Općenito o principima odgoja i obrazovanja i Gazalijeva perspektiva

Preuzeto iz trećeg sveska knjige “Stavovi islamskih mislilaca o obrazovanju i odgoju”
Napisao i priredio: SEMT – Institut za proučavanje i pisanje udžbenika za univerzitete humanističkih nauka, Qom, Iran
Prevod: Lutfi Akbaš i Sedad Dizdarević

Prethodno: Neophodnost i filozofija odgoja

Iz perspektive semantike razumijevanje značenja i smisla odgoja ima prednost u odnosu na druge rasprave o odgoju. Međutim, iz perspektive filozofije i osnova pedagoške misli čini se da niti jedna rasprava nema značaj kao rasprava o principima. Uticaj i prisustvo principa u odgoju i obrazovanju čak su očitiji i od samih temelja i bez ispravnog razumijevanja principa nije moguće u odgoju bilo šta postići. Značaj principa u odgoju i obrazovanju je toliki da pojedini pedagoški stručnjaci odgoj i obrazovanje smatraju znanošću o principima.[1]

Djelo Usule amuzeš o pervereš od Muhammeda Bakira Hošjara je možda prvo vrijedno djelo u Iranu koje se bavi principima odgoja i obrazovanja. On svoj rad temelji na dva druga djela, i to Usule amuzeš o pervereš od Hinsta i Nezar be amuzeš o pervereš Nijemca Kerschensteinera. Profesor Hošjar je ovo djelo koristio kao nastavni udžbenik i mada je prošlo više od pola stoljeća od njegovog štampanja, ono ni danas ne gubi na značaju.

Bilo bi prikladno da u ovom poglavlju nakon definiranja pojma princip i upoznavanja sa njegovim značenjem i odlikama pobrojimo principe odgojnih znanosti u skladu sa Hošjarovim i Kerschensteinerovim viđenjem, da bi nakon toga pristupili tumačenju nekih odgojnih principa u Gazalijevom odgojnom sistemu.

Šta je princip?

U perzijskom i arapskom jeziku riječ usul (principi) predstavlja plural riječi asl (princip) i dolazi u nekoliko različitih značenja. Između ostalih: u značenju onoga što je suprotno od izvedenog i sporednog, a to znači onog o čemu ovisi postojanje izvedenog i sporednog (principle); izvor i prapočetak svake stvari (first principle of existant thing); supstancija, srž i bit svake stvari (substance, nature); porijeklo i rasa (descent, lineage); suština i zbilja svake stvari (essence); uzrok (sebeb), izvor, uzročnik, ono što čini pojavnim (cause); kapital nasuprot profita (stock); najvažniji dio svake stvari (main part); ono čiji je sud sam po sebi jasan (axiom); objektivno (objective) nasuprot subjektivnom (subjective).

U ovoj raspravi pod principom se podrazumijeva značenje koje ima u filozofiji, a to je porijeklo, izvor, pravilo i ono što je nasuprot sporednog i izvedenog. Prema tome, čini se da je princip – općenito – univerzalno, objektivno i propedeutičko pravilo koje je usmjereno prema cilju i iz kojeg proizlaze akcije i reakcije odgajatelja i odgajanika; što znači da princip u odgojnim okolnostima pomaže odgajatelju i odgajaniku u odabiru odgojnih postupaka koji su u skladu sa ciljem.

Neke odlike principa

1. Principi su objektivne pojave koje otkrivamo, tako da se ne mogu odrediti dogovorom i konvencijom. To znači da nije moguće oslanjajući se na svoj um ili savjetujući se s drugima nešto postaviti kao princip i to odrediti kao kriterij odgojnog ponašanja. Princip je objektivna, nekonvencionalna i nadrazumska kategorija koja se ne potčinjava ničijoj mašti i želji. To da su principi objektivne pojave koje otkrivamo u svojim pedagoškim opažanjima ističu Hošjar[2], Kerschensteiner[3] i Comenius(1592-1670).

2. Prema tome, princip je objektivna kategorija i ne slijedi lične stavove te ne spada u relativne i konvencionalne kategorije.

3. Kada je u pitanju dokazivanje i percipiranje principa u njima pripadajućim razinama, principi trebaju biti podložni uopćavanju, međutim kada ih promatramo kao objektivne pojave u realnom svijetu vidimo da to nije tako, jer principu koji su do sada poznati ponekad ne posjeduju sposobnost uopćavanja, a pravilo je da princip bude iznad vremena i prostora, a ne unutar vremena i prostora.

Treba napomenuti da doktor Ali Šeriatmedari prigovara profesoru Hošjaru tvrdeći da su njegove izjave protivrječne, jer ponekad tvrdi da se principi mogu uopćavati, a drugi put tvrdi da se ne mogu uopćavati.[4] Međutim, čini se da je doktor Hošjar na tom mjestu pokušao pojasniti kakvi principi trebaju biti i kakvi jesu. Po njegovom mišljenju, principi trebaju u skladu sa pravilima imati mogućnost uopćavanja, ali postojeći principi nisu takvi (razlika između principa na stepenu postojanja i dokazivanja).

4. Princip je racionalno sredstvo rada odgajatelja, a ponekad i odgajanika i on ih usmjerava kako da uz pomoć njega dostignu svoj odgojni cilj.

5. Svaki princip je usmjeren prema određenom cilju i određene principe treba koristiti za određene ciljeve.

6. Principi imaju biheviorističku funkciju.

7. Između principa, metoda i odgojnih ciljeva postoji veza, a to znači da uz pomoć principa biramo odgovarajuće metode za dostizanje ciljeva.

Iz kojih izvora je moguće uzeti principe?

Veoma je bitno poznavati izvore principa, jer dok ne postoji saglasnost oko jedinstvenog izvora, nije moguće doći do jedinstvenih principa. Ustvari, dok se dobro ne upozna izvor principa, nije moguće dobiti principe.

Kerschensteiner je smatrao da su odgojni ciljevi izvor otkrivanja principa.[5] Doktor Hošjar smatra da izvore predstavljaju očekivanja koja ljudi imaju od odgajatelja i odgojnog sistema, ljudske potrebe, život pojedinca i zajednice, savremena kultura i psiha djeteta.[6] Doktor Šerijatmedari[7] i drugi uz različite pristupe navode i druge izvore.

Treba spomenuti da sve navedeno i stoji i ne stoji, jer određivanje jednog ili nekoliko određenih izvora, čak i ukoliko ne slijedi konvencije i lične stavove svakako ne može zamijeniti druge izvore. Ono što je važno i što izgleda sigurno jeste to da šta god da je izvor principa, to se na kraju vraća čovjeku, a posebno životu djeteta.

Neki poznati principi

Kerschensteiner nabraja i pojašnjava sedam općih principa odgoja, sljedećim redoslijedom: savršenstvo, individualnost, sloboda, izvornost, društvenost, suvremenost i aktivnost.[8]

Doktor Hošjar navodi samo šest principa.[9] On principe: aktivnost i suvremenost (sklad između djelovanja i prilika) spaja u jedan i navodi kao aktivnost, s prilogom suvremeno.[10] Doktor Ali Muhammed Kardan princip autentičnosti naziva dominacija i vrijednost.[11] Doktor Gulamhusein Šokuhi smatra da Kerschensteiner vjeruje i u princip sklada između djelovanja i prilika.[12] Doktor Hošjar ne spominje ovaj princip, a doktor Kardan umjesto tog principa spominje princip suvremenosti.[13] U knjizi Murebbejane bozorg Žan Šato ovaj princip spominje kao suvremenost.[14]

Ovi principi su manje-više prihvaćeni i od ostalih i svi odgajatelji – mada nesvjesno i ne s ovim nazivima – koriste iste principe u svojim pedagoškim metodama. Zato kažu: “Sedam spomenutih gledišta spada u red trajnih pedagoških stavova.”[15]

Principi prema Gazaliju

Principe odgojnih znanosti po Gazaliju izdvojio sam iz njegovih definicija, pedagoških ciljeva i metoda, a također i njegovih pedagoških preporuka zabilježenih u njegovim djelima. Prilikom izbora i predstavljanja ovih principa u obzir sam uzimao osobenosti koje sam naveo na početku rasprave o odgoju.

Kao što je rečeno, princip je objektivna kategorija koju otkrivamo, i to je jedna od teškoća sa kojima se suočavamo prilikom istraživanja principa, jer proces i proizvod istraživanja u najmanju ruku, bili toga svjesni ili ne, potpada pod uticaj stavova, znanja i prethodnog uvjerenja istraživača. Stoga, sve ono do čega istraživač dolazi jeste ograničeno njegovim razumijevanjem i zalaganjem i naravno da nije sveobuhvatno.

U svakom slučaju, istražujući veliki broj Gazalijevih djela došao sam do sljedećih principa: princip bliskosti, povjerljivosti, savršenstva, sjedinjavanja Ovog i Onog svijeta, ljubavi, odgovornosti, nužnosti usklađivanja znanja i djelovanja, monoteizma, preticanja, uzimanja u obzir svih egzistencijalnih dimenzija odgajanika, slobode i slobodne volje, jednostavnosti, jednakosti, tolerancije, postojanost, univerzalnosti obrazovanja (odgoj kao prirodno pravo), jedinstva, ravnoteže, iskorištavanja prilike, jedinstvenosti, postupnosti, čovjekove plemenitosti po biti, aktivnosti, trajnog sjećanja, suprotstavljanja, slaganja, uzajamnosti djelovanja misli i djela, uljepšavanja društvene sredine i prethođenja pročišćavanja duše poučavanju.

