Opširna biografija Ibn Sinaa (Avicene)

Naslov izvornika: Bu ‘Ali Sina, filsuf wa pezeške namdare irani,

U izdanju: Bonyade ‘elmi wa farhangi “Bu ‘Ali Sina” i Institut “Velika islamska enciklopedija”, Tehran, 1999.

Prevod: Nermin Hodžić

O Ibn Sini i njegovom životu dostupno je mnogo više podataka nego o bio kojem drugom muslimanskom filozofu. To prije svega zahvaljujući biografiji koju je napisao njegov odani učenik Abu ‘Ubejd Džozdžani (umro 1046.), a čiji prvi dio je ustvari autobiografski,  tj. pisao ga je sam Ibn Sina. Ovaj spis kasnije će biti poznat kao “Sar gozašt” ili “Sira” (obje riječi, prva u perzijskom, druga u arapskom označavaju životopis ili biografiju; op. prev.). Najstariji danas dostupan tekst ove biografije je knjiga “Tatimeu sawani al hikmah”, knjiga Zahiruddina Abu Hasana ‘Ali ibn Zejda Bejhakija, koja obuhvata i neke novije podatke o Ibn Sini. Pored ovog, imamo još dva izvješća o Ibn Sininom životu, jednu u knjizi “Ujun al Inba” od Abu Usajbi'a, a drugo u Ibn Qaftijevoj historiji “Tarikh al hikmah”. Međutim, podaci koje nalazimo u ova dva izvora međusobno se razlikuju, iako se oba autora pozivaju na Džozdžanijevu predaju. Osim toga i Ibn Khalqan u svome “Vafijatu al A-ajan”[1] donosi određene informacije, koje je, čini se, preuzeo od Bejhakija, a koje ne nalazimo kod Ibn Abu Usajbije i Ibn  Kaftija. Prije mnogo godina, Ahmed Fuad Ahvani pronašao je jedan tekst Ibn Sininog životopisa na marginama jednog rukopisnog primjerka Šahrazurijevog djela “Nuzhetu-l-Arvah”. Prema  Ahvanijevom mišljenju ove margine ispisao je Ahmed Kaši 1353. godine. Ahvani je 1952. godine, povodom  hiljadugodišnjice Ibn Sininog rođenja, u Kairu, pod naslovom “Nukatun fi ahvali Šejh al Reis Ibn Sina” (Crtice iz života Velikog učitelja Ibn Sine), a u okviru zbornika “Zikra Ibn Sina”. William E. Ghiolman je 1974. godine objavio kritičko izdanje ovog rukopisa, na temelju nekoliko njegovih inačica, uz engleski prevod, pod naslovom The life of Ibn Sina. Ovo je do sada najvjerodostojniji štampani životopis Ibn Sine, iako i on sadrži određene pogreške i nedostatke, prije svega one koji se tiču pogrešnog čitanja i prevođenja pojedinih konstrukcija, na što je ukazao i Manfred Ulman u svom kritičkom osvrtu na ovo izdanje, objavljenom u njemačkom časopisu Der Islam[2]. Mi ćemo ovdje koristiti Ibn Sinino autobiografsko kazivanje, te Džozdžanijev nastavak.

