Bismillahi-r-rahmani-r-rahim!
Od mene je zatraženo da nešto napišem o moralu i ponašanju poštovanog Allame Tabatabaija, r.a., iako je izvan dosega mojih mogućnosti da dosljedno obujmim takav raskošan duh. Jer, valjano bi ga mogao opisati samo onaj ko je bio njegov blizak drugar i ko je uz njega bdio dane i noći. A budući da takav neko ne postoji, ja sam preuzeo dužnost da kažem nešto od onoga što znam o ovom velikanu iako priznajem da moje pisanje ne može u cijelosti odslikati ahlaq i ponašanje rahmetli Allame.
Allame Tabatabai nije bio samo naučnik, on je bio alim Božanske provenijencije, čovjek pročišćenog duha, savršeni čovjek. Riječ je o čovjeku sa visokim stupnjem takvaluka i uzvišenog morala. Uvijek je vodio računa o čistoći svoje duše i kontroli svoga nefsa, što mu je omogućilo da se uspi -nje ka visokim stupnjevima duhovnosti. Još od rane mladosti zamislio je svoj put duhovnog pročišćenja i usavršavanja, stoga mu se smilovao Allah dž.š. te mu omogućio sredstva i način da postigne svoje životne ciljeve. Rahmetli učitelj Allame Tabatabai o svom putu u Nedžef kazao je sljedeće: “Kada sam odlučio da iz Tabriza krenem na dalje školovanje u Nedžefu, o stanju u ovm svetom gradu nisam ništa znao. Nisam znao gdje da idem, ni šta da činim. Na putu prema Nedžefu dao sam se u razmišljanje koju islamsku disciplinu da studiram, kod kojeg profesora da učim i na kakav način i kojom metodom sve to treba da činim. Kada sam stigao u sveti Nedžef, stao sam naspram kabura Emiru-l-mu'minina, mir neka je na nj, te sam kazao: ‘O Ali, ja sam zarad učenja došao ispred ovog tvog svetog mjesta, ali ne znam kakav program i metod učenja da izaberem, od Uzvišenog Boga molim da mi se preko tebe smiluje i uputi me.’ Unajmio sam jedan stan i u samoći počeo da razmišljam. Upravo tih prvih dana, prije nego sam počeo da pratim nastavu, samo sam sjedio u svojoj sobi i razmišljao o svojoj budućnosti. Najednom je neko pokucao na vrata. Otvorio sam, i ugledao jednog od velikana nedžefske uleme. Ušao je alim jako lijepog, svijetlog i privlačnog lica i sa potpunom smirenošću i ležemošću, upustio se sa mnom u razgovor. U toku razgovora citirao mi je poučne stihove i davao valjane savjete. Da bi mi na koncu kazao: ‘Onaj ko dođe s namjerom podučavanja u Nedžef, dobro bi bilo za nj da porazmisli da pored učenja otpočne sa procesom čišćenja i usavršavanja svoga nefsa. I nikako ne bi trebao sebi dozvoliti da zanemari svoju dušu.’ Ovo je kazao i otišao. Ovaj sastanak s njim ostavio je toliko duboki utisak na moj ahlaq i na moje islamsko ophođenje, da sam već na osnovu toga spoznao svoju budućnost. Sve vrijeme dok sam bio u Nedžefu, nikada nisam napuštao ovog pobožnog i znamenitog alima. Stalno sam prisustvovao njegovim predavanjima i koristio se njegovim visokim moralnim vrlinama. A taj veliki znalac bio je Hadži Mirza Ali Aga Qazi, r.a.”
Allama Tabatabai u svetom Nedžefu provodi 10 godina i za to vrijeme proučava ključne islamske discipline kao što su fiqh (islamska jurispruden-cija), usul (islamski principi), filozofiju, irfan (gnozu), matematiku, ridžal (sociologiju), deraje (govorništvo) i tefsir (egzegezu). Profesor Qazi mu je predavao ahlaq i praktični irfan, od čijih blagoslovljenih predavanja se mnogo okoristio – te je na taj način dosegnuo stanovite stupnjeve i nivoe pročišćenja i upotpunjenja vlastitog nefsa. Iz tog blagoslovljenog vremena on je pamtio mnoge priče i anegdote sa dersova o ahlaqu i duhovnom uzdizanju od svog profesora Qazija, te ih je poslije prepričavao. Stoga je naš Allame uvijek bio čovjek pročišćenog nefsa, divnog ahlaqa, blag, nježan, skroman, iskren, saburli, čovjek bez huje i srkleta – i uopće mio i nagodan za druženje.