S obzirom da nema dovoljno prostora za analizu svih ovih principa, zadovoljit ćemo se razmatranjem deset posljednjih spomenutih:

1. Princip čovjekove plemenitosti po biti

Ovaj princip slijedi Gazalijev metafizički svjetonazor i gnostički pristup u antropologiji. Kao što je rečeno u drugom poglavlju, čovjek je po Gazaliju stvoren sasvim postojano i lijepo.[16] Po tom mišljenju, čovjek nije samo mješavina uravnoteženih elemenata[17] i mada je tijelo objektivna manifestacija njegovog postojanja, ipak, njegova suština je duša.[18] Ono po čemu je čovjek bolji od drugih stvorenja jeste božanska duša, a sam Bog je čovjeka upravo zbog toga nazvao časnim i plemenitim.[19] U islamu čast i plemenitost predstavljaju suštinske odlike čovjeka i ubrajaju se u njegova prirodna prava; poput prava na život – na što uvijek ima pravo i čega ne smije biti lišen. Prema tome, ovaj princip proizlazi iz čovjekove čovječnosti i nije isključivo pravo niti jednog pojedinca.

Nemoguće je da osoba koja na ovaj način posmatra čovjeka, poput Dirkema čovjeka smatra po prirodi lošim ili da ga poput Lumborza smatra urođenim kriminalcem ili da ga pak poput (krivotvorenog) kršćanstva smatra đavoljim potomkom kojeg treba uz pomoć krštenja očistiti od prvog grijeha.

Gazalijevo mišljenje, također, ne nalikuje mišljenju osoba poput Platona i Aristotela, dvojice velikih zapadnih filozofa, a niti svetog Augustina i Tome Akvinskog, dvojice velikih kršćanskih filozofa, koji u konačnici čovjeka osuđuju na ropstvo.

Važnost ovog principa u islamskom odgoju i obrazovanju je tolika da se ovo može smatrati glavnim principom islamskog odgoja i obrazovanja, koji sam po sebi predstavlja izvorište velikog broja drugih principa.

Gazalijevo duboko uvjerenje u princip čovjekove plemenitosti po biti ga je potaklo da smatra da je dijete po svojoj biti čisto i nepatvoreno i da se rađa sa monoteističkom iskonskom prirodom.[20] Plemenitost je temelj odgoja po Gazaliju i na osnovu toga on govori o poštivanju djeteta, uvažavanju različitih dimenzija njegovog prava, ne uskraćuje mu djetinjstvo zbog toga što je dijete i od njega ne traži da se ponaša kao odrasla osoba. On dijete istinski smatra djetetom i smatra da se ono treba igrati, izučavati umjetnost, odgajati se, obrazovati, učiti o lijepom moralu, okoristiti se poštovanjem i ljubavlju starijih osoba, i svi – počevši od roditelja i učitelja, obavezni su poštivati njegova prava, jer u protivnom oni će biti odgovorni za njegove prestupe.[21]

2. Princip aktivnosti

Učenik mora aktivno sudjelovati u procesu učenja i izaći iz stanja pasivnosti. To znači da zahvaljujući brizi i vođenju učitelja mora stići od onoga što je naučio do onoga što treba naučiti ili, u najmanju ruku, treba u procesu dostizanja toga postići relativnu samostalnu dinamičnost i sam se približiti razumijevanju teme. Zbog toga, učitelj mora imati veću ulogu od knjige i učeniku treba postavljati pitanja i usmjeravati ga na njihovo rješavanje. Na taj način učenje izlazi iz stanja sakupljanja znanja u umu, znanja se miješaju sa dušom učenika i završavaju strukturalnom preobrazbom ličnosti i djeluju na misli, navike, težnje, djela i namjere učenika. Samo u ovom slučaju se može reći da je obrazovni sistem uspio ostvariti obrazovni duh.

Gazali u djelu Dževahiru-l-Kur'an kaže: “Naravno, želiš da shvatiš tajnu riječi Božijeg poslanika koji je rekao: ‘Ja-Sin je srce Kur'ana!’ Međutim, smatram da je bolje da to prepustim samom tebi, da tu tajnu riješiš snagom svog razumijevanja. Smjernice su ti u tome moja prethodna poučavanja. Mudrost prepuštanja razumijevanja ove tajne tebi jeste u tome što ćeš, ukoliko je sam riješiš i shvatiš, biti mnogo sretniji nego da je od mene čuješ. Pored toga, povećat će ti se želja i motivacija za spoznavanjem i otkrivanjem novih istina. Kada neku tajnu spoznaš koristeći svoj razum, uvijek ćeš tragati za slašću otkrivanja tajni, zagonetki i drugih istina. To je suština obrazovanja.”[22]

Na taj način Gazali je otišao dalje od poučavanja i posvetio se načinu i metodi poučavanja. Po njegovom mišljenju učenik mora samostalno tragati i učiti na koji način treba učiti i takva vrsta obrazovanja zaslužuje da se naziva “živo obrazovanje”.

Provedba ovog principa rezultira obuhvatnom znanstvenom dinamikom učenika i njegovu pažnju potiče prema predmetu poučavanja, tako da se u njemu stvara samopouzdanje i znanstvena odvažnost. Primjena principa aktivnosti ima izuzetan uticaj na ispravno razumijevanje neke materije. Danas se ovaj princip naziva “poučavanje o metodama učenja”, a ponekad “poučavanje na aktivan način” ili “metoda rješavanja teškoća”, koja se povezuje sa Johnom Deweyom i poznata je kao njegova pedagoška metoda.

U islamskoj obrazovnoj kulturi se jako naglašavaju način i metoda poučavanja, pa je tako Zornudži u 6. st. po Hidžri (dvanaestom stoljeću) napisao knjigu “Podučavanje učenika načinu učenja” što ukazuje na ozbiljnost muslimanskih odgajatelja kada je u pitanju ovaj princip.

Primjenom principa aktivnosti ili metode učenja učenici stiču obrazovnu oštroumnost, a obrazovni sistem ne biva opterećen svakodnevnim sažimanjem i proširivanjem obrazovne literature. Obrazovanje izlazi iz stanja pasivnosti i nagomilavanja činjenica, dobija dušu i ne daje se prednost količini u odnosu na kakvoću. To je smrtonosna bolest današnjice koja je zahvatila najveće univerzitete i obrazovne sisteme svijeta, obrazovnu klimu je izvrgla ozbiljnoj krizi, mislioce je natjerala da se glasno bune, a svijet se suočava sa masom nepismenih štrebera.[23]

3. 4. 5. Princip trajnog sjećanja, suprotstavljanja i slaganja[24]

Gazali je uvjeren da je svaki organ tijela stvoren sa nekim zadatkom. Posao srca je nauka, mudrost, spoznaja, ljubav prema Uzvišenom Bogu, obožavanje Boga, uživanje pri Njegovom spomenu i pretpostavljanje Boga svakoj drugoj stvari, kao što stoji u Kur'anu:

وَ مَا خَلَقْتُ الْجِنَّ وَ الْإِنسَ إِلَّا لِيَعْبُدُونِ

“Džinne i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju!”[25] Ove kategorije, pored toga što su djela srca, predstavljaju i njegove osobenosti. Zahvaljujući srcu i njegovim odlikama čovjek je postao bolji od drugih stvorenja. Nauka i mudrost su preduvjeti ljubavi prema Bogu, a znak ljubavi prema Bogu je da čovjek na Ovom i na Onom svijetu ništa ne pretpostavlja Bogu. Prema tome, ukoliko neko nešto više voli od Boga, njegovo srce je bolesno.[26]

Gazali za ostvarenje ove osobenosti srca, koja ustvari predstavlja ostvarenje filozofije ljudskog života, nužnim smatra ispunjavanje tri principa i to: pozornost, suprotstavljanje i slaganje. U nastavku ćemo razmotriti ove principe.

a. Trajno sjećanje

Gazali pod ovim podrazumijeva stalno sjećanje na Boga, na taj način da ni jedan trenutak ne prođe bez sjećanja na Njega.[27] Stalnost sjećanja na Boga vodi ka produbljivanju ljubavi prema Njemu[28] i rezultira povećanjem Božijeg prisustva u različitim oblastima ljudskog života. Sjećanje na Boga je poticajan činilac na planu uspostavljanja, očuvanja i širenja usklađenosti mišljenja, govora i djelovanja prema vjerozakonu. Druga odlika ovog sjećanja je sprečavanje osjećanja izgubljenosti, nemoći i beznađa pri sučeljavanju sa životnim nedaćama. Smiraj koji dolazi od sjećanja na Boga nije moguće zadobiti ni na koji drugi način. Ipak, veoma je teško djelatno se pridržavati ovog principa, jer je mnogo činilaca koji to onemogućavaju.

