Preuzeto iz knjige “Etički stavovi Allame Tabatabaija”, autor: Reza Ramezani
Uzevši u obzir stajališta Allame Tabatabaija i brojne rasprave koje je vodio o moralu i odgoju, iz njegovih se riječi može uvidjeti da je moral smatrao promjenjivim. Kako bi to gledište postalo jasnije, neophodno je spomenuti neka pitanja.
1. Sloboda volje
Bez sumnje, čovjek je biće slobodne volje. Sloboda i sloboda volje su čovjekove odlike po stvaranju, u smislu da je stvoren slobodnim i s voljom odabira. On je u svojoj stvorenosti, u kojoj nije imao nikakvog odabira, slobodan i ima slobodu volje, tako da niko iz aspekta stvorenosti ne može da mu oduzme slobodu ili da mu je da. Drugim riječima, čovjek je prisiljen biti slobodan i nema mu druge već da bude slobodan. On u svojoj slobodi nije slobodan, jer ukoliko bi bio slobodan da bude slobodan, u tom slučaju mogao bi ne biti slobodan. Ne može se naći čovjek da nije stvoren kao slobodan. Prema tome, u pogledu stvaranja čovjek je stvoren tako da su sloboda i volja činioci njegova stvaranja i egzistiranja,[1] i to nikada ne može odvojiti od sebe niti ostati bez toga, osim u slučaju da više ne bude čovjek. Zbog toga, sve dok je čovjek i dok se za njega koristi naziv čovjek, on je slobodan i ima volju. Pored toga, da je posjedovanje volje kod čovjeka bila stvar njegove volje, tada bi se javio problem pogrešnog kruga u dokazivanju i nemogućnosti beskonačnog niza uzroka, a apsurdnost ovog dvoga je i očitošću i demonstrativnim argumentom dokazana na drugom mjestu.[2] Također je neophodno obratiti pažnju na činjenicu da čovjeka njegova volja ne čini nezavisnim od volje Božije, već se ona nalazi u produžetku volje Božije.[3]
2. Čovjek je biće koje teži savršenstvu
Kao i brojni filozofi, i Allame kontingentne svjetove dijeli na tri vrste:
- Svijet intelekta (‘aleme ‘aql): upotrebljava se za egzistente koji su po biti i aktuelnosti čisti od materije i nijedna vrsta potencijala i pripravnosti ne postoji kod njih. Zato oni, kada dolaze u postojanje, posjeduju sva savršenstva koja pripadaju njihovoj razini egzistencije. Ova vrsta bića naziva se i potpunim bićima, a primjer njih su meleci.
- Imaginalni svijet (‘aleme misal): upotrebljava se za bića koja nisu materijalna, ali posjeduju tragove materije, poput geometrijskog tijela, rastavljene i spojene imaginacije i sl.
- Svijet materije (‘aleme madde): upotrebljava se za bića koja su materijalna i imaju odlike materije. Ova se vrsta bića naziva bićima koja teže savršenstvu, što znači da aktuelno ne posjeduju vlastita savršenstva, već su ona u njima potencijalna i u obliku pripravnosti, a procvatom u posebnim uvjetima trebaju biti dovedena do željenog savršenstva.[4]
Bez sumnje, čovjek posjeduje osobine svih triju svjetova i mora, uzevši u obzir svoju težnju ka savršenstvu, dovesti sebe do željenog savršenstva. Zato čovjek posjeduje skup sposobnosti koje ambicijom, trudom i dobrim djelima te religioznim uvjerenjima može dovesti do željenog cilja. Dakle, možemo zaključiti da u čovjeku prilikom njegovog stvaranja nijedno svojevoljno savršenstvo nije u stanju aktuelnosti i sve što ima – jesu pripravnosti i potencijali. Prema tome, ono što se u čovjekovoj iskonskoj prirodi (fitretu) nalazi kao težnja i pogled jeste čisti potencijalitet. Svakako, u filozofskom značenju postojanje ovih potencijaliteta je u čovjeku aktuelno. Dakle, njihova aktuelnost ogleda se u postojanju potencijalnosti i pripravnosti, a ne u tome da su dio voljnih savršenstava.
3. Čovjek ima svoj krajnji cilj
Čovjek je, kao i sva bića, stvoren radi nekog cilja. Zato u ovom suvislom svijetu treba prepoznati svoj krajnji cilj stvaranja i na temelju toga urediti svoje programe i dovesti se do njega.
Kako se iz ajeta i predaja može shvatiti, čovjekovo savršenstvo dijeli se na polusavršenstvo i krajnje savršenstvo. Stoga on za stizanje do krajnjeg savršenstva mora preći preko polusavršenstava ili preko polukonačnih odredišta i tako se dovesti do krajnjeg savršenstva.