Imao sam sreću da uz profesora na ovaj ili onaj način provedem 30 godina. Prisustvovao sam njegovim predavanjima, kao i njegovim blagoslovIjenim sijelima u četvrtak i petak navečer – i upijao od njegovih moralnih vrlina u mjeri u kojoj su to moje mogućnosti dozvoljavale. Ne sjećam se da je ikada u toku svojih predavanja i druženja bio ljut ili da bi na nekoga od svojih učenika povisio glas, niti da je čak i najmanju kritiku uputio bilo kome. Predavao je vrlo smireno i nikada nije dizao ton niti galamio. Vrlo brzo bi uspostavljao bliske i prijateljske odnose s okruženjem, čak bi i s najnižim od učenika uspostavljao tako bliske relacije da bi neko sa strane rekao da su u pitanju najbolji prijatelji. Svakoga bi pažljivo saslušao i bio ljubazan prema njemu. Uvijek ga je krasila izuzetna skromnost i nikada nisam vidio da bi bilo kojim gestom sebe veličao i uzdizao. U samom predavanju nije škrtario. Najkomplikovanije naučne teme visokog dometa, koje su ponekad bile iz repertoara njegovih inovacija, na najjednostavniji način bi stavljao na raspolaganje svojim studentima. I pri tome se nikada nije moglo dogoditi da kaže: Ovo je jedno od mojih dostignuća.
U sticanju znanja bio je čežnjiv. Ničije pitanje nije držao nižim od svog odgovora, a svoj odgovor pitaocu bi tako objasnio da bi ga ovaj shvatio. Naučne činjenice bi obrazlagao u jednostavnim i kratkim rečenicama, i nije bio sklon dugim i nerazumljivim frazama. Nije se mnogo obazirao na mnogo ili malo studenata na predavanju. Ponekada bi držao predavanje za samo dva ili tri studenta, onima koji nisu bili studenti bi također dozvoljavao prisustvo na predavanjima. Svakoga bi, u bilo kakvoj odjeći, u bilo kojim godinama primao i omogućavao da se okoristi njegovim znanjem i odista su se mnogi na ovaj način okoristili. Izvana i iz zemlje mu je dolazilo mnogo pisama koja su se odnosila na naučna i vjerska pitanja potrebita odgovora. Na pisma je odgovarao osobno, svojom rukom. Osim redovnih univerzitetskih obaveza on je vodio specijalne kružoke ahlaqa i duhovna treniranja i uzdizanja, kojima je prisustvovala grupa odabranika. Srijedom i četvrtkom navečer držao bi specijalne kružoke posvećene političkim sadržajima, kojima bi prisustvovali studenti naročito zainteresovani za ovu oblast života, i ovakav vid okupljanja polučio bi mnoštvo blagodati. U toku ovakvih sijela, on bi obično šutio i čekao pitanje. Ako bi neko nešto pitao, on bi odgovarao, a onda bi ponovo zašutio. Ponekad bi ova šutnja izgledala korisnom – ali kada bi progovorio, onda bi govorio tečno i sadržajno – ispričao bi mnoštvo priča i anegdota sa moralnom i naučnom pozadinom, koje su njegove slušaoce činile sretnim i prosvijetljenim.
Islamske istine i spoznaje bi kazivao u kratkim rečenicama. Potpuno je ovladao kur'ansko-hadiskom problematikom, u posebnim slučajevima vrlo se vješto koristio njima. Govor pun sadržaja izvirao je iz mora znanja i pojio žedne duše njegovih privrženika. Kada bi se našao u ulozi govornika, na sijelu, govorio bi: “Ovo tumačenje ne volim, ovdje smo se sabrali da zajednički uz međusobno ispomaganje dođemo do činjenica i valjanih islamskih odgovora.” Imao je prosvijetljen i motivirajući pogled, njegovo svijetlo i nurli lice čovjeku bi povećavalo pobožnost.
Allame je volio pješačenje, obično bi na sastanke dolazio pješke, a usput bi ljudima odgovarao na postavljena pitanja.
Profesor Alleme se prema svima odnosio u duhu hadisa: “Govori ljudima onako koliko njihov razum može podnijeti.”
