Općenito o odgojnim činiocima i Gazalijeva perspektiva

Preuzeto iz trećeg sveska knjige “Stavovi islamskih mislilaca o obrazovanju i odgoju”
Napisao i priredio: SEMT – Institut za proučavanje i pisanje udžbenika za univerzitete humanističkih nauka, Qom, Iran
Prevod: Lutfi Akbaš i Sedad Dizdarević

Prethodno: Općenito o principima odgoja i obrazovanja i Gazalijeva perspektiva

Odgojni činioci imaju općenitije značenje od odgojnog subjekta, a podrazumijevaju svaku pojavu koja utiče na način odvijanja odgojnog procesa tako da bi – ukoliko bi se izostavila ili dodala – došlo do promjene u provedbi ovog procesa.

Mnogo je odgojnih činilaca i mada vjerujem da ih treba podijeliti na uvjete, sredstva i subjekte odgoja zanemarit ću tu podjelu.

Naravno, veoma je teško proučavati fenomene ljudskog ponašanja i istraživati njihove činioce, uzroke i korijene i to ne nalikuje raščlanjivanju i analizi činilaca uticaja kakvi su kod fizičkih pojava. Ova poteškoća se tiče složenosti i različitosti ljudskog ponašanja, a s druge strane proizlazi iz različitosti uzroka i činilaca koji djeluju na ljudsku psihu i ponašanje.

Zapadnjaci se po pitanju činilaca koji utiču na razvoj i odgoj čovjeka razilaze i stavovi im idu iz krajnosti u krajnosti. Naprimjer, oni poput Augusta Konta i Herberta Spensera ili zanemaruju činioce okoline ili činioce naslijeđa smatraju mnogo značajnijim i uticajnijim od ostalih. Drugi, poput Džona Stjuarta Mila, Džona Loka, Henrija Džordža i Votsona ili ne pridaju nikakvu važnost nasljednim činiocima ili više ističu činioce okoline.

Ova dva mišljenja, kao i treće koje se zadovoljava samo objedinjavanjem gore navedene dvije skupine činilaca iznose opasnu tvrdnju u vezi s činiocima koji utiču na pojave ljudskog ponašanja i htjeli to ili ne, daju ispravnost jednom neispravnom principu. Naime, zanemarivanjem uticaja ostalih činilaca u ljudskoj psihi i ponašanju, ustvari prihvaćaju determinizam. Ovo je vidljivo posebno u Votsonovom radikalnom biheviorizmu. On tvrdi da ljudsko ponašanje ne posjeduje nikakvu umnu dimenziju (poput svijesti i volje).[1]

U sva tri ova pristupa zanemarena je volja odgajanika, kategorija koja zauzima posebno mjesto u islamskom odgoju. Objašnjenje za to je sljedeće: S jedne strane, ukoliko budu postajale pretpostavke koje se tiču naslijeđa i odgojne sredine, ali odgajanik ne želi ili ne može imati aktivnu ulogu u odgojnom procesu onda odgojna zalaganja odgajatelja neće polučiti rezultat i, s druge strane, uz pomoć volje odgajanika moguće je ovladati jednim dijelom nasljednih i urođenih nesposobnosti, kao i mnogim nedostacima i manjkavostima sredine. Čovjek nije zatočenik naslijeđa i sredine. Takvo zatočeništvo je suprotno filozofiji njegovog stvaranja. U vjerskom odgoju, posebno u islamskom odgoju koji počiva na moralu, nije moguće zanemariti volju odgajanika. Volja je jedna od najvažnijih osnova moralnog odgoja i najvažniji činilac samoizgradnje i bez nje bi bila zatvorena vrata praktičnog morala, irfana i odgoja.

Osim toga, naslijeđe, sredina i volja kao činioci koji se manje ili više nalaze u istoj ravni, svi se u određenom vertikalnom poretku nalaze ispod jednog drugog činioca i uvjetovani su njime – a taj činilac je volja Uzvišenog Boga. On je Činilac Koji ono što hoće dovodi u postojanje, a ono što neće ne dovodi i bez Njega se ništa ne dešava.

Prema tome, pored naslijeđa, sredine, volje i želje odgajanika natprirodni činioci poput Božije volje, meleka i objave utiču na čovjekov odgoj i sudbinu i bez njih nema uspjeha u istinskom odgoju.

Uloga naslijeđa u odgoju

1. Definicija naslijeđa – naslijeđe definiraju kao istovjetnost posljedice (fer'a) sa uzrokom (asl) kojem ona pripada.[2] Drugim riječima, naslijeđe je prirodno i suštinsko stremljenje po nužnosti gdje je posljedica (naprimjer dijete) u pogledu stvaranja tijela i funkcija organa istovjetna svome uzroku (pretku).

Mjera sličnosti uzroka i posljedice nije uvijek ista, tako da nekada dijete u svim ili većini vanjskih svojstava nalikuje samo jednom roditelju, ponekad posjeduje jedan dio odlika oca i drugi dio odlika majke, dok nekada opet po svojim vanjskim i unutarnjim osobinama ne nalikuje ni na jedno od njih.

2. Vrste naslijeđa – naslijeđe je ili vrsno ili individualno. U vrsnom naslijeđu osobenosti vrste se prenose na jedinke te vrste. Naprimjer, od leptira nastaje leptir, a od slavuja slavuj. U individualnom naslijeđu odlike roditelja svakog naraštaja se prenose na potonji i na taj način se osigurava neprekinutost vrste. Ovakvo naslijeđe može imati tri vrste:

a) Tjelesno naslijeđe putem kojeg se prenose osobine krvi, nervnog sistema, oblika lica, visine tijela, boje kože, kose i očiju.

b) Moralno naslijeđe preko kojeg se s roditelja na dijete prenose neke moralne odlike ličnosti kao što su hrabrost ili kukavičluk.

c) Intelektualno naslijeđe, tj. prenošenje mnogobrojnih mentalnih i intelektualnih odlika s roditelja na dijete, kao što su koeficijent inteligencije i pripravnosti na određenim poljima.

Stanovište islama o naslijeđu

Islam je stoljećima ranije na jedan veoma ozbiljan način aktualizirao pitanje naslijeđa i progovorio o prenošenju vanjskih i unutarnjih osobina sa uzroka na posljedicu te ukazao da naslijeđe utiče na fetus od samog početka njegovog oblikovanja u materici majke i da se pretpostavke za sreću i nesreću svake osobe određuju upravo u vrijeme uobličavanja fetusa. Kao što je Poslanik islama, s.a.v.a., rekao:

الشقی شقی فی بطن امه و السعید سعید فی بطن امه

“Nesretnik je nesretan još u stomaku majke, a sretnik je sretan još u stomaku majke.”[3]

Ova vrsta predaja između ostalog ukazuje na ulogu naslijeđa u stvaranju pretpostavki za oblikovanje ličnosti kod djeteta, jer je sreća i nesreća fetusa ovdje upotrijebljena isključivo u značenju pojavljivanja unutarnjih činilaca sreće i nesreće fetusa. Ovi činioci dolaze kao posljedica prisustva dobrih ili loših osobina roditelja, bližih i daljih predaka, koji se prenose na dijete i predstavljaju pretpostavku za njegovu sreću ili nesreću nakon rađanja. Upravo zbog toga Poslanik savjetuje da se obrati pažnja na izbor supružnika:

تخیروا لنطفکم فان العرق دساس

“Za svoje sjeme izaberi prikladno mjesto, jer se osobine prenose s roditelja na dijete.”[4]

Vjerovatno nije daleko od stvarnosti ukoliko riječ irk, koja se spominje u ovoj predaji, uzmemo u značenju gen posebno zato što kada tumače sintagmu “irk dessas” kažu da se pod tim misli na prenošenje morala i karaktera roditelja na dijete. Arapski pjesnik je rekao:[5]

لا تخطبنَّ سوی کریمة معشر                             فالعرق دساس من الطرفین

Druži se samo s plemenitim ljudima

Jer se osobine obostrano prenose.

