Opredmećena zbilja

Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 23), Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar, 2013.

Prethodno: Pojam egzistencije

 

Obuhvata:

Samoočiglednost opredmećene zbilje 
Načine poricanja zbilje
Tajnu samoočiglednosti opredmećene zbilje
Izvore vjerovanja u materijalnu zbilju

Samoočiglednost opredmećene zbilje

Egzistent se, kao što je objašnjeno u prethodnim dvjema lekcijama, smatra predmetom filozofije. Sada ćemo dati pojašnjenje o samoočiglednosti vjerovanja u njegovu opredmećenu zbilju.

Istina je da je egzistencija poput znanja i u odnosu na svoj pojam i u odnosu na svoje objektivno ozbiljenje. I upravo kao što njen pojam ne traži nikakvu definiciju, njeno opredmećeno ozbiljenje također je po sebi očito i bez potrebe je za dokazom. Nijedna razumna osoba ne može zamisliti da svijet bivanja nije ništa drugo do ništa i da ne postoji nijedna osoba niti bilo koji egzistent. Čak su sofisti, koji su čovjeka smatrali mjerom svih stvari, barem prihvatili egzistenciju čovjeka! Ima samo jedna rečenica čuvenog sofiste Gorgijasa, koji se smatra najekstremnijim sofistom, kojom se izvana gledano poriče apsolutno sve postojanje, kao što je ranije spomenuto u epistemološkim raspravama. Međutim, ne izgleda da njegova namjera, ukoliko su njegove riječi ispravno prenesene, odražava izvanjsko značenjem onog što je izgovorio, tako da bi ona uključivala i njegovo vlastito postojanje i postojanje njegovog govora, osim uz pretpostavku da ga je snašla teška mentalna bolest ili da je govorio iz zle namjere.

Kada smo u 12. lekciji (Samoočiglednost načela epistemologije) govorili o nedoumici koja vodi do nijekanja znanja, kazali smo da ona sama uključuje neka znanja, čemu ovdje možemo dodati da ista nedoumica zahtijeva prihvatanje nekih egzistenata na kojih se navedena znanja odnose. Međutim, ukoliko bi neko porekao svoju vlastitu egzistenciju i egzistenciju vlastitog poricanja, on bi bio poput onoga, iz prethodnog problema, koji poriče egzistenciju vlastite sumnje – i takav bi morao biti tretiran posebnim praktičnim tretmanom kako bi prihvatio zbilju.

U svakom slučaju, razumna osoba, čiji um nije inficiran nedoumicama sofista, skeptika i idealista, ne samo da prihvata vlastito postojanje, postojanje svojih perceptivnih moći, umskih formi i pojmova i svojih vlastitih psihičkih akcija i reakcija, već je, također, sigurna u postojanje drugih ljudi i vanjskog svijeta. Ona će iz istog razloga kada bude gladna, jesti hranu iz vanjskog svijeta; kada joj bude hladno ili vruće, ona će koristiti stvari iz vanjskog svijeta; kada se suoči s neprijateljem ili osjeti da je u nekoj drugoj opasnosti, ona će razmišljati o odbrani i tražit će neko rješenje za sebe i ukoliko bude moćna, suprotstavit će se i boriti, a ako ne, pobjeći će. Kada osjeća prijateljstvo, ona odlučuje da postane bliska s prijateljem u vanjskom svijetu, da uspostavi prisne veze s njim i ovome slično u svim drugim stvarima života. Nemojte misliti da se sofisti i idealisti ponašaju na drukčiji način, u protivnom, oni ne bi dugo živjeli – umrli bi od gladi, žeđi, neke nesreće ili bolesti koja bi ih snašla.

Iz ovog razloga se kaže da vjerovanje u opredmećenu egzistenciju jeste po sebi očito i prirođeno. Međutim, ovu raspravu treba detaljnije proširiti i razraditi, što ćemo do neophodnog stupnja i učiniti. Ali, prije predstavljanja ovog pitanja, vrijedno je ustanoviti na koje načine se zbilja poriče, tako da možemo zauzeti odgovarajući stav naspram svakog od tih poricanja.

Načini poricanja zbilje

Poricanje opredmećene zbilje pojavljuje se u raznim formama koje se mogu podijeliti u pet skupina:

1. Apsolutno poricanje bivanja tako da za pojam egzistent, koji je predmet filozofije, ne ostane nikakav primjer, kao što se uočava iz vanjštine Gorgijasova govora koji je ranije spomenut. Jasno je da s ovom pretpostavkom ne ostaje mjesta ni za kakvu filozofsku niti naučnu raspravu, već, štaviše, vrata govora i slušanja moraju biti potpuno zatvorena. Na ovakve tvrdnje ne može se primijeniti logičan odgovor, pa s ovakvim ljudima treba postupati praktično.

