Preuzeto iz knjige: Etički stavovi Allame Tabatabaija, autor: Reza Ramezani
Pojam i štastvo etike
Proučavanje leksičkog i terminološkog značenja pojma etika imat će veliki uticaj u metodologiji etike. Zbog toga je neophodno pažljivo i temeljito se posvetiti ponuđenim definicijama morala kako bismo imali bolje uvjete za vođenje rasprava u ovoj oblasti.
Leksičko značenje riječi “ahlaq”
Riječ ahlaq (etika) množina je riječi hulq (خُلق) ili huluq (خُلُق)[1], koje su iz istog korijena kao i riječ halq (خَلق), ali imaju različita značenja. Hulq se koristi samo za moći i karakterne osobine koje se ne percipiraju izvanjskim čulima te iskaz da je neko huliq po nečemu znači da je to nešto u njemu oblikovano i u njegovoj je prirodi. Tako je Uzvišeni Allah rekao:
وَإِنَّكَ لَعَلَى خُلُقٍ عَظِيمٍ
“…Jer ti, zaista, imaš veličanstvenu ćud.”[2]
S druge strane, riječ halq odnosi se samo na oblike i forme koji se mogu opaziti očima.[3]
Razliku između halqa i hulqa neki objašnjavaju tvrdnjom da je halq u značenju haliqa (خَلیقة), odnosno čovjekove prirode, dok hulq čine svojstva i narav. Zbilja hulqa sagledana je u unutrašnjem obliku, atributima i posebnim pojmovima vezanim za unutrašnji oblik, koji se nalaze nasuprot čovjekovom vanjskom izgledu i obliku. Vanjski i unutrašnji oblik čovjeka ima dopadljive i nedopadljive osobine.[4]
Gazali o razlici između ovih dviju riječi piše: “Halq se ne može izmijeniti, dok je hulq podložan promjenama i vjerovjesnici su došli promijeniti hulq.”[5]
Iz ovog objašnjenja razumije se da on smatra da su halq i hulq iz istog korijena, ali razliku među njima vidi u tome da je hulq stvorenje s voljom, a halq stvorenje bez volje.
Tarihi, poznati filolog Kur'ana, o leksičkom značenju hulqa navodi definiciju sličnu brojnim drugim definicijama u terminologiji. U vezi s tim on piše: “Hulq je duševna odlika uz koju se djela obavljaju s lahkoćom.”[6]
Ahlak u terminologiji
Brojni islamski intelektualci, poput Ibn Miskavajha,[7] Hadže Nasiruddina Tusija,[8] Fejza Kašanija,[9] Gazalija[10] i Medžlisija[11], vjeruju da je ahlak stanje ili postojano svojstvo duše,[12] koje – kada ga neko posjeduje – njemu omogućava da djela čini sasvim lahko, bez potrebe za razmišljanjem, a ukoliko neko određena djela koja se razlikuju od uobičajenog ponašanja čini rijetko, sa stanovišta ovih učenjaka ona se ne nazivaju ahlakom, jer takva djela ne svjedoče o njegovom unutrašnjem izgledu i stanju duše.
Prema ovom objašnjenju, djela koja čovjek čini mogu biti podijeljena u nekoliko vrsta:
Prva vrsta djela koja čovjek čini su usiljena djela. Naime, zbog vremenskih, životnih ili društvenih uvjeta čovjek se obaveže na činjenje tih djela, te ih i čini, međutim u zbilji uopće ne vjeruje u ta djela i samo zbog vanjskih uvjeta im je sklon, a nikakav unutrašnji poticaj ili duševno stanje nisu njihovi pokretači. Naravno, ova se vrsta djela može dalje podijeliti u dva dijela. Prvi dio čine djela na koja se čovjek prisilno obaveže da ih čini, a ako se uvjeti promijene, on takva djela više nikada ne čini. Drugi dio tiče se ljudi po kojima je definicija morala ta da čovjek mora imati moral, ali nije potrebno da ga preuzima iz religije ili nutrine, već život na Ovom svijetu oblikuje ljudima takav moral. Ova vrsta moralnih stavova naziva se sekularnim moralom. Uzrok postojanja ovakvog uvjerenja kod ljudi nisu ustaljena svojstva duše ili unutrašnja stanja, već ono što pred njih postavlja takav moral jesu vanjski činioci, i to ne prisilni već voljni.
Druga vrsta djela koja ljudi čine jesu djela koja su proizvod unutrašnje motivacije. Ustvari, ustaljena svojstva duše uzrokuju da se takva djela čine i da se čovjek ponaša na određen način, bilo da se ta djela i ponašanja opisuju kao lijepa ili kao loša i ružna.[13]
Treću vrstu predstavljaju ona djela koja čovjek ne čini zbog vanjske motiviranosti već zbog unutrašnjeg vjerovanja, ali se ne mogu činiti lahko i bez promišljanja, već uz usiljenost i napor. Zapravo, on je u stanju vježbe i prakse i uz ustrajnost će ih učiniti svojim ustaljenim svojstvom, poput čovjeka koji vježba da bi darežljivost učinio svojim ustaljenim svojstvom.
