Motahari ima dvije važne odlike, kelamsku i filozofsku, te se stalno kreće između filozofijskog kelama i čiste filozofije. Upravo zbog takvog kretanja u svojim djelima bavi se pojašnjavanjem odnosa između kelama i filozofije te nastoji svakome od ovo dvoje dati njegovo pravo i ne žrtvovati jedno zarad drugog. S Motaharijevog gledišta, znanost kelama na svom razvojnom putu prošla je kroz tri faze:
- Kelam prije Hadže Nasiruddina Tusija bio je, u pogledu metode, dijalektički i nalazio se nasuprot filozofije;[1]
- U doba Hadže Nasiruddina Tusija i neko vrijeme nakon njega, kelam poprima demonstrativnu metodu i više poprima filozofijsku boju, a tradicionalni kelam gubi svoj položaj;[2]
- Kelam u periodu nakon Hadže Nasiruddina Tusija, dakle u doba Mir Damada i Mulla Sadraa, u potpunosti postaje demonstrativan i dijelom pitanja kojima se bavi filozofija, te gubi svoju nezavisnost.[3] Zato između kelama i filozofije, na putu njihovog postajanja i usavršavanja, postoji obostrana relacija. Ustvari, upravo u tom periodu i kasnije se pojavljuje filozofski kelam, a i sam Motahari pripada tom periodu.
Prema Motaharijevom mišljenju, filozofija je bila razlog širenja područja kelama i njegovog postajanja demonstrativnim, a kelam je također otvorio nova pitanja za filozofiju i bio razlog njenog razvoja. Shodno njegovom uvjerenju, ne treba previđati ulogu mutekelima u razvoju i napretku islamske filozofije. On drži da su pitanja kao “dodanost egzistencije štastvu”[4], primarnost egzistencije[5], ekvivalentnost egzistencije i bivanje stvari[6], nemogućnost vraćanja iščezlog, umska egzistencija[7] i kriterija potrebe stvari za uzrokom[8], nastala pod utjecajem islamskog kelama i mutekellima, iako se od strane filozofa previđa i zanemaruje ta činjenica.
Motahari se oštro suprotstavlja stavu da se islamska filozofija postepeno kretala ka kelamu i smatra da se ne može naći makar jedno sporno pitanje između filozofije i kelama u kojem se filozofija predala kelamu, nego je upravo obrnuto: kelam se postepeno predavao pred filozofijom.[9]
[1] Usul-e faslafe va raveš-e realizm, sv. 3, str. 198; Madžmu'e-ye asar, sv. 6, str. 648.
[2] Madžmu'e-ye asar, sv. 3, str. 95, sv. 5, str. 150.
[3] Ibid, sv. 13, str. 333-334.
[4] Usul-e faslafe va raveš-e realizm, sv. 3, str. 198.
[5] Šarh-e Mabsut, sv. 2, str. 179.
[6] Ibid, str. 241.
[7] Ibid, sv. 1, str. 280.
[8] Usul-e falsafe, sv. 5, str. 54.
[9] Madžmu'e-ye asar, sv. 13, str. 233-234.