Druga dva aspekta praktičnog razuma
Ibn Sina praktičnom razumu pripisuje druge dvije zadaće, i to one vezane za moć stremljenja (قوة نزوعيّة) i moć imaginacije (قوة متخيّلة). U vezi sa ovim pitanjem on kaže da ako praktični razum dođe u vezu sa moći stremljenja i žudnje, koje nisu ništa drugo do pokretačka i poticajna moć, u čovjeku se rađa stanje koje mu pomaže u brzini njegove akcije i reakcije, kao što je npr. stanje stida, koje čovjeku pomaže u njegovoj reakciji. Ovo je samo po sebi pokazatelj veza između različitih moći duše. U drugom slučaju, ako praktična moć dođe u vezu sa moći imaginacije, to čovjeka pomaže i daje mu brzinu u donošenju sudova vezano za pitanja njegova zanimanja i stvaranja, te rezultata djelovanja.
Ako praktični razum uspostavi vezu sa ostalim tjelesnim moćima, posljedica toga je moral. Ako praktična moć, koja poziva blaženstvu i dobru, nadvlada i potčini sebi ostale moći, u čovjeku se rađaju pohvaljene moralne vrline, a u suprotnom, ako praktična moć bude nadvladana, u čovjeku se razvijaju pokuđene i loše osobine.[1]
Spekulativna moć
“Spekulativna moć je ona zbilja čiji je položaj da odslika u sebi univerzalne, nematerijalne forme.”[2] Drugim riječima, ova moć je poput ogledala koje u doticaju sa višim svjetovima preuzima i percipira univerzalne forme oslobođene od materije. Na temelju ovog, spekulativna moć posjeduje određenu vrstu odnosa sa pitanjima percepcije.
Ibn Sina vjeruje da se odnos između spekulativne moći i univerzalnih formi ogleda kroz četiri razine. Drugim riječima, da bi se od polazne tačke došlo do realizacije, treba proći četiri razine. To su:
- Um čistog potencijala ili intellectus in pontentia (عقل بالقوة),
- Prirođeni um ili intellectus in habitu (عقل بالملكة),
- Aktualizirani um ili intellectus in actu (عقل بالفعل),
- Stečeni um ili intellectus adeptus sive adquisitus (عقل بالمستفاد).
Um čistog potencijala
Prva razina promišljanja i posmatranja je upravo snaga percipiranja univerzalija. Na ovoj razini aktualizirani um ne posjeduje nikakav oblik inteligibilije, odnosno nije ostvario nikakav oblik percepcije. Upravo zbog toga ova razina se i terminološki označava kao moć, što znači čisti potencijal i spremnost za percipiranje. Ona je poput ogledala pred kojim ne stoji ništa što bi se u njemu odslikalo, ali posjeduje potencijal refleksije slika u sebi.
Prirođeni um
Na ovoj razini um promišlja postulate, bilo da su pojmovi, bilo sudovi. Također, ovo je razina na kojoj po prvi put ova moć izlazi iz stanja čiste potencijalnosti i poprima oblik aktualnosti. Um na ovoj razini postavlja kamen temeljac cjelokupnog zdanja spoznaje, kroz postulate na kojima se grade spekulativne znanosti. Upravo zbog toga što su očigledne inteligibilije na ovoj razini poprimile stanje postojanosti u duši, odnosno utkale se u dušu i ona kao takva stekla spremnost za primanje spekulativnih stajališta i hipoteza, ovaj um se i naziva prirođeni (intelelectus in habitu).
Aktualizirani um
Um je u aktualiziranom stanju zbog toga što je dokučio spekulativne znanosti kroz zaključke izvedene iz očiglednih znanosti i postulata. Budući da u njemu postoji spekulativno znanje u aktualnom stanju naziva se aktualizirani um, suprotno prirođenom umu, koji ne raspolaže nikakvim oblikom spekulativnog znanja u aktualiziranom obliku. Drugim riječima, može se reći da aktualizirani um predstavlja zapravo potencijal i sposobnost upriličenja spekulativnih inteligibilija, odnosno njihove aktualizacije, nakon što ih se stekne i pohrani u duši.