Gazali objašnjava da jednom ili dvaput zapostaviti sjećanje (zikr) i obožavanje (ibadet) ne predstavlja prepreku na putu sreće i iskrenog robovanja, kao što jedno ili dva sjećanja i obožavanja ne vode ka sreći. Međutim, treba znati da ukoliko ovaj mali propust u propisima robovanja bude popraćen svjesnim odobravanjem, to stvara pretpostavku za nemar i lijenost.[29] Prema tome, malobrojne poslušnosti ili neposlušnosti ne treba zanemarivati, jer općenito imaju uticaja. Najgora posljedica ovog zapostavljanja je nemarnost prema Božijoj želji i udaljavanje od teocentrizma.[30]

b. Suprotstavljanje

S obzirom da neprekidno treba biti svjestan Boga neizbježno se treba, u onoj mjeri koliko je to moguće, udaljavati od svega onoga što nije u skladu sa sjećanjem na Boga, kako ne bi – ne daj Bože – srce postalo njihov zarobljenik![31] To je razlog zbog kojeg Gazali nakon principa “trajno sjećanje” navodi princip “suprotstavljanja” i to označava kao okretanje leđa strastima[32] i svemu onome što čovjeka odvraća od sjećanja na Boga.[33] Treba napomenuti da Gazali ni slučajno ne misli na potiranje duše. On poštuje ljudsku prirodu i pohvalne ljudske strasti i smatra da je udovoljavanje prirodnim potrebama u okvirima vjerozakona vjerska obaveza.[34] Prema tome, pod suprotstavljanjem se misli na borbu protiv pretjeranih prohtjeva duše, kako ne bi čovjeka doveli u stanje da zaslužuje korenje i kako ne bi prevladali razum. Ukoliko se tako desi, to će čovjeku uskratiti sjećanje na Boga i Bog više neće zauzimati središnje mjesto u njegovom životu. U Gazalijevoj filozofiji ne postoji nužna povezanost između teocentričnosti i neudovoljavanja prirodnim potrebama te napuštanja Božijih blagodati. On ne vjeruje u iskorjenjivanje strasti,[35] jer se ništa u čovjeku ne nalazi uzalud, a s druge strane, vjera je tolerantna i ukoliko se pojavi neka potreba ili nužda – vjera je dozvoljava. Ono što vjerozakon i Sveti zakonodavac ne žele jeste prekoračenje dozvola vjerozakona, što u stvari jeste slijeđenje prohtjeva duše[36] i na kraju podrazumijeva uzimanje nečeg drugog za boga umjesto Boga.[37]

c. Slaganje

Gazali pod principom “slaganje” misli na pokornost odgajanika zakonima vjerozakona i poslaničkoj tradiciji u mišljenju, govoru i djelovanju.[38] Po njegovom mišljenju spomen, ime i sve ono što pripada voljenoj osobi zaljubljenik voli i želi. Zaljubljenik u skladu sa zahtjevima ljubavi prema voljenoj osobi voli sve ono što je njeno i prezire sve ono što voljena osoba prezire i ukoliko istinski izgara u ljubavi, zaboravlja sebe i iščezava u voljenom.[39]

Gazali od principa “slaganja” očekuje oživljavanje takvog stanja u odnosu na Boga, Poslanika, učitelja, roditelje, islamsku kulturu, a posebno u odnosu na vjerske zakone, za što su neophodna dva druga principa: princip trajnog sjećanja i princip suprotstavljanja i “slaganje” je treći uvjet za usavršavanje kretanja ka sreći.

Ova tri principa su nužno vezani jedan za drugog, a njihovo razdvajanje onemogućava postizanje sreće. Iako je Gazali uvjeren da je sjećanje na Boga važnije od bilo čega drugog, ipak za jačanje i učvršćivanje sjećanja na Boga neophodno je okrenuti se principima suprotstavljanja i slaganja.[40]

Navedeni principi pored odgojne imaju i obrazovnu ulogu i neophodno ih je uzeti u obzir u obrazovnom procesu. Gazali ne spominje ova tri principa na ovaj način, međutim, moguće je pojmiti njihova značenja, onako kako ću ih tumačiti, iz njegovih djela.

Trajno sjećanje

Ovo znači neprekidno obrazovati, što će u konačnici završiti usvajanjem gradiva i nastajanjem ustaljene osobine kod učenika. Gazali je nekoliko puta ukazao na ovaj princip u svojim djelima i smatra ga uvjetom za usvajanje gradiva i sticanje iskustva.[41]

Suprotstavljanje

Misli se na uzdržavanje od činilaca koji onemogućavaju obrazovanje i učenje. Gazali ističe da učenik mora umanjiti ovosvjetske poslove, udaljiti se od rodbine i domovine, ne sklapati brak, jer to zaokuplja srce i ne dozvoljava da se uspješno studira i stiče znanje. Bog nije čovjeku dao više od jednog srca. Onoliko koliko su misli učenika raspršene, u toj mjeri se smanjuje njegova sposobnost učenja. Stoga kažu: “Da bi ti se bar malo nauka okrenula i da bi bar njen mali dio dobio, potrebno je da joj se sav prepustiš.” Ukoliko srce i razum učenika budu preokupirani nečim drugim osim znanja, bit će poput velike rijeke, kojoj na putu do oranice jedan dio nestane u zemlji, drugi se ispari i ništa ne stiže do oranice.[42] Ovaj princip u potpunosti odgovara poznatim pravilima učenja iz psihologije učenja.

Slaganje

To je upravo princip mjerodavnosti. Najobuhvatnije značenje ovog principa je pokoravanje odgajanika odgajatelju te autoritetu i vladanje odgajatelja u odgojnom procesu. Ovo slijeđenje i autoritet su neizbježna posljedica nezrelosti odgajanika i iskustva odgajatelja i smatraju se neophodnim uvjetom uspostavljanja odgojno-obrazovne spone između odgajatelja i odgajanika te uspjeha na polju odgojno-obrazovnih nastojanja.

U odgojnom procesu se ne može i ne treba oslanjati na inteligenciju, iskustvo i znanje odgajanika i prepustiti ga samome sebi. Ovo je suprotno značenju i definiciji odgoja i neizbježno vodi ka upropaštavanju odgajanika. Također, učenik ne treba biti slobodan da se selektivno odnosi prema odgajateljevim i učiteljevim željama, naredbama i poučavanjima, jer takvo ponašanje u odnosu na učitelja nikako nije u skladu sa procesom odgoja. Proces odgoja određuje odgajatelj i on je taj koji ga treba voditi i nadzirati. Dijete u ulozi učenika ne smije raditi što mu se prohtije, jer ukoliko je tako, taj proces – ako se može nazvati odgojem, u što sumnjamo – treba nazvati nekontrolirani odgoj. Čini se da je nemoguće da odgoj bude lišen jedne vrste blagog nadzora i ograničavanja slobode. Naravno, to ne znači oduzimanja slobode djetetu i robovlasništvo pod nazivom odgoj i obrazovanje, već pojašnjavanje da odgoj počiva na dvije pretpostavke utemeljene na zbilji:

1. Dijete je neodgojeno i ima potrebu za vođenjem i odgajanjem.[43]
2. Nužno je da se odgajanjem djece bave oni koji su odgojeni i koji su sposobni za to.[44]
3. Ugled odgajatelja u očima učenika biva okrnjen i on gubi duhovni autoritet.
4. Ova etičko-bihevioristička nesretna pojava onemogućava razvoj djeteta pa ga čak i podstiče na neposlušnost učitelju i suprotstavljanje. To upravo znači zanemarivanje duhovnog autoriteta učitelja i bježanje učenika iz okvira njegovog duhovnog autoriteta i uticaja, a što na koncu završava negiranjem mjerodavnosti i značaja učitelja u obrazovnom procesu i uništavanje tog procesa.[62]

Jasno je da ova duhovna razmjena nije moguća bez duhovnog autoriteta odgajatelja.

Muslimanski odgajatelji su oduvijek naglašavali nužnost prisustva i sudjelovanja učitelja u obrazovnom procesu[45] tako da su za učitelja odredili određena pravila i obaveze.[46] Među njima je malo onih koji se nisu bavili ovim pitanjem. Naravno, u nekim razdobljima bilo je onih koji su na neki način uzdizali knjigu (stavljali knjigu umjesto učitelja i profesora) i smatrali je mjerodavnom, tako da su učenje putem knjiga smatrali boljim. Pisac djela El-vafi bi-l-vefajat kritizira i odbacuje ovo mišljenje i donosi šest argumenata kako bi dokazao neispravnost ove tvrdnje i dodaje da su osobe poput Ibn Sine, Ibn Dževzija i Ibn Hazma griješili i imali neosnovane stavove, koje su poznate upućenima, samo zbog toga što su se u jednom dijelu svog učenja oslonili na sebe i knjigu te zapostavili učitelja.[47] Prema tome, i najinteligentnija djeca imaju potrebu za skrbljenjem u procesu odgoja i obrazovanja i to je u skladu s izrekom “Niko nije postao sam po sebi nešto”.

Prema riječima Mevlane:

Svako ko bez glave se kreće rep je

Kretanje mu poput kretanja škorpije je

Teško onoj ptici koja nedoraslih krila

Poleti u visinama i padne u provaliju

Smrtonosni otrov izgled ima meda i mlijeka

Čuvaj se, ne idi bez društva šejha upućenog!

Princip slaganja ima tri pravila:

1. Proces odgoja je utemeljen na pokornosti odgajanika i duhovnoj vlasti i autoritetu odgajatelja. Dijete se u položaju odgajanika mora povinovati odgajatelju, prihvatiti njegovo vodstvo i pokoriti se njegovom duhovnom autoritetu.

