Odlazak iz Isfahana (3.)

Safavidsko razdoblje bilo je vrlo povoljno za učenjake i mislioce koji su kroz rasprave, pisanje i predavanja iznosili svoje misli. S druge strane, tadašnje vlasti su učenjacima odredile položaje u vlasti vezane za poslove oko vakufa, mesdžida, predavanja, zajedničkih namaza i mnoge druge poslove. Prirodno je da se u takvim uvjetima pojedini kvaziučenjaci priključuju krugu učenjaka da bi se okoristili materijalnim i ovosvjetskim dobrima. Također, u ovakvim okolnostima bilo je učenjaka koji su se suprotstavljali novim i istančanim idejama, ne iz podlosti ni iz zlonamjernosti, već zbog neupućenosti i uticaja drugih. Mulla Sadra u Isfahanu prolazi kroz jedno takvo nepovoljno ozračje, i pošto nije mario za položaj kod vlasti, a sam je bio iz ugledne porodice, otvoreno i jasno, ne obazirući se na aktualne običaje ljubitelja Ovog svijeta, predočio je svoje visoke misli. Iz njegovih rukopisa zaključujemo da se on otvoreno suprotstavljao nekim pojedincima iz skupina teologa, pravnika, tradicionalista, sufija i filozofa. U svojoj Mesneviji, obraćajući se nekolicini površnih pravnika, on kaže:

Sva su ovosvjetska obličja poput sna,

Zabave na njemu poput izbacivanja sjemena.

Onaj što Šerijatom ukrasi se izvana,

Tajne vjere taj iznutra ne upozna.

Osim fetve i vlasti kod tebe

Ni jedna nauka obavezujuća nije, stari![1]

Kad bi sve vjerske nauke fetve bile,

Onda bi svi svjetovi dunjaluk bili.

Ti koji preko sporednog tražiš Boga

Udaljavaš sam sebe od puta istine.

Sa svjetiljkom ograničenog znanja put vjere

Ne treba tražiti na Danu sudnjem.

 Kradljivac vjere ti je hvalisanje mase

Manje se ističi pred ljud'ma, o ti što se zanese.

Da dunjalučko bogatstvo pripada znanju

Zar bi glupaci ikada našli riznicu zlata?

Poslanica Se asl (Tri načela) odgovor je učenjacima koji nisu njegovi istomišljenici. Oštri izrazi korišteni u ovoj poslanici ukazuju na njegovu uznemirenost, koju su uzrokovali njegovi protivnici. Osvrnimo se na nekoliko rečenica iz ove poslanice:

“O cijenjeni učenjače i samoljubivi teolože! Dokad i koliko ćeš mrlju podozrenja bacati na lice prijateljsko i grubo prosipati prljavštinu u društvo prijateljsko, i dokad ćeš biti nepravedan i kritičan prema onima koji su čisti i vjerni.”[2]

“O tvrdoglavi i samoljubivi! Tako mi Boga, On ima robove koji još na Ovom svijetu vide zmijske glave u utrobi tvojoj i vide te u grobu kako te one muče, a ti si spram svega toga u nemaru!”[3]

“Iz ovog položaja kojim se ti sada ponosiš proizlaze hiljade grijeha i loših posljedica, a veliki dio ovog znanja kojim se ti sada oholiš ne vrijedi ni koliko zrno ječma.”[4]

Iz ovih navoda jasno se vidi da su neki Sadraovi protivnici bili na visokim položajima. Iako je isfahanska škola zadržavala velike i iskrene učenjake, ipak su kvaziučenjaci – s obzirom na upliv koji su imali u vlasti – mogli uticati na prilike i svoju moć koristiti protiv Sadraa.