U islamu se ukazuje na drugu važnu činjenicu kada je riječ o naslijeđu, a to je posredno naslijeđe, naslijeđe preko dalekih predaka ili posredovano nasljeđivanje. To je ono što danas smatraju skrivenim i latentnim genima, odnosno genima koji nisu stekli priliku i pretpostavke da se iskažu i koji kada dobiju pretpostavke za ispoljavanje uzrokuju prenošenje osobina sa uzroka na posljedicu.

Jedna od predaja koje ukazuju na ovu činjenicu jeste i sljedeća predaja od Imama Bakira, mir s njim: “Došao je jedan ensarija kod Božijeg poslanika, s.a.v.a., i rekao da ne sumnja u čestitost svoje žene, ali da u njegovom i ženinom rodu nema crnih osoba, a da je njegova žena na svijet donijela dijete koje nalikuje crncima. Poslanik, s.a.v.a., je pitao ženu za mišljenje. Žena se zaklela na čednost i čestitost. Poslanik islama, s.a.v.a., je malo razmišljao i onda je rekao tom čovjeku: ‘Između poslanika Adema, a.s., i svakog čovjeka postoji devedeset i devet irka i svaki od njih je aktivan u određivanju poroda. Kada, se sjeme smjesti u matericu svi ovi irkovi se pokreću i svaki od njih od Boga traži da dijete nalikuje na njega. Prema tome, uzrok razlikovanja ovog djeteta od tebe ili tvoje žene jesu upravo irkovi koju su ostali prikriveni kod tvojih ili ženinih dalekih predaka (i sada su se aktivirali kod tebe ili tvoje žene i uzrokovali prenošenje osobina dalekih predaka na vaše dijete).’”[6]

Uticaj naslijeđa na odgoj je toliki da poslanik Nuh, a.s., od Boga traži da na zemlji ne ostavi ni jednog nevjernika, koji ne slijedi uputu, kako se više ne bi rađali naraštaji pokvarenjaka i nezahvalnika:

وَقَالَ نُوحٌ رَّبِّ لَا تَذَرْ عَلَى الْأَرْضِ مِنَ الْكَافِرِينَ دَيَّارًا إِنَّكَ إِن تَذَرْهُمْ يُضِلُّوا عِبَادَكَ وَ لَا يَلِدُوا إِلَّا فَاجِرًا كَفَّارًا

I Nuh reče: “Gospodaru moj, ne ostavi na Zemlji nijednog nevjernika, jer, ako ih ostaviš, oni će robove Tvoje u zabludu zavoditi i samo će grešnika i nevjernika rađati!” [7]

Ovakvo razumijevanje ovog kur'anskog ajeta potvrđuju veliki broj predaja. Između ostalih, hazreti Ali, a.s., je rekao:

حسن الاخلاق برهان کرم الاعراق

“Lijep moral je znak plemenitog porijekla.”[8]

Treba reći sljedeće:

1. Ono što je rečeno ni u kom slučaju ne znači determinizam i poricanje slobodne volje čovjeka, već pojašnjavanje prirodnog procesa prenošenja osobina sa uzroka na posljedicu i skretanje pažnje na ovu činjenicu. Mada čovjek nema uticaja na kakvoću i stvaranje nasljednih pretpostavki svoje ličnosti i svog odgoja, svako u ulozi roditelja treba popravljati sebe kako bi smanjio mogućnost pojavljivanja pretpostavki nepovoljnog naslijeđa kod djeteta i kako bi sprječavanjem prenošenja tjelesnih, moralnih i psihičkih negativnosti na dijete učestvovao u poboljšanju naraštaja. Za ostvarivanje ovog cilja važno je u skladu sa preporukama islama obratiti pažnju na izbor supružnika i uzdržati se, naprimjer, od supružnika koji su maloumni, pijanice, pohotljivci, lošeg roda i porijekla.

2. Hadis koji se prenosi od Božijeg poslanika, s.a.v.a., o sreći i nesreći i riječi poslanika Nuha, a.s., ne govore o urođenoj sreći i nesreći, moralu, nevjerovanju i vjerovanju, jer ostvarenje spomenutog ovisi o razvoju, izboru i obavezanosti individue. Ono što proizlazi iz ovog hadisa i ona dva ajeta jeste postojanje prirodnih i nasljednih pretpostavki kod djeteta. To znači da se sreća, nesreća, dobar i loš moral, vjerovanje i nevjerovanje kod djeteta nalaze u stanju potencijalnosti i kada se dijete nađe u odgovarajućoj sredini one se aktualiziraju i postaju neizbježne. Uloga naslijeđa u ovom procesu jeste da pojača urođene pretpostavke i mogućnost njihovog ostvarenja u uvjetima odgovarajuće sredine. Drugim riječima, nasljedni činioci kod djeteta povećavaju nasljedne pretpostavke i ove pretpostavke dovode do toga da dijete brže i bolje odgovara na uvjete i poticaje okoline.

Od Poslanika, s.a.v.a., se prenosi hadis koji pokazuje da potencijalno stanje sreće i nesreće pojedinca potiče od njegovog naslijeđa. Poslanik je rekao: “Koliko li je nesretnih koji postanu sretni i koliko li je sretnih koji postanu nesretni!”[9] To znači da u svakom pojedincu postoje pretpostavke za sreću i nesreću, međutim djelovanjem drugih činilaca ponekad ga je moguće tako odgojiti da njegov završetak bude upravo suprotan onome što iziskuju njegove nasljedne odlike.

U stavovima muslimanskih odgajatelja poput Ibn Sine, Miskevejha, Ragiba Isfahanija, Ibn Kajjima Dževzija i drugih, također, postoje aluzije na ulogu naslijeđa u odgoju i moralu. Naprimjer, Sadi kaže:

Kad porijeklo pogodan dragulj bude

Odgoj na njega djelovati može.

Nikakvo poliranje ne može uljepšati

Željezo koje neplemenito je.[10]

Ili Senai Gaznevi:

Od osobe koja ima poročne pretke

Ne dolazi ništa osim iskrivljenosti i nedostatka.[11]

Također, Nasir Husrev kaže:

Dobro dolazi samo od dobrog porijekla,

Loš urod od loše mladice bijaše.[12]

Uloga naslijeđa u odgoju prema Gazaliju

Gazali u skladu sa islamom prihvata uticaj naslijeđa u odgoju. On u svojim djelima nikada nije upotrijebio riječi koje su u vezi sa naslijeđem, međutim, značenje ovog pojma i vjera u nasljeđivanje u njegovim djelima veoma dolaze do izražaja.

Po Gazalijevom mišljenju naslijeđe na dva načina utiče na pojedinca:

1. Naslijeđe je potpuni uzrok individualnih odlika posljedice i dovodi do toga da dijete u osobinama kao što su boja i izgled kose, oblik i boja očiju, oblik nosa i ušiju nalikuje svom uzroku (roditeljima, a ponekad bližim i daljim precima).

