Šejhul-Išraq Suhrawardi – književna metoda i djela

Prethodno: Šejhul-Išraq Suhrawardi i Kur'an

Proza Šejha je tečna, privlačna i rječita. On je precizne filozofsko-gnostičke pojmove ogrnuo u odjeću riječi sa potpunom suptilnošću i ljepotom. Njegove filozofske poslanice jesu tekstovi koji spadaju u red vrijednih klasika perzijskog jezika. Šejh ima istaknut položaj i kao pjesnik. Napisao je mnoge pjesme na perzijskom i arapskom jeziku. Poznata je njegova Qasidai haiyah, koja govori o načelima gnoze i iluminacije.[1]

Šejh Ishraq u mnogim svojim djelima služio se jezikom simbola i najsuptilnija gnostička pitanja u poglavlju ljubavi, ljepote i tuge u obliku priče predstavio je u poslanici Munisu-l-‘ushshaq, a u poslanici Al-Ghurbatu-l-gharbiyyah (Zapadno izgonstvo) čovjekovo duhovno putovanje, njegovu otuđenost od sebe samog i njegov povratak izvoru svjetlosti opisao je na lijep i primamljiv način. Pored toga, on se u svojim djelima koristio i jezikom simbolike, kako i sam kaže, da bi stvarne nauke očuvao od dohvata nedoličnih, jer ako se gnostički pojmovi iznose pomoću simbola, neće ih moći razumjeti svako; zapravo, razumijevanje njih zahtijeva isposništvo i samokontrolu te prelazak duhovnih stupnjeva.[2]

Šejh je u svom kratkom životu za sobom ostavio vrijedna djela na polju logike, peripatetičke filozofije, iluminacijske filozofije, načela fikha, molitvi, gnoze i učenja molitvi. Ta su djela nakon njega postala predmet pažnje velikih naučnika kakvi su bili Khaje Nasiruddin Tusi, Qutbuddin Shirazi, ‘Allamah Hilli i Sadru-l-Mutaallihin. U prošlosti Shamsuddin Shahrzuri, a u današnjici intelektualci poput Henryja Corbina i Sayyida Husayna Nasra njegova su djela sabirali i izdavali.

Najvažnije djelo Suhrawardija, koje ujedno predstavlja njegovu filozofsku školu i mudrost iznutarnjeg iskustva (hikmat zawqi), jeste djelo Hikmatu-l-ishraq. Po njegovom kazivanju, ono je nadahnuće i iluminacija od Boga i dato mu je odjednom. On je to nakon nekog vremena pretočio u argumentirano pisano djelo. Ova knjiga, za razliku od filozofskih knjiga, koje imaju četiri dijela – logiku, matematiku, fiziku i metafiziku – ima dva dijela: prvi dio se tiče logike, a drugi dio sadrži pitanja vezana za egzistenciju (wujud), meleke, prirodu duše i eshatologiju. On je s ciljem pojašnjenja peripatetičke filozofije napisao tri vrijedna djela: Talwihat, Muqawamat i Mashari‘ wa mutarahat.

Njegova djela na perzijskom jeziku i iz oblasti gnostičke književnosti i iz oblasti filozofije predstavljaju važna djela, među kojima su Partu namah, Munisu-l-‘ushshaq, Awaze pere Jabrail, Al-Mi‘raj, ‘Aqle Sorkh i Lughati muran.

Nastavak: Antropologija Šejhul-Išraq Suhrawardija


[1] Ibid., str. 72.

[2] Majmu‘ah musannafat: Hikmatu-l-ishraq, sv. 2, str. 259.