Čovjekovo polusavršenstvo i krajnje savršenstvo
Savršenstvo svega postojećeg zavisi od njegove egzistencijalne razine. Naprimjer, savršenstvo biljke je to da postane dio životinje, a savršenstvo životinje je da stigne do čovjeka. Međutim, krajnje savršenstvo čovjeka, uzevši u obzir znanje, moć i milost, koje Bog čini imanentnim njegovom biću, ogleda se u stizanju u susret Bogu, u tome da postane očitovanje Boga i Božijih atributa. Zato se u predaji kaže:
تَخَلَّقُوا بِأَخْلَاقِ اللهِ
“Ukrašavajte se sa odlikama Božijim!”[5]
Dakle, neka svako od vas očituje moć, znanje, mudrost i ljubav Božiju.
Iz časnog ajeta:
يَا أَيُّهَا الْإِنْسَانُ إِنَّكَ كَادِحٌ إِلَى رَبِّكَ كَدْحًا فَمُلَاقِيهِ
“O čovječe, ti nastojiš dospjeti do Gospodara svoga, uz zalaganje, pa susrest ćeš Ga”[6], također se razumije da je kraj čovjekovog kretanja tačka na kojoj stiže u susret Bogu. Naravno, neki se dovode u susret s milošću, a neki u susret sa srdžbom Božijom.
Polusavršenstva se, pak, mogu ogledati u robovanju Bogu, bogobojaznosti, spoznaji, ispitima… Časni Kur'an spasenje vidi kao cilj obavljanja dobrih djela, govoreći nam da svako obredoslovno i dobro djelo činimo zarad vlastitog spasenja. Naprimjer, čišćenje je zarad stizanja do spasenja.
قَدْ أَفْلَحَ مَنْ تَزَكَّى
“Zbilja, spašen je svako ko se očisti.”[7]
قَدْ أَفْلَحَ مَنْ زَكَّاهَا
“Uspjet će onaj ko je očisti.”[8]
قَدْ أَفْلَحَ الْمُؤْمِنُونَ
“Spašeni su vjernici.”[9]
Onaj koji izvojuje pobjedu nad svojim strastima – stigao je do svog spasenja.
وَقَدْ أَفْلَحَ الْيَوْمَ مَنِ اسْتَعْلَى
“Pa spašen je ko danas pobijedi!”[10]
U jednom ajetu kaže se:
وَاذْكُرُوا اللَّـهَ كَثِيرًا لَعَلَّكُمْ تُفْلِحُونَ
“Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite”,[11] a u drugom:
وَاتَّقُوا اللَّـهَ لَعَلَّكُمْ تُفْلِحُونَ
“Allaha se bojte, ne biste li spašeni bili.”[12]
4. Učinak čovjekovih napora u stizanju do cilja
Još jedno načelo koje je učinkovito i korisno na duhovnom putovanju i u stizanju do savršenstva jeste učinkovitost napora i ambicije. Čovjek mora znati da se plodovi svakog dobrog djela vraćaju njemu lično, kao što se posljedice svakog lošeg djela također vraćaju čovjeku, o čemu Kur'an govori:
إِنْ أَحْسَنْتُمْ أَحْسَنْتُمْ لِأَنْفُسِكُمْ وَإِنْ أَسَأْتُمْ فَلَهَا
“Ako činite dobra djela, za sebe činite dobro, a ako činite zlo, sebi činite zlo.”[13]
قَدْ جَاءَكُمْ بَصَائِرُ مِنْ رَبِّكُمْ فَمَنْ أَبْصَرَ فَلِنَفْسِهِ وَمَنْ عَمِىَ فَعَلَيْهَا
“Od Gospodara vašeg dolaze vam dokazi, pa ko progleda – u svoju korist to čini, a onaj ko je slijep – na svoju štetu je slijep.”[14]
فَمَنِ اهْتَدَى فَإِنَّمَا يَهْتَدِى لِنَفْسِهِ
“Onaj ko bude išao Pravim putem, na Pravom putu je za svoje dobro.”[15]
Postoji i veliki broj drugih ajeta koji obrazlažu ovo načelo.[16]
[1] Tabatabai, Al-Mizan fi tafsir al-Qur'an, sv. 10, str. 370–373.
[2] Tabatabai, Bahse botlane dour va tasalsol.
[3] Tabatabai, Al-Mizan fi tafsir al-Qur'an, sv. 1, str. 356, tumačenje 153–157. ajeta sure Al-Baqara.
[4] Tabatabai, Nihaja al-hikma, dio 12, pogl. 19, str. 313.
[5] Bihar al-anvar, sv. 58, str. 129.
[6] Al-Inšiqaq, 6.
[7] Al-A‘la, 14.
[8] Al-Šams, 9.
[9] Al-Mu'minun, 1.
[10] Ta-Ha, 64.
[11] Al-Džumu‘a, 10.
[12] Alu ‘Imran, 130.
[13] Al-Isra’, 7.
[14] Al-An‘am, 104.
[15] Al-Naml, 92.
[16] Al-Nahl, 40; Fatir, 18; Fusilat, 46; Al-Zumar, 7; Al-Isra’, 15; Al-An‘am, 164; Al-Nisa’, 123.