2. Naslijeđe je pomoćni uzročnik i prirodna pretpostavka individualnih odlika posljedice (dijete) te vodi ka sličnostima u moralu i ponašanju djece i roditelja. Ove posebnosti nisu kod posljedice aktualizirane, već su potencijalne i uz pomoć drugih odgojnih činilaca se razvijaju i aktualiziraju.[13]

Gazali odlike koje proizlaze iz naslijeđa prve vrste smatra pojavama čije je stvaranje završeno i koje su upotpunjene i izvan izbora. Međutim, po njegovom mišljenju, odlike druge vrste naslijeđa su nerazvijene i nepotpune i mogu se upotpuniti u odgovarajućim uvjetima.[14]

Naslijeđe u drugom značenju ima uticaja na odgoj i upravo na temelju toga Gazali nastoji svoje čitaoce podstaći da spriječe pojavljivanje negativnih nasljednih osobina kod svoje djece.

S tim ciljem prvo nastoji dokazati princip naslijeđa. Zbog toga prvo govori o generičkom naslijeđu i napominje da sjeme hurme nije stablo jabuke, a ni stablo palme, međutim uzgojem je od ovog sjemena moguće dobiti palmu, ali ni na koji način nije moguće dobiti stablo jabuke. Drugim riječima, generičko naslijeđe nikako nije moguće izmijeniti i od sjemena jabuke dobiti hurmu ili od sjemena hurme jabuku.[15]

Potom se za dokazivanje individualnog naslijeđa poziva na Kur'an i pisanu tradiciju i dodaje da je dobro porijeklo Božija blagodat, jer dobro dijete dolazi iz dobrog porijekla. S ovim postaje jasna i predaja koja se prenosi od Poslanika, s.a.v.a.: “Imamet je isključivo pravo Kurejša”, a sam Božiji poslanik, s.a.v.a., je pripadao najplemenitijem rodu sinova Ademovih.[16]

Po Gazalijevom mišljenju, to je zbog toga što moral i ponašanje posljedice (djeteta) imaju korijen u uzroku (roditelji) i dobrobit uzroka znači i dobrobit posljedice. Uzvišeni Bog kaže: Otac njihov je bio dobar čovjek. [17][18]

Drugo značenje ove kur'anske aluzije i Gazalijevih riječi jeste da pokvarenost posljedice (djeteta) ima korijen u pokvarenosti uzroka (roditelj) kao što se u 26. i 27. ajetu sure Nuh ističe: I Nuh reče: “Gospodaru moj, ne ostavi na Zemlji nijednog nevjernika jer, ako ih ostaviš, oni će robove Tvoje u zabludu zavoditi i samo će grešnika i nevjernika rađati!”

Gazali nakon toga, radi pojašnjavanja važnosti individualnog naslijeđa i njegove uloge u nastajanju pretpostavki ličnosti djeteta, ukazuje na jedan broj poslaničkih preporuka i s tim u vezi navodi da se od Poslanika, s.a.v.a., prenosi da je rekao:

تخیروا لنطفکم فان العرق نزاع [ دساس ]

“Za svoje sjeme izaberi prikladno mjesto, jer se osobine prenose s roditelja na dijete.”[19] Murteza Zubejdi tumačeći ovaj hadis kaže: “Misli se da dijete može da nalikuje i na majku i njene bližnje.”[20] To znači da majčine, kao i odlike njenih predaka, također, prelaze na dijete. Poslanik, s.a.v.a., je također, rekao: “Čuvajte se lijepih žena lošeg porijekla. One su poput zelenila na smetljištu (nisu plemenita roda).”[21] “Također, ne sklapajte brak sa bližnjima.”[22] “Dobro otvorite oči prilikom biranja supružnika za kćerke.”[23]

Na temelju ovih Poslanikovih riječi Gazali smatra da supruga treba biti dobra,[24] čista porijekla,[25] vjernica[26] i vedra osoba.[27] On ističe da svoje kćerke ne treba davati osobama ružna izgleda, lošeg karaktera, slaba imana i onima koji ne obraćaju pažnju na svoje obaveze.[28] Gazali smatra da ove stvari imaju prednost i da njihovo zanemarivanje nije dozvoljeno,[29] jer čuvanje ovog principa ne dopušta da nepovoljni nasljedni činioci učestvuju u razvoju i oblikovanju nasljednih pretpostavki ličnosti djeteta.

Uloga sredine u odgoju

Značenje činilaca sredine

Pod činiocima sredine misli se na sve pojave izvan pojedinca (odgajanika) koji na neki način djeluju na njega, od početka života fetusa. Drugim riječima, činilac sredine je svaka pojava koja čovjeka okružuje i kod njega izaziva reakciju. Prema tome, može se reći da razvojem čovjeka dolazi do povećanja broja i obima činilaca sredine koji utiču na njega.

Vrste činilaca sredine

Mnogo je činilaca sredine i moguće ih je podijeliti na ljudske i izvanljudske činioce:

a) Izvanljudski činioci:

Ovi činioci mogu biti prirodni i natprirodni. Pod prirodnim činiocima se misli na geografske odlike i stanje te lokalnu klimu mjesta gdje čovjek živi. Natprirodni činioci su kategorije koje nisu materijalne niti im je izvor materijalne prirode. Na vrhu tih činilaca je Bog.

Prirodni činioci u procesu odgoja i obrazovanja na čovjeka djeluju na dva načina. Prvi su oni koji ne ovise o ljudskoj volji, odnosno, to je prirodni uticaj geografskih i klimatskih uvjeta okoline, što je prihvaćeno od davnina. Mislioci poput Aristotela,[30] Farabija,[31] Džahiza[32] i Ibn Halduna[33] su se bavile ovim pitanjem. Druga vrsta činilaca su oni koji ovise o ljudskoj volji. Ovdje čovjek uzima prirodu kao predmet proučavanja i ogledalo pouke.

Vjerovanje u natprirodne uticaje na ličnost i na ljudsku sudbinu predstavlja temelje svih božanskih religija, a posebno islama. Međutim, istraživanje toga iziskuje bavljenje filozofskim, teološkim i kur'anskim kategorijama, za što nema prostora u ovom radu.

b) Ljudski činioci

Ovii činioci se nalaze u vertikali Božije volje i predstavljaju najvažnije činioce koji utiču na izgradnju ličnosti i odgoj ljudi. Ovi činioci mogu čak neutralizirati i oslabiti ulogu prirodnih činilaca i izmijeniti sudbinu ljudi, kao što kaže Poslanik, s.a.v.a.: “Moguće je da sretnik postane nesretnik, a nesretnik sretnik.”[34] Ova promjena sudbine je proizvod ljudskih činilaca, koji su dio ličnosti i odgoja ljudi i koji mogu neutralizirati i nasljedne činioce.

Među najvažnije ljudske činioce koji utiču na odgoj ubrajaju se porodica, škola i društvo. Ova tri činioca su od najdrevnijih dana povijesti ljudske civilizacije do danas bili predmet pažnje i o njihovoj ulozi u oblikovanju ličnosti te odgoju ljudi je već bilo govora.

U islamu institucija porodice uz važnost posjeduje i svetost. Islam govori o filozofiji zasnivanja porodice, bavi se pitanjem duhovnog zdravlja djeteta, navodi dužnosti porodice prema djetetu, nabraja međusobne dužnosti i odgovornosti oca, majke i djeteta, upozorava na činioce koji slabe i uništavaju porodicu i spominje metode i principe odgoja u porodici. Također, jako mnogo govori o nauci, naučniku, poučavanju, učenju i učeniku i ukazuje na odgojnu vrijednost i ulogu obrazovanja, te načela, metode i ciljeve odgoja. Društvo je, također, predmet pažnje islama, jer je društveni moral u islamu važniji od pojedinačnog morala i njime se više bavi. Islam posjeduje društvenu i nadindividualnu suštinu i suprotstavlja se izbjegavanju i napuštanju društva i zajednice.

