Spoznaja u Miskawayhovom pogledu

Preuzeto iz drugog sveska knjige “Stavovi islamskih mislilaca o obrazovanju i odgoju”
Napisao i priredio: SEMT – Institut za proučavanje i pisanje udžbenika za univerzitete humanističkih nauka, Qom, Iran
Prevod: Lutfi Akbaš

Prethodno: Čovjek u Miskawayhovom mišljenju – čovjekove odlike i njegovo savršenstvo

Spoznaja je nastanak slika bića u čovjekovoj duši. Ako stečena slika osobe ili stvari u duši ne bude adekvatna objektivnoj stvari i osobi, u tom slučaju nije došlo do ostvarenja spoznaje.[1]

Spoznaja u čovjekovom životu i savršenstvu odigrava veoma važnu ulogu. Kao što hrana uzrokuje rast i razvoj tijela, tako spoznaja i znanje predstavljaju hranu za dušu.[2] Kao što je prethodno rečeno, jedan od dvaju stubova savršenstva je znanstveno ili spekulativno savršenstvo. Spoznaja utječe i na djela. Što spoznaja bude dublja i potpunija, i djelo će biti ispravnije, brže i potpunije. Miskawayh za spoznaju navodi više puteva među kojima su osjetila, razum, objava i snoviđenje.

Osjetilna spoznaja

Čovjek osjetilnu spoznaju ostvaruje putem pet čula i posredstvom raznih osjetilnih stvari, stvari koje se vide, čuju, pomirišu, dodiruju i okuse. Svako od čula odnosi se na specifične stvari koje se percipiraju. Među čulima najčasnija su čula vida i sluha zato što se odnose na više spoznaja, bliža su poimanju i umovanju te pomažu čovjeku u shvatanju suptilnijih nauka kao što je filozofija i percipiranju časnijih objekata percepcije kao što su meleci i Bog.[3]

Osjetilne percepcije idu zajedno sa užitkom i boli. Ako predmet osjetilne percepcije odgovara i liježe čovjekovoj prirodi, iz njega se stječe užitak, a ako ne odgovara, prouzrokuje bol i uznemirenje. Kao što čovjek u konzumiranju ukusne hrane, u gledanju lijepog prizora i u slušanju milozvučne melodije uživa, tako i zbog osjećanja ružnih mirisa, gledanja ružnih prizora i slušanja grubih i strašnih zvukova osjeća bol. Nasuprot razumskim užicima i bolima, osjetilni užici i boli brzo prolaze i nestaju.[4]

Miskawayh smatra da se osjetilna spoznaja ostvaruje zahvaljujući posebnim uvjetima za svako osjetilo. Primjera radi, da bi se vidjelo, oko mora biti zdravo, a i objekt viđenja treba biti takav da se može vidjeti, tj. treba ga osvjetljavati svjetlo, on se mora nalaziti na određenoj udaljenosti od osobe koja u njega gleda i između njega i osobe ne smije postojati prepreka; sve ovo da bi se viđenje moglo ostvariti. Isto tako, čula u jednom trenutku ne mogu percipirati i veoma snažne i veoma slabe predmete percepcije. Podložnost čula utjecaju percipiranja veoma snažnog predmeta percepcije sprečava percipiranje predmeta koji je veoma slab. Tako se prilikom gledanja u veoma svijetao predmet kao što je Sunce drugi manje svijetli predmeti ne vide, a veoma snažni zvukovi onemogućavaju percipiranje slabih zvukova.

Posjedovanje svakog od pet čula nužan je uvjet za spoznaju osjetilnih predmeta koji se percipiraju preko tih čula. Stoga neposjedovanje bilo kojeg čula znači gubljenje osjetilnih i imaginacijskih percepcija vezanih za to čulo. Osoba koja je od samog početka života lišena čula vida i sluha nema ispravnu spoznaju o stvarima koje se vide i čuju. Može se desiti da takva osoba znanje koje ima o predmetima drugih čula primjenjuje na ova čula. Upitali su slijepca: Kakva je bijela boja?, a on je odgovorio: Slatka. Ustvari, on je propise okusa pripisao stvarima o kojima se obaviještenost stječe čulom vida. Od Rudakija – velikog slijepog pjesnika – tražili su da opiše boju, na šta je odgovorio: “Poput kamile je.”[5]

Međutim, lišenost jednog čula uzrokuje da drugo čulo postane snažnije. Slijepe osobe raspolažu jačom moći sluha ili okusa, a životinje koje su lišene čula vida imaju jako izraženo čulo mirisa. I izvoru koji teče kroz pet tokova, ako se bude ograničio na četiri, povećat će se količina vode koja teče kroz njih, a ako otkinemo jednu granu stabla koje ima pet grana, to će uzrokovati da se ostale četiri grane više razvijaju.

