Šta je prostor?

Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 42), Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar, 2013.

Prethodno: Materijalno i nematerijalno?

Obuhvata:

Uvod

Problem prostora i vremena

Razliku između “prostora” i “gdje” i između “vremena” i “kada”

Zbilju prostora

 

Uvod

Rasprava o vremenu i prostoru, kao jednom od najvažnijih filozofskih problema koji je oduvijek bio predmetom pažnje mislilaca i filozofa, stalno je imala svoju svježinu i živost i nikada nije postala starom i uvehlom a njena datoteka još uvijek nije spremljena u arhivu. Premda su veliki umovi istočne i zapadne filozofije veoma mnogo razmišljali i govorili o vremenu i prostoru, a među njima je veliki istočnjački filozof Ibn Sina potrošio dosta tinte pišući detaljno o ovim pitanjima u poglavlju o fizici svog djela Šefā, ipak je ostalo dosta mjesta za duboko promišljanje, istraživanje i izučavanje ovih problema iz raznih uglova.

Mišljenja filozofa i autoriteta o vremenu i prostoru do te su mjere međusobno različita i proturječna i uključuju čudne ideje da se samo nekolicina problema može uporediti s ovim. Naprimjer, s jedne strane, vrijeme i prostor smatrani su nematerijalnim supstancama, dok su, s druge strane, toliko degradirani da su smatrani uobraženim i umišljenim stvarima. Kant, poznati njemački filozof, smatrao ih je umskim stvarima ili, njegovim rječnikom, formama osjetilnosti. Većina filozofa ih, međutim, smatra objektivnim akcidentima.

U tom pogledu veliki islamski filozof Mulla Sadra Širazi pobijedio je u ovoj utrci predstavljajući vrlo važan i čvrst stav, koji se može smatrati konačnom riječju o ovom problemu. Ovaj stav se može smatrati i osnovom za uspostavu supstancijalnog kretanja, čije je filozofsko objašnjenje, na koncu, jedna od glavnih inovacija ovog velikog filozofa, što će biti pojašnjeno u narednim poglavljima knjige.

Pošto je u prethodnoj lekciji o prostornosti i vremenitosti raspravljano kao o osobinama materijalnih stvari, smatramo da je ovdje prikladno predstaviti odgovarajuće objašnjenje prostora i vremena.

Problem prostora i vremena

U svim jezicima postoje ekvivalentni izrazi za prostor i vrijeme i svi ljudi vjeruju da su materijalne stvari povezane s prostorom i vremenom, a to izražavaju na razne načine: “Sunce je na nebu”, “U moru žive ribe”, “Knjiga je na stolu”, i tako dalje. Također, kaže se: “Časni Poslanik islama, mir s njime i njegovom porodicom, rođen je u šestom stoljeću. Za vrijeme njegovog života vođeni su ratovi između muslimana i nevjernika”, “Jučer je škola bila zatvorena”, i tako dalje.

Općenito, popularno poimanje je da sva tijela imaju prostor. Također je uobičajeno da većina ljudi poopćava ovu presudbu i zamišlja da ne postoji nijedan egzistent bez prostora, kao što prostoumni zamišljaju da Bog Uzvišeni također zauzima prostor ili mjesto na nebesima ili iznad njih, što naravno nije ispravno, o čemu će biti govora na prikladnom mjestu. Upravo ista rasprava odnosi se na vrijeme i njegovu vezu sa stvarima i pojavama.

Prirodno je da filozofi koji spoznaju i obznanjuju zbilje stvari moraju odgovoriti i na ovo pitanje: “Šta je zbilja prostora i vremena?”, posebno s obzirom na činjenicu da se s ovim pojmovima susrećemo u mnogim filozofskim problemima, kao, naprimjer, u prethodnoj lekciji gdje su prostor i vrijeme predstavljeni kao osobine materijalnih stvari, ili kada u teološkoj raspravi, kojom ćemo se baviti, prostor i vrijeme zaniječemo Bogu Uzvišenom.

