Preuzeto iz knjige “Etički stavovi Allame Tabatabaija”, autor: Reza Ramezani
Općenito, rasprava o promjenjivosti ili nepromjenjivosti čovjekovog morala može biti svedena na tri mišljenja. U ovom poglavlju govorit ćemo o svakom od njih i istovremeno ćemo razmotriti argumente svih triju pristupa.
Prvi pristup – moral nije promjenjljiv
Jedna skupina vjeruje da se moral ne može promijeniti, jer oni koji imaju loš moral jesu ljudi čija je suština loša i ne mijenja se. Pod pretpostavkom da ipak dođe do promjene, ona je površna i nepostojana te se čovjek veoma brzo vraća u prvobitno stanje.
Jedan od dokaza za ovakav stav po njima je to da je struktura čovjekovog tijela i duše usko povezana sa moralom. Ustvari, moral svakog pojedinca slijedi kakvoću stvorenosti duše i tijela, a budući da se čovjekovo tijelo i duh ne mijenjaju, time ni njegov moral neće biti promjenjiv.
Drugi dokaz je to što se moral može promijeniti pod uticajem vanjskih činilaca kao što su odgajanje i savjeti, a kada ovih činilaca nestane, čovjek se vraća svome izvornom moralu, poput hladnoće vode koja se gubi zbog topline kao činioca, a kada taj vanjski činilac nestane, toplina se gubi i voda se vraća u prvobitno stanje.[1]
Odgovor na prvi dokaz je taj da duh (ruh) svih ljudi ima zajedničku odliku da je sklon prema vrlinama, tako da prilikom rođenja svi imaju te sklonosti, pa čak i prirodne poglede. Ustvari, ova početna priroda, koja se naziva fitretom, postoji u svim ljudima i čovjekov duh nije lišen sklonosti prema vrlinama – jedne svete sklonosti, čiste od svega materijalnog – što je Allahova milost prema njemu, i zato moral slijedi pripravnosti koje je Uzvišeni dao svakom čovjeku na raspolaganje. Ovi uvjeti za promjenu morala kao opći uvjeti postoje u svim ljudima, a ono što treba učiniti jeste tabanjem puta i moralnim kretanjem dovesti sebe do tog položaja i opremiti se blagodatima moralnih vrlina i plemenitosti. Dakle, uzevši u obzir to da je čovjek biće koje se postepeno usavršava, neophodno je pripremiti preduvjete za procvat potencijala i pripravnosti, a slanje Poslanika, spuštanje Knjiga te razum kao unutrašnji dokaz radi upute i vođenja stazom ljudskosti dati su od Boga kako se čovjek ne bi našao u neprilikama i krizi na putu spoznaje. Prema tome, ovim kratkim objašnjenjem postaje potpuno jasna slabost prvog dokaza izrečenog u korist mišljenja o nemogućnosti promjene morala.
Odgovor na drugi dokaz je taj da se, prvo, moral ne ogleda samo u vanjskom ponašanju, već mu je korijen u čovjekovoj duši u obliku postojanih duševnih svojstava, i drugo, nestankom vanjskih činilaca koji utiču na te vrline kod čovjeka – on ih neće izgubiti, jer su postale dio postojanih duševnih osobina i one će se očitovati u čovjekovom ponašanju, a nestajanje postojanih duševnih osobina je veoma teško moguće.[2]
[1] Neki pjesnici se slažu sa ovim stavom, zbog čega u svojim pjesmama (koje mogu u sebi sadržati hiperbole) razvijaju ovaj stav.
[2] Naraki, Mahdi, Džami‘ al-sa‘adat, dio , str. 27; Makarem Širazi, Naser, Ahlak dar Kor'an, sv. 1, str. 30.