Ibn Sina je rođen oko 980. godine u Buhari. Njegov otac potiče iz Belha, ali je u vrijeme sasanijskog upravitelja Nuha b. Mansura Samanija (977-997.) preselio u Buharu i u jednom od najpoznatijih tamnošnjih naselja po imenu Harmajsen zaposlio se kao državni činovnik. Oženio se iz obližnjeg naselja po imenu Afšeneh (njegova supruga čini se da sezvala Setareh), te se tamo i nastanio. Tu je rođen Ibn Sina, kao i njegov, pet godina mlađi, brat Mahmud. Ibn Sina je od ranog djetinjstva počeo izučavati prvo Kur'an i perzijsku književnost, tako da je već sa deset godina cijeli Kur'an znao napamet, kao i niz književnih tekstova. Bio je predmetom čuđenja i divljenja. U to vrijeme njegov otac prihvata poziv jednog od ismailijskih misionara iz Egipta i priključuje se ismailijskoj sljedbi. Isto je učinio i Ibn Sinin brat. Mada ga je otac pozivao da i on učini isto i mada je s punim razumijevanjem slušao njihova kazivanja o ljudskome umu i duši, Ibn Sina nije prihvatio ismailijsko učenje. Otac mu je iščitavao poslanice Ihvanu safa, što je i sam ponekad činio. Otac ga je, onda, poslao kod jednog piljara po imenu Mahmud Messahi koji je dobro poznavao indijsku aritmetiku i Ibn Sina je kod njega savlado sve vještine ove znanosti. U to vrijeme u Buharu je doselio učenjak po imenu Abu Abdullah (Husein b. Ibrahim Al Taberi) Tatili, koji je za sebe tvrdio da je veliki poznavalac filozofije. Ibn Sinin otac ga je primio u svoju kuću, te mlađahni Ibn Sina sa njim počinje izučavati filozofiju. Ibn Sina je nešto ranije kod Ismaila Zahida učio fikh (islamsku jurisprudenciju), te u ovoj oblasti stekao bogata saznanja, ističući se svojom bistrinom, dinamičnošću i ovladavanjem svim pravničkim metodama dijaloga i kritičkog mišljenja. Kod Tatilija je počeo iščitavati “Uvod u Aristotelovu logiku” (Eisagoge), djelo poznatog neoplatoničkog filozofa Porfirija (Porphyrios, 234 – 310. ili 305.). Vrlo brzo je savladavao ovo štivo, pa čak i dolazio do sasvim novih zaključaka, što je kod njegova učitelja izazivalo veliko čuđenje. Otuda je Tatili savjetovao njegovom ocu da ga pusti da sam traga za naukom. Tako je kod Tatilija izučio samo osnove logike, uviđajući da mu učitelj nema baš bog zna šta više ponuditi. Ibn Sina se posvećuje samostalnom iščitavanju Aristotelove logike i dostupnih mu komentara. Paralelno s tim izučava i Euklidove (Eukleides, glasoviti grčki matematičar iz 4/3. stoljeća p.n.e.) “Principe geometrije”, koje bijaše počeo učiti sa Tatilijem, rješavajući samostalno njezine problemske zadatke. Naime, kada su, nakon prvog dijela, došli do geometrijskih oblika, učitelj mu je rekao da ostatak knjige savlada sam i samostalno rješava zadatke,  te da mu se obrati samo kad naiđe na nejasnoće. Međutim, Ibn Sina mu se nijednom nije obratio za pomoć i sam je riješio sve zadatke, pa čak i one koje ni Tatili nije mogao riješiti. Tako je učenik počeo podučavati svoga učitelja. Tatili je tada napustio Buhafru zaputivši se u Gorgandž s namjerom da ode na dvor tamošnjeg upravitelja, Abu ‘Ali Mamun ibn Muhameda Havarezmšaha. Ibn Sina je nastavio samostalno iščitavati i proučavati tekstove i komentare djela iz oblasti prirodoslovlja i metafizike, da bi se, kako sam reče “pred njim otvorila vrata znanja”. Potom je osjetio sklonost prema medicini i počeo čitati djela iz ove oblasti. Medicinu je smatrao naukom koja uopće nije teška, te je, vlastitom svjedočenju, vrlo brzo napredovao i postao učitelj medicine kod kojeg su čak i poznatiji liječnici dolaziti na poduku. I sam se bavio liječenjem, te je kroz kliničku praksu došao do vrlo vrijednih i značajnih iskustava, koja, kako sam kaže, uopće nije lahko objasniti. Istovremeno, nastavio je proučavati jurisprudenciju i voditi rasprave sa stručnjacima iz ove oblasti. Tada je imao svega šesnaest godina. Narednih godinu i po dana proveo je u ponovnom iščitavanju i proučavanju djela iz logike i filozofije. U to vrijeme po čitav dan i značajan dio noći provodio je u čitanju. Vrlo malo je spavao. Stavljao bi pred sebe mnogo praznih listova i postavljao različita pitanja i zadatke, nastojeći ih samostalno riješiti, pridržavajući se uvijek pravila i principa logičkog zaključivanja, uključujući  premise i sve uvjete silogizma. Kad god bi naišao na silogizam kojeg nije uspijevao riješiti, odnosno u kojem nije mogao ustanoviti “srednji pojam”, usatajao bi, odlazio u džamiju i obavljao namaz moleći Boga da mu pomogne u rješavanju tog problema, sve dok ne bi otkrio rješenje. Potom bi se vraćao kući, palio svijeću i nastavljao sa učenjem, a kad god bi ga savladao san, ili kad bi osjetio slabost i iznemoglost,  popio bi neko piće, čime bi povratio snagu i zadržao budnost. A, kako sam kaže, “kada bih zaspao, opet bih sanjao ono o čemu sam razmišljao i šta sam čitao, te bih, nerijetko i  u snu dolazio do vrijednih zaključaka i znanstvenih otkrovenja”. Ibn Sina je nastavio sa ovim načinom izučavanja, sve dok nije ovladao svim raspoloživim znanostima, u granicmama ljudskih mogućnosti. Kasnije će sam kazati: “sve što znam sad, zano sam i tada. Od tada do danas ništa nije pridodato mome znanju”. Imao je oko osamnaest godina kada je, nakon ovladavanja logikom, pririodoslovljem i matematikom, posvetio se metafizici, i počeo sa iščitavanjem istoimenog Aristotelovog djela. Kaže da je ovu knjigu pročitao čak četrdeset puta, naučivši je naizust, a da još ne bijaše shvatio njen sadržaj i autorove intencije. Bio je već pomalo razočaran, vjerujući kako je “ovo knjiga koju je nemoguće razumjeti”. Međutim, jednom mu je na bazaru čovjek ponudio jednu knjigu po vrlo niskoj cijeni, te je on, nakon dvoumljenja, kupuje. Riječ je o  knjizi Abu Nasra Farabija o Aristotelovoj metafizici. Pročitavši ovu knjigu, postala mu je jasna i sama Metafizika.