2. Poricanje svog bivanja, osim “percipirajućeg ja”, tako da preostaje samo jedan primjer egzistenta. Ovaj stav nije toliko lahkouman kao onaj prethodni, ali, u osnovi, zastupnik ovakvog stava nema pravo govoriti niti polemizirati, jer on ne prihvata postojanje druge osobe s kojom je u konverzaciji ili polemici. Ako takva osoba stupi u polemiku, ona mora prvo otrpjeti optužbu da je prekršila svoju vlastitu tvrdnju, a ovo kršenje iziskuje odbacivanje vlastite pretpostavke.

3. Poricanje svog bivanja izvan ljudskog, što se pripisuje nekim sofistima. Na temelju ovog stava primjer egzistenta se svodi isključivo na ljude. Ova tvrdnja, koja je relativno umjerenija od prethodnih, otvara vrata diskusiji i polemici. Ima prostora pitati zagovornike ovakve ideje za razlog vjerovanja u vlastito postojanje i u postojanje drugih ljudi, što će ih nagnati da prihvate neke po sebi očite sudove, a potom, na temelju tih samoočiglednih sudova, mogu im se dokazati neki drugi teorijski problemi.

4. Poricanje bivanja materijalnih egzistenata, što se da razumjeti iz Berkeleyevih riječi, jer on smatra bivanje egzistentom ekvivalentnim bivanju onim koji percipira ili onim što se percipira – a u one koji percipiraju spadaju Bog i nematerijalni egzistenti. Potom je ono što se percipira pokušao svesti isključivo na perceptivne forme (znano po bīti), koje se ostvaruju unutar samog onoga koji percipira, a ne izvan njega. Na ovaj način ne ostavlja se nikakva prostora objektivnoj egzistenciji materijalnih stvari.

Drugi idealisti, poput Hegela, mogu se priključiti prethodno spomenutim, jer zamišljaju da svijet ima formu misli apsolutnog duha za koje se smatra da su podvrgnute zakonima logike (a ne zakonima uzroka i posljedice).

5. Ima smisla uz idealiste, koji poriču dio zbilje (to jest, materijalnu zbilju) uključiti i materijaliste, jer su i oni, također, poricatelji zbilje – ustvari, oni poriču veći dio zbilje. Štaviše, govor idealista logičniji je od govora materijalista zato što se njihovi stavovi oslanjaju na prisustvena znanja i nutarnja iskustva koja imaju apsolutnu vrijednost, premda su mnogi njihovi zaključci pogrešni. No, materijalisti svoje stavove oslanjaju na ono što se dobija putem osjetila, što je izvorom većine grešaka u percepciji.

Obraćanjem pažnje na razne vrste poricanja zbilje dolazimo do zaključka da samo prva hipoteza podrazumijeva poricanje apsolutno svake zbilje te da svaka druga hipoteza implicira samo djelimično poricanje zbilje, to jest, sužava njen krug.

S druge strane, za svaku od pet navedenih hipoteza postoji druga hipoteza koja se javlja u formi sumnje u apsolutno svaku zbilju ili s obzirom na neke specifične zbilje. Ukoliko su ove sumnje u sprezi s nijekanjem mogućnosti znanja, to jest, ukoliko neko pored iskazivanja vlastite sumnje tvrdi da logički niko ne može imati znanje, onda će ova tvrdnja pripasti području epistemologije, a odgovor na nju dat je na prikladnom mjestu. Međutim, ako izražavanje sumnje nije u sprezi s nijekanjem mogućnosti znanja, odgovor na to može se naći u ontologiji. U osnovi, pojašnjenje filozofskih problema svodi se na uklanjanje sumnji i nedoumica i osiguravanje odgovarajuće odbrane od njih.

Tajna samoočiglednosti opredmećene zbilje

Kao što smo rekli na početku ove lekcije, poricanje apsolutno svih zbilja, to jest, da je svijet ništa, nije nešto što bi mogla tvrditi ijedna svjesna razumna osoba bez nekih skrivenih motiva. Ista stvar je i s apsolutnim poricanjem svakog znanja i otvorenom sumnjom u sve, pa čak i sumnjom u egzistenciju sumnje i sumnjivca. Pretpostavljajući da neko izražava ovakve stavove, s takvim se ne može logički argumentirati – takvom radije treba dati praktičan odgovor.

S druge strane, egzistencija svake pojedinačne zbilje nije po sebi očita i uspostava postojanja mnogih od njih traži argument i dokaz. I kao što je već kazano, najveća dužnost filozofije jeste upravo uspostava specifičnih vrsta zbilja.

Sada nam se nameće sljedeće pitanje: u čemu je misterija samoočiglednosti same zbilje?