Muslimanski odgajatelji i učenjaci, također, nisu zanemarili ove kategorije i spominju ih u raspravama o ekonomiji, vrijednosti nauke, propisima poučavanja, odgoja i politike. O tome je, posebno u zadnjem stoljeću, napisano mnogo istraživačkih radova i djela.

Gazalijevo mišljenje o činiocima sredine

1. Izvanljudski činioci

a) Prirodni činioci

U Gazalijevim djelima nisam pronašao ništa što govori o uticaju geografskih i prirodnih činilaca na ličnost i odgoj čovjeka, međutim s obzirom da nepronalaženje ne znači i nepostojanje, ne tvrdim da Gazali o ovome nije ništa rekao.

Gazali je pridavao veliku pažnju obrazovnoj i spoznajnoj ulozi prirode i pozivao na istraživanje fizičkog svijeta. O tome smo govorili u prethodnim dijelovima i nema potrebe da to ponavljamo ili dublje istražujemo.

b) Natprirodni činioci

Po Gazalijevom mišljenju uticaj natprirodnih činilaca na život, ličnost i odgoj čovjeka je nepobitna činjenica. To učenje je došlo do izražaja u njegovim ontološkim, kosmološkim i epistemiološkim stavovima. Objašnjenje jeste sljedeće: Gazali vjeruje u jedinstvo egzistencije. Prema učenju jedinstva egzistencije u egzistenciji (u logičkom značenju riječi) ne postoji ništa drugo osim Boga, pa da bi bilo činilac nečega. Sve je od Njega i zapravo – sve je On. Drugim riječima, sve su zrake Njegove ljepote, sve je od Njega, sve je Njegovo i sve je On, ništa osim Njega nema istinsku egzistenciju, već je egzistencija svega zraka svjetlosti Njegove egzistencije.[35]

Ovo Gazalijevo ontološko gledište ostavlja uticaj i na njegovo shvatanje kosmologije tako što rezultira poricanjem kauzaliteta. Na temelju ovog učenja uzročno-posljedična veza između pojava nema logičku nužnost i pojave po biti nisu takve da ne odstupaju od svojih uzroka. To znači da ni jedna pojava nije nužno uzrok druge pojave. Pretpostavljanje ovakve veze između pojava, predstavlja jednu vrstu mnogoboštva i pukotinu u vjerovanju jednoboštva u djelovanju (tevhid efali).

Ljudi pogrešno tumače vezu zajedništva među pojavama kao kauzalnu vezu i nisu svjesni svoje spoznajne pogreške, koja vodi do pogrešnog razumijevanja svijeta i odnosa među pojavama. Oni su uvijek posmatrali kako pamuk gori kraj vatre i da žedan pijući vodu gasi žeđ, ali ne znaju da su vatra i voda pojave, koje svoje postojanje zahvaljuju Bogu i nisu izvori uticaja. Suština je to da pamuk može gorjeti i bez vatre, a žeđ se može utažiti i bez vode. Bog je taj koji spaljuje i koji napaja, i naravno, ponekad taj posao prepušta svojim melecima. Prema tome, niti jednoj pojavi ne dolikuje da po sebi bude izvor uticaja.

U ljudskom životu, oblikovanju čovjekove ličnosti te odgoju Bog je ono što je bitno, a ostalo su sredstva. On je Taj Koji stvara i rastvara uzroke, a i odlike pojava su od Njega.[36]

Treća Gazalijeva teorija koja ukazuje na ulogu natprirodnih činilaca u životu, oblikovanju ličnosti i odgoju čovjeka jeste epistemiološko učenje koje ovisi o prihvatanju dva prethodna učenja. Na temelju tog učenja znanje i spoznaja su od Boga i kada duša čovjeka postigne spremnost, od Boga mu dolazi varnica. Istinska nauka je plod duhovnog poimanja i duhovnog osvjedočenja, koje Gazali naziva od Boga darovanim znanjem i smatra ga božanskim poklonom (o tome smo već govorili).

2. Ljudski činioci

a) Porodica:

Porodična sredina predstavlja prvo i najvažnije središte dječijeg odgoja i u ovom središtu se udaraju temelji njegovoj ličnosti. Dijete izrasta onako kako zahtjeva kultura odgoja njegove porodice.[37] Dijete je predstavnik odgojne kulture svoje porodice. Stoga su muslimanski odgajatelji rekli: “Dijete je ogledalo koje u potpunosti odražava svoju porodicu, a njegov karakter i ponašanje su odrazi etičko-bihevioralne kulture njegove porodice.”[38]

Položaj djeteta u porodici

U porodičnom sistemu koji Gazali preporučuje, te njegovoj filozofiji odgoj, a dijete zauzima istaknut položaj, jer Gazali dijete ne smatra neželjenim i prisilnim proizvodom braka. Po njegovom mišljenju, dijete je glavni i izvorni cilj zasnivanja porodice i premda su i druge stvari bitne, one su drugostepene i u jednom vertikalnom nizu uvjetovani njegovim postojanjem.[39] Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Najbolje za vas su one žene koje rađaju djecu i koje vas vole.”[40] ili “Ružna žena koja rađa, bolja je od lijepe koja ne rađa djecu.”[41]

Nasuprot Gazalijevom mišljenju nalazi se mišljenje onih koji smatraju da je osnovni cilj braka zadovoljavanje seksualnih nagona i smirivanje strasti te uživanje, a dijete je posljedica i prirodna nužnost toga. Gazali smatra da takvo uvjerenje nije ispravno i žestoko mu se suprotstavlja ističući da je glavni cilj i osnovna mudrost sklapanja braka dijete.[42]

Gazali smatra da je dijete Božija blagodat i dodaje da dijete pomaže porodici, a za roditelje predstavlja olakšanje i pretpostavku za približavanje Bogu.[43] Ukoliko bude dobro, dijete će im biti ponos i za njih će se moliti. Lijepo je to što dova djeteta za roditelje, čak i ako nije dobro, biva primljena.[44] Po Gazalijevom mišljenju, roditelji postojanje djeteta smatraju produžetkom vlastitog postojanja i kao da nakon smrti nastavljaju živjeti u svome potomstvu.[45] (Pogledaj peto poglavlje).

Odgovornost i obaveze roditelja prema djeci

Roditelji imaju ogromnu odgovornost i dužnosti prema ovoj velikoj blagodati (dijete). O jednom dijelu obaveza ćemo govoriti u ovom poglavlju Gazalijevim riječima, a ostatak ćemo obraditi u osmom poglavlju.