Buharom je kako već spomenusmo, u to vrijeme vladao Nuh b. Mansur Samani. On je obolio od nepoznate bolesti koju liječnici nisu mogli izliječiti. Ibn Sina je već bio poznat kao veoma učen čovjek. Liječnici su ga spomenuli upravitelju Buhare, tražeći da ga pozove. To je i učinio, te Ibn Sina pomože njegovim liječnicima da ga izliječe i posta tako jedan od bliskih vladarevih saradnika. Nakon nekog vremena zatražio je od njega dopuštenje da uđe u njegovu veliku, nadaleko poznatu biblioteku. Nuh b. Mansur mu je to dopustio, te Ibn Sina onamo vrlo brzo dođe do brojnih knjiga iz više različtih znanstvenih oblasti. Mnoge od tih knjiga do tada su bile potpuno nepoznate ondašnjoj znanstvenoj javnosti, pa i samom Ibn Sini. On se prilježno posvećuje njihovom iščitavanju, koristeći nova saznanja do kojih je u njima dolazio. Nakon nekog vremena biblioteka je u plamenu izgorjela. Zajedljivi  Ibn Sinini neprijatelji i zavidnici govorili su da je požar podmetnuo sam Ibn Sina, kako niko više ne bi mogao koristiti knjige koje su se tamo nalazile.[3] U to vrijeme je Ibn Sina, kako sam navodi u svojoj autobiografiji, navršio osamnaest godina, i već savladao sve raspoložive znanosti svoga vremena: “tada sam imao bolje pamćenje, ali danas je moje znanje zrelije, mada je riječ o istom onom znanju koje sam i tad imao. Ništa mu u međuvremenu nisam dodao.”

Ibn Sina je u dvadeset i drugoj godini života ostao bez oca.[4] Tada je preuzeo neke činovničke poslove na dvoru samanijskog upravitelja Abdulmelika drugog. U međuvremenu Buharu je napao predvodnik plemena Qarakhanijana, Ilek Nasr b. ‘Ali, te je u oktobru 999. godine uhapsio Abdulmelika b. Nuha, posljednjeg samanijskog vladara, te ga poslao u Uzgend. Otuda se može zaključiti da je Ibn Sina dvije godine boravio na Abdulmelikovom dvoru, tj. od smrti Nuha b. Mansura (997.) do svrgavanja njegovog sina Abdulmelika[5]. Ove političke promjene i kraj samanijske vlasti u Buhari za Ibn Sinu su bili dovoljan motiv za iseljenje. On o tome kaže “iz nužde sam morao Buharu napustiti”.

Ibn Sina je  negdje oko 1002. godine, tajno, odjeven u odjeću fakiha, napustio Buharu i otišao u Gorgandž, sjeverozapadno od Havarezma. Tamo se predstavio ‘Ali b. Ma'mun b. Muhamedu Havrezmšahu, vladaru iz porodice Ma'mun (vladao od 997. do 1009.g.). U to vrijeme  Abu al Husein Suhejli, koji je prema Ibn Sininom svjedočenju “bio poklonik ovakvih znanosti”,  obnašao je dužnost vezira. U Ibn Sininoj biografiji, kao i kod ‘Ali b. Zejda Bejhakija on se spominje po imenu Abu al Husein, dok Ealebi u svome Jetimetu dahru[6] tvrdi da se zvao Abu Hasan Ahmed b. Muhamed Suhejli, dodajući da je Suhejli 1013. godine otišao u Bagdad i tamo umro dvadeset i četiri godine kasnije. Ibn Sina je u Gorgandžu primao i mjesečnu platu, koja je po njemu, bila dovoljna za “izdržavanje nekog poput mene”.

