Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije”
Prevod: Armin Hadrović
Prethodno: Samoočiglednost načela epistemologije – Mogućnost spoznaje
Pregled tvrdnji skeptika
Ono što je preneseno od iskaza sofista i skeptika može se s jednog stajališta podijeliti na dvoje: prvo se tiče onoga što su rekli o postojanju i bivanju, a drugo onoga što su izrekli o nauci i znanju. Drugim riječima, njihovi iskazi imaju dva aspekta: jedan se odnosi na predmet ontologije, a drugi na epistemologiju. Naprimjer, Gorgijasu, jednom od najekstremnijih sofista, pripisuje se sljedeće zapažanje: “Ništa ne postoji, a ako nešto i postoji, ono je nespoznatljivo, a da o bivanju čak i ima znanja, ono se ne bi moglo prenijeti drugima.”[1] Prvi je dio ovoga zapažanja o bivanju i o tome se raspravlja u ontologiji. No, drugi dio važan je za našu sadašnju raspravu – epistemologiju, pa ćemo, prirodno, o tome sada raspravljati, dok će prvi dio biti istražen u raspravama ontologije.
Prvo moramo primijetiti sljedeće: svi koji sumnjaju u sve, ne mogu sumnjati i u vlastitu egzistenciju, u egzistenciju svoje sumnje, u svoje percepcijske moći kao što su moći viđenja i slušanja, kao ni u egzistenciju umskih formi i vlastitih psiholoških stanja. Ako neko iskaže sumnje u ove stvari, on je ili bolestan i treba ga liječiti, ili laže i iskazuje sumnju jer ima zle namjere, pa ga treba ispraviti i prekoriti.
Također, neko ko govori i raspravlja ili piše knjigu ne može sumnjati u postojanje strane koja učestvuje u raspravi, ili u postojanje papira ili olovke kojom piše. Najzad, moglo bi se reći da ja sve ove stvari u sebi percipiram, ali sumnjam u njihovu vanjsku egzistenciju, kakva je vanjština iskaza Berkeleya i nekih drugih idealista, koji su prihvatili sva bića kao puke forme unutar uma, ali su porekli njihovu vanjsku egzistenciju. Ipak, oni su prihvatili egzistenciju drugih ljudi koji imaju umove i percepcije. Ovaj stav nije poricanje svakog znanja i svake egzistencije, već poricanje materijalnih bića – kao što se prenosi od Berkeleya – u značenju poricanja nekih bića, a sumnja u njih je na razini sumnje spram nekih predmeta spoznaje.
Sada, ako neko tvrdi da sigurno znanje nije moguće, postavlja mu se pitanje zna li on to, ili sumnja i u to? Ako odgovori da zna, onda je makar jedna sigurno poznata stvar priznata, a njegova tvrdnja time je opovrgnuta. Ako, pak, kaže da ne zna, to znači da odobrava vjerovatnoću sigurne spoznaje. Drugim riječima, njegov vlastiti govor biva opovrgnutim. A ako neko kaže da sumnja u mogućnost događanja znanja i definitivnih tvrdnji znanja, bit će upitan zna li on da ima takve sumnje ili ne? Ako odgovori da zna da ima takve sumnje, onda nije priznata samo vjerovatnoća, već i događanje znanja. Ako, pak, kaže da sumnja i u samu svoju sumnju, takav govor je produkt ili bolesti ili loše namjere, te zahtijeva neteorijski odgovor.
U odgovoru onima koji zastupaju tezu o relativnosti sveg znanja, koji tvrde da nijedan sud nije ispravan u apsolutnom, univerzalnom i vječnom smislu, može se postaviti pitanje je li sam njihov sud ispravan u apsolutnom, univerzalnom i vječnom smislu, ili je relativan, partikularan i prolazan? Ako je on održiv uvijek, u svim slučajevima, bez ikakvih ograničenja i uvjeta, onda je istinit. U tom slučaju makar je jedan apsolutan, univerzalan i vječan sud dokazan. Ako je i samo to znanje relativno, to znači da u nekim slučajevima nije ispravno, a u slučajevima kada je neistinito postoje neki sudovi koji su apsolutni, univerzalni i vječni.