Prva poteškoća, koja nastupa po pitanju objašnjenja zbilje prostora i vremena, a koja ga pretvara u težak problem, jeste ta da se prostor i vrijeme ne mogu iskusiti osjetilima i da nikada ne padaju u zamku osjetilnih organa. Oni se ne vide očima, nisu opipljivi čulom dodira, niti se mogu opaziti bilo kojim drugim osjetilom, a istovremeno mi osjetilne stvari dovodimo u vezu s njima na način da smatramo kao da one pripadaju osjetilnom materijalnom svijetu. Upravo zbog ovog aspekta Kant ih predstavlja umskim kanalima znanja o opredmećenim pojavama, a ne samim objektivnim i opredmećenim stvarima, a druga skupina mislilaca ih smatra uobraženim i umišljenim. S druge strane, skupina filozofa koji nisu mogli poreći njihovu objektivnu egzistenciju i koji ih nisu mogli smatrati materijalnim egzistentima vjerovali su da su oni nematerijalne stvari. Konačno, većina filozofa ih smatra materijalnim akcidentima čija se egzistencija uspostavlja zajedničkim pregnućem osjetila i razuma. Prirodno, svaka skupina je iznijela razlog ili razloge vlastitog stava, kritizirajući razloge drugih. Mulla Sadra je potvrdio stav o prostoru, koji se pripisuje Platonu, to jest, prostor je nematerijalan, iako postoji dvojba u ispravnost pripisivanja ovoga učenja Platonu, što je potrebno podvrgnuti daljnjem istraživanju.

Jasno je da ova knjiga nije mjesto za pregled svih stavova i kritiku svih njima odgovarajućih razloga. Zato ćemo se ograničiti na navođenje najpoznatijih stavova i objašnjenje stava kojeg mi potvrđujemo.

Razlika između “prostora” i “gdje” i između “vremena” i “kada”

Prije rasprave o zbilji prostora i vremena neophodno je napomenuti da filozofi prave razliku između prostora (mekān) i gdje (ajna) i, slično tome, između pojma vrijeme (zamān) i kada (metā). Pojmovi gdjestva i kadstva smatraju se relativnim pojmovima (mafāhīm-e nesbī), dobijenim povezivanjem stvari s prostorom i vremenom. U Aristotelovoj tabeli kategorija oni su smješteni među sedam relativnih akcidentalnih kategorija, iako u osnovi izgleda da se ove vrste pojmova ne smiju smatrati štastvenim pojmovima ili kategorijama. Razlog za ovo postaje jasan poznajući karakteristike ovih vrsta pojmova koje su objašnjene u 15. lekciji.

U svakom slučaju, Aristotelovci su vjerovali da su oba pojma “gdje” i “kada” neovisni štastveni pojmovi i specifične kategorije i da nemaju veze sa štastvom vremena i prostora. Drugi nisu dvojili da se ove vrste pojmova javljaju iz odnosa s vremenom i prostorom i da su oni različiti od pojmova prostora i vremena. Iz ovog razloga treba biti oprezan da se ne pomiješaju rasprave o prostoru i vremenu s onima o ovim relativnim i suodnosnim pojmovima (nesbī wa edāfī).

Zbilja prostora

O štastvu prostora preneseno je nekoliko stavova koji su prilično slabi i koji nisu dostojni spomena, a koje nije zastupao nijedan poznatiji filozof. Naprimjer, postoji učenje da se prostor sastoji od tvari tijela, ili njihovih formi ili aktueliteta, ili da je to neovisna tjelesna oblast u kojoj je sadržan kosmos.

Između stavova dva su najpoznatija: prvi se prenosi od Platona, a potvrđen je od nekih islamskih mudraca, poput Mulla Sadre, dok je drugi pripisan Aristotelu, a prihvata ga većina islamskih filozofa, uključujući Farabija i Ibn Sinaa. Stav pripisan Platonu jeste da je prostor nematerijalna supstancijalna dimenzija koja je identična zapremini kosmosa.

Vanjština ovog stava izgleda čudno jer nematerijalni egzistent, čak i ako je imaginalan i berzahski nematerijalan, nema povezanost s materijalnim egzistentima i ne može se smatrati njihovom posudom. Međutim, postoji velika vjerovatnoća da je nedoumica nastala pri prenošenju ili prevođenju ovog stava, ili da riječ nematerijalno ovdje nije uzeta u njenom stručnom značenju. Ovaj stav podržan je činjenicom da je Mir Damad negirao Platonovo zastupanje ovog stava.[1] Uz ovu vjerovatnost stav se može tumačiti na način da je prostor zapremina kosmosa razmatrana odvojeno od njega i prema ovom značenju je apstrahiran iz kosmosa.