2. Učenik treba poštivati odgajatelja, i biti svjestan njegove uloge u svom odgoju te znati vrijednost toga.

3. Učenik treba usvojiti vrijednosti i kulturu, koja je prihvaćena od strane prosvijećenih ljudi u društvu kako bi se moglo reći da je odgojen i da je nešto naučio i da može predstavljati vezivnu kariku između kulture prethodnog i potonjeg naraštaja.

O prvom pravilu Gazali kaže: “Dijete ima potrebu da ga neko poučava i da mu objasni dobro i loše[48]. Dijete ne bi trebalo biti bez učitelja i odgajatelja, jer će se na taj način razvijati onako kako ono želi i na kraju će se upropastiti.[49] Na roditeljima je da osiguravanjem učitelja dijete podvrgnu procesu obrazovanja. Ukoliko dijete zbog neposjedovanja učitelja propadne ili ukoliko se odgajatelj (bilo to roditelji ili neko drugi) ne posveti djetetu onako kako treba i ono propadne, odgovornost je na roditeljima i odgajatelju.[50] Zar Bog nije rekao:

قُوا أَنفُسَكُمْ وَ أَهْلِيكُمْ نَارًا

“Sebe i svoje porodice čuvajte od vatre!?”[51]

Gazali kao i Ihvanu Safa[52] učitelja smatra duhovnim i metafizičkim ocem djeteta i smatra da ukoliko fizičko i izvanjsko postojanje djeteta ovisi o ocu, njegovo duhovno postojanje ovisi o učitelju i njegovim odgojnim nastojanjima. Učitelj djetetu daje vječni život i osigurava mu sreću u onosvjetskom životu.[53] Da nema učitelja koji bi se bavio odgojem djeteta, sigurno bi propalo i tijelo djeteta koje je dobio posredstvom oca[54]. Prema tome, učitelj ima više prava kod djeteta od njegovih roditelja i vjerska obaveza je iskazivati mu poštovanje.[55]

Neko reče: “Kako se toliko mučiš

Da više veličaš učitelja od oca?”

Rekoh: “Onaj mi lik dade od blata i vode

A od ovog moja duša i srce odgojeni postaše,

Zbog onog moje tijelo prihvati dušu,

A Zbog ovog postah vječito živi.”

Prekretnica Gazalijevog pogleda u odnosu na značaj učitelja u procesu obrazovanja djeteta jeste to što on odgoj i obrazovanje, s jedne strane, smatra obožavanjem Boga, a s druge strane Božijim namjesništvom. Prema tome, da bi se dijete odgojilo, u procesu odgoja učitelj je posrednik između Gospodara i djeteta. Da li je moguće zamisliti uzvišeniji stepen?[56] Da li postoji suptilniji i čvršći argument o značaju učitelja u obrazovnom procesu od ovog?

Pojašnjavajući drugo pravilo Gazali dodaje da bi se predočila mjerodavnost i značaj učitelja u svijesti djeteta nužno je da učitelj sačuva svoje dostojanstvo pred učenikom. Također, neophodno je kod djeteta izazvati poštovanje učitelja na sljedeći način:

1. Učenik treba da zna da ga znanje čini sretnim i spašenim te da nije moguće steći znanje bez učitelja. Prema tome, za njegovu sreću i spas neophodno je da poštuje učitelja i da prema njemu bude ponizan, da sluša njegove naredbe, prihvata njegove metode te da mu se ne suprotstavlja i da ga sluša uhom duše. Bog u ajetu:

إِنَّ فِي ذَٰلِكَ لَذِكْرَ‌ىٰ لِمَن كَانَ لَهُ قَلْبٌ أَوْ أَلْقَى السَّمْعَ وَهُوَ شَهِيدٌ

“U tome je, zaista, pouka za onoga ko razum(srce) ima ili ko sluša, a priseban je.”[57] Pod “onim što srce ima” misli na osobu koja usvaja obrazovanje. Međutim, to ne smatra dostatnim. Za učenje je pored urođene sposobnosti potrebno i slušati, prepustiti srce, biti ponizan i zahvalan, poštovati učitelja i smatrati se njegovim dužnikom.[58] To je ono zbog čega su rekli:

Nauka je borba uzvišenog mladića

Kao što se bujica bori da dosegne uzvisine

Nauči poniznost ako težiš milosti

Nikada voda razoriti neće zemlju koja visoko je.

Prema tome, na učeniku je da pred učiteljem bude potpuno ponizan i da mu nikada ne naređuje, da mu se potpuno prepusti i da u odnosu na učitelja bude poput mekane i žedne zemlje u odnosu na kišu i sve što on kaže i želi da prihvati bez postavljanja pitanja,[59] te da nikada svoje mišljenje ne pretpostavlja učitelju, jer će pretrpjeti štetu.[60]

2. Učitelj treba tako djelovati da postane omiljen djetetu i da ga dijete duboko poštuje te da mu bude drago da se pokorava učitelju.

Za ostvarivanje toga neophodno je da učitelj djeluje po svome znanju i da to djelovanje ne poništava njegov govor te da se pridržava onoga čemu druge poziva. Bog kaže: Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate?[61] Nesklad između onog što učitelj govori i čini ima za posljedicu dvije značajne štete i to:

3. Jedna od veoma preciznih pojava u odgojnoj tehnici jeste to da je potrebno – koliko god je moguće – dijete od nečega odvraćati posredno i upotrebom aluzije i uzdržavati se od izravnog pristupa temi. Također, prema djetetu se treba ophoditi ljubazno i ne kritizirati ga,[63] jer izravnost u pristupu i kritiziranje vode ka lošem postupanju učitelja prema učeniku te čine da učenik prema učitelju postane drzak i neposlušan i neće biti nikakvo iznenađenje ako se pobuni[64] i pogazi autoritet učitelja.

Kod pojašnjavanja trećeg pravila treba napomenuti da glavnu temu Gazalijevog odgojno-obrazovnog sistema čine kultura i islamske vrijednosti. Kada Gazali analizira pitanja kao što su egzistencija, Bog, svijet i čovjek i kada govori o vjerskim zakonima misli na islamsku kulturu i u vrijeme dok propituje sreću i nesreću, vrline i poroke, znanje i djelovanje itd., želi pojasniti islamske vrijednosti. On u svojim djelima Ihjau ‘ulumi-d-din i Kimija-jee se’adat analizira i pojašnjava ibadete, navike, postupke koji vode u propast i one koji predstavljaju spasenje, kako bi oživio islamsku kulturu i vrijednosti i kako bi se muslimani upoznali s njima.

Gazali, poput ostalih muslimanskih odgajatelja, kriterij vrijednosti i osnove islamske kulture traži u Kur'anu i tradiciji Poslanika islama, s.a.v.a.[65] Oslanjajući se na metodu upotrebe “najboljeg uzora” učenike poziva da se okrenu prema objektivnim i uzvišenim primjerima u islamskoj kulturi i islamskim vrijednostima. On Božijeg poslanika, s.a.v.a., smatra otjelovljenjem Kur'ana i sunneta te kaže: “Islamski odgoj i božanske vrijednosti treba tražiti u ogledalu postojanja Božijeg poslanika, s.a.v.a., i na njega se ugledati.”[66] Treba znati da znanje i djelovanje, nauka i vrijednosti ljudi bez potvrde[67] Božijeg poslanika – neka su Božiji blagoslovi i mir s njim i njegovom porodicom – predstavljaju zabludu i vode ka udaljavanju od Uzvišenog Gospodara. Drugim riječima, kao što je to rekao Ibn Džemae: “Božiji poslanik, s.a.v.a., je velika vaga i svaku stvar treba odmjeriti prema njegovom karakteru i ponašanju. Sve što se s tim slaže je istina, a sve drugo je zabluda.”[68]

Na kraju, napominjem da je suština principa mjerodavnosti takva da smanjuje slobodu učenika, međutim to je u njegovu korist. Neki su smatrali da Gazali na ovaj način gazi pozitivnu i aktivnu ulogu djeteta u obrazovnom procesu i da je njegova odgojna metoda slična Herbartovoj odgojnoj metodi.[69]

Tačno je da Herbartov odgojni sistem predstavlja manifestaciju principa mjerodavnosti i prihvatljivo je da jedan dio Gazalijevih pedagoških stavova nalikuje Herbartovom pristupu odgoju. Međutim, to ni u kom slučaju ne znači zanemarivanje učenika u procesu obrazovanja. Najbolji dokaz za tu tvrdnju su stavke koje smo naveli citirajući Gazalijeve riječi u vezi principa aktivnosti. Tome dodajem da Gazali učeniku daje takvu ulogu i ličnost da kaže: “Sve dok učitelj hodi Božijom stazom treba ga slijediti i onoga trenutka kada se to izmijeni, učenik nema obaveze da ga poštuje i uvažava.”[70] Još je ljepše kada kaže: “Ukoliko učenik shvati da učitelj nije nezavisan u svojim znanstvenim stavovima i samo ponavlja riječi drugih, potrebno je da ga što prije napusti.”[71]

6. Princip jedinstvenosti

Stvaranje čovjeka je takvo da se svaka osoba može smatrati jedinstvenim primjerkom. Svako je za sebe poseban svijet. Ne postoje dva ista čovjeka. Kako to kaže Mevlana:

Izgled nam sličan, al’ su nam svojstva različita

Tijela naizgled slična, al’ duša različita.[72]

Pored sve jasnoće kada je u pitanju ova različitost, jedan broj materijalističkih pravaca se tome protivi. Oni koji prihvataju ovo stanovište, razilaze se u ishodištima. Neki smatraju da je različitost proizvod sredine, neki to opet povezuju s naslijeđem, dok treći prihvataju oba činioca.[73] Istina je da je korijen ovih različitosti u ljudskoj duši, koja se u Kur'anu naziva “karakter” (šakile, ar.)[74] Prema Gazaliju svako je onakav kakva mu je duša.[75]

Ovaj nesklad koji je istovremeno veoma dubok predstavlja istaknutu odliku ljudske vrste i spominje se kao jedinstvenost. Ni kod jedne druge vrste živih bića nema tolike razlike između jedinki i s obzirom da je tako rekli su:

الطرق الی الله بعدد انفس الخلائق

“Puteva prema Bogu je onoliko koliko je duša stvorenja.”