Odbacivanje nedoumica skeptika
Jedna od nedoumica na koju se sofisti i skeptici oslanjaju i koju su izrekli u raznim formama i za koju daju različite primjere jeste sljedeća: neko nekad posredstvom osjetila postigne sigurnost u postojanje nečega, ali naknadno uvidi da je počinjena greška. Tako on spozna da osjetilna percepcija nije nužno ispravna. Iz toga proizlazi da se pojavljuje vjerovatnoća da i druge njegove osjetilne percepcije mogu biti neispravne i da može doći dan u kojem će greške u percepcijama postati očite. Isto tako, ponekad čovjek racionalnim argumentom nalazi neko načelo sigurnim, ali poslije spozna da je njegov argument bio neispravan i da je njegova sigurnost pretvorena u sumnju. Tako postaje poznato da ni racionalna percepcija nije nužno ispravna. Na isti se način vjerovatnoća pogreške prenosi i na druge racionalne percepcije. Zaključak je da ni osjetila ni razum nisu pouzdani. Čovjeku preostaje samo sumnja.
Odgovor bi bio sljedeći:
1. Svrha ove argumentacije jeste da se dođe do zaključka o valjanosti skepticizma i do znanja o njegovoj istinitosti kroz rasuđivanje te da se, u najmanju ruku, druga strana u raspravi navede da prihvati ovo gledište, odnosno očekuje se da će druga strana dosegnuti znanje o valjanosti ovih tvrdnji, dok se istovremeno tvrdi da je stjecanje znanja apsolutno nemoguće.
2. Otkrivanje grešaka u osjetilnim i racionalnim percepcijama implicira shvatanje da ove percepcije ne odgovaraju stvarnosti. Ovo nužno iziskuje prihvatanje postojanja znanja o pogrešivosti percepcija.
3. Sljedeća implikacija je da znamo da postoji stvarnost s kojom naša pogrešna percepcija nije podudarna. U suprotnom, ne bi bilo pojma “greška u percepciji”.
4. Još jedna implikacija je da nam mora biti poznato da su same naše pogrešne percepcije i njihove umske forme suprotne stvarnosti.
5. Napokon, postojanje onog koji griješi te njegovog osjetila i razuma mora biti prihvaćeno.
6. Samo ovo argumentiranje je racionalno argumentiranje (ma koliko ustvari bilo paralogistično) i oslanjati se na njega znači smatrati razum i njegove percepcije pouzdanim.
7. Pored ovoga, ovdje se pretpostavlja i drugo znanje, a to je da pogrešne percepcije, dok su pogrešne, ne mogu biti tačne.
Dakle, argumentacija skeptika sama po sebi implicira prihvatanje postojanja nekoliko primjera znanja. Kako onda neko može u potpunosti poricati mogućnost znanja ili sumnjati u njegovo događanje?!
Svi ovi poništavajući odgovori (džawāb-e naqd}ī) obaraju argumentaciju skeptika, dok se razrješavajući odgovori (džawāb-e h}allī) i razotkrivanje njihovih paralogizama, po pitanju valjanosti i grešaka u osjetilnim percepcijama, postiže putem racionalnih argumenata. Međutim, kao što je ranije rečeno, nije tačno da se otkriće greške u racionalnim percepcijama prenosi i na sve druge percepcije razuma jer vjerovatnoća greške može se desiti samo u teorijskim, odnosno u percepcijama koje nisu po sebi očite. No, razumski po sebi očiti sudovi, koji su osnova filozofskih dokaza, uopće nemaju sposobnost bivanja pogrešnim. Objašnjenje njihove nepogrešivosti bit će dano 19. u lekciji.
[1] Encyclopedia of Philosophy, Thomson Gale, 2006, Vol. 4, str. 163.