Uvijek je vodio računa o mogućnostima i kapacitetu osoba kojima bi se obraćao i svakome bi govorio na nivou na kojem ovaj može razumjeti. Ponekada bi istu stvar izražavao kroz različite fraze i izraze za osobe različitog nivoa shvaćanja. Često bi istine i jasne spoznaje izražavao putem simbola, aluzija, priča i stihova. A ako bi vidio da mu je slušatelj ili slušateljstvo višeg intelektualnog nivoa, onda bi predmet svog govora dizao na viši nivo izražajnosti. Ali zato nikada nije dopuštao da ilm i visoke spoznaje ostanu nedostupne običnim osobama.
Njegovi učenici bi se koristili njegovim ilmom na različitim spoznajnim nivoima. Kao što je održavao kružoke za znanstvenike najvišeg nivoa, na kojima je predavao problematiku najvišeg ranga, isto tako je održavao predavanja za najobičniji svijet.
Allame je i svoj naučni rad predavao na različitim nivoima. Sjedne strane, napisao je na najvišem nivou svoj tefsir, kao što je predavao najsofistici-raniju tematiku profesorima, odabranicima ili čak stranim naučnicima kao što je čuveni francuski profesor Henry Corbin – a na drugoj strani je običnom puku, pa čak i učenicima medrese, istu tematiku spuštao na najniži nivo razumijevanja. Veliki učitelj bio je zaljubljenik istraživanja i promišljanja. Cijeli svoj blagoslovljeni život proveo je u proučavanju, kontemplaciji, pisanju, kom-ponovanju i podučavanju.
U proučavanju i promišljanju ispoljavao je naročitu snagu. Mogao je dugi vremenski period svu svoju pažnju koncentrisati samo na jednu stvar, i da, ne izlazeći iz okvira te stvari, samo o njoj razmišlja. Većinu svog vremena potrošio je u pisanju tefsira Al-Mizan. Božija milost bila je utkana u njegovu prirodu, te izuzev naučnih poslova, nikakvim drugim aktivnostima se nije bavio. Toliko bi učio i promišljao da su ga čak doktori upozoravali da bi mu moždane ćelije mogle, uslijed intenzivnih umnih napora, popustiti i da ne bi mogle poslije pamtiti nove stvari uslijed prezasićenosti. Naročitu ljubav gajio je prema tefsiru, hadisu i filozofiji. S početka je počeo da predaje viši stupanj fikqa i usula, i nakon što je prenio znanja do određenog stupnja, napustio je ta predavanja, a o razlozima njihova napuštanja kazao je: “Na visokoškolskoj instituciji u Qomu postoje osobe kadre da sasvim valjano predaju fiqh i usul. No, što se tiče filozofije i tefsira, uočio sam nedostatak profesorskog kadra. A ovo vrijeme je naročito bilo znakovito po velikoj potrebi, kako za visokoškolske institucije tako i za društvo u cjelini, novog pristupa tefsiru i filozofiji. Stoga sam zaključio da je za mene u ovom slučaju prioritetnije da se okrenem ovim islamskim disciplinama.” Ovo je samo još jedan dokaz iskrenosti Allame i njegove velike privrženosti i požrtvovanosti koje je do krajnjih granica iskazivao žrtvujući se na putu islama. Uza sve teškoće, scile i haribde, pristupio je izradi kao dragulj vrijednog tefsira Al-Mizan koji je u pravom smislu bio riznica znanja i islamskih spoznaja. Odista je ovaj tefsir moguće tretirati i kao jednu islamsku enciklopediju.
Allame je na svom uzvišenom putu izdržao sve tegobe i nevolje proizašle iz sučeljavanja sa kvazinaučnicima. Nastavio je sa svojim filozofskim predavanjima. Nakon određenog vremena i puno utrošenog truda uspio je filozofsku znanost izvući iz zapuštenosti i izolacije i nametnuti je kao zvanični predmet u svim školskim institucijama u Qomu.
Čuveni francuski naučnik Henry Corbin provodio bi godišnje po nekoliko mjeseci u Iranu radi izučavanja šiijskog učenja. Posredstvom nekih profesora univerziteta zatraženo je od allame Tabatabaija da pripomogne ovom naučniku pri njegovim istraživanjima. Poštovani Allame je, unatoč poznim godinama i zdravstvenim teškoćama, prihvatio poziv i odvažio se da svake druge hefte jedan dan autobusom putuje u Teheran i da tamo odgovara na mnogobrojna naučna pitanja vezano za spoznaje, nivoe i dostignuća imamitske aqide. Na ovaj način profesor Tabatabai je doprinio da se ispravna mišljenja iz riznice Ehlu-I-Bejta prenesu na Zapad. Do ovog prodora na Zapad došlo je zahvaljujući Božijoj blagodarnosti, posredstvom Tabatabaija i njegovih saradnika kao i profesora Corbina, koji je sa svojim društvom u Francuskoj vodio časopis koji je počeo objavljivati dostignuća šiijske duhovnosti.
