Merhum Motahari se od 1944. godine počeo upoznavati sa logikom novijih filozofija, a od 1946. izučava markističku literaturu, osobito knjige Dijalektički materijalizam dr. Avanija i Elementarna načela filozofije, djelo Georgesa Politzera. Dobar dio njegovih kritika tiče se Marksovih i ideja njegovih sljedbenika u Iranu. U djelu Principi filozofije i metod realizma raspravlja i kritizira ideje mnogih starih i novih teističkih i ateističkih mislilaca, ali većina njegovih kritika tiču se dijalektičkog materijalizma.
Iako Motahariju nisu bila dostupna filozofska vrela prvoga reda sa Zapada, shodno svjedočenjima svih onih koji su sarađivali s njim na polju filozofije i intelektualnog rada, posredstvom ovih prijevoda toliko se primakao izvorima i svojim pronicljivim i bistrim razumijevanjem, toliko upoznao ideje zapadnih filozofa, da ih je kritizirao i presuđivao među njima. Zapažen dio njegovih djela čini upravo kritika ideja ranih i kasnijih zapadnih filozofa.
Motahari je teističku filozofiju na Zapadu ocijenio kao slabu i uvjeren je da su filozofski kriteriji na Zapadu nezreli te da oni nisu uspjeli prezentirati jednu snažnu racionalnu filozofsku školu koja bi mogla biti usklađena sa znanostima: prvi uzrok[2], vječnost materije[3], kriterij potrebitosti posljedice za uzrokom[4], Bog[5], pojam stvaranja[6] i finalni uzrok[7] spadaju među pojmove u kojima se filozofija Zapada pogubila te za njih nema analizu, jasno i razumu prihvatljivo objašnjenje.
Motaharijeva kritika filozofije Zapada i zapadnjačkih ideja uglavnom obraća pažnju na ideje koje su se ticale one vrste filozofskih, kelamskih, irfanskih i vjerskih naučavanja kojima se on bavio. Filozofi koji su se našli izloženi njegovoj kritici jesu Pitagora, Demokrit, sofisti, Sokrat, Platon, Aristotel, Anselmo, Descartes, David Hume, Immanuel Kant, Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Arthur Schopenhauer, Auguste Comte, Herbert Spencer, Friedrich Wilhelm Nietzsche, Henri Bergson, Bertrand Russell, Felisijen Šale i Jean-Paul Sartre[8], a filozofije nauka, filozofija historije[9] i filozofija etike[10] ponajviše su privlačili Motaharijevu pažnju te je u vezi s te dvije teme uložio ozbiljne napore i ostavio trajno djelo. Marksizam[11] i egzistencijalizam također su škole koje je Motahari ozbiljno kritizirao.[12]
[1] Usul-e faslafe va raveš-e realizm, sv. 1, str. 2.
[2] ‘Elal-e gerayeš be madegari, str. 122-126; Šarh-e Mabsut, sv. 3, str. 332.
[3] Ibid, str. 117-118.
[4] Šarh-e Mabsut, sv. 3, str. 159-161.
[5] ‘Elal-e gerayeš be madegari, str. 122-126.
[6] Ibid, str. 127-128.
[7] Islam va moqtaziyat-e zaman, sv. 1, str. 204-205, 217.
[8] Pogledati: Ali Dežakam, Tefekor-e falsafi gharb az manzar-e šehid Morteza Motahari
[9] Pogledati Motaharijevo višetomno djelo Falsafe-ye tarikh
[10] Pogledati njegovo djelo Falsafe-ye akhlaq
[11] Pogledati: Usul-e faslafe va raveš-e realizm i ‘Elal-e gerayeš be madegari
[12] Pogledati: Madžmu'e-ye asar, sv. 3, str. 541-546.