Prema tome, svako je sam po sebi jedinstven, ima pravo izbora i slijedi svoj put.

Svakako, ovo je u naše vrijeme jedan od najvažnijih odgojnih principa. U zadnja dva-tri stoljeća veliki odgajatelji naglašavaju ovaj princip i čini se da se širom svijeta djeluje u skladu s njim. Ovaj princip ubrajaju u jednu od tri osnovne odlike novog sistema odgoja i obrazovanja, a to su: sloboda, demokratija i jedinstvenost.[76]

Historijat ovog principa u islamskoj kulturi

Princip jedinstvenosti predstavlja jedan od najvažnijih odgojnih principa u tradiciji muslimanskog odgoja i pored Kur'ana[77] na ovaj princip ukazuju riječi i djela Božijeg poslanika. Poslanik je rekao: “Nama poslanicima je naređeno da sa ljudima razgovaramo u skladu s njihovim razumijevanjem.”[78]

Da, prema pripravnostima

Moguće je upućivati i voditi ljude,

Nema poziva osim po mjeri razumijevanja,

Tako je naređeno od Boga i od Poslanika.

(Šabestari)

Božiji poslanik, s.a.v.a., je u jednom hadisu rekao: “Ljudi su rudnici poput rudnika zlata i srebra.”[79]

Sjeti se sada riječi: ljudi su rudnici,

Rudnik je neki vredniji od stotinu hiljada

Rudnik rubina i ahata skrivenog

Bolji je od stotinu hiljada rudnika bakra.

(Mevlana)

Poslanik, u ovim kratkim riječima, govori o različitosti ljudi u pogledu pripravnosti i onoga što je položeno u njihovim suštinama i ukazuje da svako ima odlike koje drugi nemaju i da je svako ponaosob vrijedan te da Bog nikoga nije stvorio uzalud. Čovjek pored vrijednosti svoje vrste ima i pojedinačnu vrijednost, a uistinu pojedinačna vrijednost svakog čovjeka je kriterij njegove ljudskosti. Svaki čovjek ponaosob u sebi ima skrivene dragulje, koji trebaju biti otkriveni i ulašteni uz pomoć čudesne moći odgoja.[80]

Prema riječima šejha Behaija:

Bog je stvorio mnogobrojne umove

Snage različite po materiji

Ima domet svoj plamen svaki

Glupost je svijeću kao baklju koristiti

Pa svaka duša može svijetliti,

Kad se aktualizira može se reći da postoji.

Muslimanski odgajatelji su slijedeći Božijeg poslanika čuvali ovaj princip. Prenosi se da je Jusuf ibn Habib kod Halila ibn Ahmeda učio prozodiju i nije mogao ništa naučiti. Jednog dana ga je Halil pitao: “U kojem metru je napisan ovaj stih?”

اذا لم تستطع شیئاً فدعه                                           و جاوزه الی ما تستطیع

فمن منح الجهال علماً اضاعه                                   و من منع المتسوجبین فقد ظلم

Ukoliko nešto ne možeš – napusti to,

I bavi se onim što možeš uraditi!

Jusuf je shvatio Halilovu namjeru i napustio je izučavanje prozodije. Posvetio se sintaksi i u tome je postao veoma istaknut.[81]

Iz pedagoške perspektive gledajući, Halil je napravio propust, jer na početku nije trebao ni dopustiti da Jusuf prisustvuje časovima prozodije. Trebao je prije početka poučavanja provjeriti njegovu spremnost i sklonosti, odnosno ono čemu je Ibn Sina pozivao. Prema Ibn Sini, dijete ne može naučiti svaku nauku i umijeće koje želi, jer dijete uči samo ono što je u skladu sa njegovom prirodom, a obaveza odgajatelja je da prvo provjeri djetetove sklonosti i stepen njegove inteligencije te tek nakon toga za njega odredi nauku i umijeće koji odgovaraju njegovim mogućnostima i sklonostima. Ibn Sina, također, naglašava da se prije početka obrazovnog procesa u bilo kojoj nauci ili tehnici treba procijeniti i ustanoviti da li učenik ima neko prethodno saznanje o njima ili ne. Ibn Sina ovo smatra dalekovidnošću u odgojnom procesu. On dodaje da ukoliko bi za učenje bilo dovoljno samo (subjektivno) zanimanje i sklonost prema nekoj nauci ili umijeću, tada ne bi bilo neobrazovanih i nestručnih osoba. Svi ljudi bi se bavili najodabranijim naukama i najboljim umjetnostima, međutim, iskustvo pokazuje sasvim suprotno.[82]

Moguće je zapaziti da se Ibn Sina bavio suptilnostima i detaljima odgoja i obrazovanja, pa je predložio jednu izuzetno važnu praksu prije početka obrazovanja, a to je provjera stepena spremnosti, sklonosti i upućenosti učenika u predmet izučavanja te je pozvao odgajatelje da u svom radu koriste ovu metodu.

Mevlana se u Mesneviji također sporadično bavio pitanjem uzimanja u obzir različitosti pojedinaca, između ostalih u priči o Musau i čobaninu.

Sadi se, također, više puta osvrće na ovo pitanje u svojim djelima Bustan i Đulistan. Naprimjer, na pitanje zašto ljudi kada je u pitanju obrazovanje u istim uvjetima i okruženju daju različite odgovore i pokazuju nejednake stepene prijemčivosti za učenje kaže: “Zbog toga što su ljudske prirode različite i što im pripravnosti nisu iste.”[83]

Ibn Kajjim Dževzi u svojim odgojnim preporukama pojašnjava da treba u obzir uzeti spremnost i mogućnosti djeteta i obratiti pažnju da je dijete stvoreno upravo za ono što njegove pripravnosti iziskuju i ne treba ga podsticati da uči stvari za koje nema sklonosti i što nije u skladu sa njegovim pripravnostima. Ukoliko učitelj bude tako činio, ne samo da učenik na tom polju nigdje neće stići, niti će šta postići već će gubljenjem prilike i bavljenjem onim čime ne treba biti spriječen da se bavi onim za što posjeduje sklonost, što predstavlja gubitak glavnice.[84]

Autor djela Minhadžu-l-muteallim vjeruje da su odgoj i obrazovanje, koji nisu u skladu sa iskonskom prirodom, štetniji i da neće proći dugo pa će završiti kvarenjem karaktera i lošim ponašanjem odgajanika, na kraju će ga obeshrabriti da stiče znanje i učenje mu učiniti veoma teškim.[85]

Po Maverdijevom mišljenju održavanje principa individualnih razlika ne ide samo u korist učenika, već i učitelj ispunjavanjem ovog principa stiče smirenost prilikom djelovanja, jer se na taj način povećava postotak njegove uspješnosti i rjeđe se sukobljava sa učenikom.[86]

Pored gore spomenutih osoba Farabi, Miskevejh, Hatib Bagdadi, Ibn Haldun, Ihvanu Safa i mnogi drugi muslimanski odgajatelji spominju ovaj princip. Da ne bismo naširoko pojašnjavali, umjesto da razmatram njihove stavove napomenut ću da je ova kategorija u islamskom odgoju i obrazovanju predstavljala neku vrstu školskog savjetovanja i upućivanja i da je imala takvu poziciju da su neki postali veoma vješti, poznati i autoritativni na polju procjenjivanja stepena inteligencije djece poput Ahmeda ibn Abdulkadira, poznatog kao Ibn Tejne.[87] Tačno je da njihova metoda nije bila posebno znanstveno precizna, međutim, sam taj posao ima svoju vrijednost. Aluzija na ovaj princip se može naći čak i u izrekama. Kao što Arapi kažu: “Svaka zemlja ima svoga vrtlara, svaka zgrada ima svoga graditelja, svaka odjeća ima svoga nositelja i svaka nauka ima svoga lučonošu.” U perzijskom jeziku se kaže: “Svakoga su stvorili za neki posao.”