Nakon nekog vremena, ponovo je “nužda natjerala”  Ibn Sinu da se iseli. Napustio je i Gorgandž. On ne govori o razlozima svog odlaska i o tome kakva ga je nužda primorala na iseljavanje, ali Nezami ‘Arudhi[7] navodi jednu priču prema kojoj je sultan Manhmud Gaznavi (vladao od 998. do 1030.g.) zatražio od Havarezmšaha Abu al Abbasa Ma'mun b. Ma'muna da mu sa svoga dvora pošalje nekolicinu učenjaka i znanstvenika, među kojima i Ibn Sinu. Njih nekoliko, uključujući i čuvenog  Abu Rejhana Birunija pristalo na ovo putovanje, dok su Ibn Sina i još jedan znanstvenik po imenu Abu Sahl Mesihi odbili otići. Zbog toga nisu više mogli ostati ni u Gorgandžu. U ovoj priči se možda i nazire malo istine, jer Mahmud Gaznavi je bio tvrdokorni sunija, a Ibn Sina (shodno porodičnoj treadiciji) šiija (kako smo već spomenuli, njegov otac je prihvatio ismailijsko učenje, dok je sam Ibn Sina ostao vjeran duodecimalnoj šiijskoj sljedbi). Osim toga, Mahmud Gaznavi nije gajio osobite simpatije prema frilozofiji i filozofima, o čemu govori i činjenica da je prilikom napada na grad Rej, 420. h.g., “pedeset tovara rafidijskih i filozofskih knjiga iznio iz njihovih domova i naredio da se zapale ispod vješala (na kojima bijahu objesili zarobljenike).”[8] Bez obzira na ovo kazivanje, ne može se sa sigurnošću tvrditi šta je uistinu motiviralo Ibn Sinu da napusti Gorgandž i koja je stvarna historijska pozadina te “nužde” o kojoj on govori. Bilo kako bilo, Ibn Sina je oko 1012. godine  napustio Gorgandž, te preko gradova Nesa, Abivard (ili Bavard), Tus i Smangan stigao u Džadžerm, mjesto na kraj Horasana, a odatle u Gorgan. Ibn Sina je namjeravao stupiti na dvor Šemsu Malija Qabus b. Vašmgira (978.-1012.), zijariskog upravnika Gorgana. Međutim, Qabusova vojska ga je napala, svrgla sa mjesta upravnika i bacila u tamnicu, gdje je i umro 1013. godine. Njegov sin Manučehr naslijedio ga je na mjestu upravnika Gorgana, proglasivši se namjesnikom Mahmuda Hazavija, čiju kćer bijaše uzeo za ženu. Jasno je da Ibn Sina ni s njim nije mogao naći zajednički jezik, pa je ponovo morao seliti. U međuvremnu Ibn Sini se pridružiti Abu ‘Ubejd Džozdžani, njegov odani učenik, prijatelj i pratilac sve do kraja života. On je i prvi Ibn Sinin biograf.

O tog vrmena Džozdžani nastavlja bilježiti Ibn Sininu biografiju, u kojoj se navodi da je u Gorganu u to vrijeme živio čovjek po imenu Abu Muhammed Šuirazi, veliki ljubitelj znanosti. On je za Ibn Sinu kupio kuću u svome susjedstvu i Ibn Sina je ondje živio neko vrijeme. Oko 1014. godine napustio je Gorgan i otišao u Rej, tačnije na dvor Sejjide (Širin, kćerka Sephida Šervina, poznata i kao Ummul Muluk, um. 1028.), udovice Fakhru Devleaa ‘Alija (umro 997.), vladara iz porodice Buje, i majka Madždu Devlea Abu Talib Rustem b. Fakhru Devela. Zbog preporuka koje bijaše donio, majka i sin su prema Ibn Sini iskazali veliko poštovanje. Ibn Sina je i izliječio Madždu Devlea koji bijaše obolio od melanholije. On će u Reju ostati sve do napada (1015. godine) Šemsu Devlea, drugog Fakhru Develovog sina koji je nakon očeve smrti (977.) preuzeo vlast u Hamedanu i Qaqrmisanu (Kermanšahu). Šemsu Deve je napao Rej nakon što se sukobio sa Hilal b. Bedrom  b. Hasanvejhom, kurdskim upraviteljem koji je vladao Džebelom i Kermanšahom. Hilala je nešto ranije u Bagdadu zatočio Sultanu devle (umro 1021.), pa je potom oslobođen i Sultanu Devle mu je ustupio vojsku i poslao ga na megdan Šemsu Devele koji u međuvremenu bijaše zaposjeo nova područja. U bici do koje je došlo 1015. godine Hilal b. Bedr je ubijen, a Sultanu Devleova vojska primorana je na povratak u Bagdad[9].

