Materijalno i nematerijalno

Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 41), Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar, 2013.

Prethodno: Svrhovitos kosmosa

Obuhvata:

Uvod

Značenje izraza nematerijalno i materijalno

Karakteristike tjelesnih i nematerijalnih stvari

 

Uvod

Filozofi su predložili primarne diobe za egzistenta apsolutno, to jest, za sve egzistente, u jednoj od kojih se on dijeli na nužnu egzistenciju i kontingentnu egzistenciju. S obzirom na činjenicu da se ova razlika oslanja na vezu između štastva i egzistencije (nužnost i kontingentnost se dobijaju iz materije suda u formi prostog pitanja, naprimjer, u formi “x postoji”), ona više odgovara fundamentalnosti štastva. Na osnovi fundamentalnosti egzistencije, egzistent apsolutno može se podijeliti na neovisne i relacione (rābet), ili samodovoljne i siromašne. To jest, ako egzistent apsolutno nema potrebu za drugim ili, stručnim rječnikom kazano, ako je egzistent po sebi (moudžūd-e ben-nafs), onda je samodovoljan i neovisan, u suprotnom siromašan je i relacioni.

Jasno je da se ovdje pod samodovoljnošću i neovisnošću misli na apsolutnu samodovoljnost i apsolutnu neovisnost, u suprotnom, svaki uzrok posjeduje relativnu samodovoljnost i neovisnost u odnosu na vlastitu posljedicu.

Po sebi je očito da postoji siromašni i relacioni egzistent, ili kontingentna egzistencija koja je nerazdruživa od bivanja posljedicom, ali da postoji samodovoljan i apsolutno neovisan egzistent, ili Nužni Egzistent po Sebi koji je nerazdruživ od Prvog Uzroka, uspostavljeno je dokazom, dokazom koji je naveden u raspravi o uzroku i posljedici, a u raspravi o teologiji o ovome će se dati dodatna pojašnjenja.

Također, filozofi su štastava kontingentne egzistencije podijelili u dvije skupine: supstanca i akcident. Štastvo koje nema potrebu za subjektom[1], e da bi postalo egzistentom nazvali su supstancom, a ono koje treba subjekt, ili, drugim riječima, koje je stanje ili atribut drugog egzistenta nazvano je akcidentom.

Ranije je navedeno da je među filozofima vrlo dobro poznato da akcidentalna štastva, prema indukciji, imaju devet najviših rodova što, uz dodatak supstance, čini deset kategorija.

Izgleda da su pojmovi supstance i akcidenta sekundarne filozofske inteligibilije koje se dobijaju međusobnom uporedbom egzistenata. Naprimjer, kada se uporedi egzistencija duševnih stanja (a ne njihova štastva) s egzistencijom duše (a ne njenim štastvom) primjećuje se da događanje pasivnih kvaliteta, kao što su strah, nada, sreća, tuga itd., počiva na egzistenciji duše, tako da se, uz pretpostavku odsustva egzistencije duše, gubi prostor njihovom egzistiranju. Ovo je suprotno egzistenciji duše koja za njima nema potrebe i može se dogoditi i bez njih. U svijetlu ove upredbe, egzistenti se dijele u dvije skupine. Prva skupina je nazvana akcidentom, a druga supstancom.

Ako se pojam supstance izjednači s pojmom ne-akcidenta, onda se egzistent apsolutno mogu podijeliti na supstance i akcidente, tako da se i Nužni Egzistent, Svet je i Uzvišen On, može također smatrati primjerom supstance, čime su Ga i smatrali neki zapadni filozofi. U ovom slučaju navedena dioba bila bi primarna dioba egzistencije. Ali, islamski filozofi smatraju da ono što se dijeli na supstancu i akcident jeste štastvo kontingentne egzistencije. Iz tog razloga oni primjenu supstance na Nužnog Egzistenta po Sebi, ne smatraju ispravnom.