Stečeni um
Četvrta razina uma, odnosno moć percipiranja univerzalija naziva se stečeni um. To znači da duša promišlja sve stečene očigledne i spekulativne inteligibilije, koje odgovaraju višem i nižem svijetu, i to tako da su sva znanja prisutna i duša ih posmatra, a da joj se pri tom ne ispriječi nikakva materijalna prepreka.[3] Razlog što se ova razina naziva stečeni um leži u činjenici da duša na ovoj razini preuzima znanja od višeg uma, koji se nalazi izvan duše, a koji se naziva djelatni um (عقل فعّال). Kada se duša poveže sa djelatnim umom, ona doživljava svoje potpuno otcjepljenje od materije i više se ne bavi upravljanjem tijelom.
Nekoliko drugih termina
Sažeti um (عقل اجمالى)
Kada čovjek stigne do aktualiziranog uma u njemu postoje dva stanja s obzirom na pitanje percepcije univerzalija. Jedan oblik te percepcije ili jedno od ta dva stanja je da duša raspolaže mnoštvom inteligibilija, ali ih međusobno ne razlučuje, odnosno ne pravi razliku među njima. Na ovoj razini um ima prost i sažet oblik, koji podrazumijeva sve pojedinosti, slično čovjeku suočenom sa pitaocem koji od njega traži odgovore na mnoštvo pitanja. Upitani čovjek u istom trenutku ima sve odgovore kod sebe, ali ih iznosi po redu i opširno. Dakle, čovjek je imao kod sebe odgovore u jednom sažetom obliku, da bi potom potekla bujica riječi i objašnjenja u odgovoru, odnosno to sažeto znanje u prvom obliku se pretočilo u opsežno znanje.
Obuhvatni um (عقل تفصيلى)
Drugi oblik ili razina duše kod ovog promišljanja je da duša kod sebe posjeduje opsežno znanje o inteligibilijama, tako da ih međusobno razlikuje i da je očuvan redoslijed među njima.
Djelatni um (عقل فعّال)
Peripatetički filozofi vjeruju da u Kreaciji postoji deset supstancijalnih umova, koji su i po biti, i u praktičnom pogledu oslobođeni od materije. Oni se nalaze u okomitom nizu poznatom kao deset umova (intelekata). Peripatetičari kažu da je deseti, odnosno posljednji u tom nizu djelatni um. Po njihovom mišljenju ovaj um izvodi iz potencijala i dovodi u aktualnost duše i druga bića. U vezi sa ovim pitanjem Mevlana kaže:
Osim ovih spoznaja, izvanosjetilnih, ima još spoznaja U ljubavi, dragocjenoj, uzvišenoj, deder pronađi ih Pored ovog tvog razuma, Bog razuma drugih ima Što sa njima uređeni svi poslovi Nebesa su S razumom ovim istim ti nafaku stičeš svoju I posteljom činiš svojom nebeske svodove.[4]
Dakle, iznad čovjekova diferentnog, odnosno partikularnog razuma, postoji i drugi razum, koji je i univerzalan i djelatnik je iskonske ljudske sreće, zapravo cijele Kreacije. Mevlana na drugom mjestu pojašnjava razliku između ova dva razuma:
Nebo i oblak postani, pa kišu iz sebe prospi
Sav taj teret korito primit’ neka ne mogne
Voda u koritu, pozajmica samo je
Što iskonski pripada moru i oblaku
Ideja i misao poput korita su
Otkrovenje i objava oblak su i nebo
Kišna voda donosi vrtu stotinu boja
Dok korito komšiluk u zavadu tjera.[5]
Mevlana smatra da čovjek treba proći ovaj partikularni razum i povezati se sa djelatnim i univerzalnim umom. Ako bismo htjeli opisati jednu apstraktnu zbilju nečim materijalnim, onda ćemo reći da je to partikularan razum, čiji je proizvod misao poput vode koja teče u oluku, a ta voda donosi svađu komšija. Za razliku od univerzalnog uma, koji je poput neba i oblaka i čija kiša donosi stotine različitih boja u vrtovima.
