Iz dosada navedenog postaje očito da je stvaranje prirode i stvorenja takvo da zahtijeva uzajamno pomaganje u dobru kao i u usavršavajućem kretanju. Sveti Zakonodavac slanjem vjerskih propisa oživljava i razvija zakone koji postoje u čovjeku u vidu fitreta. Zato se i kaže da je vjera fitretska zbilja.
Također, jasno je da želja za činjenjem dobra i pomoći drugima proizlazi iz samoga Stvaranja. Ako je Allah Uzvišeni odredio da se čovjekovo usavršavanje odvija na osnovu slobodnog izbora i obaveze, logično je da je On u njemu također usadio i sklonost ka zlu i poroku i time upotpunio Svoje stvaranje. Kada Kur'an kaže: Allah je vama pravo vjerovanje omilio, i u srcima vašim ga lijepim prikazao, a nezahvalnost i neposlušnost vam omrazio,[1] to je upravo zbog toga što je stvaranje utemeljeno na međusobnom pomaganju i uzajamnoj povezanosti, tako da bilo koji oblik nereda u dijelu Kreacije ostavlja nepovoljan trag na druge dijelove. Zato nije razumno da svoju prirodu slobodnim izborom udaljimo sa staze Istine, odemo u zastranjenje i da sklonosti i zahtjeve svoje prirode za dobrom zamijenimo kretanjem u suprotnom pravcu i u tome ustrajemo toliko da nam poročnost postane druga priroda.
Dželaludin Rumi i duša
Dželaludin Rumi u svom djelu Mesnevija daje prikaz duše kroz stihove u kojima su sve moći predstavljene samo kao odraz i bljesak duše, a nisu odvojene od nje.
Željezo crveno nije, ako nekad crvenim i bude
Odraz je to od vatre pozajmljen.
Svijetlim ako postane prozor i tvoj dom
Ništa osim Sunca ne smatraj svjetlosti izvorom.
Ako vrata i zid kažu: Ta svijetao ja sam
Ja svjetlosti tuđe nemam, to ja sam izvorno,
Sunce će im na to kazat’: O neupućeni!
Dok ja zađem pričekajte, jasno će vam biti.
Ako kaže zeleno rastinje: Zeleni smo od sebe
Veseli smo, nasmijani, bajno lijepa lica,
Ljetno će doba reći: O skupine biljaka,
Pogledajte u sebe onda kad ja odem.
Dobrotom i ljepotom tijelo se diči,
A duša je skrila neizmjernost svoju, perje i krila!
Reče mu: O ti, košaro smeća, ko si ti?
Dan il’ dva ti živiš od svjetlosti moje.
Ukras i zanosnost tvoja na Svijetu ovom postojani nisu,
De pričekaj malo, dok od tebe odem.
U grobnu će tebe raku spustit’ oni što te žale,
Objedom te učiniti mravima i zmijama,
Od tvog smrada nos svoj začepit će
Onaj što za te se žrtvovao mnogo.
Govor, vid i sluh, zrake duše to su
Kao što je ključanje vode ispoljenje vatre.[2]