Cijenjeni Allame bio je jako uljudan, pažljivo je slušao izlaganja drugih. Nikoga ne bi prekidao dok govori, a ako bi ovaj govorio istinu, on bi to potvrdio. Klonio se polemičkih diskusija, a na postavljena pitanja bi odgovarao bez samoreklamiranja. Ja sam nastavu visokog nivoa fiqha i usula pratio kod velikog islamskog borca i alima imama Homeinija, r.a., a nastavu filozofije sam pratio kod allame Tabatabaija. Iskazivao sam veliku pažnju i privrženost predavanjima ovih velikih znalaca. U to vrijeme sam boravio u medresi Hudžetiji u Qomu. Jednog dana sam pozvao obojicu ovih velikih iKilaca da nam se pridruže ručku, i oni su se obojica odazvali. U isto vrijeme sam nastojao da ovu dvojicu velikana obodrim na dvostranu filozofsku raspravu. No nisam u ovome uspio, jer nijedan od njih nije imao volio za polemične rasprave. Kada bih za vrijeme tog ručka upitao imama i Allamea, on bi odgovorio, a Tabatabai bi pažljivo slušao i šutio. Isto tako, i kada bih Tabatabaija nešto pitao, on bi odgovorio, a imam Homeini bi pažljivo slušao i šutio.
Ovu jedinstvenu priliku, prisustvo dvojice velikana, iskoristio sam za postavljanje pitanja obojici istovremeno. Obojica su šutjeli nekolike minuta, onda je Tabatabai pogledao u imama Homeinija i zatražio dopuštenje da on (Tabatabai) odgovori. Potom je dao odgovor, dok je imam Homeini pažljivo slušao i šutio.
Profesor Tabatabai je bio pun samilosti. Prijatelje nije zaboravljao i uvijek bi čuvao vezu sa njima. Raspitivao bi se za stanje svojih učenika koji su ivišivši školovanje i otišli u svoje pokrajine. Naročito je bio upečatljiv, i pun osjećanja, njegov porodični život. Po smrti svoje žene, suprotno našim očekivanjima, puno je plakao i bio je jako potresen. Jednog dana sam mu mkao: Mi moramo od Vas učiti sabur, strpljivost i izdržljivost, ali šta je to sad? A on je odgovorio:
“Prijatelju Amini, smrt je istina. Svi ćemo umrijeti. Ja ne plačem zbog smrti svoje žene. Ja plačem za Ijubaznošću, kućepaziteljstvom i ljubavlju moje žene. Imao sam život pun uspona i padova. U Nedžefu sam se suočavao s mnoštvom tegoba. Nisam imno nikakvih informacija ni znanja o vođenju domaćinstva. Sve je to bilo u njenoj nadležnosti. U toku našeg zajedničkog života nikad se nije desilo da kažem kamo sreće da je ovako postupila. Niti se dogodilo da je ona napustila neki posao a da sam ja kazao kamo sreće da ga je nastavila. Ona, isto tako, u toku našeg života, nikada meni nije rekla zašto si ovo uradio, ili zašto ono nisi uradio. Ti npr. dobro znaš da je moj glavni posao kod kuće pisanje i proučavanje. Prirodno je stoga da se iscrpim i da imam potrebu da se odmorim, te da tako povratim radnu energiju. Moja supruga je uvijek ovo imala na umu. Naš samovar je uvijek bio uključen i čaj uvijek spreman. I pored svojih drugih obaveza, redovno je svaki sat naljevala šoljicu čaja i donosila u moju radnu sobu. Pa, prijatelju Amini, kako ja mogu zaboraviti svu ovu njenu pažnju i ljubav.” Profesor Allame je jako volio prirodu. Osobito je volio zelenilo, drveće i cvijeće. Znao je često pisati divne stihove ljepoti prirode u slavu, a također bi citirao mnoštvo stihova pjesnika.
