Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 45), Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar, 2013.
Prethodno: Vrste supstance
Obuhvata:
Intelektualnu supstancu
Pravilo plemenitije kontingentnosti
Imaginalnu supstancu
Intelektualna supstanca
Prethodni filozofi prilično vijugavim putevima uspostavljali su egzistenciju intelektualne supstance. Naprimjer, pribjegli su pravilu jednog (qā‘ade al-wāhid), to jest, jedinstvu posljedice, ako je dato jedinstvo njenog direktnog uzroka, da bi dokazali egzistenciju prvog intelekta, koji je najjednostavniji i najsavršeniji kontingentni egzistent. S druge strane, aktivni intelekt predstavili su bliskim činiteljem elementarnog svijeta, to jest, ovog svijeta, a također su ga predstavili kao izvor koji čovjeku emanira razumske pojmove i kao njegovu riznicu inteligibilija, a naveli su mnogo različitih načina za dokazivanje njegove egzistencije. Također, da bi dokazali desetoslojne vertikalne intelekte (‘uqūl-e tūlijje), oni su pribjegli hipotezi devet nebeskih sfera. Zamišljali su da se devet intelekta treba dobiti kao bliski činitelji za devet nebeskih sfera, a također su zamišljali da su ovi intelekti krajevi voljnih kretanja duša sfera. Ovih devet intelekta, zajedno s aktivnim intelektom, uzeto je da čini deset intelekta. Isto tako, filozofi za uspostavljanje egzistencije svijeta intelekta (‘ālam-e ‘aqlī), a posebno iluminacionisti za uspostavljanje horizontalnih intelekta (‘uqūl-e ‘arddijje = platonovskih prauzora, muşul-e aflātūnījje), oslanjali su se na pravilo plemenitije kontingentnosti (emkān-e ašraf), a formulirali su razne razloge za njegovu valjanost. Ali ovo nije prilika za pregled i kritiku njihovih objašnjenja i argumentacija.
No, usredsređujući se na fundamentalnost egzistencije, stupnjevite razine egzistencije i zbilju uzročne veze, što je uspostavio Mulla Sadra, pojavljuje se jednostavniji i istovremeno pouzdaniji način dokazivanja postojanja svijeta intelekta, što se može smatrati novim objašnjenjem pravila plemenitije kontingentnosti. Zato će, u prvom redu, biti objašnjeno ovo pravilo, a onda će biti objašnjeni zaključci koji se mogu izvesti iz trenutne rasprave.
Pravilo plemenitije kontingentnosti
Sadržaj ovog pravila je da ako razmatramo dva kontingentna egzistenta, od kojih je jedan plemenitiji od drugog, plemenitiji se mora dogoditi na prethodećoj razini od onog manje plemenitog i plemenitiji mora imati oblik uzročnosti u odnosu na manje plemenitog. Stoga, dok se egzistencija plemenitijeg ne dokaže, mi njegovu egzistenciju možemo otkriti pomoću egzistencije manje plemenitog. Način na koji se ovo pravilo koristi u trenutnoj raspravi je sljedeći: intelektualna supstanca plemenitija je od ostalih supstanci, pa se prema ovom pravilu ona mora dogoditi na ranijoj razini spram ostalih, tako da će ona biti posrednik za njihove egzistencije. Prema tome, egzistencija drugih supstanci otkriva egzistenciju onoga što je na ranijoj razini spram njih.
Ovo pravilo posebno je omiljeno od vremena Šejh Išraka, a korišten je sljedeći dokaz kako bi se uspostavilo.Ako plemenitiji egzistent ne egzistira na ranijoj razini od manje plemenitog, onda mora biti na istoj razini, kasnijoj razini ili da nikako ne egzistira. No, ako egzistira na istoj razini – ako je, naprimjer, intelektualna supstanca zajedno s tjelesnom supstancom proizvedena od strane prvog uzroka – onda će se prekršiti pravilo jednog. Ako je plemenitiji egzistent na kasnijoj razini – ako, naprimjer, intelektualna supstanca dolazi u postojanje nakon tjelesne supstance, i tjelesna supstanca je posrednik za proizvodnju intelektualne supstance – ovo nužno zahtijeva da je egzistencija uzroka niža od egzistencije njegove posljedice. Ako nikad nije došao u postojanje, ovo bi značilo kako nešto što je u stanju biti njegovom uzročnošću (to jest, uzrokovati plemenitiji egzistent) nema egzistenciju, to jest, da prvi uzrok također nije u stanju dodijeliti mu egzistenciju! Tako da je jedina ispravna pretpostavka postojanje plemenitijeg egzistenta na ranijoj razini od manje plemenitog i da je on posrednik za njegovu proizvodnju.