Sasvim je jasno da se ovdje Mulla Sadra obraća učenjacima koji nisu bili bogobojazni i koji su svoje znanje koristili samo kao sredstvo za ostvarenje svojih mračnih ciljeva, a njegove riječi se ne odnose na čiste i bogobojazne učenjake. Upravo ovi čisti i bogobojazni učenjaci bili su oni koji su se – iako je prošlo mnogo stoljeća od početka skrivenosti dvanaestog Imama, a.s. – mnogo trudili da bi sačuvali vjeru, i bez obzira što nisu imali pristupa Bezgrješnom tumaču vjere, uspjeli su vjeru ispravnu predati novim naraštajima.

Druga činjenica koju možemo navesti kao jedan od uzroka njegova odlaska iz Isfahana jeste njegovo razočarenje u filozofske rasprave. Dok je bio u Isfahanu, uprkos svim nedostacima uspio je učvrstiti osnove svojih misli. U uvodu Asfara kaže: “Od mladosti svu svoju snagu utrošio sam na izučavanje teozofije. Koliko god sam mogao, bio sam njom prožet i zbog velikog truda koji sam uložio dijelovi vrijedni pažnje bili su mi udijeljeni. U više navrata proučio sam djela filozofa koji su živjeli prije i poslije islama, okoristio sam se njihovim djelima i tajnama njihovih misli. Sažetak knjiga i poslanica grčke filozofije i drugih velikih učitelja pohranio sam u svoju memoriju i tada sam vrijedne bisere filozofije (…) i dragocjene dragulje mudrosti i spoznaje iz mora mudrosti pribavio.”[5]

Njegova žeđ za spoznajom u tom razdoblju nije se mogla ugasiti predavanjem i raspravama, a pisana djela ne samo da ga nisu mogla zasititi već su se postavila kao zastor između njega i zbilje svijeta. Došlo je vrijeme odbojnosti prema predavanjima i školi. Nakon ovoga želio je ostvariti spoznaju u kojoj riječi i izrazi ne posreduju.

Razočarenje u filozofske rasprave, s jedne, i vrijeđanja kvazinaučnika i kvaziisposnika, sluga vlasti, s druge strane, naveli su ga na povratak u rodni Širaz s nadom da će mu možda topla domovina pružiti traženu smirenost.

Nije poznat datum njegova povratka u Širaz, a neki pretpostavljaju da se on dogodio u drugoj deceniji drugog hidžretskog milenija. Tih godina vladar Širaza je bio Allahvardi-han, a poslije njegov sin Gali-han. Njih dvojica su bili blage naravi i ljubitelji kulture i učenjaka. Imali su naklonost i povjerenje središnje vlasti pa je tako perzijska regija bila dijelom samostalna i finansirala se iz odvojene blagajne, a bila je zaštićena i od prepirki i zbrke prisutnih u prijestonici.[6]

Bilježi se da je školu u Širazu (Medresa Han) dao izgraditi Allahvardi-han, tamošnji vladar, kako bi Sadra u njoj započeo svoja predavanja. Nažalost, i u Širazu je bilo mnogo onih koji su se predstavljali kao učenjaci, a još žalosnija je činjenica da je mjerilo istinitosti ili neistinitosti tvrdnji bilo razumijevanje običnih ljudi, tako da bi obično pobjeđivao onaj koji prevarom zadobije naklonost tih običnih ljudi. Uzvišena misao, domišljatost, otvorenost i neobaziranje Sadraa na kvaziučenjake bili su dovoljni za kvaziznalce da ga ometaju i zaustavljaju. U poslanici Se asl ovakve osobe naziva “onima koji su odstupili od svoje prvotne prirode i pridružili se skupini grabežljivaca i šejtana”. Bio je uvjeren da će ovakvi ljudi – prema ajetu: I kada se divlje životinje saberu[7] – na Sudnjem danu biti proživljeni u obliku divljaka i životinja.

Kako je Mulla Sadra, koji je bio svjestan istinskih lica ovih ljudi, mogao živjeti s njima? A s druge strane, kako bi žeđ za uzvišenim zbiljama mogla biti utažena u takvom okruženju?

(Nastavak: Mulla Sadra u Komu)

---