Ibn Sina je bio pobožni musliman, duboko religiozne prirode, što se manifestuje ne samo u njegovoj poeziji i komentarima Kur'ana nego također i u njegovim filozofskim radovima gdje on na svaki način pokušava uskladiti različite poglede sa islamskim dogmama i, u stvari, u mnogim aspektima svojih ubjeđenja bio je inspirisan učenjima i smislom islama.[1] Bio je uvrijeđen zbog optuživanja za nevjerstvo koja su podizana protiv njega i koja su mu upućivali neki pretjerani egzoterični teolozi i šeri'atski pravnici. Ibn Sina je u odbranu svoje religioznosti i privrženosti islamu napisao jednu rubaiju na perzijskom jeziku u kojoj veli:
Nije lako i jednostavno nazvati me nevjernikom,
od mog vjerovanja nema čvršćeg vjerovanja.
U svijetu samo je jedan kao ja što sam, pa zar i on nevjernik?
Onda u čitavom svijetu nema nijednog muslimana.[2]
Kad god bi se prilikom rješavanja naučnih i filozofskih problema suočio sa teškoćama, Ibn Sina je odlazio u džamiju da se pomoli. Napisao je nekoliko rasprava o koristima molitve, o obavljanju dnevnih vjerskih obreda, o hodočašću grobnica svetih i odabranih ljudi i si.[3] On je sve sakralne obrede smatrao korisnim zbog toga što po njegovom opštem gledanju na svijet postoji simpatija između različitih stepena realnosti, a posebno između ljudskih duša, Boga i nebeskih duša i ta simpatija biva pojačana molitvenim radnjama koje su propisane kod različitih religija. Simpatija koja ispunjava čitav univerzum i koja daje smisao svim molitvenim postupcima proizilazi iz ljubavi koja struji kroz vene kosmosa i koja je pokretačka snaga i uzrok postojanja datog poretka. Ova ljubav vodi porijeklo od ljubavi prema Bogu koji je najuzvišeniji objekat ljubavi, a isto tako i najuzvišeniji njen subjekat. Ibn Sina u svojoj knjizi Risâle fi-el-‘išq (Rasprava o ljubavi) piše: „Ono biće koje je toliko uzvišeno da ne može biti podvrgnuto upravljanju, najuzvišeniji je objekat ljubavi, jer je najuzvišenije po dobroti. A najveći subjekat ljubavi identičan je sa najuzvišenijim objektom ljubavi, to jest sa Njegovom uzvišenom i sublimiranom Esencijom. Jer, dobro je zaljubljeno dobro i to putem kontakta jednog s drugim i putem međusobnog shvaćanja i pronicanja, jer Prvo dobro shvata samo sebe i stalno razmišlja o sebi u svojoj vječnoj aktivnosti, prema tome Njegova ljubav prema Sebi Samome je najuzvišenija i najpotpunija ljubav. I pošto među Božanskim svojstvima Njegove Esencije nema distinkcije, ljubav je ovdje, u slučaju Čistog Dobra, prosto i jednostavno, i esencija i bitak.
Prema tome, kod svih bića ljubav je ili uzrok njihova postojanja ili je identična sa njihovim postojanjem. Iz ovoga je jasno da nema bića bez ljubavi, a to je ono na što smo upravo i željeli da ukažemo.”[4]
U svojoj vjerskoj filozofiji Ibn Sina je posebno zainteresovan za teoriju poslanstva u kojoj pokušava da formuliše filozofsku teoriju koja se ne bi razilazila sa učenjima Kur'ana i koja bi istovremeno bila u skladu sa njegovim opštim pogledom na svijet.[5] Na ovaj način on dovodi u vezu, s jedne strane, poslaničko saznanje i revelaciju koja dospijeva posredstvom Poslanika sa svojom četverostepenom podjelom intelekta i njegovom iluminacijom posredstvom djelatnog intelekta koji se na ovaj način identificira sa Džebrailom (Gabriel), melekom revelacije, sa druge strane. Poslaničko saznanje je savršenstvo ljudskog saznanja i mogućnosti dospjelih do svog savršenstva. Poslanik, posebno mora ispunjavati tri osnovna uslova: da posjeduje bistrinu i jasnost inteligencije, savršenstvo imaginacije i moć da tako djeluje na spoljni svijet da ga potčinjava svojoj volji kao što je ljudsko tijelo potčinjeno ljudskoj volji i komandi. Ako se ispune svi ovi