1. Roditelji trebaju, koliko je moguće, biti blagi i popustljivi jedno prema drugom i poštivati međusobna prava, zatim nastojati da očuvaju porodicu i uzdržavati se od razvoda.[46] To je jedna od mudrosti – nepoželjnosti razvoda braka.[47] Također, prikladno je da se udovice strpe i da se ne udaju, već da se staraju o svojoj djeci. Ovo je toliko važno i odgojna filozofija toga je toliko duboka da je Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao: “Bog je zabranio da iko uđe u Džennet prije mene, osim one osobe koju ja vidim sa svoje desne strane, a to je žena koja me je pretekla ispred vrata Dženneta. Pitao sam kako me je ona pretekla i bi mi rečeno: ‘Ona je bila lijepa i dobra žena i imala je djecu sa čovjekom koji je umro, pa se strpjela dok nisu stasali (nije se udavala nakon njega). Bog joj je na taj način zahvalio.’”[48]

2. Obaveza roditelja je da ne zaborave filozofiju braka i da ne zaborave da je dijete kod njih amanet, čisto od svega i ispunjeno mnogobrojnim pripravnostima i gdje god ga oni budu vodili – ono će ići i kako ga oni odgoje tako će ono izrasti. Prema tome, potrebno je da ga od samog početka paze, da ga pouče lijepom ponašanju i pročiste njegov moral, da ga naviknu na lijep karakter i da ga čuvaju od loših odgojnih činilaca i svake vrste antivrijednosti.[49]

3. Ukoliko roditelji zakažu u odgoju djeteta, bit će odgovorni i morat će pred Bogom polagati račun.[50]

4. Roditelji se ne trebaju tako vladati da bi dijete mogli podstaći na nedoličan odgovor. Istančanost njihovog ponašanja ima važnu ulogu u sprječavanju nastajanja nedoličnog ponašanja kod djeteta. Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Bog se smilovao ocu koji pomaže svom djetetu u dobru.” Gazali kaže: “To je ona osoba koja svojim nedoličnim ponašanjem ne uzrokuje neposlušnost svoga djeteta.”[51]

5. Roditelji su obavezni da se pridržavaju vjerskih propisa i običaja u vezi sa novorođenim djetetom. Naprimjer, da mu daju lijepo ime, osunete ga (vjersko obrezivanje), da ne zaborave njegovu akiku (žrtvovanje ovce), da mu na desno uho prouče ezan, a na lijevo ikamet i da mu s datulom zaslade usta.[52]

6. Roditelji se prema djetetu trebaju tako ophoditi da mu osiguraju mentalno i duhovno zdravlje. Naprimjer, prema njemu trebaju biti ljubazni[53], trebaju ga ljubiti,[54] ne trebaju mu se obraćati ružnim riječima,[55] ne smiju nepravedno praviti razliku između djece i trebaju im davati jednake poklone,[56] trebaju se zalagati u njihovom odgoju i obrazovanju[57], ne smiju od njih tražiti nešto izvan njihovih mogućnosti,[58] ne smiju mu prigovarati zbog odgoja,[59] neka dijete prepuste čistoj dadilji, koja se hrani halal-hranom[60] i neka i oni sami hrane svoje dijete halal-hranom, neka dijete upoznaju sa negativnim moralnim i praktičnim posljedicama jedenja haram hrane[61]. Sve u svemu, neka rade tako da dijete koje je rođeno čiste prirode i ostane takvo.

7. Roditelji ne smiju praviti razlike između sina i kćerke, pa da bi rođenjem jednog od njih bili obradovani, a rođenjem drugog ožalošćeni. Mnogo je onih koji imaju sina i koji žale što im umjesto njega Bog nije dao kćerku. Osim toga, veće je dobro i spokoj sa kćerkama i veća je nagrada za odgoj kćerke, nego za odgoj sina.

b) Škola

Gazali se u svojim djelima ne bavi pitanjem škole i drugih obrazovnih institucija. Međutim, spominje kategorije kao što su nauka, poučavanje, učenje, učenik i nastavna građa, a to samo po sebi govori o značaju i ulozi obrazovne ustanove, učitelja i učenika u odgojnom procesu. Bez sumnje, analizom Gazalijevih riječi i stavova o učitelju i učeniku moguće je u izvjesnoj mjeri dokučiti i njegovo mišljenje o odgojnom značaju škole i njenom položaju u odgojnom sistemu. Sve to zajedno uvjetovano je postojanjem obrazovne sredine poput škole. Međutim, sada ćemo zanemariti to razmatranje i ovdje ćemo se zadovoljiti samo sa pregledom dužnost i propisa kojih se po Gazaliju učitelj treba pridržavati.

Ukazivanje na važnost, položaj i dužnosti učitelja u odgojnom procesu-

Kao što je rečeno, Gazali učitelja smatra duhovnim ocem učenika, koji mu poklanja vječni život. On smatra da bi – ukoliko ne bi bilo učitelja – propalo i fizičko biće učenika, koje je vezano za oca. Prema tome, učitelj ima više prava kod učenika od njegovih roditelja.[62]

Pojašnjavajući ovaj položaj učitelja Gazali dodaje: “S jedne strane, čovjek je najodabranije stvorenje na zemlji a, s druge strane, najodabraniji dio čovjeka jeste srce (duša). Učitelj ima posla sa srcem učenika, koje predstavlja najodabraniji dio najodabranije stvorenja. On nastoji usavršiti srce, očistiti ga i usmjeriti ga prema Bogu. Pored toga, prema Gazaliju, učiteljski poziv na jedan način predstavlja robovanje Bogu, a na drugi namjesništvo i to najveće Božije namjesništvo, jer je Bog znanje, koje predstavlja Njegovo najposebnije svojstvo, darovao učitelju i učinio ga slobodnim da ga udjeljuje onima kojima je to potrebno. Prema tome, učitelj je posrednik između Gospodara i njegovih robova, koje uz pomoć znanja približava Bogu. Postoji li uzvišeniji položaj od ovog?[63]

Gazali vjeruje da se na Nebesima, u duhovnom svijetu, veliča onaj koji nešto nauči, djeluje prema tome i druge tome pouči. Takva osoba je poput sunca koje posjeduje svjetlo i koje drugima poklanja svjetlost.[64]

Po Gazalijevom mišljenju, kada se učitelj posveti poslu poučavanja, on na sebe preuzima veliku odgovornost. Taj posao ima svoja pravila i propise i učitelj je obavezan da ih čuva,[65] jer je pažnja učenika usmjerena prema njemu. To znači da je učitelj potpuni uzor ponašanja učenika. Ono što on smatra dobrim, to je i po njima dobro i ono što on smatra lošim to je i kod njih loše.[66]

Prema tome, učitelj se prvo mora posvetiti sebi ,sebe popraviti i učiniti se dostojnim učiteljstva. Mora se ukrasiti lijepim manirima i ponašanjem i čvrsto ih se držati, jer su mu oni pomoć u odgojnom procesu i uvjet uspjeha u tome. Neki od njih su:[67]

1. Učitelj treba prema učeniku biti poput oca kao što je Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Uistinu, uistinu sam ja u odnosu na vas kao otac u odnosu na svoje dijete!” Iz ovih riječi proizlazi da učitelj prema učeniku treba biti blag, nježan, popustljiv, požrtvovan, dobronamjeran, iskren i da od njega ništa ne očekuje.

2. Neophodno je da učitelj poučavanje posmatra iz onosvjetske perspektive . To znači da čak i ovozemaljske znanosti ukrasi nebeskim nakanama te da poučavanjem njima traži Božije zadovoljstvo i onosvjetsku sreću za sebe i učenika. Ukoliko obrazovna nastojanja proizađu iz takvih motiva, obrazovna sredina će biti ispunjena ljubavlju i potpomaganjem učenika. Ukoliko u odgoju prevladaju materijalni motivi, u odgojnoj sredini neće biti ništa drugo do zavisti i međusobne zlobe.