Kasnije su neki ovaj argument, zasnovan na pravilu jednog, osporavali i kritizirali, dok su ga drugi branili, poput Mir Damada koji ga je branio i koji je također ponudio druge argumente za njegovo dokazivanje, ali ovo nije mjesto njihovog navođenja.
Međutim, nagoviješteno je da se ovo pravilo može čvršće objasniti na osnovi načela filozofije Mulla Sadre i to na sljedeći način.
Uzročna veza između uzroka i njegove posljedice jeste bītskom i nepromjenjivom vezom; to jest, egzistencija posljedice je bītski ovisna o egzistenciji djelotvornog uzroka i nije moguće da uzrok i posljedica zamjene pozicije kako bi egzistencija uzroka bila ovisna o egzistenciji posljedice. Također je nemoguće da posljedica bude proizvedena od nečega spram čega ona nema nikakvu ontološku ovisnost. Uzročna veza je također nužna veza i nije moguće da ontološka ovisnost posljedice o uzroku nestane kako bi se posljedica mogla dogoditi bez uzroka. Prema tome, mogućnost, kod bivanja posljedicom, jednaka je njenoj nužnosti. Drugim riječima, uzročna veza između dva egzistenta nikada ne može biti u formi specifične kontingentnosti / mogućnosti[1], kako bi oboje, bivanje i nebivanje posljedicom jednog egzistenta u odnosu na drugi, bilo moguće a da nijedno od toga ne bude nužno. Zato, ako nije nemoguće da jedna stvar bude posljedicom druge, onda će za nju biti nužno da bude posljedicom druge i bez druge neće doći u postojanje.
S druge strane, u raspravi o uzroku i posljedici uspostavljeno je da kriterij bivanja posljedicom jeste ontološka slabost. Zato će ova pretpostavka biti nužnom kad god se savršeniji i snažniji egzistent može pretpostaviti, tako da se slabiji egzistent može smatrati ozračjem njegove egzistencije koji nije neovisan o njemu.
Uz prisustvo ovih dviju premisa ranije navedeno pravilo može se dobiti na sljedeći način: ako pretpostavimo da postoji više egzistenata od kojih je svaki snažniji od drugog, tako da se prethodni može smatrati uzrokom egzistencije potonjeg, drugim riječima, ako se među njima ustanovi posebna stupnjevitost, onda će svaki snažniji egzistent biti na ranijoj razini od slabijih egzistenata i nužno će biti uzrokom u odnosu na njih, dok se ne dođe do egzistenta za koji je nemoguće pretpostaviti savršeniji i za koji nije moguće da bude posljedicom niti jednog egzistenta.
Prema ovom pravilu egzistencija intelektualne supstance, koja je savršenija od ostalih supstanci i koja može biti uzrokom njihove egzistencije, jeste uspostavljena. Ona će biti posrednikom između razine beskonačnog intenziteta egzistencije (Boga Uzvišenog) i nižih razina egzistencije.
Na ovoj osnovi također se može uspostaviti egzistencija horizontalnih intelekta, to jest, može se pretpostaviti više intelektualnih supstanci od kojih nijedna nije uzrokom druge, ali je svaka uzrokom neke vrste nižih egzistenata i posjeduje savršenstva baš te vrste u savršenijoj i jednostavnijoj formi.
Nekoliko tačaka se da zamijetiti: prva je da će horizontalni intelekti biti posljedicama jednog ili više intelekta koji su savršeniji od njih, jer se može pretpostaviti intelekt koji posjeduje savršenstvo svih njih i koji boravi u lancu njihovih uzroka. Ranije je napomenuto da je mogućnost bivanja uzrokom jednaka njegovoj nužnosti.
Druga tačka jeste da nijedan horizontalni intelekt neće imati jedno, to jest, zajedničko štastvo s vrstom egzistenata iz kojih je proizveden, jer apstrahiranje jednog vrsnog štastva iz različitih razina egzistencije nije moguće. Čak ni dvije intelektualne supstance, za koje se uzima da su vertikalno povezane tako da je jedna uzrokom druge, neće imati jedno štastvo.