Historijat ovog principa na zapadu

Pored Comeniusa (1592-1670.) i John Locke (1632-1704.) škole svoga vremena smatra bezvrijednim, jer nisu uspjele učenika posmatrati kao pojedinca i obrazovali su ga kao dio zajednice. On dodaje da istovjetan odgoj djece predstavlja nesretan stav i nalikuje na kugu, te stoga od toga treba bježati. Svako dijete je jedinstveno biće i krajnji cilj odgoja i obrazovanja treba biti da prihvati svako dijete onakvo kakvo jeste i kako je stvoreno, uzimajući u obzir njegove prirodne odlike, i da za njegovu vlastitu dobrobit iskoristi njegove sposobnosti.[88] Po njegovom mišljenju, svakog učenika treba posmatrati kao jedinku odvojenu od drugih i poduzeti prikladnu metodu poučavanja u skladu sa njegovim osobenostima.[89]

Nakon Lockea, Edvard Claparde (1873-1940.) u jednom pretjeranom prijedlogu od odgajatelja traži da pripreme program za svakog učenika posebno, kako bi mogli u procesu odgajanja uzeti u obzir sve pojedinačne posebnosti svake osobe.[90]

Gazalijevi stavovi

Gazali je prije Dekarta[91] rekao: “Svi ljudi su Bogu zahvalni zbog odličnosti svoga razuma i oni najslabijeg razuma su najzadovoljniji svojim razumom i razvojem. Malo je onih koji od Boga traže razum.”[92]

On u poziciji filozofa odgajatelja ovo uvjerenje smatra neispravnim i veoma opasnim za odgoj. Vjeruje da ni učenik, a niti učitelj, ne smiju gajiti takvo uvjerenje, jer su ljudi stvoreni različitima. Oni su poput rudnika zlata i srebra, tako da tamo gdje je zlato nije moguće naći srebro, a u rudniku srebra nije moguće naći zlato. Također, rudnici zlata i srebra su različiti. U njima se nalazi i jalovina. Neophodno je rudu pronaći, izvući, očistiti i ulaštiti. Gazali ljudsko srce (razum) smatra takvim. Neka srca su rudnici spoznaja kao što su poslanstvo, vilajet i spoznaja uzvišenog Boga, a druga opet su rudnici strasti, divljaštva i šejtanskih karaktera.[93]

Drugim riječima, razlika između ljudi po pitanju razuma i prijemčivosti za poučavanje je tolika da neki sami po sebi razumijevaju i oni su poput uzavrelog izvora, drugi opet imaju potrebu za obrazovanjem i informacijama iz vanjskog svijeta da bi razumjeli, a jedan dio su oni koji i pored obrazovanja ne mogu razumjeti.[94]

Prema tome, ljudi ne mogu biti jednaki u usvajanju nauka i umijeća. To potvrđuje i iskustvo. Vidjeli smo da neko u određenoj disciplini dosegne visine, dok se s druge strane neko cijeli život bavi tom disciplinom, ali se ne pomakne dalje od prvog koraka.[95]

Gazali smatra da razlike u učenju i prijemčivosti za obrazovanje proizlaze iz razlika i prirodnih mogućnosti svakog pojedinca. Ove razlike imaju takav uticaj u odgoju da neki i nakon niza godina ništa ne nauče, neki opet u kratkom vremenu steknu mnogo znanja, a treći idu i dalje od toga. Iz njihovih duša ključaju zbilje nauka, oni zadobivaju božansko znanje i poput poslanika nemaju potrebu za učenjem.

Ne treba poricati prirodne razlike između ljudi, a kako je i moguće poricati ih kada nam objektivno iskustvo pokazuje da postoje glupi, inteligentni i savršeni ljudi i da među njima postoje određeni stepeni.[96]

Prema tome, da bi odgojno-obrazovna nastojanja urodila plodom i da ne bi propale pripravnosti učenika, na pronicljivom odgajatelju je obaveza da ga ne podučava ničemu drugom osim onome što može savladati i da se nikako ne okreće nečemu iznad toga, jer će time oslabiti učenikovu motivaciju i napraviti zbrku u njegovom umu.[97]

Gazali se prema principu jedinstvenosti odnosi odrično i potvrdno. U odričnom pristupu tvrdi da se treba uzdržavati od poučavanja onih koji nisu dostojni, a u potvrdnom pristupu smatra da nepoučavanje u skladu sa pripravnostima i sklonostima učenika i uskraćivanje znanja onome koji ga zaslužuje vodi ka otupljivanju sklonosti učenika i predstavlja nepravdu prema njemu samom. U tome se poziva na riječi Šafija i kaže:

Onaj ko poučava nedostojnog upropaštava ga

Onaj ko uskraćuje znanje dostojnom nepravedan je.[98]

I kako to Sadi kaže:“Pripravnost neodgojenog je šteta, a odgajati onog ko nije pripravan propast.”[99]

Gazali smatra da poučavanje i odgajanje ljudi na isti način nalikuje postupku doktora koji svim bolesnicima propisuje isti lijek i neizbježno će većinu ubiti. Ukoliko odgajatelj sve odgajanike odgaja istom metodom, većina neće ništa naučiti[100] i njihov razum će oslabiti.[101]

Prema tome, način i metoda odgoja i obrazovanja svake osobe neizbježno treba biti u skladu sa njenim uzrastom i prirodnim potencijalima.[102] Odgajatelj mora odmjeriti čak i stanje temperamenta i tjelesne građe odgajanika i temu predavanja i njen nivo uskladiti sa pripravnostima učenika kako poučavanje ne bi bilo zamorno i kako se ne bi oslabili njegovi duh i svijest.[103]

Kao potvrdu za svoju tvrdnju Gazali se poziva na Poslanika, s.a.v.a., koji je rekao da s ljudima treba razgovarati u skladu sa njihovim shvatanjima, jer ukoliko se s njima razgovara na način koji je iznad mogućnosti njihovog razuma, to će završiti smutnjom.[104]

Spustit ću govor na stepen razumijevanja ljudi

To nije sramota, to je način Poslanika.[105]

(Mevlana)

Gazali je, pored ovog psihološkog pristupa, na jedan sociološki način govorio o nužnosti principa razlika među pojedincima. Po njegovom mišljenju pojedinačne razlike su urođene i nužne su za društveni život čovjeka, jer kada bi svi ljudi bili isti i svi radili jedan posao društveni život bi bio nemoguć. Trebaju postojati pojedinačne razlike kako bi na temelju njih pojedinci bili odgojeni i kako bi se svako bavio određenim poslom i nijedna pojava u čovjekovom životu ne bi bila zapostavljena.[106]

Ragib Isfahani se pri potvrđivanju ove činjenice poziva na Poslanika, s.a.v.a.: “Dok su ljudi međusobno različiti napreduju i razvijaju se, a kada budu isti onda će propasti.”[107]

7. Princip postupnosti

Postupnost je sveobuhvatni i nepromjenljivi Božiji običaj i zakon.[108] Stvaranje svijeta, čovjeka i uspostavljanje zakona počivaju na principu postupnosti. U Kur'anu je moguće naći aluzije na postupnost stvaranja svijeta i postepenost stvaranja čovjeka.[109] Slanje poslanika i postupni kvalitativni i kvantitativni razvoj božanskih vjera je trajao uporedo sa postupnim razvojem kolektivne svijesti ljudi. Poslanici su vjeru i objavu postupno dobijali i prilikom dostavljanja svoje poslanice i odgajanja i obrazovanja ljudi, djelovali su samo postupno. Kur'an je spuštan dvadeset i tri godine i postepeno je dostavljan ljudima. Prema tome, postupnost je skrivena u biti i prirodi odgoja i odgoj se bez postupnosti ne može ostvariti.

Veliki muslimanski odgajatelji su ovaj princip njegovali u svojoj odgojnoj praksi i u svojim pedagoškim spisima često su ukazivali na njega. Naprimjer, Maverdi ukazuje da svaka nauka ima početak i kraj, kao i uvod i princip. Učenik prije bavljenja uvodnim i početnim dijelovima ne bi smio da se posvećuje principima i krajnjim dijelovima nauke. Ukoliko postupi suprotno, niti će stići do njenog kraja niti će spoznati njenu zbilju.[110] Prema tome, on poučavanje bez postupnosti smatra neplodnim.

Gazali, kada je riječ o ovom principu, ima dva pristupa – opći i posebni. Kod općeg pod principom postupnosti on misli na harmoničnost odgojnog procesa (u njegovom općem značenju) sa postupnim razvojem odgajanika. Po Gazalijevom mišljenju Bog je u skladu sa tri općenita zakona: postupnost,[111] postojanost poretka stvaranja[112] i uvažavanje dobrobiti stvorenja[113], svim ljudskim osobinama i moćima darovao postupno postojanje i očitovanje.[114] Prema tome, odgajatelj prilikom odgajanja i čuvanja djeteta treba obratiti pažnju na postupnost postojanja i očitovanja njegovih osobenosti i sposobnosti. Gazali tu postupnost smatra nužnom za ljudski život, jer kada bi razum djeteta u materici majke dostigao svoju puninu, nakon što bi se rodilo toliko bi bilo zapanjeno da bi čak negiralo postojanje, jer bi se iznenada suočio sa okolinom koja ni najmanje ne nalikuje njegovoj prethodnoj okolini. Dijete u takvom stanju, s obzirom da ima potrebu za njegom drugih, osjećalo bi se poniženim zbog toga što ga umotavaju u pelene i stavljaju u bešiku, dok ono nastoji biti onakvo kakvo samo želi, a to bi smanjilo jačinu ljubavi, pažnje, i naklonosti roditelja prema njemu. Suština je u tome da bi u ovakvim okolnostima potpuno razvijen razum bio djetetov ubica[115] jer, zrelost u ponašanju koja proizlazi iz razuma, nije u skladu sa djetetovom fizičkom nemoći. Prilikom stvaranja je uspostavljen sklad između dječijeg razuma, tijela i odgojivosti, a ta usklađenost iziskuje postupnost djelovanja i saobraćanje sa djecom na djeci primjeren način.[116]

Ukoliko bi kategorije kao što su razum i strast, koje se tokom puberteta postupno razvijaju,[117] od početka bile sa djetetom, po Gazalijevom mišljenju, njegov odgoj bi bio nemoguć, jer razum i strast izazivaju vezanost i svako je rob onoga za što je vezan.[118] Onaj koji u pubertetu slijedi strasti postaje teško odgojiv, pa kako bi onda bilo sa onim koji je takav od rođenja?