Međutim, teorija koja se prenosi od Aristotela glasi da je prostor unutarnja površina tijela kojom se ostvaruje kontakt s vanjskom površinom drugog tijela, kao unutarnja površina čaše kojom se ostvaruje kontakt s vanjskom površinom vode u njoj.

Postoji poteškoća u ovoj teoriji. Ako se pretpostavi da riba miruje u tekućoj rijeci, bez sumnje, površina vode koja je u kontaktu s površinom njenog tijela kontinuirano se mijenja, tako da se prema iznesenom stavu mora reći da se njen prostor neprestano mijenja, dok je pretpostavljeno da ona miruje na svom mjestu i da nema promjene u njenom prostoru.

Druga precizna napomena na koju se mora obratiti pažnja jeste da je navedena definicija sastavljena od dva osnovna pojma; jedan je unutarnja površina sadržavajućeg tijela, a drugi je kontakt s vanjskom površinom sadržanog tijela. Međutim, površina je vrsta količine i zato pripada kategoriji kvantiteta, dok kontakt, prema Aristotelovcima, pripada kategoriji relacije / suodnosa, a treća se kategorija (to jest, ona kojoj pripada prostor) ne može dobiti kombinacijom ove dvije kategorije. Pored toga, kontakt je akcidentalno stanje navedene površine i iz tog razloga ne može biti njenom vrsnom razlikom i od njenih bīti (to jest, od onog što je suštinski definira), pa se na ovaj način ne može smatrati posebnom vrstom kategorije neprekidnog kvantiteta (kamm-e mottaṣel). U svakom slučaju, pitanje kategorije kojoj pripada prostor ostaje nerazjašnjeno.

Izgleda da pojam prostor nije samostojan pojam (mafhūm-e nafsī) kao pojmovi čovjek, životinja, boja i oblik, nego da je prije akcidentalni pojam koji uključuje smisao suodnosa i relacije sa stvari koja ima prostor. Da bi se ovaj pojam dobio, dvije stvari moraju biti između sebe upoređene s posebne tačke gledišta, tako da se jedna može smatrati prostorom druge. Ovo pokazuje da prostor nije vrsta štastvenog pojma koji je uključen u kategorije e da bismo pokušali odrediti njegovu kategoriju, nego da je radije od apstrahiranih pojmova.

Drugo, da bi se nešto smatralo prostorom nečeg drugog nije neophodno uzeti u obzir njegovo partikularno štastvo ili supstancu. Naprimjer, kada čašu smatramo prostorom neke vode, to nije zato što [to jest, ne iz onog aspekta u kojem] je njeno tijelo sačinjeno od kristala, i kada vodu nazivamo prostorom ribe, to nije zato jer je ona tekućina sačinjena od kisika i vodika, nego zato [to jest, ne iz onog aspekta u kojem] što ima kapacitet da sadrži stvar koja ima prostor, i ono što se stvarno uzima u obzir jeste njeno bivanje posudom, a ne supstancom.

Što se tiče ove dvije napomene, može se reći da kada se neka zapremina kosmosa razmatra odvojeno i uporedi s tijelom koje je u njoj sadržano, ta zapremina će biti njegov prostor.

Treba napomenuti da se nekad prostor primjenjuje na količinu zapremine koja je veća od kapaciteta stvari koja je s njim u vezi, kao kad se kaže da je kuća ili grad prostor osobe. Filozofi su zapazili ovu tačku i ovu vrstu prostora su nazvali nestvarnim prostorom.

Može se zaključiti da stvarni prostor svake stvari jeste količina zapremine kosmosa koja je jednaka zapremini tijela na koje se prostor odnosi iz onog aspekta u kojem je ono sadržano u njemu.

Među zaključke ove filozofske analize spada i taj da je prostor podređen kosmosu i da prostor ne postoji prije pojave ili s uništenjem kosmosa. Zato se zapremina ili površina stvari ne mogu smatrati neovisnim egzistentima za koje bi se držalo da imaju neovisno stvaranje i dodjeljivanje egzistencije. Radije su pojmovi poput zapremine i površine predstavnici različitih lica egzistencije tijela koje um smatra odvojenim od tijela. Iz tog razloga se ova vrsta slučajeva, koji jesu akcidenti, smatra aspektima egzistencije materijalnih supstanci. Preciznim razmatranjem ove teme bit će jasno zašto je prostor svojstven tijelima i zašto se računa jednom od osobina materijalnih egzistenata, jer izvor njegovog apstrahiranja nije ništa drugo doli zapremina tijela.