Možda će neko odgovoriti da sama primordijalna narav razuma iziskuje potvrdu egzistencije opredmećene zbilje u sažetom i općenitom smislu i materijalne zbilje u konkretnom, određenom i specifičnom smislu. Dokaz za ovo je postojanje takvih vjerovanja kod svih ljudi, što je potvrđeno njihovim praktičnim ponašanjem. Na ovaj su način spomenute četiri metode poricanja zbilje (izuzev pete) opovrgnute.

Ali ovo obrazloženje nema dostatnu logičku valjanost, jer kao što je kazano u 17. i 19. lekciji (“Uloga razuma i osjetila u predodžbama” i “Vrijednost znanja” ), ovakvo objašnjenje ne može garantirati ispravnost ovih uvjerenja, te ima mjesta pitanju bi li naši umovi percipirali na neki drugi način da su stvoreni drukčijim? Štaviše, tražiti saglasnost na osnovi gledišta i ponašanja ljudi ustvari je nedostatna metoda induktivnog argumentiranja u kojoj nema nikakve logičke vrijednosti.

Možda će se kazati da su ove potvrde primarne samoočiglednosti kod kojih je samo zamišljanje njihovih subjekata i predikata dovoljno za donošenje potvrde.

No, i ova tvrdnja je također nekorektna jer, pretpostavimo li da je sud u formi primarne predikacije, jasnim biva da njegov smisao neće biti ništa drugo do pojmovno jedinstvo subjekta i predikata. Pretpostavimo li ga, pak, u formi ustaljene predikacije i smatramo li da se njegov subjekt odnosi na vanjske primjere i to tretiramo onim što se u logici naziva bītska nužnost (darūrijjāt-e źātijje)[1], tada će istinitost takvog suda biti uvjetovana vanjskom egzistencijom subjekta, dok ovdje ovim sudom treba dokazati njegovu objektivnu egzistenciju. Drugim riječima, stvarni sudovi su poput kondicionalnih sudova po tome što je njihov sadržaj takav da kad god se ostvari primjer subjekta u vanjskom svijetu, time će i njegov predikat biti ustanovljen. Naprimjer, poznati po sebi očiti sud: “Svaka cjelina je veća od vlastitog dijela” nije kadar dokazati postojanje cjeline i dijela u vanjskom svijetu. Radije, njegovo značenje je: “Kad god se ostvari cjelina u vanjskom svijetu, ona će biti veća nego njen dio.”

Nedostatnost ove tvrdnje u odnosu na materijalne zbilje još je jasnija, jer nije zabranjeno zamisliti neegzistenciju materijalnog svijeta. Da nije bilo Božije volje, taj svijet ne bi ni došao u postojanje. Isto tako, nakon njegovog stvaranja, kad god On poželi, materijalni svijet bit će uništen.

Istina je sljedeća: samoočiglednost zbilje prvo dobija oblik o stvarima u svijesti koje se percipiraju putem nepogrešivog prisustvenog znanja, a potom apstrahiranjem pojmova egzistent i zbilja iz njihovih subjekata (to jest, primjera subjekta suda u svijesti) oni uzimaju formu suda zvanog nekvantificirani sud[2], koji ukazuje na samu zbilju kao takvu bez kvantifikacije, te na ovaj način sama opredmećena zbilja sažeto i sumarno poprima oblik po sebi očitog suda.

 

Izvori vjerovanja u materijalnu zbilju

Zaključak naše posljednje rasprave je taj da je izvor vjerovanja u samu opredmećenu zbilju upravo prisustveno znanje o zbiljama iz svijesti – te se tako znanje o drugim zbiljama, uključujući i materijalne zbilje, ne može smatrati po sebi očitim. Jer, kao što je kazano u 18. lekciji (Uloga razuma i osjetila u potvrdama), ono što je stvarno po sebi očito i što može biti znano, neovisno o bilo kojoj vrsti argumentacije, jesu stvari iz svijesti i primarni po sebi očiti sudovi, dok egzistencija materijalnih zbilja ne pripada ni jednoj od ovih dviju skupina. Stoga se nameće sljedeće pitanje: koji je izvor dogmatskog vjerovanja u materijalne zbilje? I kako to da svaka osoba automatski prihvata njihovo postojanje i da se ponašanje svih ljudi čvrsto temelji na ovome?

Odgovor na ovo pitanje glasi da izvor vjerovanja neke osobe u materijalnu zbilju jeste spontana / refleksna i polusvjesna argumentacija; zapravo, u pitanju je sud blizak samoočiglednosti koji se ponekad naziva primordijalnim sudom.