3. Poučavanje je osim robovanja i poslanstvo i ne treba ga smatrati zanimanjem. Prema tome, kao što poslanici za ispunjavanje svoje poslanice od ljudi nisu tražili nagradu:

لا أَسْأَلُكُمْ عَلَيْهِ أَجْرًا

Ja ne tražim od vas nagrade za ovo.[68]

وَمَا أَسْأَلُكُمْ عَلَيْهِ مِنْ أَجْرٍ‌ ۖ إِنْ أَجْرِ‌يَ إِلَّا عَلَىٰ رَ‌بِّ الْعَالَمِينَ

Za ovo od vas ne tražim nikakve nagrade, mene će Gospodar svjetova nagraditi.[69]

i nisu radili ni za koga osim za Boga i nisu tražili nagradu ni od koga osim od Boga, učitelj, također, u poslu poučavanja treba zanemariti materijalne ciljeve i ne smije raditi ni za koga osim za Boga. On ne smije sveti posao poučavanja, koji je u ravni poslanstva, ukaljati i učiniti sredstvom sticanja zlata i moći, te sredstvom obmanjivanja. Ukoliko ne bude tako, bit će na šteti i nalikovat će osobi koja umjesto da jaše na magarcu, magarac jaše na njoj. Odnosno, uzet će slugu za gospodara i gospodara za slugu. A to nije ništa drugo do zabluda i maloumnost.

4. Učitelj treba biti moralni vodič svom učeniku i ne smije zakazati u savjetovanju i njegovom obrazovnom usmjeravanju. Naprimjer, od njega treba tražiti da prilikom usvajanja znanja poštuje načelo postupnosti i kretanja od lakšeg ka težem i da se prije usvajanja uvodnih i preduvjetnih nauka ne posvećuje glavnim i teškim naukama. Također, obaveza učitelja je da se posveti odgojnoj filozofiji svojih učenika i da je ispravlja ukoliko za to bude potrebe. Naprimjer, ukoliko zaključi da neki učenik nauku koristi kao sredstvo zadobivanja Dunjaluka, neka ga uputi vodeći računa o posebnim uvjetima i neka ga usmjerava prema čistim namjerama. Neka nastoji da mu približi odgojnu filozofiju da su podučavanje i učenje ibadet, i da dakle ne smiju biti radi nekoga drugoga osim Boga.

5. Učitelj, pored poučavanja znanju, treba posvetiti pažnju moralnom odgoju učenika. Za takvo što prikladno je da koristi posredne metode i koliko je moguće da se uzdržava od izravnog pristupa, jer to učenika čini drskim što u konačnici smanjuje uticaj učiteljevih riječi, mjerodavnosti i autoriteta u odgojnom procesu i učenika čini bezobzirnim. Gazali daje prednost odgoju uz pomoć ljubavi u odnosu na pribjegavanje korenju, kritiziranju i kažnjavanju.

6. Učitelj treba obratiti pažnju na filozofiju odgoja i obrazovanja kao i izučavanje znanosti te ne zaboraviti kako je svaka nauka na svom mjestu korisna i prikladna za izučavanje. Ne treba nauke kojima se on ne bavi u očima učenika obezvrijediti ili predstaviti manje vrijednim. Učitelj treba znati da su znanosti međusobno povezane i da jedne ovise o drugima. Neke čovjeka približavaju Bogu, a druge opet mu pomažu na tom putu.[70]

7. Obaveza učitelja je da se pridržava načela kao što su: postupnost, jedinstvenost, uzimanje u obzir stremljenja (koje smo obradili u šestom poglavlju) kako bi mogao ostvariti svoje zadate odgojne ciljeve.

8. Gazali obraća pažnju na oponašateljski duh koji je značajno izražen kod učenika i dobro je upoznat sa ulogom uzora učitelja u obrazovnim ustanovama. Stoga naglašava da govor učitelja mora biti u skladu sa njegovim djelovanjem i da njegovo djelovanje ne smije dokidati njegove riječi, jer učenik na prvom mjestu naginje ponašanju učitelja, a tek potom se okorištava njegovim riječima. To znači da je učiteljevo ponašanje u pogledu morala daleko uticajnije od njegovih riječi. U svakom slučaju, nesklad između govora i djelovanja učitelja predstavlja dvojnost njegove ličnosti što ponekad može imati nenadoknadive odgojne posljedice i može u potpunosti poništiti odgojna nastojanja učitelja. Gazali pridaje toliki značaj skladu znanja i djelovanja da kaže: “Znanje bez djelovanja je ludilo, a djelovanje bez znanja otuđenost.”[71] Ukoliko djelovanje bude suprotstavljeno znanju onda onemogućava razvoj.[72]

9. Potrebno je da učitelj u obrazovnim sredinama čuva svoje dostojanstvo i ponos. Svoj ugled ne treba dovoditi u pitanje šalama i pretjeranim govorom, ne smije dopustiti da u njegovom prisustvu učenici loše govore jedni o drugima ili da se u obrazovnim ustanovama svađaju. Također, ne smije od njih ništa uzimati, ili ukratko rečeno, ponašati se suprotno položaju i dostojanstvu jednog učitelja.

10. Ispravno bi bilo da učitelj bude strpljiv pred moralnim prijestupima i nedoličnim ponašanjem učenika i unekoliko da zanemari njihove postupke, posebno kada to čine tajno, međutim, ukoliko to budu ponavljali onda ih prvo treba nasamo upozoriti i posavjetovati. Ukoliko bude prinuđen da ih kazni, neka to počne sa prijetnjom, pa ako to ne donese rezultate, onda je tjelesna kazna dozvoljena. Međutim, treba se držati mjere i ne treba pretjerivati i mora poznavati propise vjerozakona.

11. Učitelj nikada ne treba pred učenicima loše govoriti o drugim učiteljima ili spominjati njihove propuste, jer takvo što predstavlja ogovaranje i grijeh, a također, će dovesti i do slabljenja autoriteta i mjerodavnosti učitelja kod učenika, a učinit će da se učenici osmjele pred učiteljima. Zaboravit će da su ti prijestupi nešto ružno i sami učenici će činiti ta djela.[73]

Napomene:

1. Stručnjacima na ovom polju nije nepoznato da je ono što sam (sa manjim izmjenama) prenio od Gazalija u skladu sa prihvaćenim načelima obrazovne psihologije.

2. Ove teme imaju veoma izraženu praktičnu dimenziju.

3. Iz onoga što je izloženo u svakom pojedinačnom paragrafu moguće je izvući druge zanimljive teme za razmišljanje.

c) Društvo (prijateljske skupine)

Gazali poklanja posebnu pažnju ulozi društvenih činilaca u oblikovanju ličnosti, razvoju i sudbini pojedinaca i razmatra je s različitih aspekata.

Jedan od najistaknutijih činilaca su prijateljski skupovi. Društveni život predstavlja određenu vrstu interakcije među ljudima. To znači da pojedinac u društvu utiče na druge i od njih istovremeno prima uticaj. Prijateljstvo je organizirani oblik ove interakcije, a nekada je ta interakcija i emocionalna, što je u socijalnoj psihologiji poznato kao kontakt.

U našoj didaktičkoj literaturi mnogo se obrađuju teme kao što su druženje, pronalaženje prijatelja, uloga druženja i prijatelja u oblikovanju ličnosti i ličnoj sudbini pojedinca, osobine dobrog i lošeg prijatelja, a primjere toga možemo naći u poeziji, pričama, etičkoj i odgojnoj literaturi.