Miskawayh kakvoću percepcije i vezu pet vanjskih čula sa unutrašnjim čulima predstavlja na sljedeći način: vid i druga čula primaju podražaje i utjecaje od osjetilnih predmeta, ali ovi utjecaji ne opstaju nakon nestanka veze između čula i osjetilnih predmeta. U tom stanju sva čula napreduju ka osjetilu koje se naziva “zajedničko osjetilo”. Ovo osjetilo uzima učinke svih čula i očuva ih u jednoj drugoj moći koja se naziva “mnijenje” (wahm). Zbog toga je i nakon nestanka osjetilnog predmeta moguće njegovu sliku prizvati i prisjetiti je se.[6]

On čula ne smatra nepogrešivim i ukazuje na greške svakog od njih. Greške vida su u tome što velike stvari kao što je Sunce izdaleka prikazuje kao male, a Sunce je nekoliko puta veće od Zemlje, vatrenu kuglu koja se brzo okreće ukrug vidi kao vatreni krug, dok stvari koje su u vodi percipira kao krive ili lomljene. Čulo okusa u slučajevima kao što su jaka žeđ ne razlikuje okuse ili slatko prikazuje kao gorko. I čulo mirisa i sluha prilikom prelaska sa oštrog i jakog mirisa na neki drugi miris ili sa glasnog i uznemirujućeg zvuka na lagahne zvukove čini greške. Naravno, jasno je da se znanje o ovim greškama ne stječe posredstvom čula i čula nikako sama sebe ne percipiraju (odnosno nisu sebe svjesna), već je u pitanju drugi i viši percipijent koji se naziva razum (‘aql) i on presuđuje o ispravnosti i pogrešnosti osjetilnih percepcija.[7]

Razumska spoznaja

Razumska spoznaja je percipiranje forme stvari bez posredstva čula. Miskawayh razum smatra Božanskim dijelom čovjekovog bića i unutrašnjim poslanikom koji je u harmoniji sa Božanskim šerijatom i izvanjskim poslanikom. On razum smatra boljim od osjetila, a predmete razumskih percepcija višim od predmeta osjetilnih percepcija i pojašnjava da ova uzvišenost nije prostorna, već proizlazi iz toga što predmeti razumskih percepcija, za razliku od predmeta osjetilnih percepcija, imaju čast bivanja nematerijalnim i vječnim, a čast duše je u sjedinjenju sa predmetima razumskih percepcija i nematerijalnih stvari, koji su iznad vremena i prostora.[8]

Miskawayh, kao i Aristotel, za spoznaju svake stvari razmatra četiri pitanja: prvo je o postojanju i samoj egzistenciji, a postavlja se pomoću pitanja “da li ta stvar postoji” (hal huwa), drugo je o vrsti štastva stvari pomoću pitanja “šta je ta stvar” (ma huwa), treće pitanje je o vrsnoj razlici dotične stvari koja je razdvaja od druge stvari, a glasi “koja stvar” (ajju), i na kraju se pita o uzroku i cilju stvari pitanjem “da li” (lima). Naravno, nakon spoznaje ovih općenitosti spoznaju se i partikularni aspekti dotične stvari pomoću pitanja kao što su: koliko, kako i odnos neke stvari sa drugim stvarima.[9]

Znanje o greškama čula, znanje o sebi i znanje o objektima inteligibilija predstavlja objekte (masadiq) razumske spoznaje. Po Miskawayhovom vjerovanju, znanje o grešci u osjetilnom znanju i znanje o samome sebi ne može se ostvariti putem čula. Zapravo, posjednik tih znanja je razum, a način njihova stjecanja je umovanje (ta‘qqul). Miskawayh poput filozofa prije njega razum dijeli na dvije vrste, praktični i spekulativni. Spekulativna dimenzija razuma percipira egzistencije i zbilje svijeta postojanja, a praktična dimenzija razlikuje dobro od lošeg i “mora se” od “ne smije se”. Prva dimenzija pomaže čovjeku u znanstvenom savršenstvu i spoznaji svijeta, a druga dimenzija u praktičnom savršenstvu i uljepšavanju duše.

Razlike između osjetilne i razumske spoznaje

Razumska spoznaja razlikuje se od osjetilne spoznaje. U spisima Miskawayha uočavaju se sljedeće razlike među ovim dvjema vrstama spoznaje:

1. Ponavljanje i ustrajavanje u osjetilnim spoznajama često uzrokuje umor i slabost pojedinca, dok koncentracija, ustrajnost i veća preciznost u razumskoj spoznaji ne samo da ne slabe snagu umovanja, nego, zapravo, uzrokuju rast sposobnosti i kapaciteta ove moći kada je riječ o percipiranju inteligibilija.[10]

2. Kako je i prije rečeno, u osjetilnim spoznajama nije moguće istovremeno percipiranje jakih i slabih predmeta percepcije, dok je razum sposoban istovremeno percipirati jake i slabe predmete umskih percepcija.

