Obuhvatnost duše (12)

Dionica koja čini najvažniju Ibn Sininu postavku kada je riječ o spoznaji duše sadržana je u tvrdnji da duša posjeduje brojne moći i da ih istovremeno – dok su sve one manifestacija i očitovanje duše – ona sve obuhvata, a da nije nijedna od njih pojedinačno. Drugim riječima, temelj na kojem Ibn Sina gradi cijeli svoj sistem spoznaje duše jeste postavka: “Duša u svojoj jednoći jeste zbir svih moći, a istovremeno nije nijedna od njih zasebno.” (النّفس في وحدتها كلّ القوى و ليس بِشئٍ منها) Upravo duša objedinjuje sve moći i čuva ih. Ili, po riječima Šejha: “Za ove moći nužno mora postojati veza koja ih sve objedinjuje i oko koje se one sve okupljaju.”[1] U objašnjenju te veze on dalje kaže: “Iz svake duše proizlaze različite radnje. Jasno je da je izvor svake radnje zasebna moć, jer je dokazano da svaka moć proizvodi svojstvenu radnju. Naprimjer, moć srdžbe nikada ne biva potaknuta nekim zadovoljstvom, niti moć strasti neprijatnošću. Međutim, uviđa se da između ovih moći postoji neka veza. Naprimjer, neka percipirana slika odmah pobuđuje moć srdžbe i strasti. Ili obrnuto, nekad između različitih moći postoji suprotstavljenost. Dakle, između jednog broja moći postoji povezanost, drugi put suprotstavljenost, dok razum nužno zaključuje da između njih postoji biće koje ih sve povezuje. To biće obavezno mora biti jedno, jer u suprotnom pitanje ostaje neriješeno. Ova veza ne može biti ništa drugo, osim duša. Duša je jedna bit koja posjeduje mnoge moći.”[2]

U zamisli Ibn Sine duša je jedna jedinstvena bit, koja posjeduje različite i brojne moći, među kojima vladaju međusobne reakcije, a upravo ih duša objedinjuje i daje im zajedničko usmjerenje. Prisjetimo li se neke stvari pa se rasrdimo, to znači da je ista ona pojava koja je percipirana kao reakciju na to saznanje izazvala srdžbu. Prema tome, sve te moći i reakcije su od duše i duša je posjednik i uzrok svih djela poteklih iz različitih moći. Budući da su sve moći okupljene oko duše i potiču od nje, svaka od njih ima udjela u odražavanju duše. U nastavku ove rasprave Ibn Sina – oslanjajući se na činjenicu da duša okuplja sve moći koje su njeno očitovanje – dokazuje da u tome nema razlike između vegetativne, životinjske i ljudske duše, s tim da između njih postoji razlika po intenzitetu, savršenosti i manjkavosti.


[1] Ibn Sina, Kitâbu-n-nefs, str. 223.
[2] Ibn Sina, En-Nedžât, str. 388-391.