uslovi, tada profet postiže stepen svetog intelekta koji sva znanja prima direktno od Aktivnog Intelekta, iznenada i bez ikakvih prethodnih priprema, i na taj način, odjedanput postaje obaviješten o svemu iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Osim toga, nije samo poslanikov intelekt iluminiran posredstvom Desetog intelekta, nego i njegova imaginativna sposobnost biva tako iluminirana da ono što on u svijesti opaža kao pojedinačno ili univerzalno, u imaginaciji mu se javlja kao konkretno, posebno i osjetno izgovorene predstave. Isto tako poslanikova misija ima dva aspekta: teoretski i praktični. Prvi, teoretski, aspekt usmjerava dušu čovjeka prema njenoj vječnoj sreći, a na taj način što je podučava osnovnim dogmama vjerovanja u postojanje Boga, u istinitost revelacije i poslanstva i vjerovanja u život poslije smrti. Drugi, praktični, aspekt poslanikove misije podučava ljude obrednim vidovima vjerovanja, tj. ritualnim radnjama koje treba da obavljaju vjernici. Tako se poslanik odlikuje od mudraca i bogougodnika, jer njegovo postizanje i dobijanje znanja od Božanskog Intelekta je savršeno i potpuno, a kod bogougodnika i mudraca ovo dobijanje znanja je djelomično. Pored toga, poslanik sa sobom donosi svijetu zakon i upravlja praktičnim životom ljudi i društva, dok mudraci i sveci tragaju za znanjem i unutrašnjim savršenstvom i nemaju zadatak da uspostavljaju zakon. Zbog toga su oni podređeni poslanicima iako su i sami uzvišeniji i dostojniji od ogromne većine ljudi koji nisu obdareni poslaničkom prirodom i osobinama.
[1] O religioznim idejama Ibn Sinaa pogledati izvrsnu studiju L. Gardeta La Pensee religieuse d'Avicenne (Ibn Sina).
U islamskom svijetu postoje mnoge priče o religioznosti Ibn Sinaa. Npr. priča se da ga je jednog dana jedan njegov učenik, koji ga je smatrao najpametnijim čovjekom svoga vremena, upitao zašto se ne proglasi poslanikom i ne osnuje novu religiju. Ibn Sina se nasmijao i ništa nije odgovorio. Slijedećeg jutra, kada se oglasio poziv za jutarnju molitvu, učenik je ustao i krenuo prema bazenu vode da uzme abdest za molitvu. Vrijeme je bilo tako hladno da mu je Ibn Sina rekao da je bolje da ne ide vani i ne umiva se da se ne bi prehladio. Učenik se nije obazirao na njegov savjet nego je izašao vani, umio se i otišao na molitvu. Kada je završio molitvu, Ibn Sina ga je pozvao i rekao mu: „Eto, zašto ne mogu da pretendujem da budem poslanik. Ja sam tvoj učitelj i profesor i još sam uvijek živ i najveći ljekar ovoga vremena, a kada sam ti rekao da ne ideš i ne kvasiš ruke i lice hladnom vodom, ti me nisi poslušao, nego si slijedio uputstva čovjeka koji je prije četiri vijeka živio u Arabiji, koji je bio nepismen i s kojim se nikada nisi susreo. Eto u tome je razlika između jednog poslanika i filozofa.”
Također, pogledati studiju S. H. Nasra „Ibn Sina and the Islamic Religion”, u djelu citiranom u bilješci 31. Introduction…, dio 11.
[2] S. H. Barani, ,Ibn Sina and Alberuni” u Avicenna Commemoration Volume, str. 8.
[3] . Pogledati npr. A. F. von Mehren, Traites mystiques d'Avicenne (Leiden, 1889-1899), dio III
[4] Risaletun fi ‘l-‘išq, prevod od E. L. Fackenheima, u časopisu „Medieval Studies” (Toronto) 7:214 (1945).
[5] U vezi sa poslanstvom u islamu, posebno u djelima Farabija i Ibn Sinaa, pogledati studiju F. Rahmana, Prophecy in Islam-Philosophy and Ortodoxy (London, 1958), naročito od 30. stranice pa dalje u kojoj je ovo važno pitanje analizirano na kompetentan način, premda je možda autorova interpretacija suviše racionalistička gdje se previše daje važnost grčkim prethodnicima toga posebnog „abrahamiskog” koncepta. Također, pogledati, L. Gardet, ha Pensee religieuse… dio IV.