Cijenjeni profesor je mnoštvo puta prošao puteve duhovnog uspinjanja i mističnih otkrovenja. Bio je čovjek zikra, dova i pobožnog jecanja. Otkako ga poznajemo, uvijek se dao vidjeti kako idući putem miče usnama, veličajući Boga. Čak bi i na kružocima, za vrijeme šutnje, odmah pokretao usne. Redovno bi obavljao nafile-dobrovoljne namaze, pa čak i u putu – idući. U ramazanskim noćima bi redovno bdio do zore. Malo bi nešto proučavao, a onda bi se dao na učenje dova, Kur'ana i zikra, kao i obavljanja nafila. Na putu prema Haremu, gdje je smješten kabur časne Ma'sume (sestre 8. šiijskog imama Ride), kojeg bi sedmično posjećivao, redovno bi vrhom štapa uklanjao s puta kore od narandži, krastavaca i banana. Poslije namaza u džematu, oko njega bi posjedali studenti i ostali svijet po želji – potom bi ga pitali za svoje probleme, a on bi im smjerno odgovarao. Sa Kur'anom je bio potpuno blizak. Svaku priliku bi koristio za učenje ajeta. Kao da su ti ajeti i njegov ruh bili ukomponovani u zadivljujući sklad. Prema Božijem Poslaniku i imamima Ehlu-I-Bejta gajio je poseban odnos poštovanja. Sa najvećom nježnošću i privrženošću spominjao bi njihova imena. U posljednjim mjesecima svoga života uopće nije mario za ovosvjetske stvari. Dun'ja je zapostavio i napajao se onosvjetskim slastima. U zadnjim danima svoga života čak nije mario ni za hranu ni za piće. Nekoliko dana prije smrti, kazao je jednom prijatelju: “Ja više nemam volje za čajem, kazao sam im da mi samovar uključe na Ahiretu. Nemam volje ni za hranom i ne želim je više” – i poslije zaista nije više tražio ništa od toga. Ni s kim više nije govorio. U nesvjesnosti bi se samo zagledao u jedan ugao sobe. Jedne od posljednjih njegovih noći bio sam mu na služenju. Prodornim pogledom zurio je u ćošak sobe, ali nije imao više moći da govori. Nastojao sam da od njega izvučem koji savjet ili zapovijed, ali se nisam nadao da ću čuti njegov odgovor. Tako sam ga pitao: “Za povećanu pažnju prema Bogu i prisustvo srca u namazu, šta mi preporučuješ?” Obratio je pogled prema meni i jedva čujnim riječima procijedio:
“Pažnja, čuvanje, pažnja, nadzor, pažnja, čuvanje…” I ovu je začuđujuću kombinaciju riječi izgovarao 10 puta. Učitelj Božanske vjere nam je i ovim posljednim uputama htio poručiti sljedeće: Za prisustvo srca u namazu, prvi uslov je da klanjač obrati pažnju na Boga, te da shvati da naspram Njega stoji i sa Njim razgovara. Drugi uslov je da stanje pažnje očuva. Nadalje, potrebna je pažnja da ovo stanje melekuta-univerzalnog nadahnuća ne izgubi. Toliko se treba boriti za nadziranje vlastitog nefsa i tolika truda i pažnje treba da se uloži da bismo Boga pronašli, i da bi nam se srce poput meleka pokorilo i očuvalo u tom stanju. Rahmetli Allame nam je i ovim riječima poručio kako prema dun'jaličkim Itvarima, hrani i vodi, nije vodio računa, ali je brinuo o duhovnim vrednotama i sjećanju na Boga.
Našao sam se tu i uoči posljednje noći kada su ga prenijeli u bolnicu. Bio ju u nesvijesti. Nakon jednog sata došao je sebi i približno tri četrvrtine sata i-u sjedio u postelji. I ponovo se, isto kao i prije, zagledao u ćošak sobe, a potom zaspao. Mi smo već bili izašli vani a jedan od naših prijatelja koji je ostao nekoliko sati uz njega, saopćio nam je sljedeće:
“Profesor se poslije ponovo onesvijestio i pomjerio kao da bi želio da Ustane. Rekoh mu: “Želite li ustati?” Kazao je: “Ona dvojica koje sam čekao, došli su!” Potom se koncentrisano ponovo i ponovo zagledao u onaj ćošak. Nakon nekoliko minuta je zaspao i onesvijestio se. Sutradan je premješten u bolnicu i nakon nekoliko dana zauvijek preselio svome Gospodaru.” Živio je časno i umro je časno.
Posvećena neka je njegova tajna.