Preuzeto iz drugog sveska knjige “Stavovi islamskih mislilaca o obrazovanju i odgoju”
Napisao i priredio: SEMT – Institut za proučavanje i pisanje udžbenika za univerzitete humanističkih nauka, Qom, Iran
Prevod: Lutfi AkbašPrethodno: Čovjek u pogledu Hādže Nasīruddīn Tūsija
Čovjek instinktivno voli znanje i želi spoznaju. Kako je već rečeno, percepcija i spoznaja predstavljaju najvažniju prednost čovjeka u odnosu na životinju. Hādže Nasir i na ovom polju za sobom je ostavio vrijedne misli na koje ćemo ukratko ukazati.
Definicija
Percepcija i spoznaja sastoje se od oslikanosti forme predmeta percepcije kod onoga ko percipira i prisutnosti u njegovom umu. Na osnovu rečenog, ako je predmet percepcije materijalan, nakon što se percipira putem vanjskih čula i njegova forma se oslika u duši, dolazi do ostvarenja osjetilne percepcije. Očito je da oslikana forma jest forma koja se apstrahirala iz pojavnog objekta. A ako predmet percepcije nije materijalno biće, nego biće koje je odvojeno od materije (mufariq) i nematerijalno (mujarrad), percipira se samo prisutnošću u čovjekovoj duši i nema potrebe za apstrahiranjem. Prema tome, spoznaja je prisustvo predmeta percepcije kod onoga ko percipira.[1]
Vrste spoznaje
Spoznaja se u svom općenitom značenju dijeli na osjetilnu, imaginacijsku, mnijenje, umnu[2], duhovno osvjedočenje (šuhudi)[3], Božansku (rabbani) i na spoznaju posredstvom objave (wahyani)[4]. Ovdje ćemo navesti definiciju svake od njih sa gledišta Hādže Tusija:
1. osjetilna spoznaja: Čovjek posredstvom vanjskih osjetila spoznaje pojavne objekte materijalnih bića i onda kada se nađe pred nekom materijalnom stvari partikularna i individualna forma te stvari se oslikava u njegovoj duši i on pomoću pamćenja može sačuvati tu formu.[5]
Hādže Tusi ukazuje na važnost osjetilne spoznaje i u vezi s ovim podsjeća da je prvi korak spoznaje i ključ vrata znanja osjetilna spoznaja jer ona ne samo da priprema uvjete za percipiranje aksioma (daruriyyat) i percipiranje aksioma biva povod za pojavu stečenih znanja, nego se prirodne nauke, iskustvena znanja, matematika i astronomija oslanjaju na ove spoznaje.[6]
2. imaginacijska spoznaja: To je percipiranje materijalne stvari sa svim njenim specifičnostima i karakteristikama. Bilo da je ta materijalna stvar prisutna ili odsutna, ova spoznaja se stječe pomoću moći imaginacije.[7]
3. spoznaja iz mnijenja (ma‘rifati wahmi): To je percipiranje partikularnih značenja koja nisu osjetilne prirode,[8] poput čovjekovog straha od mraka i straha koji ovca ima od vuka. Ovo su značenja koja su neosjetilna i nematerijalna.
4. umna spoznaja (ma‘rifati ‘aqli): Po Hādže Nasirovom mišljenju, zbiljska spoznaja je spoznaja inteligibilija, gdje se stvar percipira na način koji je univerzalan i ogoljen od materije i osobina materije.[9] On aksiomska, spekulativna i matematička znanja smatra neophodnim za čovjeka. Aksiomska znanja uporedio je sa džennetskom rijekom kojom teče voda, spekulativna znanja sa džennetskom rijekom kojom teče mlijeko, a matematička znanja sa džennetskom rijekom kojom teče med. Sve ih je smatrao neophodnim za čovjekovo znanstveno usavršavanje.[10]
Hādže je mišljenja da prvotne aksiomske spoznaje same nisu dovoljne za očuvanje čovjeka od grešaka pri mišljenju. Zbog toga čovjek, da bi ostvario spekulativna i stečena znanja, kao i da bi se očuvao od griješenja pri mišljenju, nema drugog izbora doli da ovlada zakonitostima logike, jer je bez promišljanja, promatranja i osjetilnog percipiranja nemoguće postići spekulativna i stečena znanja, a mišljenje i postizanje željenog i činjenje nepoznatog znanim nužno traži odgovarajuće sadržaje (mawad) i premise te njihovo uređivanje na specifičan način. Samo logika može odigrati ovu važnu ulogu.[11]