Gazali prijateljstvo u odnosu na način nastanka dijeli u dvije skupine: Ona koja ne ovise o volji i koja se dešavaju slučajno i ona koja ovise o volji i koja su unaprijed pripremljena. Analizirajući veliki broj prijateljstava zaključuje da ona proizlaze iz sklada i slaganja karaktera i prirode osoba. Gazali ovo slaganje ne smatra nužnim samo za ostvarivanje prijateljstva, već i za njegovu trajnost te dodaje da iskustvo i opažanje potvrđuju nužnost načela slaganja. Da bi potvrdio ispravnost svog učenja Gazali se poziva na predaje, a između ostalih na riječi Božijeg poslanika, s.a.v.a., koji kaže: “Ukoliko vjernik dođe na neki skup u kojem se nalazi stotinu licemjera i jedan vjernik, sigurno će on na kraju sjesti kod vjernika, a ukoliko licemjer dođe na neki skup na kojem se nalazi stotinu vjernika i jedan licemjer, na kraju će se on sprijateljiti s tim licemjerom.” Tumačeći ovaj hadis Gazali kaže: “Ovaj hadis pokazuje da sve po svojoj prirodi stremi sebi sličnom.” Potom, da bi bolje pojasnio svoje riječi ukazuje na činjenice koje podsjećaju na Rumijeve stihove:

Svaka čestica što na ovoj Zemlji i Nebu je,

Poput slamke i ćilibara stremi svojoj vrsti.

Naravno, prijatelji se zahvaljujući sličnosti koja među njima postoji bez ikakvog podsticanja i izvanjskih poticaja okupljaju i čvrsto povezuju. S obzirom da njihove prirode na temelju načela oponašanja i slijeđenja potpadaju pod međusobne uticaje, nesvjesno streme ka svojstvima jedni drugih i doživljavaju preobražaj ponašanja i morala.[74]

Gazali prijateljstvo i biranje prijatelja smatra nužnim, ali čvrsto stoji na stanovištu da sa svakim niti je moguće niti treba biti prijatelj, jer je Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Čovjek stremi karakteru i ponašanju onoga s kim se druži, pa treba vidjeti s kim se druži.” To znači da se treba družiti sa boljim od sebe kako bi pozitivne osobine prijatelja prešle na njega i kako bi postao bolji.[75] Prijatelji su, posebno u doba mladosti, najuticajniji odgojni činilac i oni su na tom polju toliko uticajni da mogu nesvjesno i nenamjerno potpuno neutralizirati uticaj nasljednih, porodičnih i obrazovnih činilaca i na taj način samostalno odgojno djelovati. Zbog toga Gazali – poput ostalih muslimanskih velikih odgajatelja – naglašava da prilikom odabira prijatelja treba biti veoma pametan, uzeti u obzir osobine, postaviti određene kriterije i mjerila i na temelju njih birati prijatelje.

Po Gazalijevom mišljenju, sve u svemu, za prijatelja treba uzeti onu osobu koja je razumna i lijepog karaktera, a ne treba se družiti sa pokvarenjakom, novotarom i pohlepnikom.[76]

Pod razumnom osobom se misli na osobu koja sama po sebi ili uz pomoć obrazovanja razumijeva stvari onakvim kakve jesu. Razum je ljudsko bogatstvo i osnova svih poslova. Treba znati da nema nikakve koristi od druženja sa neznalicama i glupacima te da takvo što završava razdvajanjem, bježanjem i kajanjem. Hazreti Alija, a.s., je rekao: “Ne družite se sa neznalicom i klonite ga se, jer je mnogo neznalica koji upropaštavaju učene s kojima se druže! Kada se neko druži s nekim, po njemu ga procjenjuju. Stvari su međusobno slične i jedna za drugu su mjerilo vrijednosti. Kada se srca udruže, onda vode jedno drugom.”

Sam razum nije dovoljan. Mnogo je razumnih osoba koje su spoznale stvari onakvim kakve jesu, međutim, kada njima ovladaju pokuđena svojstva kao što su ljutnja, pretjerana seksualna strast, škrtost i strah postaju robovi strasti (nefsi emare) i zanemaruju ono što znaju. Prema tome, pored razuma potreban je i lijep karakter.

Pokvarenjak je ona osoba koja istrajava u griješenju. Takva osoba ne zaslužuje da se s njom druži, jer onaj koji se Boga boji ne ponavlja grijeh, a onaj koji se ne boji Boga je samo zlo i nije se moguće osloniti na njegovo prijateljstvo. Bog odvraća od druženja sa pokvarenjacima i grješnicima.[77]

Druženje sa novotarima je opasno, jer će njegovo novotarenje zahvatiti i druge, a njegovo zlo će ih pogoditi. Prihvata li razum druženje sa novotarom od kojeg se treba odvojiti?[78] Dunjalučar, također, ne zaslužuje da se sa njim druži, jer druženje s njim i drugog čini dunjalučarom. Zbog toga se kaže: “Pokuđeno je družiti se sa onima koji vole Dunjaluk.”[79]

Da bi jače istakao svoje tvrdnje, Gazali se poziva na riječi Imama Sadika, a.s., koji kaže: “Ne treba se družiti sa pet osoba, a to su: lažljivac, glupak, škrtac, plašljivac i pokvarenjak. Lažljivac izvrće istinu, glupak samo donosi štetu, škrtac ostavlja u nevolji, plašljivac u vrijeme kada treba biti istrajan bježi i pokvarenjak će čovjeka prodati ni za šta.”[80]

Krajnje realistički Gazali kaže: “Ukoliko u školi ili džamiji nema osobe sa pohvalnim osobinama, onda je moguće slijediti jedan od dva puta. Odabrati samoću i biti miran ili se družiti sa ljudima, ali sa svakim u skladu sa njegovim moralnom ličnošću. Tumačenje toga je sljedeće: Postoje tri vrste prijatelja: Onaj koji je tvoj ahiretski prijatelj i dovoljno je da je za njega vjera središte svega. Onaj koji je tvoj dunjalučki prijatelj, a da bi se s njim družio nužno je da posjeduje lijep karakter. Treći je onaj s kojim se družiš na nivou prostog poznanstva i međusobnog pozdravljanja. Kada je o njemu riječ dovoljno je da si miran od njegovog zla, smutnje i pokvarenjaštva.”[81]

U svojim odgojnim preporukama Gazali ukazuje na štetu koja dolazi od lošeg prijatelja i od roditelja i odgajatelja traži da sprječavaju dijete da se druži sa lošim prijateljima.[82] Gazali čuvanje djeteta od loših prijatelja smatra temeljem i osnovnim načelom odgoja.[83] Ukazujući na ajet:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا قُوا أَنفُسَكُمْ وَأَهْلِيكُمْ نَارًا

O vjernici, čuvajte sebe i svoje porodice vatre![84] kaže: “Čuvanje djeteta od vatre znači udaljavanje od loših prijatelja,[85] da se ne zbližava sa razmaženom djecom koja žive u izobilju,[86] zatim, da ne prijateljuje sa osobama koje recitiraju poeziju s elementima tjelesnih strasti[87] i da ne razgovara sa osobama koje ne poštuju bonton prilikom razgovora.[88]

Poučit ću te alkemiji sreće:

Od lošeg druga udalji se, udalji.

(Hafiz)

d) Uloga individualnih činilaca u odgoju

Gazali individualne činioce smatra veoma bitnim u procesu odgoja i u nekim svojim djelima nabraja dužnosti i propise kojih se trebaju pridržavati studenti. Ove dužnosti i propisi su iznad razumijevanja i mogućnosti djece. Gazali u svojim preporukama naglasak stavlja na moral i obraća se učenicima koji su punoljetni i odrasli, kod kojih je osjećaj odgovornosti postigao onaj stepen da mogu sudjelovati u vlastitoj odgojno-obrazovnoj sudbini.