Prema Džozdžanijevom kazivanju, u to vrijeme “desili su se neki događaji koji su Ibn Sinu primorali da napusti Rej”. On o tim događajima ne navodi nikakve detalje, ali se može pretpostaviti da su, i ovoga puta,  političke i društvene prilike u Reju bile takve da Ibn Sina više nije mogao ostati u ovom gradu. Možda je na Ibn Sininu odluku da napusti grad utjecalo i to što je Sultan Mahmud Gaznavi prijetio da će napasti Rej. U prilog ovoj tezi ide i izvješće koje donosi Khandemir[10]: “Kada je Sultan Mahmud Gaznavi podigao stjeg svjetlosti prema Bagdadu, Šejh (tj. Ibn Sina, op.aut.) je požurio iz Reja prema Kazvinu, a odatle u Hamedan.” Bilo kako bilo, Ibn Sina je odselio u Hamedan. U to vrijeme Šemsu Devel bijaše obolio od stomačnog kolitisa, te ga je Ibn Sina izliječio. Ibn Sina je ostao četrdeset dana na njegovom dvoru, a nakon toga uz velike napojnice i poklone, vratio se kući. Već tada ubrajan je u Šemsu Develove prijatelje i bliske saradnike. Šemsu Devle je nešto kasnije poveo vojsku prema Karmisanu, u  rat protiv ‘Annaza. Hisamuddin Abu Ševk Faris b. Muhammed b. ‘Annaz, bio je starješina kurdskog plemena Šazenđana, i vladao je s dvije strane planinskog vijenca koji se proteže između današnjeg Kermanšaha i Kasri Širina. Nakon što je Šemsu Devle, kako smo već spomenuli, porazio Hilal b. Bedra i zauzeo oblasti kojima je on vladao, ‘Annaz, njegov dalji susjed bijaše naumio ovladati tim područjem.  Da bi preduprijedio realizaciju njegovog nauma Šemsu Devel je pokrenuo preventivni rat, u koji je poveo i Ibn Sinu. Međutim, Šemsu Devel biva poražen i primoran na povratak u Hamedan. Bilo je to 1015. godine. Nakon toga, Šemsu Devle imenuje Ibn Sinu za svoga vezira, ali nedugo zatim Ibn Sina se sukobljava sa njegovom vojskom koju su činili diulemijska pješadija i trurska konjica. Njihovi zapovjednici su, nakon poraza od ‘Annazoverove vojske bili dodatno uznemireni, a u Ibn Sini kao novom veziru vidjeli su prijetnju za vlastite interese. Zato su opkolili njegovu kuću, uhapsili ga i svu imovinu opljačkali, a potom od Šemsu Devlea zatražili njegovo smaknuće. Šemsu Devle je odbio taj zahtjev, ali da bi smirio situaciju, smijenio je Ibn Sinu sa položaja vezira i udaljio ga s dvora. Ibn Sina je tajno naopustio grad i sakrio se kod čovjeka po imenu Abu Sa'd (ili Sa'id) Dakhduk (ili Dakhdul) i ostao u njegovoj kući četrdeset dana. U međuvremenu se Šemsu Devel ponobvo razbolio i, uz isprike i izvinjenja zatražio od Ibn Sine da se vrati na dvor. Ibn Sina ga je opet izliječio, a ovaj njega ponovo imenovao vezirom. Prema Džozdžanijveom kazivanju Šemsu Devle je tada od Ibn Sine zatražio da napiše komentar na Aristotelova djela, ali je Ibn Sina odgovorio da za takvo što nema dovoljno vremena, ali ako se on slaže može početi pisati knjigu iz filozofije (bez da u noj raspravlja sa protivnicima filozofije i opovrgava njihove stavove). Tako je počeo sa pisanjem prvog dijela (Prirodoslovlje – tabi'iat) svog poznatog djela Šifa (Iscjeljenje). Prije toga, Ibn Sina je već bio završio prvu knjigu svoje medicinske enciklopedije Al Qanoon fi tibb. Čini se da je to vrijeme u kojem je Ibn Sina živio prilično mirnim i ugodnim životom, jer, kako navodi Džozdžani, dane je provodio obavljajući poslove vezira na Šemsu Develovom dvoru, a noću su mu dolazili učenici i sa njim iščitavali Šifa i Qanoon.

