Kratka biografija Ibn Sinaa (Avicene)

Ibn Sina, poznat na Zapadu kao Avicena i sa nadimkom Princ liječnika, rođen je u blizini grada Buhare 980. godine.[1] Ovaj naučni velikan, koji će kasnije postati najuticajnija ličnost u nauci i filozofiji u islamskom svijetu i koga će nazivati titulama kao što su Eš-Šejh er-reîs (Lider mudrac) i Hudždžet el-haqq (Dokaz Istine) po kojim je i danas poznat ni Istoku, još od ranog djetinjstva pokazivao je izvanrednu naklonost prema nauci. Za njega je bila srećna okolnost i to što mu je otac, isma'ilit, neobično mnogo nastojao da svog sina što više školuje, pa mu je zbog toga kuća postala mjesto gdje su se susretali mnogi istaknuti naučnici, i iz daleka i iz blizine. U desetoj godini Ibn Sina je izučio cio Kur'an i gramatiku, a onda je počeo da izučava logiku i matematiku. U matematici mu je učitelj bio ‘Abdullah en-Nâtili. Pošto je ubrzo ovladao i ovim naukama, počeo je izučavanje fizike, metafizike i medicine kod učitelja Ebu Sehla el-Mesîhija. Već u šesnaestoj godini ovladao je i postao upućen u sve nauke svoga vremena. Jedino nije uspio da shvati metafiziku na način kako je bila izložena u Aristotelovoj Metafizici. Premda je ovu knjigu čitao nekoliko puta, pa čak je naučio napamet, ipak ništa nije mogao da shvati. Međutim, teškoća je nestala kada mu je u ruke dospio El-Farabijev komentar ove Aristotelove knjige u kome su bila objašnjena sva teška mjesta u djelu. Od tada pa nadalje Ibn Sina više nije imao potrebe za ekstenzivnim čitanjem, nego je morao da usavrši svoja saznanja intenzivno „po dubini”, da bi sve ono što je do tada, do osamnaeste godine, bio pročitao bolje shvatio. U stvari, pri kraju svoga života ništa više nije naučio nego što je znao u osamnaestoj godini.

Ibn Sināovo poznavanje medicine doprinijelo je njegovom velikom ugledu tako da je postao tražen i obljubljen na dvorovima lokalnih vladara. Vrata dvorske biblioteke jednog mjesnog emira njemu su bila otvorena i on je na tom dvoru stekao dobre pozicije. Ali, politička nestabilnost u Centralnoj Aziji izazvana širenjem moći i ekspanzijom vlasti Mahmuda od Gazne učinila je život Ibn Sināa u rodnom kraju teškim tako da je morao napustiti rodnu Buharu i uputiti se u Đurđaniju, da bi konačno napustio i tu pokrajinu i otišao u Gurgan. Godine 1012. poslije mnogih neprilika u putu kada je poginulo nekoliko njegovih saputnika Ibn Sina je uspio da prijeđe sjeverni dio velike slane pustinje u Horosanu. Prema sigurnim izvorima, Ibn Sina je prije nego je stigao u Gurgan posjetio velikog sufijskog pobožnjaka i glasovitog pjesnika Ebu Se'ida ibn Ebi el-Hajra. U Gurganu je želio da se sastane sa poznatim mecenom nauke i umjetnosti emirom Qabusom ibn Wušmgirom. Međutim, kada je stigao u Gurgan saznao je da je onaj u čiju se zaštitu nadao preminuo.

Ibn Sināa je ovaj događaj teško pogodio i on se na nekoliko godina povukao u samoću živeći u jednom selu. Zatim je negdje između 1014. i 1015. godine otišao u grad Rejj. U to vrijeme u Iranu je bila na vlasti dinastija Buvejhida i njeni članovi bili su namjesnici u raznim dijelovima zemlje. Ibn Sina se neko vrijeme zadržao na dvoru Fahruddevleta u Rejju, a zatim je krenuo u Hamadan gdje se susreo sa drugim članom ove dinastije Šemsuddevletom. Do ovog susreta je došlo lako i brzo jer je Ibn Sina, čim je stigao u grad, bio pozvan da liječi oboljelog emira. Emir Šemsuddevleta bio je izliječen i ugled Ibn Sināa toliko je porastao na dvoru da je najzad postao vezir, i na tom položaju je ostao nekoliko godina, sve do smrti samog emira Šemsuddevleta, njegovog zaštitnika. Poslije toga, sreća mu je okrenula leđa i nakon što je odbio da nastavi obavljanje dužnosti vezira, bio je uhapšen. Za vrijeme jedne opsade grada Hamadana iskoristio je pogodnu priliku i pobjegao iz zatvora, a zatim inkognito u derviškoj odjeći napustio Hamadan.

Kada se riješio neprilika u Hamadanu, krenuo je u Isfahan, veliki naučni centar koji je odavno želio da posjeti. U Isfahanu je skrenuo na sebe pažnju tamošnjeg emira Alauddevleta, kod koga je u miru proživio petnaest godina. Za to vrijeme napisao je nekoliko značajnih knjiga. Čak je počeo izučavati astronomiju i preduzeo izgradnju opservatorije. Ali ubrzo je njegov mir poremećen i to napadom sultana Mes'uda, sina Mahmuda od Gazne, na Isfahan. Znači onog Mahmuda zbog koga je Ibn Sina morao da napusti svoj rodni kraj. Za vrijeme ovog napada nestala su mnoga vrijedna djela Ibn Sināa. Nesiguran u novonastalim prilikama u Isfahanu ponovo se vraća u Hamadan u kome umire 1037. godine gdje biva i sahranjen. Tu mu je kasnije sagrađen veličanstveni spomen-mauzolej koji i danas postoji.

Na ovaj se način završio život čovjeka koji je preživio mnogo političkih preokreta i suočavao se sa mnogim teškoćama. Ibn Sina je u svom životu doživio mnoge uspone i padove. Premda je imao i dosta srećnih dana, imao je i dosta neprilika u životu. Najviše je proveo u službi vladara kao Ijekar i tako je mogao učestvovati u društvenom životu, a kako smo vidjeli izvjesno vrijeme je i sam neposredno obavljao vrlo visoku državnu dužnost. Istovremeno on je živio vrlo intenzivnim intelektualnim životom o čemu svjedoče brojna djela koja je napisao kao i kvalitet njegovih učenika. Ibn Sina je bio čovjek izvanredne fizičke snage. Provodio je duge noći po sjedeljkama i zabavama nakon čega bi odlazio da piše rasprave o pitanjima iz filozofije i nauke uopšte. Bio je čovjek neobično jake koncentracije. Neka svoja djela znao je diktirati pisaru dok bi jašući na konju putovao sa vladarem na neko od poprišta bitaka. U stvari, izgleda da vanjske nedaće nisu imale uticaja na njegovu intelektualnu djelatnost. Čovjek koji je toliko bio zabavljen ovosvjetskim životom i problemima u politici i na dvoru, ipak je uspio da postavi temelje srednjovjekovne skolastičke filozofije, da sintetizira Hipokratovu i Galenovu medicinsku tradiciju i da izvrši tako veliki uticaj na islamsku nauku i književnost kako nikome ni prije ni poslije njega nije pošlo za rukom.

Mauzolej Ibn Sinna (Avicene) u Hamedanu

{gallery}mauzolej Ibn Sine Hamedan{/gallery}