5. duhovno osvjedočenje: Viša spoznaja od umne spoznaje je prisutna spoznaja i spoznaja putem duhovnog osvjedočenja. Oni koji su postigli prisutnu spoznaju, duhovno poimanje (kashf) i duhovno osvjedočenje osvjedočuju se u zbilje svijeta postojanja i motre ih. Bez sumnje, spoznaja osobe koja vatru posmatra izbliza i njenom svjetlošću vidi i druga bića veća je od spoznaje osobe koja zaključuje o postojanju vatre izdaleka, viđenjem dima.[12]
Po Hādžeovom vjerovanju, spoznaja putem duhovnog osvjedočenja je stupnjevita. Njeni stupnjevi mogu se postići poniznošću, skrušenim moljenjem, skrušenošću pred Bogom i prekidanjem ovosvjetskih ovisnosti.[13]
6. Božanska (rabbani) spoznaja: To je darivanje znanja od Uzvišenog Stvoritelja i od Izvora sa one strane zastora (gajbi) bez ikakvog upliva edukacije, stjecanja i mišljenja. Hādže Nasir vezano za ovo kazuje: “Rabbani znanje ima tri stupnja. Prvi stupanj je objava i svojstven je samo vjerovjesnicima. Sveta duša vjerovjesnika zbilje inteligibilija i saznanja, budući da se daruju iz skrivenog Izvora, prima svojom dušom i njihovim primanjem uspinje se ka Darovatelju znanja i savršenstva. Zatim, ukoliko je zadužen da dostavlja ono što je primio, rabbani i darivano znanje dostavlja i drugima.[14]
Drugi stupanj rabbani spoznaje je spoznaja darovana od Gospodara (‘ilme ladunni). Ovaj stupanj je zajednički vjerovjesnicima i prijateljima Božijim. U vezi sa Khidrom, a.s., kaže se: …I nađoše jednoga Našeg roba kojem smo milost Našu darovali i onome što samo Mi znamo naučili.[15] Bez ikakve sumnje, ilme ladunni je darovano (ifad{i) Božansko znanje koje se stječe bez edukacije i mišljenja i niko mu nema pristupa, osim onoga ko postane predmetom posebne naklonosti Gospodara i kome je duša pripravna. I Amiru-l-mu’minin ‘Ali, a.s., posredstvom darivanja znanja njemu iz skrivenog svijeta od strane časnog Vjerovjesnika islamaimao je udjela u ovom znanju.[16] Treći stupanj rabbani spoznaje je spoznaja iz nadahnuća (‘ilme ilhami). Spoznaja iz nadahnuća je ostvariva za čestite robove i ostvaruje se ukoliko rob prekine ovisnost o Ovom svijetu i otkloni zastore tame.[17]
Znalci i neznalice
Hādže Nasir na osnovu posjedovanja i neposjedovanja znanja ljude je podijelio u četiri skupine: 1) znalac: on je pojedinac koji zna i zna da zna. Ovakav pojedinac se mora slijediti; 2) nemaran: on je pojedinac koji poznaje istine, ali ne zna da zna. Njega, bez sumnje, treba osvijestiti i odstraniti njegov nemar; 3) tražitelj: on je čovjek koji ne zna i zna da ne zna. Oni koji su ovakvi uspijevaju ostvariti svoje ciljeve; 4) neznalica: on je čovjek koji ne zna i ne zna da ne zna. Ovakav čovjek je obuzet složenim neznanjem (jahli murakkab) i teško da će se brzo osvijesti.[18]
Činjenica vrijedne pažnje je to što je misija vjerovjesnika buđenje i osvješćivanje tražitelja znanja i nemarnih prema istini. Stoga, bez obzira što edukacija o inteligibilijama nije neophodna, ipak je edukacija o prenesenim znanjima, budući da um nema pristup njima, neophodna, a kazivanja vjerovjesnika i imama poput su svjetlosti koja osvjetljava put.[19]
Nastavak: Etika u pogledu Hādže Nasīruddīn Tūsi
[1] Sharhi isharat wa tanbihat, sv. 2, str. 310-311.
[2] Ibid., str. 323-326.
[3] Awsafu-l-ashraf, str. 130-134.
[4] Serguzasht wa ‘aqaidi falsafi Hādže Nasiruddini Tusi: Risalah ‘ilm wa ‘alim wa ma‘lum, str. 168-169.
[5] Sharhi isharat wa tanbihat, sv. 2, str. 323-326; Asasu-l-iqtibas, str. 61.
[6] Kashfu-l-murad fi sharhi tajridi-l-i‘tiqad, str. 231-240; Asasu-l-iqtibas, str. 61.
[7] Sharhi isharat wa tanbihat, sv. 2, str. 324-326.
[8] Ibid., sv. 2, str. 324-326.
[9] Ibid.
[10] Tusi Nasiruddin: Rawdatu-t-taslim, str. 141-142.
[11] Kashfu-l-murad fi sharhi tajridi-l-i‘tiqad, str. 238-240.
[12] Awsafu-l-ashraf, str. 130-134.
[13] Fusulu-l-‘aqaid, str. 18-21.
[14] Serguzasht wa ‘aqaidi falsafi Hādže Nasiruddini Tusi: Risalah ‘ilm wa ‘alim wa ma‘lum, str. 168-169.
[15] Al-Kahf, 65.
[16] Serguzasht wa ‘aqaidi falsafi Hādže Nasiruddini Tusi: Risalah ‘ilm wa ‘alim wa ma‘lum, str. 168-169.
[17] Ibid., str. 168-169.
[18] Tusi Nasiruddini: Akhlaqe muhtashami, str. 57-58.
[19] Talkhisu-l-muhassal, str. 53-56.