Nakon nekoliko mirnih godina, Šemsu Devle je krenuo u rat protiv upravitelja Tarom, nahije smještene u planinama  između Kazvina i Gilana. U vrijem kada je Šemsu Devle napao Tarom (1021.) ovom je nahijom vladao Ibrahim b. Marzban b. Vahsudan, koji je nakon Fakhru Develčove smrti zaposjeo nekoliko gradova u ovoj nahiji, i vlado njima sve do 1029. godine, odnosno do napada sultana Mahmuda Gaznavija na Džibal.[11] Ibrahim b. Marzban pripadao je porodici Vahsudan, iz dinastije poznate kao Ali Afrasijab (poznata i kao Salarije, te Kangarije). Međutim, nedaleko od Taroma Šemsu Devle se ponovo razbolio. Sada je, pored stomačnih kolika od kojih je patio i ranije, ustanovljeno da boluje od još nekih bolesti, pa su zapovjednici njegove vojske, strahujući za njegov život odlučili da ga vrate u Hamedan. Na putu za Hamedan je i umro (1021. godine).

Nakon Šemsu Devleove smrti na vlast dolazi njegov sin Semau Devle Abu Hasan. On je odmah zatražio od Ibn Sine da prihvati dužnost njegovog vezira, ali je ovaj to odbio. Semau Devle je od 412. do 414. h.g. vladao Hamedanom kao autonoman upravitelj, da bi potom bio potčinjen ‘Alau Devleu. Međutim, kada 421.h.g. ‘Alau Devele imenuje novog namjesnika u Hamedanu, Semau Devleu se u historijskim izvorima gubi trag[12]. U međuvremenu doba vladavine Ali Buje bilo je na izmaku, nagovještaji njihovog pada bili su već očigledni. Ibn Sina je smatrao da je za njega najbolje da se povuče. Džozdžani izvještava: “Vrijeme je  zadavalo svoje udarce i  carevina  težila propasti. Ibn Sina je ocijenio da ne ostane u njihovoj vladi, svjestan da je za njega i ciljeve koje je imao najbolje da nastavi živjeti incognito, sve dok se ne javi prilika da potpuno napusti ove krajeve.”[13]

