Preuzeto iz “Osnove islamske filozofije”, Fondacije “Baština duhovnosti”
Prevod: Armin Hadrović
Prethodno: Definicija epistemologije
Kvalitet ovisnosti filozofije o epistemologiji
Uzimajući u obzir pojam znanja u širem smislu, koji obuhvata svaki oblik svijesti i percepcije, mogu se predstaviti mnogi problemi epistemologije od kojih neki formalno ne spadaju u nju, poput onih koji se tiču zbilje Objave i nadahnuća i vrsta gnostičkog otkrovenja i osvjedočenja. Međutim, problem o kojem se obično raspravlja u ovoj grani filozofije tiče se osjetila i razuma. Ipak, mi ovdje ne možemo raspravljati o svim pitanjima jer je naš glavni cilj objasniti vrijednost racionalne percepcije (edrāk-e ‘aqlī) te potvrditi istinitost filozofije i valjanost racionalnih metoda. Iz tog razloga predočit ćemo samo one probleme koji su korisni za metafiziku i teologiju, a u međuvremenu i za neke druge filozofske nauke, poput filozofske psihologije i filozofije etike.
Sada se može postaviti pitanje: koji su temeljni potvrdni principi (mabādī-je taṣdīqī) nauke epistemologije i gdje se oni mogu uspostaviti? Odgovor glasi: epistemologija za svoje predmete ne treba posuđena pozitivna načela (uṣūl-e moud}ū‘e), budući da se njeni problemi mogu razjasniti isključivo putem primarnih samoočiglednih sudova (badīhijjāt-e awwalijje).
Moguće je da se ovdje postavi i drugo pitanje, koje glasi: ako rješenja problema ontologije i drugih nauka, do kojih se stiže racionalnim metodama, ovise o tome ima li ili nema razum sposobnost riješiti ovu vrstu problema – zar to nužno ne iziskuje da i prva filozofija (metafizika) ima potrebu za epistemologijom koja bi uspostavila temeljne potvrdne principe filozofije, iako je rečeno da filozofija nema potrebu ni za jednom drugom naukom?
U lekciji 7 naveli smo odgovor na ovo pitanje. Ovdje dajemo još precizniji odgovor: prvo, sudovi koji su izravno potrebni metafizici jesu, zapravo, po sebi očiti sudovi i nemaju potrebu za dokazom, a objašnjenja ovih sudova u nauci logici ili epistemologiji uistinu su prije otrežnjavajuća objašnjenja nego argumentirajuća, odnosno ona su sredstvo usmjeravanja pažnje uma ka istinama koje razum percipira bez potrebe za argumentacijama. Razlog zbog kojeg se u tim naukama raspravlja o ovoj vrsti sudova jeste to što su se o njima pojavile nedoumice koje su izvor uobrazilja i sumnjičenja, kao u slučaju po sebi najočitijeg suda o nemogućnosti proturječnosti. Neki su čak smatrali da proturječnost ne samo da nije nemoguća već da ona predstavlja osnovu sve stvarnosti!
Nedoumice koje su se pojavile u vezi s vrijednosti racionalne percepcije skrojene su iz istog materijala. Ove rasprave poduzete su upravo da bi se odgovorilo na ove nedoumice i da bi se iz uma izbacila takva kriva shvatanja. Zaista, uvrštavanje ovih sudova u probleme nauke logike i epistemologije jeste ili tolerancija, ili digresija, ili obzirnost prema onima koji imaju nedoumice. Ako neko ne prihvata vrijednost racionalne percepcije, čak i nesvjesno, kako se onda s njim može raspravljati na temelju racionalnog dokaza?! Čak i argumentacije iznesene u prilog takvih sumnji bile bi racionalne naravi. (Obrati pažnju!)
Drugo, potreba filozofije za načelima logike i epistemologije ustvari je radi dodatne potkrepe znanja, odnosno radi stjecanja znanja o znanju. Da objasnimo: neko čiji um nije zatrovan nedoumicama može doći do sigurnog zaključka u vezi s većinom problema. Njegova argumentacija bit će u skladu s logičkim načelima, bez potrebe da obrati pažnju na njih i bez znanja, naprimjer, da se njegovo argumentiranje podudara s prvom formom silogizma i uvjetima koji vladaju u njoj, ili bez svjesnosti činjenice da postoji razum koji percipira ove premise i prihvata valjanost zaključaka koji iz njih slijede. S druge strane, može se dogoditi da pojedinci, s ciljem opovrgavanja racionalizma ili metafizike, primjenjuju argumentiranje, nesvjesni racionalnih i metafizičkih premisa koje koriste, ili – da bi opovrgli pravila logike – oni svoje argumentiranje mogu temeljiti na samim pravilima logike. Isto tako, da bi čak opovrgli nepovredivost zakona o nemogućnosti proturječnosti, oni mogu pribjeći samom tom načelu, nesvjesni toga. A ako bi im se reklo: “Ovo vaše argumentiranje je istovremeno i ispravno i neispravno”, oni bi bili uznemireni i ovakvu predikaciju bi smatrali ismijavanjem.
Prema tome, ovisnost filozofskog argumentiranja o načelima logike ili načelima epistemologije zapravo nije poput potrebe koju problemi nauka imaju prema pozitivnim načelima. To je radije sekundarna potreba slična ovisnosti pravila spomenutih nauka o sebi samim, znači potreba za dvostrukom potkrepom znanja i pribavljanjem dodatnih potvrda za te sudove, kao u slučaju primarnih po sebi očitih sudova za koje se kaže da ovise o načelu nemogućnosti proturječnosti. Jasno je da ovisnost po sebi očitih sudova o ovom načelu nije iste naravi kao ovisnost teorijskih sudova o po sebi očitim sudovima. U suprotnom bi se razlika između samoočiglednih i teorijskih sudova izgubila pa bi najmanje jedan sud – načelo nemogućnosti proturječnosti – morao biti prihvaćen kao samoočigledan.
Nastavak: Samoočiglednost načela epistemologije – Mogućnost spoznaje