Osvrt kroz prizmu nauke i morala (16)

Iz dosada navedenog postaje očito da je stvaranje prirode i stvorenja takvo da zahtijeva uzajamno pomaganje u dobru kao i u usavršavajućem kretanju. Sveti Zakonodavac slanjem vjerskih propisa oživljava i razvija zakone koji postoje u čovjeku u vidu fitreta. Zato se i kaže da je vjera fitretska zbilja.

Također, jasno je da želja za činjenjem dobra i pomoći drugima proizlazi iz samoga Stvaranja. Ako je Allah Uzvišeni odredio da se čovjekovo usavršavanje odvija na osnovu slobodnog izbora i obaveze, logično je da je On u njemu također usadio i sklonost ka zlu i poroku i time upotpunio Svoje stvaranje. Kada Kur'an kaže: Allah je vama pravo vjerovanje omilio, i u srcima vašim ga lijepim prikazao, a nezahvalnost i neposlušnost vam omrazio,[1] to je upravo zbog toga što je stvaranje utemeljeno na međusobnom pomaganju i uzajamnoj povezanosti, tako da bilo koji oblik nereda u dijelu Kreacije ostavlja nepovoljan trag na druge dijelove. Zato nije razumno da svoju prirodu slobodnim izborom udaljimo sa staze Istine, odemo u zastranjenje i da sklonosti i zahtjeve svoje prirode za dobrom zamijenimo kretanjem u suprotnom pravcu i u tome ustrajemo toliko da nam poročnost postane druga priroda.

Dželaludin Rumi i duša

Dželaludin Rumi u svom djelu Mesnevija daje prikaz duše kroz stihove u kojima su sve moći predstavljene samo kao odraz i bljesak duše, a nisu odvojene od nje.

Željezo crveno nije, ako nekad crvenim i bude

Odraz je to od vatre pozajmljen.

Svijetlim ako postane prozor i tvoj dom

Ništa osim Sunca ne smatraj svjetlosti izvorom.

Ako vrata i zid kažu: Ta svijetao ja sam

Ja svjetlosti tuđe nemam, to ja sam izvorno,

Sunce će im na to kazat’: O neupućeni!

Dok ja zađem pričekajte, jasno će vam biti.

Ako kaže zeleno rastinje: Zeleni smo od sebe

Veseli smo, nasmijani, bajno lijepa lica,

Ljetno će doba reći: O skupine biljaka,

Pogledajte u sebe onda kad ja odem.

Dobrotom i ljepotom tijelo se diči,

A duša je skrila neizmjernost svoju, perje i krila!

Reče mu: O ti, košaro smeća, ko si ti?

Dan il’ dva ti živiš od svjetlosti moje.

Ukras i zanosnost tvoja na Svijetu ovom postojani nisu,

De pričekaj malo, dok od tebe odem.

U grobnu će tebe raku spustit’ oni što te žale,

Objedom te učiniti mravima i zmijama,

Od tvog smrada nos svoj začepit će

Onaj što za te se žrtvovao mnogo.

Govor, vid i sluh, zrake duše to su

Kao što je ključanje vode ispoljenje vatre.[2]


[1] El-Hudžurât, 7.

[2] Dželaludin Rumi, Mesnevija, stihovi 3260-3285, u prijevodu Nihada Čamdžića.