Tako je Ibn Sina neko vrijeme živio skriven u kući osobe po imenu Abu Ghalib Attar, radeći na svojoj knjizi Šifa. Nakon što je završio Prirodoslovlje (osim poglavlja “Al Hajvan”, te metafiziku, počeo je pisati i Logiku. Čini se da je u međuvremenu Ibn Sina imao tajnu prepisku sa Alau Devleom (Abu Džafer Muhammed b. Došmanzar ili Došmanzijar, poznat kao Ibn Kakujeh) upraviteljem Isfahana. Alau Devlea je 1008. godine Sejjida (ranije spomenuta Fakhru Develova udovica) postavila za namjesnika u Isfahanu. Alau Devle je bio dalji rođak porodice Ali Bujeh, njegov otac bio je dajdža ili, prema nekim izvorima, tetak (kakujeh)  sejjide, majke Madždu Devlea i Šemsu Devlea. On je sve do smrti (1041.), osim kratkog razdoblja u kojem su ga odande bili protjerali zapovjednici sultan Masuda Gaznavija, vladao Isfahanom. Prema navodima Ali b. Zejd Bejhakija[14] Alau Devle je bio taj koji je započeo prepisku sa Ibn Sinom, pozivajući ga da dođe u Isfahan, na njegov dvor. Kako god, nakon nekog vremena, Tadžul Mulk Kuhi (Abu Nasr Ibrahim b. Behram), koji je prema Ibn Esiru[15], zauzeo je  mjesto vezira na Šemsu Devleovom dvoru, nakon što je Ibn Sina odbio ovaj položaj, kada je Šemsu Devel bio zatražio da po drugi put bude njegov vezir. Tadžul Mulk je optužuio Ibn Sinu da se tajno dopisuje sa Alau Develom, te je naredio da se otkrije mjesto njegovog skrivanja. Ibn Sinini neprijatelju odali su njegovo mjesto boravka (kuća Abu Ghaliba Attara). Ibn Sina je uhapšen i zatvoren u tvrđavu po imenu Faradđan. Ova tvrđava, poznata još i kao Barahan (farahan), prema Jakutovim navodima[16] nalazila se petnaest farsaha od Hamedana, u nahiji Džarra (današnji Pardagan, 110 kilometara od Ghamedana, na putu za Isfahan)[17]. Ibn Sina je četiri mjeseca proveo u ovoj tvrđavi. Ibn Esir piše da je 1020. godine došlo do sukoba između turskog i kurdskog krila Šemsu Develove vojske u Hamedanu, a tom prilikom je na čelu kurdskog dijela bio upravo Tadžul Mulk[18]. On je od ‘Alau Devela tražio da mu pomogne u savladavanju turskih vojnika, ali tri godine kasnije, tj. 1024. godine, Semau Devele, sin Šemsu Devleov, opkolio je Buruđerd, pa je tamnošnji upravitelj Ferhad b. Mardavidž zatražio pomoć od ‘Alau Devlea, pa su zajedno opkolili Hamedan. Međutim, nedostatak materijalno-tehničkih sredstava primorao ih je na povlačenje. ‘Alau Devle se kasnije, u ratu protiv Tadžul Mulka,  prvo povukao do Đorfazekana (Golpajegan), a potom ponovo napao Hamedan. Semau Devle je u jednoj bici poražen, pa se predao. Međutim, ‘Alau Devle mu je ukazao poštovanje; Tadžul Mulk se bio sklonio u tvrđavu Fardžan[19]. Potom je i ‘Alau Devle zajedno sa Semau Devleom otišao u istu tvrđavu, te im se Tadžul Mulk onamo predao, pa su sva trojica, zajedno sa Ibn Sinom, otišli u Hamedan. Ibn Sina se nastanio u kući jednog alevije, te tamo nastavio pisati svoju knjigu “Šifa”, odnosno dio koji se odnosi na logiku. Ne znamo kako se taj alevija zvao, ali se zna da je Ibn Sina u Hamedanu poklonio svoj traktat “Advijeje kalbije” čovjeku po imenu Šerif al S'aid Abu Al Hassan ‘Ali b. Husein Al Hasani, koji je očito pripadao alevijama, pa bi to mogao biti upravo onaj čovjek koji je primio Ibn Sinu u svome domu.[20]

Ibn Sina je proveo neko vrijeme u Hamedanu, gdje ga je Tadžul Mulk zadržavao svojim privlačnim obećanjima. Potom je Ibn Sina odlučio da napusti Hamedan i ode u Isfahan. Krenuo je, zajedno sa svojim učenikom Džozdžanijem i još dvojicom hizmećara, prerušen u dervišku odjeću. Uz mnogo poteškoća stigli su do mjesta po imenu Tajran (ili, Tahran, ili Tabran), u blizini Isfahana. To je danas jedno od prigradskih naselja Isfahana, sjeverno od mahale Abbahšan, i danas se zove Bid Abad ili Tejran. Ime je nastalo od  perzijske riječi tejr, koja označava ime jedne zvijezde.[21] Ibn Sinini prijatelji, kao i ljudi sa ‘Alau Devleovog dvora, saznavši za Ibn Sinin dolazak, došli su ga dočekati, sa nagizdanim jahalicama i svečanom odjećom. Ibn Sina se smjestio u kuću Abdullah b. Bibija, u isfahanskoj mahali po imenu Kuje Gonbad. Kuća je bila zastrta ćilimima i raspolagala svim potrebnim pokućstvom. Od tada (1023.) počinje jedno mirno i nadasve kreativno razdoblje Ibn Sininog života koje je trajalo četrnaest ili petnaest godina. Bio jedan od ljudi bliskih ‘Alau Devleu, koji je izuzetno volio i podržavao nauku. Svakog četvrtka navečer organizirao je naučne sjedeljke kojima bi i sam prisustvovao. I u tim debatama Ibn Sina je uvijek pokazivao da prednjači u svim naučnim disciplinama u odnosu na svoje savremenike.  On je u Isfahanu dovršio svoju knjigu Šifa, tj. njezina poglavlja: logika, almagest, Euklidova geometrija, matematika i muzika. Samo je dva poglavlja (botaniku i zoologiju) dovršio dok je pratio ‘Alau Devlea u njegovom napadu na Šapurhast,  koji se nalazio južno od Hamedana, odnosno zapadno od Isfahana. Na tom putovanju i vojnom pohodu Ibn Sina je napisao još jednu svoju knjigu, Nedžat.