Treća tačka jeste da ovo pravilo ne može uspostaviti broj intelekta i ne postoji način za dokazivanje koliko intelekta egzistira između prvog intelekta i horizontalnih intelekta. Pošto je hipoteza o postojanju deset intelekta zasnovana na hipotezi postojanja devet nebeskih sfera, neispravnošću potonje prethodna, također, biva opovrgnuta.
Imaginalna supstanca
Kao što je u prethodnoj lekciji spomenuto, iluminacionisti su dokazali postojanje drugog svijeta, svijeta nematerijalnih obrisa ili lebdećih formi, koji je posrednik između svijeta intelekta i tjelesnog svijeta, a skorašnji filozofi ga nazivaju međusvijetom ili imaginalnim svijetom.
Vjerovatno su iluminacioniste na korištenje ovog izraza nadahnuli gnostici, ili su ovaj svijet oni sami pronašli vlastitim gnostičkim otkrovenjima. U vjerskim tekstovima mogu se pronaći neka pitanja, posebno o svijetu Berzaha i ispitivanju Munkira i Nekira[2] i sličnoga, što se može objasniti pomoću imaginalnog svijeta.
Neophodno je primijetiti da Šejh Išrak za imaginalni svijet formi ne koristi riječ berzah, nego ovaj izraz koristi za materijalni svijet. Također, treba spomenuti da se za ovaj svijet koristi izraz meşāl (likovi, forme) u drukčijem smislu od platonovskih prauzora, jer su potonje potpuno nematerijalne i vrstom su intelektualne supstance, dok su imaginalne supstance (džouhar-e meşālī) druga vrsta egzistenta, ne poput intelektualnih supstanci, kojima u potpunosti nedostaju tjelesni atributi i granice, i ne poput tjelesnih supstanci, koje su djeljive i posjeduju prostor. One su radije vrsta imaginalnih formi (ṣuwar-e ĥijālī) koje se iscrtavaju u umovima ljudi. Naprimjer, da bi ih se pri zamišljanju prepolovilo, u postojanje se u umu moraju dovesti dvije manje forme, a ne da se veća forma podjeli na dvije polovine.
Mora se, isto tako, imati na umu da se izrazi poput obrisi za taj svijet ne koriste u smislu da su entiteti tog svijeta slabašne forme tjelesnih egzistenata, niti da su oni u razini egzistencije slabiji od tijela. Radije, ovi izrazi pokazuju postojanje postojanih i nepromjenjivih formi u tom svijetu, koje ne samo da nisu slabije od materijalnih entiteta nego se smatraju snažnijim od njih.
Šejh Išrak je forme koje se vide u ogledalu smatrao vrstom nematerijalnih obrisa, a također je povezao džinne i forme koje se vide u snovima s ovim svijetom. Nadalje je držao da je osjetilna percepcija također promatranje imaginalnih formi koje egzistiraju u ovom svijetu. Međutim, Mulla Sadra je smatrao da je osjetilna percepcija povezana s imaginalnom razinom duše, što će biti objašnjeno na prikladnom mjestu. Što se tiče formi koje se vide u ogledalu, one su dovedene u postojanje odbijanjem svjetlosti i nemaju veze s imaginalnim svijetom. Isto tako, prema egzoteričnom značenju Kur’ana i tradiciji, džinn je suptilni tjelesni egzistent, koji je, prema riječima Kur’ana Časnog, stvoren od vatre i ima tjelesne karakteristike i čak poput čovjeka ima dužnosti, nagrade i kazne, iako ga, radi njegove suptilnosti, obični ljudi ne mogu osjetiti.
U svakom slučaju, egzistencija nematerijalnih obrisa je neporeciva, a u svetim predajama mogu se susresti izrazi poput obrisi i sjene (ašbāh wa izlāl) koji odgovaraju nematerijalnim obrisima. Malo ko od onih koji su krenuli stazom duhovnog proputovanja nije promatrao ovu vrstu egzistenata. Međutim, nimalo nije lahko potvrditi njihovo postojanje racionalnim dokazom.
Neki su filozofi pokušali dokazati egzistenciju ovoga svijeta korištenjem pravila plemenitije kontingentnosti, dok se Mulla Sadra koristio prednošću drugog pravila, koje je sam utemeljio, a koje se naziva pravilo niže kontingentnosti (emkān-e aĥass). Međutim, poteškoća je ta da se ovdje ne može definitivno dokazati postojanje posebne stupnjevitosti, od intelektualne supstance preko imaginalne supstance do tjelesne supstance, kako bi se uspostavilo da tjelesni svijet isijava iz imaginalnog svijeta i da je potonji posrednik za stvaranje tjelesnog svijeta. Najviše se može reći da se nematerijalna supstanca može smatrati izvorom osjetilnih i imaginalnih formi koje se događaju u čovjekovoj duši, to jest, nematerijalna supstanca može emanirati ovim formama, dok istovremeno ona nema intelektualnu razinu. Na ovaj način, na temelju pravila plemenitije kontingentnosti, njihova je egzistencija uspostavljena.