Gazali smatra da postoji veliki broj ovih dužnosti i propisa, međutim, analizira samo njih deset i to na sljedeći način:[89]

1. Jedna od najvažnijih dužnosti i zadaća studenta jeste da svoju dušu očisti od svake vrste prljavštine i moralne nepodopštine. S tim u vezi Gazali kaže: “Nauka je namaz duše, oplemenjivanje srca i približavanje duše Bogu. Treba znati da kao što tjelesni ibadet nije ispravan bez čišćenja tijela od tjelesnih nečistoća, tako isto namaz duše nije ispravan bez čistoće duše od pokuđenih karakternih osobina.” Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Temelji vjere počivaju na čistoti.” Naravno, ovdje se misli na i unutarnju i na vanjsku čistoću. Da to nije daleko od istine govori kur'anski ajet: Mnogobošci su nečisti[90], mada i oni mogu biti savršeno čisti kada je u pitanju tijelo i odijelo. Prema tome, čistoća se odnosi na tijelo i dušu. Ispravno poimanje ove dužnosti uvjetovano je principom prethođenja čišćenja učenju, o čemu smo govorili u šestom poglavlju. Prema Gazalijevom mišljenju – bez čistoće duše nije moguće postići istinsko znanje koje donosi sreću i ukoliko ima osoba koje nisu ništa učinile na polju duhovne samoizgradnje, ali su postigle izvjesne rezultate na polju nauke treba znati da oni nisu naučili ništa drugo osim izvanjskih egzoterijskih nauka i ne rade ništa osim igranja riječima.

2. U Kur'anu stoji da ni jednom čovjeku nisu data dva srca. (مَّا جَعَلَ اللهُ لِرَجُلٍ مِّن قَلْبَيْنِ فِي جَوْفِهِ)[91] To znači jedno srce ne može ljubiti dvije osobe. Prema tome, student treba u vrijeme studiranja napustiti sve drugo izuzev izučavanja znanja, kako ne bi došlo do dijeljenja njegovih intelektualnih sposobnosti na različite stvari i kako ne bi bio onemogućen da spozna istinu. Treba se sav prepustiti nauci kako bi stekao bar mali dio znanja. Ova Gazalijeva preporuka podsjeća na načelo suprotstavljanja o kojem smo govorili u šestom poglavlju.

3. Među dužnosti studenta prema profesoru spada i to da ga poštuje i da mu ne naređuje, da mu se potpuno preda u procesu odgoja i da sluša njegove zapovijedi poput bolesnika koji se prepušta vještom ljekaru. Student treba znati da je mudrost vjernikova izgubljena stvar i da se znanje stiče poniznošću i poslušnošću profesoru. Zbog toga su rekli:

Pouči se poniznosti ako tražiš milost

Jer vrhovi se nikad ne natope vodom.

Ovaj dio Gazalijevih riječi se odnosi na načelo autoriteta i mjerodavnosti učitelja o kojem smo govorili u šestom dijelu.

4. Gazali preporučuje da se student na početku studiranja, sve dok ne završi izučavanje osnova i uvodnih znanosti, bilo to na polju ovosvjetskih ili onosvjetskih znanja, uzdržava od spornih i nejasnih pitanja u tim znanostima i da izučavanje tih pitanja ostavi za ono vrijeme kada će postići određeni uvid u tu znanost. U protivnom, biti će pogođen zbunjenošću i gubitkom volje prilikom studiranja. Prema tome, bolje je da se na početku zadovolji profesorovim metodama. Međutim, ukoliko zaključi da njegov profesor nije samostalna intelektualna ličnost te da ne posjeduje vlastito mišljenje već samo tumači tuđe riječi, treba ga se kloniti. Kako je moguće da slijepac vodi drugog slijepca? Ova preporuka se odnosi na načelo postupnosti o kojem smo govorili u šestom poglavlju.

5. Student se općenito treba upoznati sa svim pohvalnim naukama i sa filozofijom, ciljevima i metodama svake nauke te onoliko koliko mu to dopuštaju život i mogućnosti postati stručan u nekolicini njih. Jedna od koristi općenitog upoznavanja sa svim naukama jeste to da student neće imati neprijateljski stav prema nekima od tih nauka zbog neupućenosti i shvatit će da su sve znanosti karike jednog lanca, koje se međusobno nadopunjuju.

6. S obzirom da životni vijek ne dopušta izučavanje svih nauka, treba se baviti najboljim od njih i zadovoljiti se osnovama svake od njih. Svoj skupocjeni život treba položiti za onu nauku koja donosi sreću i koja je krajnji cilj svih ostalih nauka, a to je znanje o istinskoj spoznaji Boga. Ovo je najodabranija nauka i sve ostale nauke su njene sluškinje, a ona nikome ne služi. Student treba da zna da pod istinskim znanjem ne mislim na besmislice teologa već na čvrsto uvjerenje koje je proizašlo iz znanja, koje je Bog spustio na čista srca.

7. Obaveza studenta je da se ne bavi drugim naukama sve dok u jednoj nauci ne postigne savršenstvo, jer nauke imaju svoj nužni slijed i poredak i svaka od njih predstavlja stepenicu stizanja do druge. Uspješan je onaj student koji poštuje ovaj redoslijed i postupnost u studiranju. Ova preporuka se, također, odnosi na načelo postupnosti.

8. Gazali poziva studente da se bave izučavanjem filozofije znanosti kako bi shvatili koja je nauka najodabranija. Da bi pomogao studentima on dodaje da prednost i odličnost neke znanosti ovisi o dvije stvari: o njenim rezultatima i jačini njene argumentacije. Naprimjer, medicina je u pogledu rezultata ispred matematike, a matematika je u pogledu argumentiranosti ispred medicine. Prema tome, najodabranija nauka u pogledu rezultata jeste znanost o Bogu, melecima, nebeskim knjigama i poslanicima.

9. Student ne treba nauku koristiti u ovosvjetske svrhe, niti treba preko znanja nastojati da zadobije položaj, ugled, bogatstvo i uspjeh, već njegov prvi cilj koji želi ostvariti posredstvom nauke i učenja treba biti ukrašavanje duše vrlinama, a krajnji cilj mu treba biti približavanje Bogu, a kada ovo postigne onda svakako treba da se najviše zalaže za onosvjetske spoznaje. Pored toga, ne treba druge nauke gledati s podozrenjem, jer svaka nauka čiji cilj poučavanja je Bog ima svoju vrijednost i poželjnost kao i nagradu na Onom svijetu.

10. Lijepo je da student poznaje odnos nauka i krajnjeg cilja kako bi mogao izabrati ono što je bliže cilju i što je važnije za njegovo postizanje. Drugim riječima, student se treba upoznati sa položajem nauka na ljestvici uspinjanja do krajnjeg cilja i treba se baviti onim naukama koje ga brže i više približavaju tom krajnjem cilju.

Gazali smatra da je krajnji cilj odgoja i obrazovanja približavanje Bogu ili susret s Bogom (kasnije ćemo o tome podrobnije govoriti) i napominje da nauke s aspekta upućivanja prema krajnjem cilju možemo podijeliti u tri skupine:

a) One koje su u cijelosti ovozemaljske i imaju pomoćnu ulogu, poput vjerskog prava (fikh) i medicine.

b) Nauke koje mogu čovjeka ukrasiti i uzdignuti ga do relativnog savršenstva, poput etike i pročišćavanja duše.

c) Nadzemaljske i metafizičke znanosti koje govore o Božijim svojstvima i djelima te melecima, poput intuitivnih znanosti.

Po Gazalijevom mišljenju ono što uistinu može osigurati sreću i uspjeh odgajanika jesu nauke iz treće skupine, kojima treba dati više prostora i pažnje u obrazovnim programima i koje treba smatrati glavnim ciljem.

Nastavak: Odgojni ciljevi

---