Prema izvješću koje donosi Ibn Esir, ‘Alau Devle je nekoliko puta napadao Šapurhast, između ostalog i 1026., 1030. i 1032. godine.[22] Međutim, Džozdžani tvrdi da je Ibn Sina imao četrdeset godina kada je dovršio knjigu Šifa.[23] Ako uzmemo da je Ibn Sina rođen 370.h.g., onda je Šifa završio 410. h.g. (1017.), osim ako Džozdžani nije mislio na dovršavanje poglavlja o biljkama i životinjama iz ove knjige, koja su, kako smo već kazali, završena za vrijeme jednog od ‘Alau Develeovih napda na Šapurhast, i to najvjerovatnije 1030. godine. Ibn Sina je u Isfahanu napisao i knjigu Al Asnaf, ali je ona uništena prilikom napada sultana Masuda Gaznavija na ovaj grad. Masude Gaznavi (1031. – 1041.) napao je i zauzeo Isfahan u prvoj godini svoje vladavine. Njegova vojska je nakon poubijala mnogo ljudi, a onda i opljačkala ‘Alau Devleov dvor, ali i Ibn Sininu kuću, uključujući i njegove knjige, poslavši ih u svoj grad Gazne. Ove knjige je stotinjak godina kasnije, tačnije 1150. godine spalila vojska ‘Alauddina Đahansuza Gurija[24]. ‘Alau Devle je i nakon Gaznavijevog pohoda na Isfahan nastavio vladati ovim gradom. I Ibn sina je ostao u Isfahanu, sve dok ‘Alu Ddevle nije 1036. godine krenuo u vojni pohod protiv Taš Farraša, vrhovnog zapovjednika (sepehsalar) vojske sultana Masuda, na prostoru Karadža (ili, Karaha, u blizini Hamedana. Ibn Sina je pratio ‘Alau Devlea na ovom putovanju, ali se usput razbolio. Bolovao je od stomačnih kolika, pa je u nastojanju da se što prije izliječi za jedan dan osam puta radio klistriranje, što je dovelo do oštećenja debelog crijeva. U takvom stanju otpremljen je u Isfahan, gdje je nastavio sa liječenjem da bi se njegovo stanje malo popravilo, pa je ponovo mogao  prisustvovati ‘Alau Develovim skupovima. Kada je ‘Alau Devle odlučio krenuti u Hamedan. S njim je krenuo i Ibn Sina. Na putu za Hamedan njegovo zdravstveno stanje se ponovo pogoršalo, a po dolasku u ovaj grad odustao je od liječenja,  da bi, nakon nekoliko dana, prvoga petka u mjesecu ramazanu 428. godine po Hidžri (1037.g.) u pedeset i osmoj godini svoga života napustio ovaj svijet. U Hamedanu je i sahranjen.[25]

U dijelu Ibn Sinine biografije, kojeg je sam pisao ili diktirao svom učeniku Džozdžaniju, dakle u njegovoj autobiografiji, nalazimo neke vrlo zanimljive karakteristike, koje je i ovdje vrijedno spomenuti. Kada govori o događaju iz svog života, Ibn Sina ne objašnjava njegove, subjektivne ili objektivne,  motive, niti vremenske ili historijske okolnosti i uvjetovanosti u kojima se konkretni događaj zbio, već se zadovoljava njegovim površnim spominjanjem. Čak se čini da on namjerno pred čitaocem ostavlja određenu nejasnoću i maglovitost u vezi sa odnosom objektivnih okolnosti, tj. društveno-političkih uvjetovanosti određenog događaja, s jedne, i vlastitih motiva za donošenje konkretne životne odluke, s druge strane. Pri tome vrlo često koristi konstrukcije kao “nužda me je natjerala da…”, bez da objasni o kakvoj se nuždi radi. S druge strane, čini se da je njemu važnija intelektualna i znanstvena, nego praktična ili društvena dimenzija njegovog života. Zato, njegova unutarnja drama, ili duhovno-intelektualna historija, po njemu je izvan vremenske dimenzije. Otuda se može pretpostaviti zašto je izbjegavao eksplicite spomenuti datume i godine u kojima su se zbili određeni događaji iz njegovog života.[26]

Mauzolej Ibn Sinaa u Hamedanu, Iran

{gallery}mauzolej Ibn Sine Hamedan{/gallery}

---