Može se zaključiti da najvjerodostojniji način uspostave egzistencije imaginalne supstance jeste putem gnostičkih otkrovenja i preko riječi Imama Ehli-bejta, mir Božiji s njima.
Na kraju ovih rasprava treba napomenuti da je dioba egzistencije na materijalnu i nematerijalnu racionalna dioba, koja je smještena isključivo između nijekanja i potvrđivanja, to jest, sveobuhvatna je i isključujuća; međutim, ograničenje nematerijalnih svjetova na intelektualni, psihički i imaginalni nije racionalna dioba i nije dioba koja je isključivo smještena između nijekanja i potvrđivanja, to jest, nije sveobuhvatna i isključujuća. Dodavanjem imaginalnog svijeta iluminacionista drugim svjetovima vjerovatnoća postojanja jednog ili više svjetova čijih karakteristika nismo svjesni nije iracionalna vjerovatnoća.
Nastavak: Materija i forma
Sažetak
1. Raniji filozofi su za dokazivanje vrsta intelektualne supstance pribjegavali pravilima poput pravila jednog i pravila plemenitije kontingentnosti, te su deset intelekta dokazivali na osnovi hipoteze o devet nebeskih sfera.
2. Sadržaj pravila plemenitije kontingentnosti jeste da se plemenitiji egzistent mora ozbiljiti prije nižeg egzistenta. Dakle, niža egzistencija razotkrivatelj je događanja plemenitije na prethodnoj razini.
3. Poznati argument ovog pravila kaže da zajednička proizvodnja plemenitog i manje plemenitog egzistenta krši pravilo jednog. Implikacija posteriornosti plemenitijeg bila bi da je uzrok niži od posljedice, a neproizvodnja plemenitijeg značila bi da ga Bog nije u stanju stvoriti! Dakle, plemenitiji egzistent mora biti proizveden prije nižeg i biti posrednik pri njegovoj proizvodnji.
4. Na temelju pravila Mulla Sadrine filozofije navedeno pravilo može se iznijeti u sljedećem obliku: među egzistentima između kojih postoji odnos posebne stupnjevitosti mora postojati snažniji egzistent koji je uzrok slabom i koji mu prethodi.
5. Dokaz ovog pravila na osnovi spomenutog načela jeste da, ukoliko na ranijoj razini ne bi postojao snažniji egzistent, ovo bi impliciralo da posljedica u postojanje dođe bez bliskog uzroka i da ono što ima mogućnost uzročnosti u odnosu na nju praktično nije imalo utjecaja na njen nastanak, premda je uzročna veza bītska i nužna stvar.
6. Iz ovog pravila može se zaključiti da, budući da intelektualna supstanca ima mogućnost uzročnosti u odnosu na materijalni svijet, ona mora nastati na prijašnjoj razini u odnosu na njega.
7. Također, može se zaključiti da, budući da se naspram svake vrste materijalnog egzistenta u obzir može uzeti intelektualna supstanca koja posjeduje jedino savršenstva baš te vrste i ima ulogu posrednika u dodjeli njegove egzistencije, onda, također, moraju postojati i horizontalni intelekti (platonovskih prauzora).
8. Na razini koja prethodi razini egzistencije horizontalnih intelekta, shodno pravilu plemenitije kontingentnosti mora postojati jedan ili više savršenijih intelekta.
9. Nijedan od horizontalnih intelekta neće imati zajedničko štastvo sa svojim posljedicama.
10. Broj intelekta koji su posrednik između prvog intelekta i horizontalnih intelekta nije odrediv i pretpostavka o deset intelekta oborena je opovrgavanjem teorije o devet sfera.
11. Imaginalna supstanca se s gledišta razine egzistencije nalazi iza intelektualne supstance i prije materijalne supstance, pa je stoga nazvana međusvijet, no, Šejh Išrak taj termin koristi za materijalni egzistent.
