Povratak u domovinu u Širaz (5.)

Ispunjen znanjem i spoznajom, iskustvom i umijećem, Mulla Sadra se vraća u svoj rodni grad. Okusio je tegobe, prošao duhovne vježbe, postao sjedobrad i nije to više bio onaj osjetljivi i živahni mladi Sadra. Sada se, postojaniji i ponizniji, vraća u grad gorkih i slatkih uspomena – Širaz – ne bi li se možda tragaoci za Istinom napojili s bistrog vrela spoznaje. Za kratko vrijeme Sadra Širazi postaje veoma poznata ličnost i tragaoci za znanjem izbliza i izdaleka uputili su se ka njemu. To mu je bio dovoljan dokaz da treba udjeljivati (zekat) iz svoga znanja. O ovom dijelu svoga života kaže: “Ono što sam u sebi postepeno prikupio spustilo se poput bučnog vodopada i kao silovito more u očima tragaoca za spoznajom mjesto zauzelo. Od njegove ugodne vode dolina poimanja i shvatanja zazeleni i oživi, a od njegova bistra protoka potekle su rijeke misli. Budući da je običaj Božije milosti da ljudima ne uskrati ono što im je po njihovim pripravnostima neophodno i da ne bude škrt u pogledu darivanja onoga u čemu je dobro za njih – dakle Božija milost iziskuje da smislovi koji su meni razotkriveni ne ostaju skriveni – ja sam od Boga nadahnut da napojim žedne tragaoce za ovom dolinom gutljajem onoga što se od Božije dobrote na mene izlilo i da prosvijetlim srca tražitelja svjetlosti Istine, da bi za one koji su ispili te gutljaje to postalo Vječni život, a za tražitelje upute svjetlost srca.”[1]

Tačan datum njegova povratka u Širaz nije poznat, ali se na osnovu dostupnih podataka može reći da je Sadra posljednjih deset godina svoga života (1040–1050. g. po H.) bio u Širazu. On je u školi Allahvardi-han, koja je kasnije promijenila ime u Medresa Han, prostro vlastitu sofru znanja i spoznaje kako bi u četvrtoj fazi svoga duhovnog putovanja upoznao stvorenja sa Istinom. Henry Corbin iz putopisa Engleza Thomasa Herberta, koji je za vrijeme Sadraova boravka u Širazu prošao tim gradom, prenosi: “Sadra je medresu koju je za njega sagradio Allahvardi-han pretvorio u pravo sveučilište. Na tom sveučilištu, pored filozofije i pravne znanosti, predavale su se i druge znanosti poput jezika i književnosti, astronomije, aritmetike, geometrije, geografije, sociologije, botanike i hemije.” Herbert u nastavku kaže: “Iz svih dijelova Irana dolazili su u Širaz da bi učili od Sadraa. On bi primao učenike koji su prihvatali i djelovali u skladu sa sljedeća četiri uvjeta: prvi je da se učenik ne bavi sticanjem imetka mimo onoga što je neophodno za život, drugi da ne teži ostvarivanju položaja, treći da ne čini grijehe i četvrti da ne slijedi tuđe poglede.”[2]

Za vrijeme vladavine Imama Gali-hana, sina Allahvardi-hana, pokrajinom Fars Medresa Han je imala primjerke najboljih knjiga iz područja islamske kulture. Da bi još više obogatio zbirku knjiga u medresi, Imam Gali-han jednog pisara koji je imao lijep rukopis iz Širaza šalje u Indiju kako bi iz Kraljevske biblioteke u Indiji neke knjige kojih nije bilo u Širazu prepisao i poslao u Širaz.[3]

Treba obratiti pažnju na činjenicu da su nastavni programi Medrese Han za vrijeme Sadraa vezani za vrijeme od prije četiri stotine godina, znači ono vrijeme u kojem su mnogi smatrali da je učenje svih drugih nauka, osim vjerskih, stranputica. Henry Corbin u vezi s ovim kaže: “U vrijeme kada je Mulla Sadra prirodne nauke i matematiku uvrstio u nastavni program škole u nekim vjerskim sveučilištima u Evropi u nastavnom programu nije bilo drugih nauka osim vjerskih. U istom tom razdoblju u Evropi neki učenjaci su bili veoma površni, odnosno bili su zastupnici isključivo egzoterijskog pristupa i protivili su se svakoj vrsti znanja osim vjerskog te su govorili da su takva znanja uzrok zalutalosti čovječanstva i unesrećenosti ljudi na Budućem svijetu.”[4]

(Nastavak: Djela Mulla Sadraa)