S druge strane, neki zapadni filozofi su manje ili više izrazili stanovite sumnje po pitanju egzistencije supstance. Naprimjer, Berkeley je poricao egzistenciju tjelesne supstance, a Hume je, također, sumnjao i po pitanju postojanja psihičke supstance (džouhar-e nafsānī). No, oni koji prihvataju egzistenciju objektivnih akcidenata i poriču egzistenciju njihovih supstanci nesvjesno prihvataju egzistenciju mnogo vrsta supstanci umjesto samo jedne njene vrste! Naprimjer, u slučaju da se duševne pojave ne smatraju akcidentima duše, one onda neće trebati nikakav subjekt i u tom slučaju svaka od njih bi bila pojedinačnom supstancom. Isto tako, ako se atributi tijela ne smatraju akcidentima potrebitim za subjektom, neizbježno oni sami postaju tjelesnim supstancama. Jer ono na što se misli pod supstancom nije ništa više od toga da egzistent kontingentne egzistencije ne treba subjekt.

Uporedo s ovom diobom može se razmatrati druga univerzalna i primarna dioba za egzistenta apsolutno, a ovo je dioba na nematerijalno i materijalno, to jest, opredmećena egzistencija je ili tijelo i tjelesni atribut, u slučaju čega se naziva materijalnom, ili nije ove vrste i naziva se nematerijalnom.

Ova razmatrana podjela nije svojstvena kontingentnoj egzistenciji, jer jedan njen član, to jest nematerijalno, uključuje Nužnog Egzistenta. Isto tako, nije svojstvena supstanci ili akcidentu jer oboje, i materijalno i nematerijalno, mogu biti supstancom ili akcidentom. Naprimjer, duše i potpuno nematerijalne stvari su nematerijalne supstance, tijela pripadaju materijalnoj supstanci, duševni kvaliteti su nematerijalni akcidenti, dok su osjetilni kvaliteti materijalni akcidenti.

U ovom dijelu razmatrat ćemo upravo ovu diobu, a nakon objašnjenja njenih pojmova iznijet ćemo njihove univerzalne osobine, a potom ćemo objasniti njihove sekundarne diobe i presudbe o njima. Također ćemo u međuvremenu raspravljati o supstancama i akcidentima.

Značenje izraza nematerijalno i materijalno

Izraz modžarrad (nematerijalno) je glagolski pridjev trpni od tadžrīd u značenju razgoliti. Ovo značenje u um priziva predodžbu nečega što ima odjeću ili kožu i što je načinjeno nagim i oguljeno. Ali, u filozofskom rječniku ovaj izraz se koristi kao suprotan izrazu materijalno i pod njim se misli na egzistent koji nema osobine materijalnih stvari, bez namjere ukazivanja na to da je nešto prethodno materijalno ogoljeno od ovog stanja ili od bilo čega drugog i da to onda, ustvari, znači nematerijalno (ġajr-e māddī). Prema tome, za shvatanje njegovog tačnog značenja potrebno je prvo razjasniti izraz materijalno. S obzirom da se ovaj izraz odnosi na materiju, mora se objasniti značenje izraza materija.

Doslovno značenje mādde (materija) jeste pomagač (madad konande) i koji proteže (emtedād dahande), a u naučnoj terminologiji koristi se u nekoliko značenja:

1. Logičari nazivaju stvarni kvalitet odnosa (to jest, kvalitet odnosa s obzirom na zbilju) između subjekta i predikata suda (nužnost, kontingentnost, nemogućnost) materijom suda.

2. Također, sudovi koji tvore silogizam, bez obzira na njihovu složenu strukturu i oblik, nazivaju se materijom silogizma.

3. U fizici se izraz materija koristi za egzistente koji posjeduju specifične atribute kao što su masa, privlačnost i odbojnost, trenje, itd. i suprotan je sili ili energiji.

4. U filozofiji se izraz materija koristi za egzistenta koji je osnovom za pojavu drugog egzistenta, kao što je zemlja osnovom za pojavu biljaka i životinja. Prema tome, filozofsko značenje ovog termina uključuje značenje relacije i suodnosa i blisko je značenju izraza māje (gradivo) u perzijskom jeziku.