12. Imaginalna supstanca ili lebdeći lik nije isto što i platonovski prauzori.
13. Šejh Išrak je forme u ogledalu i forme koje se viđaju u snu, kao i džinne, smatrao nematerijalnim obrisima u vezi s imaginalnim svijetom, pa čak i osjetilno viđenje tumači kao dokaz njihova promatranja.
14. Međutim, forme u ogledalu nastaju kao učinak refleksije svjetlosti i njihova percepcija, kao i kod drugih osjetilnih i imaginalnih formi koje se viđaju na javi ili u snu, ima veze s imaginalnom razinom duše. Džinn je, međutim, suptilni tjelesni egzistent koji nije dostupan osjetilima običnih ljudi.
15. U vjerskim tekstovima nalazimo izraze poput obrisi, sjene i likovi koji mogu odgovarati imaginalnoj supstanci.
16. Najbolji dokaz postojanja imaginalnog svijeta jesu gnostička otkrovenja potvrđena časnim predajama.
17. Neki filozofi pokušali su dokazati imaginalni svijet primjenjujući pravilo plemenitije kontingentnosti.
18. Primjena ovog pravila podrazumijevala bi da se materijalni svijet smatra onim što isijava iz imaginalnog svijeta, a takvo što nije lahko dokazati.
19. Možda bi se spomenuto pravilo moglo iskoristiti na način da se naspram svake od vrsta perceptivnih formi, koje u postojanje dolaze u ljudskoj duši, može pretpostaviti imaginalna supstanca koja je posrednik u dodjeli njene egzistencije.
20. Ograničiti nematerijalne svjetove na intelektualni i imaginalni svijet nije dokazivo te se stoga ne može nijekati postojanje drugih vrsta nematerijalnih svjetova.
[1] Specifična kontingentnost (emkān-e ĥāss) stoji naspram odnosa nužnosti i nemogućnosti (darūrat wa emtenā‘). Mogućnost znači da između dvije strane (subjekta i predikata) vlada odnos koji nije ni nužno afirmirajući ni nužno negirajući (to jest, ni nužno nužan ni nužno nemoguć). U slučaju kada se obje nužnosti niječu, između dvije strane može vladati bilo koji drugi odnos. Stručnim jezikom preciznije rečeno, specifična mogućnost predstavlja negiranje obiju nužnosti. Iz ovoga postaje jasno da mogućnost nema egzistirajuće značenje, već neegzistirajuće koje stoji naspram dvije nužnosti. Specifična mogućnost naziva se, također, i stvarna mogućnost (emkān-e haqīqī), a u odnosu na opću mogućnost ima manji opseg. Opća mogućnost (emkān-e ‘āmm) uvijek stoji naspram jedne od dviju nužnosti, ili naspram nužnog afirmiranja, ili naspram nužnog negiranja. Prema tome, opća i specifična mogućnost jednake su s jednog aspekta, a s drugog se razlikuju. Jednake su po tome što obje negiraju nužnost, a razlikuju se u tome što, za razliku od specifične mogućnosti koja negira obje nužnosti, opća negira nužnost samo jedne strane suda, dok za drugu stranu ostavlja mogućnost nužnosti, naprimjer: “Bog je mogućeg postojanja”, ili: “Čovjek je mogućeg postojanja.” U drugom primjeru sud je tačan za bilo koju opću ili specifičnu mogućnosti. Ako se uzme u značenju specifične mogućnosti, onda ni afirmiranje ni negiranje čovjekova postojanja nisu nužni, to jest čovjek nije ni nužnog ni nemogućeg postojanja. Međutim, u prvom primjeru može se negirati samo to da je Bog nužno nemogućeg postojanja, dok se istovremeno ne izjašnjavamo o drugoj, to jest afirmirajućoj nužnosti, odnosno da je Bog nužno afirmirajućeg postojanja, to jest nužnog postojanja. Dakle, u ovom slučaju mogućnost se ne može uzeti u njenom specifičnom značenju (negiranje obiju nužnosti), već u općem značenju (negiranja jedne od dviju nužnosti). Prema tome, opća mogućnost nije oprečna ni jednom od triju oblika odnosa subjekta i predikata; nužnosti, nemogućnosti i mogućnosti. Drugim riječima, ona može biti bilo koji od ovih triju odnosa i ne može se smatrati zasebnim odnosom. (op. prev. bos.)
[2] Munkir i Nekir su imena dva meleka koji osobu neposredno nakon smrti i ukopa ispituju o njenim vjerskim uvjerenjima. (op. prev. engl.)