Bog je čovjeka stvorio tako da mu savršenstvo daje nakon što ga stvara i u skladu sa riječima šejha Suhraverdija, do savršenstva je moguće stići postepeno i korak po korak. Savršenstvo u onome što prihvata savršenstvo ne ostvaruje se odjednom.[119]

Gazali svojim pristupom ovom principu cilja na postupnost obrazovanja i odgoja, na što je više puta ukazivao u svojim djelima. Naprimjer, kada govori o poučavanju nauci kaže: “Kada god budeš priveo kraju bavljenje svojom dušom i njeno pročišćavanje i kada se uspiješ riješiti unutarnjih i izvanjskih grijeha, posveti se izučavanju kolektivnih vjerskih obaveza (fard kifaje)[120] i u tome budi postupan.”[121]

Gazali smatra da nauke imaju svoje stepene i nivoe i učenicima savjetuje da ih izučavaju u skladu sa redoslijedom važnosti,[122] da čuvaju pravilo prioriteta i važnosti te da se ne posvećuju izučavanju drugih nauka dok jednu nauku ne izuče onako i onoliko koliko treba.[123] To je zbog toga što Gazali smatra da su nauke međusobno povezane i vjeruje da svaka predstavlja put stizanja do druge nauke.[124] On je prije Ibn Halduna[125] rekao da u procesu odgoja i obrazovanja uspijevaju oni koji se pridržavaju redoslijeda i postupnosti u tom procesu.[126] Za potvrđivanje ovog mišljenja poziva se na ajet:

الَّذِينَ آتَيْنَاهُمُ الْكِتَابَ يَتْلُونَهُ حَقَّ تِلاَوَتِهِ

“Neki od sljedbenika Knjige čitaju je onako kako je objavljena”[127] i dodaje da se u ovom ajetu želi reći da dok neku nauku dobro ne shvatite i dok je u praksu dobro ne izvježbate, nemojte je napuštati ili se pak posvećivati drugoj nauci.[128]

Gazali od učitelja traži da u obrazovnom procesu djeluju u skladu sa principom postupnosti, da uzmu u obzir sposobnost učenja učenika, da se uzdržavaju od preuranjenog poučavanja i onoga što je iznad učenikovog razumijevanja te da u obrazovanju i podizanju nivoa nastave koriste ovaj princip.[129]

Gazali smatra da je postupnost poučavanja obavezna čak i za poslanike i kaže: “Za spoznavanje Božije Biti neophodno je ići postupno i korak po korak. Na taj način treba prvo upoznati Njegova djela, preko spoznaje djela treba spoznati Njegova svojstva, a preko svojstava treba se upoznati sa Biti Uzvišenog Gospodara. Božiji poslanik, s.a.v.a., je u tome napredovao postupno, odnosno prvo je stigao do stepena posmatranja Božijih djela i rekao je:

اعوذُ بعفوك من عذابك

“Utječem se Tvome praštanju od Tvoje kazne!” Nakon toga je napredovao i stigao do stepena posmatranja Božijih svojstava i rekao:

اعوذ برضاك من سخطك

“Utječem se Tvome zadovoljstvu od Tvoje srdžbe!” Potom je napredovao od stepena posmatranja svojstava i stigao do stepena Božije Biti i rekao:

اعوذ بك منك

“Utječem se Tebi od Tebe!”

Kada je njegova spoznaja stigla do kraja, nemoćno je rekao:

لا احصی ثناء علیكم، انت كما اثنیت علی نفسك

“Ne mogu pobrojati Tvoje hvale. Ti si onakav kakvim si Sebe hvalio!”[130]

Prema tome, u procesu obrazovanja treba početi od lakšeg, naučiti lahko, a potom naučiti teško i posvetiti se težem.[131]

Lakše→lahko→teško→teže. “Stepenicu po stepenicu moguće je popeti se na krov.”

8. Princip uzajamnosti uticaja mišljenja i djelovanja (unutarnje i vanjsko)

Prije no što razmotrim ovaj princip napominjem da Gazali kod ovog principa pokazuje posebno zanimanje za ponašanje i njegov uticaj na srce (mišljenje), ali pored toga ukazuje i na mišljenje, psihu i njihov uticaj na ponašanje. Ovu produktivnu i dinamičnu vezu Gazali smatra uzajamnom i to je ono što ga odvaja od današnjih radikalnih biheviorista.

Također, Gazali pod ovim principom ne misli da kod mišljenja i ponašanja (unutarnje i vanjsko) usljed uticaja jedne od jednakih strana dolazi do reakcija kao što su širenje i sužavanje zjenice oka pod uticajem povećanja i smanjenja svjetlosti. Ova vrsta nevoljnih ponašanja ne potpada pod ovaj princip. Gazali je napravio razliku između reakcija, prirodnog i prinudnog ponašanja, s jedne strane, i racionalnog i voljnog ponašanja koje potpada pod ovaj princip, s druge strane i pojasnio svako od njih.[132]

Ovaj princip se temelji na Gazalijevom kur'anskom pristupu antropologiji, jer slijedeći Kur'an on smatra da je čovjek spoj duše i tijela.[133] Tijelo je zemljani, čisto materijalni i smrtni dio čovjeka, dok je duša zbilja i osnova čovjeka,[134] njegov božanski i neumirući dio.[135] Tijelo i duša su međusobno povezani i upravo ta veza opravdava ovaj princip.

O zbilji i suštini ove veze u Gazalijevo doba postojalo je nekoliko učenja.[136] Gazali vezu između tijela i duše prihvata na osnovu induktivnog dokaza i zadovoljava se objektivnim postojanjem sadržaja ovog suda i s obzirom da razumijevanje zbilje i kakvoće ove veze smatra nemogućim, prelazi preko dokazivanja i napominje da je rasprava o ovoj temi daleko iznad mogućnosti “praktičnih nauka” (ulum muameleh) i ukoliko je moguće na ovom polju istraživati i doći do nekog zaključka, onda je to moguće uz pomoć spoznaje posredstvom duhovnog osvjedočenja.[137]

Gazali vezu između tijela i duše ubraja u čuda i smatra je cikličnim suodnosom, jer djelovanje tijela (ponašanje, vanjština) iako s teškoćom i mukom ostavlja uticaj na srce (mišljenje, unutarnje) i kada se ponavlja iz njega nastaju duhovna svojstva i trajne duhovne osobine i pretvaraju se u dio karakternih osobina ljudske ličnosti. S druge strane, duša (unutarnje, mišljenje) djeluje na tijelo (ponašanje, vanjsko). Manifestacija ovog uticaja jeste da tijelo s lahkoćom obavlja teške poslove. Što se ovo ciklično kretanje više ponavlja, to više prodire u dušu, tako da djelovanje tijela postaje lahko i lakše.[138]

Potvrđujući ovu analizu Gazali kaže: “Sve što proizlazi iz tijela djeluje na srce. Ukoliko je dobro, povećava svjetlost srca, a ako je loše povećava tamu duše. S druge strane, ono što se pojavi u srcu (misao, unutarnje), u njega prodre, postane karakter ličnosti i djeluje na tijelo (vanjsko, ponašanje) kao što je hazreti Ali, a.s., rekao: ‘Vjera u našem srcu počinje sa bijelom i svijetlom tačkom i što je vjera jača ta svijetla tačka se povećava, a kada vjera roba postane potpuna srce u potpunosti postaje svijetlo i bijelo. Licemjerje u srcu počinje sa crnom tačkom i povećanjem licemjerja povećava se i crna tačka, a kada se licemjerje upotpuni srce postaje potpuno crno.’”[139]. Po Gazalijevom mišljenju tajna osvijetljenosti nutrine osoba koje slijede pokrete, mirovanje, govor i djelovanje Božijeg poslanika, s.a.v.a., jeste uzajamna povezanost mišljenja i djelovanja (unutarnjeg i vanjskog).[140]

Prema tome, ličnost svake osobe je proizvod međudjelovanja mišljenja i djelovanja i ova dva činioca ličnosti međusobno djeluju jedan na drugi, a razvoj ili nazadovanje svakog od njih ovisi o kakvoći drugog. Napominjem da je ovo učenje prihvaćeno i u modernoj psihologiji, a o tome su govorile osobe poput Sorendaka.[141]

Gazali, uzimajući u obzir ovaj princip, daje određene upute o unutarnjem i vanjskom aspektu (tijelo i duša) djeteta čije očuvanje vodi ka njegovom odgoju i sreći. Naprimjer, kada se u djetetu pojavi duhovno svojstvo stida ono će ostaviti uticaj na njegovo ponašanje, dijete će biti ponizno i neće biti bezobrazno. To je znak umne zrelosti djeteta. U toj prilici na odgajatelju je da dijete ne prepusti samome sebi i da koristi ovo njegovo raspoloženje (unutarnje) za poboljšanje njegovog ponašanja (vanjsko).[142]

Nakon toga Gazali daje upute koje se odnose na dječije ponašanje.[143] Ove naredbe i zabrane su zbog njihovog uticaja na srce i ukoliko se dječije djelovanje i nedjelovanje ne uskladi s njima, naviknut će se na loše i bit će izgubljeno.