Filozofi prvim gradivom svih tjelesnih egzistenata nazivaju materijom materija (māddet ul-mawād) ili prvotnom tvari (hajūlā-je ūlā)[2], a o njenoj zbilji postoje različiti stavovi. Aristotelovci drže da prvotna tvar ne posjeduje vlastitu aktuelnost i njena zbilja nije ništa više doli potencijalnost i pripravnost za tjelesne aktuelnosti. Rasprava o ovome uslijedit će kasnije.

U zaključku, izraz materijalno u terminologiji filozofije koristi se za stvari koje su u odnosu s materijom kosmosa, a da bi one bile egzistentima potrebna je ranija materija i gradivo, a ponekad se koristi u općenitijem značenju koje uključuje samu materiju. Prema upotrebi ovaj izraz približno je jednak izrazu tjelesno (džesmānī). Riječ nematerijalno (modžarrad) znači nematerijalno i netjelesno, to jest, stvar koja nije ni tijelo, ni atribut, ni osobina tijela.

Karakteristike tjelesnih i nematerijalnih stvari

Tijelo se definira na razne načine, a najpoznatiji su sljedeći:

1. Tijelo je supstanca koja posjeduje tri dimenzije: dužinu, širinu i visinu. Preciznije kazano to je supstanca u kojoj se mogu pretpostaviti tri linije koje se sijeku na način da se između njih formiraju pravi uglovi. Izraz pretpostaviti dodan je da bi se uključile stvari poput lopte, jer iako aktuelno ovakve linije u lopti ne postoje, one se u njoj mogu pretpostaviti, pošto ih možemo dobiti presijecanjem lopte.

2. Prenosi se da su teolozi definirali tijelo kao supstancu koja zauzima prostor ili, stručnim rječnikom kazano, kao zauzimatelja područja (šāġel-e hajjiz).

3. Pri njegovom definiranju Šejh Išrak Suhravardi kaže: “To je supstanca koja može biti predmetom osjetilnog pokazivanja.”

Ove definicije povodom su rasprava oko toga je li ili nije ijedna od njih logička “potpuna definicija”, ali te rasprave ovdje nije nužno navoditi.

U svakom slučaju, najjasnija karakteristika tijela je protezanje u tri smjera, a ova karakteristika ima različite implikacije, uključujući tu da su tijela razumski beskonačno djeljiva u tri smjera. Druga je da tijela posjeduju prostor, ali ne na način prostranstva neovisnog od tijela koje ona popunjavaju, nego na način koji će biti objašnjen u raspravi o prostoru (mekān). Treća je da se ovi egzistenti, prirodno, mogu osjetilno pokazati, jer se osjetilno pokazivanje vrši obraćanjem pažnje na prostor, tako da sve ono što ima prostor može biti osjetilno pokazao. I na koncu, tjelesni egzistenti posjeduju četvrto protezanje koje se zove vrijeme, a rasprava o zbilji vremena vodit će se u narednom tekstu.

Međutim, tjelesnosti ili materijalne stvari u posebnom značenju, koje ne uključuje samo tijelo i samu materiju, jesu podređene egzistenciji tijela. Drugim riječima, one su stvari koje se ne događaju neovisno o tijelima. Njihova najvažnija karakteristika jeste da su one, kao stvari podređene tijelu, djeljive. U skladu s tim, duh koji pripada tijelu i koji je u jednom smislu ujedinjen s njim, nije tjelesan, jer podređeno tijelu [to jest, podređeno podjeli tijela] nije djeljiv. Nasuprot atributima i akcidentima tijela, poput boje i oblika, koji su podređeno tijelima [to jest, podređeno podjeli tijela] djeljivi. Prema tome, oni se smatraju tjelesnim stvarima.

Što se tiče karakteristika tijela i tjelesnosti, nasuprot njima su karakteristike nematerijalnih stvari, to jest, nematerijalni entiteti ne mogu biti podijeljeni i nemaju prostor i vrijeme. Postoji samo jedan član kod diobe nematerijalnih stvari s kojim se prostor i vrijeme mogu akcidentalno dovesti u vezu, a to je duša koja pripada tijelu. Drugim riječima, može se reći: duh je na mjestu na kojem je i tijelo, i vrijeme u kojem je tijelo postojeće je isto vrijeme u kojem je duh postojeći. Ipak, ova prostornost i vremenitost jesu, ustvari, atributi tijela, a kao učinak pripadanja i ujedinjenja duha s tijelom oni se mogu, površno i figurativno govoreći, dovesti u vezu i s duhom.

