kritiziranju stavova drugih učenjaka pokrenuli su zavidnost i neprijateljstvo jednog broja učenjaka. Oni su, pod izgovorom da je Suhrawardi postao otpadnik od vjere zbog govora koji su protiv vjere i uvođenja novotarija, od Malika Zahira zatražili da izda naređenje za njegovo smaknuće. Malik Zahir je odbio udovoljiti njihovom zahtjevu, no Šejhovi neprijatelji šalju tužbu Salahuddinu Ayyubiju, u kojoj su mu pisali da će ovaj čovjek, ukoliko ostane živ, pokvariti vjeru ljudi i dići ljude na ustanak protiv njega. Salahuddin, koji je tek bio vratio Siriju od križara te je za očuvanje i jačanje svog ugleda imao potrebu za podrškom vjerskih učenjaka, i također se bojao ponovne pobune ljudi, udovoljio je njihovom zahtjevu. On na osnovu fetve učenjaka izdaje naređenje za pogubljenje Šejha i u pismu koje je poslao svome sinu piše: Ukoliko ne pogubiš Šejha, oduzet ću ti Halab. U ovakvim uvjetima Malik Zahir nije vidio drugog izlaza do hapšenja i pogubljenja Šejha. Na ovaj način ugasila se zvijezda života Šejha Šihabuddina Suhrawardija u 38. godini života.
Nastavak: Šejhul-Išraq Suhrawardi i filozofija
[1] Neki autori zbog identičnosti geografskog porijekla i nadimka zamijenili su ga sa Šihabuddinom ‘Umarom Suhrawardijem. Šejhu-l-islam Šihabuddin Abu H{afs ‘Umar ibn Muhammad Suhrawardi (539-632.) jedan je od poznatih sufijskih šejhova i jedan od osnivača tarikata poznatog kao “suhrawardiyyah”. On je kod svog amidže Abu-l-Najib Suhrawardija (490-563.), autora djela Adabu-l-muridin,učio fikh i hadis, a družio se i sa velikim šejhovima svoga vremena kao što je bio ‘Abdu-l-Qadir Jilani. On je bio i fakih koji je izdavao fetve, i pjesnik, i arif (gnostik). Bio je poštovan i cijenjen i od strane vladara i od strane naroda te je došao na položaj Šejha šejhova (Šejhu-sh-shuyukh) Bagdada. Jedno od važnih djela na polju tasavvufa, knjiga ‘Awarifu-l-ma‘arif, njegovo je djelo.
[2] Shamsuddin Shahrzuri – murid Šejha Ishraqa – u djelima Nazahatu-l-arwah i Rawdatu-l-afrah zapisao je opširnu vjerodostojnu biografiju Šejha Ishraqa, koja je služila kao glavni izvor za pripremanje ovog dijela knjige.