Uvodna pojašnjenja o razinama spekulativne moći ovdje završavaju, a Ibn Sina u nastavku kaže: “Uglavnom, um u potencijalnom obliku nema nikakvih aktivnosti, ali ako on izađe iz potencijalnosti, odnosno stekne prvotne i očigledne inteligibilije, naziva se prirođeni um.[6] Kada um stekne spekulativne inteligibilije i pohrani ih u memoriju, kada ih pozove, ta razina se zove um u aktualizaciji. Stečeni um ima dva značenja. Prvo je da um uvijek stiže do potpune aktualizacije i sve pohranjene slike budu prisutne i ta razina se naziva stečeni um. Prema tome, stečeni um nije ništa drugo do savršenija razina uma u aktualizaciji. Drugo tumačenje jeste da se stečenim umom naziva prisutna inteligibilijska slika u razumu. U ovom slučaju razlika između aktualnog i stečenog uma ogleda se jedino u uglu posmatranja.[7]
Upoređivanje dokaza sa kur'anskim ajetima
Ibn Sina u knjizi El-Išârât upoređuje stepene umova sa kur'anskim ajetom poznatim kao Ajet svjetlosti. Zato ćemo se i mi u nastavku ukratko osvrnuti na komentar ovog ajeta.
اللَّهُ نُورُ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ مَثَلُ نُورِهِ كَمِشْكَاةٍ فِيهَا مِصْبَاحٌ الْمِصْبَاحُ فِى زُجَاجَةٍ الزُّجَاجَةُ كَأَنَّهَا كَوْكَبٌ دُرِّىٌّ يُوقَدُ مِن شَجَرَةٍ مُّبَارَكَةٍ زَيْتُونِةٍ لا شَرْقِيَّةٍ وَلا غَرْبِيَّةٍ يَكَادُ زَيْتُهَا يُضِىءُ وَلَوْ لَمْ تَمْسَسْهُ نَارٌ نُّورٌ عَلَى نُورٍ يَهْدِى اللَّهُ لِنُورِهِ مَن يَشَاءُ وَيَضْرِبُ اللَّهُ الأَمْثَالَ لِلنَّاسِ وَاللَّهُ بِكُلِّ شَىْءٍ عَلِيمٌ
“Allah je izvor svjetlosti Nebesa i Zemlje! Primjer svjetlosti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja se užiže blagoslovljenim drvetom maslinovim, i istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da sija kad ga vatra ne dotakne; sama svjetlost nad svjetlošću! Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onoga koga On hoće. Allah navodi primjere ljudima, Allah sve dobro zna.”[8]
Allame Tabatabai, tumačeći ovaj ajet, kaže: “Riječ miškat – onako kako su je pojasnili jezikoslovci – predstavlja udubinu u zidu koja nema otvora prema vani i ugrađuje se u zidove kuća kao mjesto za odlaganje kućnih stvari, kao što je i svjetiljka. Miškat nije isto što i lampa, jer lampa je prenosiva svjetiljka. Riječ nur, odnosno svjetlo ima svoje poznato značenje i predstavlja onu zbilju koja sve tamne stvari čini jasnim, odnosno osvjetljava ih i čini nama vidljivim, ali sama svjetlost je po svojoj biti osvijetljena. Oslanjajući se na ovu definiciju svjetlosti i osnovno značenje te riječi, ona je dobila metaforičko značenje i koristi se za obilježavanje svega što osvjetljava osjetilne stvari. U ovom kontekstu spoljnja osjetila čovjeka su svjetlost ili posjeduju svjetlost, jer otkrivaju i čine stvari jasnim. U svojoj daljnjoj upotrebi ova riječ se koristi i za nematerijalne stvari, tako da je i razum svjetlost jer otkriva i osvjetljava apstraktne zbilje. Budući da egzistencija svake stvari uzrokuje manifestaciju i njeno očitovanje te stvari drugima, ona je potpuni primjer značenja riječi svjetlost. S druge strane, budući da kontingentna bića zahvaljuju svoju egzistenciju u potpunosti Božijem izljevanju milosti, onda je Uzvišeni Bog najsavršeniji primjer svjetlosti i jedino je On očigledan po Sebi i svemu drugom daje postojanje. Gospodar je svjetlost i posredstvom Njega očitovala su se Nebesa i Zemlja. Iz ovog ajeta se da jasno zaključiti da Uzvišeni Bog ni jednom biću nije skriven i nepoznat.”[9]