Gazali smatra da ovaj princip ima uticaja i na poslove obrazovanja i učenja i za potvrđivanje svojih stavova navodi primjer kaligrafije. Osoba koja se poučava kaligrafiji u početku sa teškoćom nastoji da uskladi svoju vanjštinu (ponašanje i pisanje) sa učiteljevim pisanjem. Ova aktivnost, sa svim svojim teškoćama, zbog dovoljnog ponavljanja postepeno vrši preobražaj vanjštine osobe (pokrete njegove ruke). Kao posljedica ovog preobražaja u duši se javlja promjena i pod uticajem kružnog kretanja duše i tijela (unutarnje i vanjsko) oblikuje se duhovno svojstvo, koje djeluje na pokrete ruke. Kontinuitetom ovog kružnog procesa kaligrafija postaje ustaljena duhovna osobina odgajanika, nestaje poteškoće i ta aktivnost se obavlja sa lahkoćom.[144]

Ukoliko učenik naizgled vrši neku aktivnost, ali ne postiže željeni rezultat razlog tome je što nije vježbao i ponavljao onoliko koliko je bilo potrebno ili se prilikom vježbanja i ponavljanja nije pridržavao principa suprotstavljanja i slaganja u mjeri u kojoj je trebao. Ukoliko se pridržavanjem ovih principa i dovoljnim brojem ponavljanja ne postigne željeni rezultat, problem treba tražiti u nepridržavanju principa jedinstvenosti. To znači da taj učenik nema sklonosti ni pripravnosti za učenje ove umjetnosti ili vještine.[145]

Čini se da je vanjski preobražaj (ponašanje) uvjet za unutarnji preobražaj (mišljenje). Moguće je da na početku vanjski preobražaj nema izvornost i dubinu, ali čim se ponovi i nastani u nutrini, postaje dio odgajanikovog karaktera ličnosti. U tom slučaju ponašanje (vanjsko) je pod uticajem unutarnjeg (mišljenje) i zadobija izvornost, tako da nema nikakve vrste sukoba ličnosti.

9. Princip uljepšavanja društvene sredine

Gazali poput Džahiza, Ibn Halduna i Sadija spada u red onih odgajatelja koji čvrsto vjeruju u uticaj društvene sredine na odgajanika. On smatra da dijete ima čistu prirodu i kaže: “Prilikom rađanja u njemu nije aktualizirano nikakvo dobro i loše, ali kada se nađe u društvenom okruženju različiti činioci počinju da djeluju na njega. Ukoliko ovi odgojni činioci budu pozitivni, potencijalno pozitivne osobine djeteta oživljavaju i malo-pomalo se aktualiziraju, a negativna svojstva ostaju prikrivena i ne nalaze plodno tlo za ispoljavanje. Međutim, ukoliko odgojni činioci budu nepovoljni, dobra svojstva ostaju skrivena, a loša svojstva dobijaju mogućnost da se pojave i malo-pomalo postaju aktualizirana, tako da dijete biva izgubljeno.” Gazali ovo potpadanje pod uticaj traži u ljudskoj prirodi, koja htijući to ili ne, od drugih uzima dobro i loše.[146] Ukoliko se kaže da veliki broj ideja, želja, akcija i reakcija čovjeka proizlazi iz društvenog okruženja, to neće biti pretjerivanje.

Gazali posebno ukazuje da prve godine dječijeg života iz perspektive odgoja imaju veliki značaj i potrebno je odgoju djeteta u ovom razdoblju, koje predstavlja vrijeme oblikovanja, posvetiti posebnu pažnju. Stoga, Gazali vjeruje u čišćenje i pročišćavanje društvene sredine od svih vrsta negativnih odgojnih činilaca. Od roditelja i odgajatelja traži da na početku djetetovog života njegovu društvenu sredinu očiste od haram jela, pokvarene dadilje, neprikladnih prijatelja, djece prljava jezika, proždrljivaca, lopova, prosjaka, drznika, onih koji se hvale obućom i odjećom i djece koja žive u izobilju, te da onemoguće da se odgojna sredina djeteta zaprlja ovim činiocima. Kada dijete odraste, treba paziti da se njegova okolina ne zaprlja osobama i stvarima kao što su ženskaroši i pjesnici poezije koja govori o tjelesnim strastima, jer i adolescenti, također, potpadaju pod uticaj društvene sredine[147] a ovi činioci će ga odvesti u zabludu.

Uticaj okoline na pojedinca, kao što su igra, susret, razgovor i slušanje, se očituje na različite načine, a zanimljivo je da se najveći uticaj okoline dešava nesvjesno.

To je razlog zbog kojeg Gazali zaprljanost dječije okoline negativnim odgojnim činiocima smatra štetnom i traži da se okolina očisti od tih činioca.

10. Princip prednosti pročišćavanja nad poučavanjem

Jedan od osnovnih korijena obrazovne krize u današnjem svijetu informacijske revolucije i dobu naučnog odgoja i obrazovanja jeste žrtvovanje morala zbog nauke i to od renesanse do danas. To je tragedija koja se danas očituje više nego ikada prije, a koja je uzdrmala stupove civilizacije u politici, porodici, kulturi, ekonomiji, ljudskim pravima, umjetnosti, spolnosti, slobodi, moralnim vrijednostima, odgoju i obrazovanju.[148]

Gazali smatra da je nauka iznad svjedočenja i robovanja i svrstava je odmah iza vjerovjesništva. Po njegovom mišljenju nauka izgrađuje srce i predstavlja namaz duše, a također, rezultira približavanjem učenika Uzvišenom Bogu. Međutim, kao što je uvjet ispravnosti i prihvatanja namaza tijela čistoća, tako i namaz duše nije ispravan bez čistoće i oslobađanja od pokvarenih svojstava i pokuđenih osobina.[149]

Tačno je da Gazali hvali nauku i da smatra da učenjaci imaju misiju sličnu poslanicima, međutim moralnost kod njega ima veću vrijednost i nalazi se na većem stepenu od nauke. Zahvaljujući moralu, učenjaci imaju misiju. Moralni odgoj, koji se u islamskim tekstovima spominje kao pročišćavanje, oplemenjivanje duše i mudrost vjere, predstavlja jednu od najistaknutijih očitovanja Gazalijevog odgojnog sistema, koji i sam proizlazi iz Kur'ana.[150]

Pročišćavanje je, prema Mevlaninim riječima, poučavanje vjerske mudrosti nasuprot ovosvjetskoj mudrosti i upravo u ovom značenju Gazali ga uzima kao kriterij svrstavanja učenjaka među dobre ili loše. Gazali sve negativne osobine učenjaka smatra posljedicom nedostatka pročišćavanja duše i neizučavanja vjerske mudrosti i tome je posvetio jedno opsežno poglavlje u djelu Ihjau ‘ulumi-d-dinu.[151]

Gazali smatra da poučavanje bez pročišćavanje donosi smutnju, a ismijava nekulturne učenjake, naučnike bez pronicljivosti i odgajatelje bez morala poredeći ih sa pokvarenom solju te kaže[152]:

یا معشر القرّاء یا ملح البلد                                 ما یصلح الملح اذا الملح فسد

O učenjaci, svemu kvarljivom dodaju sol,

Težak je onaj dan kad se pokvari sol.

Možda se čini da će ove tvrdnje kojima Gazali poziva, ukoliko se usvoje, predstavljati ostvarenje obrazovnog procesa te će imati prednost u odnosu na pročišćavanje. Odgovor je da se pod spoznajom ne misli na njeno epistemološko značenje već na znanje, jer iz perspektive filozofije svaka tvrdnja neizbježno slijedi neku vrstu spoznaje na taj način da um u odnosu na svako znanje i saznanje neizbježno posjeduje neku vrstu prethodne spoznajne vezanosti. Međutim, znanje u njegovom školskom značenju, u pogledu vremena i stepena, logički ne prethodi pročišćavanju niti ga slijedi. Ova kategorija spada u red konvencionalnih i vrijednosnih pojava i slijedi gledišta pojedinaca te je u različitim odgojnim filozofijama promjenjiva.

Gazali ne samo da vjeruje u nužnost prednosti pročišćavanja u odnosu na poučavanje, već smatra da nije moguće steći istinsko znanje bez pročišćavanja duše.[153] On ukazuje da nije moguće objediniti istinsko znanje i grijeh, jer ko god poznaje abecedu istinskog nauka zna da je grijeh ubitačan poput otrova i čuva ga se. Ukoliko neke osobe govore o istinskom znanju, a posjeduju pokuđen karakter treba znati da one nisu učenjaci. Oni pričaju i izigravaju učenjaka[154], a prema Mevlani njihove riječi su poput riječi mudrosti na jeziku onih koji nisu mudri.

Nastavak: Općenito o odgojnim činiocima i Gazalijeva perspektiva

---