Mulla Sadra u Širazu (1.)

Životopis Mulla Sadre

Mulla Sadra i njegova porodica

Ibrahim Kavami Širazi i pored sve svoje imovine, ugleda, znanja i zanimanja nije dobio potomka sve dok mu se oslanjanjem na zavjetovanje i moljenje ta blagodat nije podarila. Ibrahimova želja ostvaruje se 979. g. po H.[1] i on dugo očekivanom djetetu daje ime Muhammed.

O djetinjstvu i ranom razdoblju mladosti Muhammeda, koji je kasnije postao poznat po više nadimaka i titula, među ostalim i Sadra i Sadru-l-Mute'ellihin, nema mnogo podataka. Ono što iz historijskih svjedočanstava i naznaka možemo reći jeste da je Mulla Sadra u podučavanju i odgoju imao posebne pogodnosti, koje se ogledaju u tome da je Širaz u vrijeme njegove mladosti bio kolijevka znanja i kulture, njegova porodica ubrajala se u plemićke porodice, a on je još bio i dugo očekivano dijete. Ugledne porodice tog doba imale su običaj da od ranog djetinjstva u kuće dovode učitelje i tu bi se djeca podučavala čitanju i pisanju, a potom Kur'anu i drugim djelima. Na veliku radost, ovaj mladić pokazao je zadivljujuću inteligenciju i privlačio bi sebi svakoga ko je znao prepoznati veliku nadarenost. Upravo zato je Muhammed prije preseljenja u Isfahan usvojio ne samo znanja koja su se tada u vjerskim školama učila na srednjoj razini već i stepene iznad toga. Prema istraživanjima pojedinih autora, Mulla Sadra je sa 25 godina napustio Širaz i otišao u Kazvin, a potom u Isfahan.[2] Jasno je da inteligentan mladić, koji ima uvjete da studira, do ovog uzrasta može proći mnoge stepene učenja.

Čini se da je mladi Muhammed, pored tadašnjih tradicionalnih znanja, ovladao i znanjima iz perzijske i arapske književnosti, logike, metodologije fikha, fikha, teologije te mnogim drugim znanostima. Također je izučavao filozofiju, jer je u tom stoljeću živio Kutbuddin Širazi, komentator Suhravardijevog Hikmetu-l-Išraqa i jedan od pojedinaca koji su imali uticaj na vjersku školu u Širazu, a filozofija je, bez ikakve sumnje, imala značajnu ulogu u toj školi. Iz ovoga zaključujemo da je u ono vrijeme filozofija sigurno imala zapaženu ulogu u širaskoj školi.[3] Sam Mulla Sadra kasnije, u uvodu svoje knjige Asfar, kaže: “Zaista, ranije, u vrijeme rane mladosti, svu svoju snagu i potencijal utrošio sam na izučavanje teozofije.”[4] Okolnosti i životne prilike prisilile su Muhammeda da se prihvati trgovačkih poslova, jer je bio jedino muško dijete u porodici, a otac – već prilično star i nemoćan – očekivao je njegovu pomoć. Neki autori životopisa zabilježili su da je otac pred kraj života tražio od Muhammeda da zbog trgovačkih poslova otputuje u Basru. Sin kojeg je obuzeo zanosni miris znanja vjerske škole u Isfahanu, unatoč svojoj unutrašnjoj opredijeljenosti, kreće za Basru. Nedugo zatim sustiže ga vijest o smrti oca te se ponovo vraća u Širaz i naposljetku trgovačke poslove i brigu o imanju prepušta svome daidži, a sam, obuzet ljubavlju prema znanju, odlazi u Isfahan.[5]

Širaska škola

Prije nego se osvrnemo na Mulla Sadraov život u Isfahanu, neophodno je prisjetiti se Širaza, grada u kojem Mulla Sadra provodi djetinjstvo i dio mladosti te postavlja prve temelje svoje misaone djelatnosti. Širaz je u to vrijeme bio baštinik tekovina velikih filozofa kao što su Sadruddin Muhammed Daštaki Širazi,poznat i kao Emir Sadruddin – jedan od velikih šiijskih filozofa i mislilaca, rođen 828. g. po H/1424, a umro 903 g. po H/1497, koji je bio izuzetno sposoban u demonstraciji argumenata – i Gijasuddin Mensur Širazi(umro 940. ili 949. g. po H./1533. ili 1542.), Sadruddinov sin, koji je napisao tridesetak djela iz područja filozofije, teologije, tesavvufa, astronomije i medicine, te predavao u Mensurijskoj školi, koju je osnovao kralj Tahmasb Safavi. Jedno od njegovih najpoznatijih djela je komentar na Suhravardijevo djelo Hejakilu-n-nur, koji govori o uticaju iluminacije na filozofiju ovog doba i o autorovoj sklonosti tesavvufu.

Šemsuddin Muhammed Hufri jedan je od najpoznatijih učenika uglednog filozofa Sadruddina Daštakija.

Dželaluddin Davvani još je jedan od ovih istaknutih mislilaca. On ni u najtežim životnim uvjetima ne odustaje od filozofskih pregnuća te svijetli poput baklje u najmračnijem razdoblju iranske povijesti.[6] Rodio se 830 g. po H. u selu Davvan, koje je pripadalo gradu Kazrunu u pokrajini Fars, a Ovaj svijet je napustio 908. Davvani ne samo da je bio dobro upoznat s djelima Suhravardija i njegovom iluminacijskom filozofijom već i sa irfanskim djelima šejha Muhjiddina ibn Arebija, kao i sa djelima teologa tog vremena. U njegovoj poslanici Ez-zevra’ jasno se vidi da se držao podalje od peripatetičke filozofije.

Treba naglasiti da su filozofske misli Dželaluddina Davvanija bile pod žestokom kritikom njegovih protivnika i savremenika, kao što su Sejjid Sadruddin Daštaki i njegov sin Gijasuddin Mensur.

Posljedica ovog misaonog sukoba Sadruddina i Dželaluddina jesu knjige u nekoliko svezaka, koje su na ovu temu napisala ova dvojica mislilaca. Ta djela poznata su kao Tabaqate Dželali ili Tabaqate Sadri, u kojima se najviše raspravlja o metafizici i pitanju dokazivanja Stvoritelja.

Intelektualni sukob koji se dogodio u ovom povijesnom razdoblju imao je i povoljnih posljedica, među ostalim pojavu filozofske škole u Isfahanu. Uticaj ove dvojice filozofa na Mulla Sadraa je neporeciv. Kao primjer navodimo Sadraov Asfar u kojem on na tridesetak mjesta spominje Davvanija i izlaže njegova stajališta.[7]

Ako uzmemo u obzir činjenicu da su učenici gore navedenih mislilaca živjeli i predavali u Širazu za vrijeme Mulla Sadraove mladosti, može se pretpostaviti s kakvim je misaonim sklopom Mulla Sadra napustio Širaz i krenuo put Isfahana.

(Nastavak: Mulla Sadra u Isfahanu)

---