Ovo se može objasniti činjenicom da u većini slučajeva ljudski razum, na temelju svijesti koju je priskrbio, stiže do zaključka vrlo brzo i skoro automatski, bez procesa zaključivanja koji je jasno odslikan u umu. Naročito u periodu djetinjstva, kada čovjekova samosvijest još nije razvijena, ovaj mentalni proces je češće maglovit i blizak nesvjesnosti. Stoga se smatra da ovo znanje do svog zaključka stiže bez procesa razmišljanja iz premisa, drugim riječima, ono je prirođeno i automatsko. No, kako se čovjekova samosvijest razvija i kako čovjek postaje svjesniji aktivnosti unutar vlastitog uma, ona maglovitost se smanjuje i postepeno poprima oblik svjesnog logičkog rasuđivanja.

Sudovi koje su logičari nazvali primordijalnim sudovima i koji se definiraju kao sudovi koji su spregnuti s dedukcijom[3], ili čiji su srednji termini[4] uvijek prisutni u umu, ustvari pripadaju ovoj vrsti spontanih (ertekāzī) sudova o kojima se rasuđuje veoma brzo i polusvjesno.

Znanje materijalnih zbilja zaista se stječe upravo putem spontanog zaključivanja, koje je naročito u periodu djetinjstva daleko od razine svjesnosti. Kada ga želimo objasniti u obliku preciznog logičkog rasuđivanja, ono poprima formu navedenu u nastavku.

Percepcijski fenomen (naprimjer, prženje ruke kada ona dođe u kontakt s vatrom) posljedica je nekog uzroka. Njegov uzrok je ili sama duša (= percipirajuće ja), ili nešto drugo izvan nje. Ali, ja lično ga nisam doveo u postojanje, jer ja nikada nisam htio spržiti svoju ruku; stoga će uzrok ovoga biti nešto izvan moga postojanja.

Naravno, da bismo ojačali, to jest, dodatno potkrijepili naša vjerovanja u materijalne stvari s atributom materijalnosti te da bismo nijekali vjerovatnoću direktnog utjecaja nečega nematerijalnog, javlja se potreba za dodatnim argumentacijama utemeljenim na znanju karakteristika materijalnih i nematerijalnih egzistenata. No, Svemoćni Bog je čovjekovom umu dao takvu moć kako bi on, prije posjedovanja preciznog filozofskog rasuđivanja, bio kadar doći do argumentacija koje su spontane i polusvjesne. Na ovaj način on (čovjek ili čovjekov um?) može osigurati svoje životne potrebe.

Nastavak: Egzistencija i esencija (štastvo)

Sažetak

1. Sama opredmećena zbilja je poput samog znanja samoočigledna i nemoguće ju je poreći.

2. Postojanje drugih opredmećenih egzistenata neovisnih o “percipirajućem ja” također je definitivno i ponašanje svih ljudi temelji se na njihovom prihvatanju, to jest, prihvatanju postojanja opredmećenih egzistenata.

3. Poricanje opredmećene zbilje može imati pet oblika: jedan je poricanje zbilje apsolutno, a ostala četiri se ogledaju u poricanju specifičnih zbilja, poput učenja o svođenju egzistencije na “percipirajuće ja” ili njenom svođenju na ljude, ili učenja o poricanju postojanja materijalne egzistencije, ili učenja o poricanju nematerijalne egzistencije.

4. Neki smatraju da je vjerovanje u opredmećenu zbilju u sažetom smislu i u materijalnu zbilju na specifičan način zahtjev primordijalne naravi razuma. Ali, kako je već prije navedeno, pored toga što ovakav stav može biti odbačen, on ne može jamčiti ispravnost ovog uvjerenja.

5. Također, uvjerenje u postojanje opredmećenih zbilja nije od primarnih samoočiglednosti, jer sadržaj primarne predikacije nije ništa drugo do pojmovno jedinstvo između subjekta i predikata, a ispravnost ustaljene predikacije uvjetovana je ozbiljenjem subjekta.

6. Tajna vjerovanja u samoočiglednost opredmećene zbilje jeste prisustveno znanje, koje posjedujemo o stvarima iz svijesti i iz kojih dobijamo nekvantificirani sud čiji je sadržaj postojanje zbilje sumarno.

7. Vjerovanje u postojanje materijalnih zbilja ustvari pripada sudovima koji su blizu samoočiglednosti, a koje čovjek na početku percipira na spontan način na osnovi polusvjesnog argumentiranja, da bi kasnije preciznom filozofskom argumentacijom o njima stekao svjesno znanje i njegovu dodatnu potkrepu.

8. Oblik argumentacije kojom se dokazuje postojanje materijalnih zbilja je sljedeći: ova pojava koju percipiram je posljedica nekog uzroka, njen uzrok sam ili ja ili neko biće koje nisam ja, ali ako ja nisam njen uzrok, onda njen uzrok postoji u vanjskom svijetu.