Preuzeto iz knjige “Etički stavovi Allame Tabatabaija”, autor: Reza Ramezani
U svom povijesnom toku etika u različitim religijama prolazi kroz raznovrsne stadije. Ona se kreće putanjom od proste i jednostavne metode ka metodi i sistemu koji je složen. Naravno, ovakav tok nije svojstven samo islamu, već se javlja i u kršćanstvu. Ako budemo kršćanstvo precizno sagledavali, moći ćemo ukazati na tri toka i etape, koji na neki način predstavljaju kretanje od osnovne i proste ka složenoj metodi.
1. Pastoralna kršćanska etika. Ova etika vuče korijene od prvih kršćanskih sekti, naglašava deset zapovijedi, djela i vjerske rituale poput ritualnog kupanja (krštenja) i Isusove etičke poduke te izraze kao što je: “Svako će na kraju žnjeti ono što je posijao.” Budući da ovaj moral ima veoma slabu vezu sa teorijskim i složenim filozofskim promišljanjem, naziva se pastoralnim.
2. Crkvena etika ima više analitički vid. Ova vrsta etike proizvod je vremena u kojem Crkva, pored svoje religijske uloge, ima i ulogu političke institucije. Naravno, ovo etičko mišljenje doživjelo je brojne izmjene, a crkveni velikani su također bili i pod uticajem Platona i Aristotela.
3. Protestantska etika, koja je proizvod protestantskog pravca, u mnogim pogledima je u suprotnosti sa etičkim stavovima katoličanstva.[1]
[1] Popkin, Richard; Stroll, Avrum, Kolijjate falsafe, prijevod i dodaci dr. Sajjid Džalaluddin Mudžtabavi, str. 35–43.