U vezi sa istim ajetom u djelu Išârât Ibn Sina iznosi sljedeća zapažanja: “Gore navedeni ajet odgovara stepenima i razinama uma. Zato je i rečeno u predaji: ‘Ko spozna svoju dušu, spoznao je svoga Gospodara.’ Dakle, miškat, tj. udubina u zidu je poput uma u potenciji, jer je po svojoj biti tama, ali ima mogućnost primanja svjetlosti. Naravno, ne na jednak i istovjetan način, jer razlika u veličini udubina rezultira manjim i većim svjetlostima. Dalje, kandilj je poput uma u potenciji jer je staklo providno i u svojoj biti ima spremnost da prima svjetlost do u beskonačnost. Maslinovo drvo je poput misli, jer ima mogućnost da primi svjetlost o svojoj biti, naravno, tek nakon mnogo truda i dugog procesa (što znači da je ustvari misao sama svjetiljka i svjetlo). Ulje je poput uma, jer je bliže svjetlosti od samog maslinova drveta. Ustvari, ulje je savršeniji oblik svoga drveta, zato je i bliže mogućnosti da bude zapaljeno.
Intuicija je oblik suda pri čijem donošenju ne postoji potreba za srednjim članom koji povezuje manju i veću premisu pri izvođenju zaključka.[10] To znači da se do konačnog suda dolazi izravno iz uvodnih premisa, bez potrebe za posredničkom ulogom. Naprimjer: Kreacija je stvorena. Sve što je stvoreno je promjenljivo. Dakle, Kreacija je promjenljiva. Ovo je primjer jednog uobičajenog izvođenja zaključka gdje se preko manje i veće premise koju veže srednja premisa dolazi do zaključka. Međutim, kod intuicije, koja je savršeniji oblik razmišljanja i nalazi se jedino kod genijalaca i ljudi posebno obdarenih inteligencijom, ne postoji potreba za srednjim članom kod zaključivanja i donošenja sudova. Sličan odnos vlada i između maslinova drveta i njegovog ulja, koje je savršeniji i napredniji oblik samog tog drveta. Dio ajeta čije ulje gotovo da sija kad ga vatra ne dotakne je poput svete moći (قوة قدسى), odnosno uma u aktualizaciji, iako je još ništa nije izvelo iz potencijalnog u aktualno. Sama svjetlost nad svjetlošću je stečeni um, jer su inteligibilijske forme u duši svjetlost, a duša je spremna primiti još svjetlosti za njih. Svjetiljka je upoređena sa umom jer je svjetiljka osvijetljena po sebi, bez potrebe za svjetlošću izvana. Vatra je upoređena sa djelatnim umom, jer je svjetiljka potpaljena upravo njime.”[11]
Sveta moć (قوة قدسى)
Nakon što je čovjeka opisao na temelju moći duše, Ibn Sina navodi još jednu moć čovjeka, koja se terminološki označava kao sveta moć. U slučaju da čovjek, povezujući se sa uzvišenim izvorima, stekne ovu moć u svojoj duši, on intuiciju u pogledu brzine i kvaliteta može razviti do krajnosti. Takav čovjek, oslanjajući se na ovu moć, nema potrebu za bilo kakvim oblikom slijeđenja ili pozivanja na drugog. Ova moć se naziva sveta moć. Naravno, ova povezanost sa uzvišenim izvorima i korištenje svetom moći svojstveno je samo Božijim poslanicima i to je najuzvišeniji oblik ljudske moći.[12]
Kao zaključak, možemo reći da čovjekova duša ima sveukupno osam oblika moći, prikazanih kroz sljedeću tabelu.