3. Užici koji se dobivaju iz osjetilnih percepcija iščezavaju, njihovo ponavljanje i trajanje čak čovjeka uznemirava i zamara, dok je razumski užitak, stečen razumskom spoznajom, snažniji, trajniji i dalek od svake boli i uznemiravanja.

Objava

Objava je percipiranje zbilje postojanja i ona se iz višeg svijeta spušta na dušu i utječe na razum, osjetila i imaginaciju. Miskawayh smatra da nema razmimoilaženja u istini, ali se nekada istina osobi otkriva posredstvom intelektualnog napora, dedukcije i argumenta, a nekada ostvarivanjem kontakta sa višim svijetom, pri kojem se, bez potrebe za mislima i osjetilima, istina razotkriva osobi podržanoj vjerovjesništvom. To je poput vertikalne linije koja je samo jedna zbilja, no kretanje iz donjeg kraja prema vrhu naziva se uspinjanje, a kretanje s vrha prema dolje silazak.[11]

Objava ima različite vidove. Nekada vjerovjesnik vidi meleka koji nosi Božansku poruku i u isto vrijeme čuje njegov glas pa ova poruka ovladava i razumom i osjetilima i utječe na njega, a nekada bez viđenja donositelja objave samo čuje Božansku poruku i ova vrsta objave utječe samo na vjerovjesnikovo čulo sluha, što se u časnom Kur'anu označava riječima “iza zastora”. Ako osoba kojoj se objavljuje bude zadužena za dostavljanje objave i upućivanje ljudi, onda se ona naziva “poslanik” (rasul), a ako ne, onda se naziva “vjerovjesnik” (nabiyy). Stupnjevi objave i njene različite vrste razlikuju se ovisno o poslaniku kojem se objavljuje na osnovu njegovog položaja kod Uzvišenog Boga i njegovog stupnja bliskosti nebeskom carstvu.[12]

Poslanici su obaviješteni o nutrini svijeta i znaju buduće događaje. Nekada su obaviješteni o događajima koji će se hiljadu godina nakon njih dogoditi, a nekada obavještavaju o prvim i posljednjim znanjima i događajima vezanim za proživljenje (ma‘ad).[13]

Snoviđenje

San se sastoji od prestanka rada čula i čulnih organa. Tokom spavanja duša se odmara od umora koji je zadesio dok je bila budna i ponovo stječe snagu i raspoloženje. Snoviđenje se sastoji od toga što duša posmatra slike stvari ogoljene od materije. Prema tome, prilikom sna duša je ona koja vidi, a nematerijalne slike su ono što se vidi.[14]

Prilikom sna duša se kreće i istražuje. Ovo istraživanje je dvojako: nekada se duša zanima za prirodu i niži svijet te pristupa istraživanju među imaginarnim slikama koje se u nesređenom stanju nalaze u mnijenju (wahimah). Ona ih, štaviše, međusobno kombinira, kao da se zabavlja među tim slikama. Ove skupine snova ne razotkrivaju nikakvu zbilju i to su lažni i zbrkani snovi (adghathu ahlam).

S druge strane, nekada se duša okreće prema Božanskom izvoru, nebeskom carstvu i svijetu inteligibilija, kreće se tamo i vidi i čuje neke zbilje i pitanja. Kao što prilikom čulnog viđenja – iz različitih razloga, kao što su snaga i slabost vida, udaljenost i blizina predmeta viđenja, suptilnost i gustoća prepreke koja se nalazi između onoga koji vidi i predmeta koji se vidi – nekada predmet viđenja bude jasan i očit, a nekada nejasan i skriven, nekada čovjek griješi i životinju vidi kao neživo biće, ili neživo biće kao čovjeka, ili čovjeka kao neživo biće, Zeyda kao Amra, isto tako je prilikom sna moguće i da vidi viši rod (jinsi ‘ali), a nekada je duša čistija pa se osvjedočuje u niži rod, a nekada i vrstu; u ovakvim slučajevima potrebno je snove podvrgnuti komentiranju (tafsir) i ta’wilu. Međutim, ako stvar vidi na očit i jasan način sa svim vrsnim razlikama (fusul), bitnim i općim akcidentima (rusum) i svojstvima (awsaf), ovakav istinit san nema potrebu za tumačenjem (ta’wilom). Kaže se da su istiniti snovi dio vjerovjesništva.[15]

Nastavak: Etika u pogledu Miskawayha

---