Treba spomenuti da su gnostici i filozofi iluminacije također dokazali postojanje treće vrste egzistenta koji je posredan i berzahski[3] između savršeno nematerijalnih entiteta i onih čisto materijalnih. Oni se nazivaju imaginalni egzistenti (moudžūd-e meşālī)[4], a rječnikom Mulla Sadre i njegovih sljedbenika, nazivaju se imaginalne i barzahske nematerijalnosti; također im se nekad pripisuje termin imaginalna tijela. Ovo će kasnije biti pojašnjeno.

Nastavak: Šta je prostor?

Sažetak

1. Jedna od primarnih dioba egzistenta jeste podjela na nužnu egzistenciju i kontingentnu egzistenciju, odnosno na egzistenta po sopstvu i egzistenta po drugom, ili samodovoljnog i siromašnog egzistenta.

2. Druga dioba jeste ta da ukoliko neki egzistent ima potrebu za subjektom, stanjem i atributom drugog egzistenta – on je akcident, a u suprotnom je supstanca. Ukoliko je djeljenik (maqsam) u ovakvoj diobi egzistent apsolutno, riječ je o primarnoj diobi, a ukoliko se radi o kontingentnom egzistentu (onako kako to drže islamski filozofi), tada spada u sekundarnu diobu.

3. Sljedeća primarna dioba egzistenta jeste ona na nematerijalno i materijalno; pošto je djeljenik ovdje egzistent apsolutno, ona nije svojstvena kontingentnoj egzistenciji, a ni supstanci ili akcidentu.

4. Pojam nematerijalno etimološki znači ogoljeno, a u filozofskoj terminologiji upotrebljava se nasuprot pojmu materijalno.

5. Materija u logičkoj terminologiji ima dva značenja: jedno jeste materija sudova (nužnost, kontingentnost, nemogućnost), a drugo je materija silogizma, odnosno njihove premise, bez obzira na njihovu složenu strukturu i oblik. A kao fizički termin, ovdje se podrazumijeva egzistent koji posjeduje atribute kao što su masa, privlačnost i odbojnost.

6. U filozofskoj terminologiji materija podrazumijeva supstancu koja je osnova za pojavu drugog egzistenta, poput zemlje koja je materija biljkama i životinjama.

7. Tijelo se definira na tri načina:

a) Filozofija ga definira kao supstancu u kojoj se mogu pretpostaviti tri linije koje se sijeku na način da se na mjestu njihovog presjeka formiraju pravi uglovi.

b) Teolozi definiraju tijelo kao supstancu koja zauzima prostor.

c) Šejh Išrak ga definira kao supstancu koja može biti predmetom osjetilnog pokazivanja.

8. Najprostija definicija tijela glasi: to je supstanca koja se proteže u tri pravca, a nužna pretpostavka za to jeste, kao prvo, da je u sva tri pravca beskonačno djeljiva, kao drugo, da posjeduje prostor, zatim, kao treće, da može biti osjetilno pokazana te, kao četvrto, da posjeduje vremensko protezanje.

9. Tjelesan je onaj egzistent koji je podređen egzistenciji tijela i ne može se ozbiljiti neovisno o njima. Njegova najvažnija osobina jeste da je, kao podređen tijelu, djeljiv. Stoga se duh ne može smatrati tjelesnim, jer on niti je tijelo niti je podređen tijelu djeljiv. Osim toga, on opstaje neovisno o tijelu.

10. Gnostici i filozofi iluminacije dokazali su još jednu vrstu egzistenata koja je posrednik između savršeno nematerijalnih entiteta i onih čisto materijalnih. Ponekad ih nazivaju imaginalnim nematerijalnostima, a katkad imaginalnim tijelima.

---