Nastavak: Šta je vrijeme?

Sažetak

1. Razlog što je tumačiti zbilju prostora i vremena problematično jeste to što, s jedne strane, nijedno od njih nije direktno podložno osjetilnom iskustvu, a, s druge strane, ubrajaju se među stvari koje su povezane s osjetilnim materijalnim svijetom. Upravo to je razlog da ih je Kant smatrao umskim stvarima, odnosno, prema njegovoj terminologiji, formama osjetilnosti. Neki drugi smatrali su ih uobraziljskim i umišljenim, jedni su ih smatrali nematerijalnim, a drugi ubrajali među materijalne stvari.

2. Ono što se naziva kategorijama “gdje” i “kada” jesu pojmovi koji proizlaze iz odnosa prema prostoru i vremenu i ne treba zamišljati kako je prostor upravo ta kategorija “gdje”, a vrijeme upravo ta kategorija “kada”. Stoga pojmovi “gdje”, “kada” i drugi pojmovi koji uključuju odnos nisu, ustvari, štastveni pojmovi i ne treba ih ubrajati među kategorije.

3. Od Platona se prenosi da je prostor nematerijalna supstancijalna dimenzija identična zapremini kosmosa. Takav stav potvrdio je i Mulla Sadra.

4. Ovakav stav se naizgled čini čudnim, jer se nematerijalni egzistent ne može smatrati posudom materijalnog egzistenta. Možda je došlo do greške pri prenošenju ili prevođenju ovog stava i moglo bi ga se tumačiti u smislu da je prostor upravo zapremina kosmosa koju ljudski um apstrahira iz tijela, to jest uzima ga u obzir odvojeno.

5. Od Aristotela se prenosi da je prostor unutarnja površina obuhvatajućeg tijela koja ostvaruje kontakt s vanjskom površinom sadržanog tijela i takav stav prihvatili su Farabi i Ibn Sina.

6. Ovom stavu prigovara se da, shodno takvom viđenju, tijelo u mirovanju koje se nalazi unutar tekućeg tijela i tijela u kretanju mora iz jednog ugla imati nepromjenjiv prostor, budući da pretpostavljamo da je u mirovanju, dok, iz drugog ugla, njegov prostor mora biti promjenjiv jer je dodirna površina s tijelom stalno u stanju promjene.

7. S obzirom da je pojam površina kategorija kvantiteta a pojam kontakt kategorija relacije, njihova kombinacija ne može se smatrati trećom kategorijom. Također, budući da je kontakt akcidentalno stanje navedene površine, ne može ga se smatrati njenom vrsnom razlikom na kojoj počiva vrsta kvantiteta. Naposljetku preostaje pitanje kakva kategorija prostor jeste.

8. Izgleda da pojam prostor nije samostojan niti štastveni, nego uporedan i apstrahiran pojam koji proizlazi iz poredbe dvije stvari s osobitog gledišta, a to gledište podrazumijeva da je jedna stvar sadržana u drugoj. Ustvari, kapacitet da sadrži i zapremina jedne od njih je ono što se poredi s drugom i baš ta zapremina je izvor apstrahiranja pojma prostor.

9. S obzirom na ove napomene, prostor se može ovako definirati: stvarni prostor svake stvari jeste količina zapremine kosmosa jednaka zapremini tijela koje ima prostor iz onog aspekta u kojem je ono sadržano u njemu.

10. Pojmovi poput površine i zapremine, koji spadaju među akcidente tijela i ustvari su aspekti egzistencije i lica njihove stvarnosti, u ovom smislu se mogu smatrati akcidentima koji su aspekti supstance. Zbog toga im ne pripada neovisno načinjavanje i dodjela egzistencije.

11. Prostor, koji se apstrahira iz zapremine tijela, prirodno ima podređenu egzistenciju i ne može se zamisliti njegova egzistencija prije ili nakon egzistencije kosmosa.

12. Također, jasno je da je prostor svojstvo tijela i nematerijalna stvar neće imati prostornih relacija.


[1] Vidi: Mīr Dāmād, Qabasāt, str. 164.