Bez sumnje, definicije koje za prvu vrstu djela daju islamski učenjaci ne nazivaju definicijama morala, dok se iz definicija etike koje daju neki zapadni učenjaci može razumjeti da je po njihovom mišljenju moral čovjekovo ponašanje za koje nije potrebno da ima unutrašnji ili duševni poticaj jer je, po njihovom mišljenju, etika “izučavanje čovjekovog ponašanja na način kakvo ono mora biti”.[14] O drugoj vrsti ne postoji nikakvo razilaženje među muslimanskim učenjacima, jer svi smatraju da se ono što izvire iz postojanih svojstava tiče morala. U vezi s trećom vrstom susrećemo se s neslaganjem, no brojni islamski učenjaci djela treće vrste ne nazivaju moralom, jer još u duši nisu postala ukorijenjena kao postojano svojstvo, a ništa od onoga što nije potaknuto takvim duševnim kvalitetom ne može biti nazvano moralom.
Neki pak treću vrstu nazivaju moralom jer vjeruju da su djela treće vrste učinkovita za stizanje do cilja,[15] a to je položaj bliskosti Bogu, te iz definicije etike koju daje Šehid Motahhari shvatamo da moral po njegovom mišljenju obuhvata postojana duhovna svojstva i postupke čovjeka. On stoga u definiciji etike kaže da je etika zapravo znanje o tome kako živjeti.[16] Naravno, nedostatak ove definicije je jasan, jer je znanje o tome kako živjeti općenitije od etike te obuhvata i druge nauke, što znači da ova definicija obuhvata i druge znanosti.
U definiciji morala kao postojanih svojstava i stanja duše ukazuje se na nekoliko činjenica:
1. Moral se u ovom pristupu koristi isključivo za stanja i oblike koji su ukorijenjeni u duši. Stoga se djela koja se čine samo ponekad, pažljivo i s razmišljanjem ne nazivaju moralnim, bez obzira što se u skladu s mišljenjem drugih ova vrsta ponašanja naziva moralnim.
2. Na temelju ovog stava, stečeni moral nije lahko promjenjiv, jer ono što postane ustaljeno svojstvo veoma sporo prihvata promjenu; štaviše, kada ta ćud postane čovjekov duševni oblik, bit će neizmjenjiva.
3. Moralna vrlina i porok vraćaju se na čovjekova ustaljena svojstva, jer ukoliko čovjek posjeduje pohvalna postojana svojstva, on ima lijep moral, a ukoliko ta postojana svojstva budu pokuđena, on posjeduje loš moral.
4. Prema preciznom pristupu, djela i ponašanja će biti nužni zahtjev ovih ustaljenih svojstava i neće se odvajati od njih te ponašanje ne bi trebalo ubrajati u zbilje koje sačinjavaju suštinu etike, iako je moguće da se u svakodnevnom govoru ta ponašanja nazivaju moralom, jer moral, na temelju religijske antropologije, u izgradnji ličnosti i identiteta čovjeka igra značajnu ulogu.
[1] Mo'in Mohammad, Farhange Mo'in, korijen h-l-q.
[2] Al-Qalam, 4.
[3] Ragib Isfahani, Ebu-l-Kasim Husejn ibn Muhammmed, Mufredat alfaz al-Qur'an fi garib al-Qur'an, istraživanje i unos Mohammad Gilani, Makteba al-Murtadavijja, korijen h-l-q; Ahmed ibn Farsi ibn Zekerijja, Meqajis al-lugah, istraživanje Muhammed Harun, sv. 2, korijen h-l-q.
[4] Ibn Manzur, Lisan al-‘Arab, redakcija i komentari Alija Širija, sv. 4, str. 193. i 194.
[5] Gazali, Ihja ‘ulum al-din, sv. 3, str. 55.
[6] Madžma‘ al-bahrajn, korijen h-l-q.
[7] Ibn Miskavajh, Ebu Ali, Tahzib al-ahlaq va tathir al-a‘raq, uredio Konstantin Zerik, str. 221.
[8] Tusi, Hadže Nasiruddin, Ahlake Naseri, redakcija Mudžteba Hejdari i Alireza Hejdari, str. 48.
[9] Fejz Kašani, Mulla Muhsin, Al-Haqaiq, str. 54.
[10] Gazali, Imam Muhammed, Ihja ‘ulum al-din, sv. 3, str. 53.
[11] Madžlisi, Allame Muhammed Bakir, Bihar al-anvar, sv. 68, str. 373. i 374.
[12] Oni kvaliteti duše koji brzo nestaju nazivaju se stanjem (hal), a oni koji sporo nestaju, koji su postojani i trajni, na način da se smatraju čovjekovom drugom prirodom, nazivaju se postojanim stanjem (meleke). Prema tome, postojano svojstvo ubraja se u red duševnih kvaliteta koji su ukorijenjeni u duši.
[13] Na temelju teorije o supstancijalnom gibanju merhuma Mulla Sadre, ljudski moral također ima ove promjene, te vrlina ili mahana, nakon što postanu stalno svojstvo, malo-pomalo postaju čovjekova vrsna forma. On uistinu postaje životinja, melek ili šejtan, što se neće moći izmijeniti. Obratiti se knjizi Mabadije ahlak dar Kur'an Dževadija Amulija, str. 328.
[14] Žeks, Falsafeje ahlak, prijevod Abo-l-Kasem Pur Hosejni, str. 10.
[15] Misbah Jazdi, Muhammed Taki, Falsafeje ahlak, str. 10.
[16] Jadnameje Šehid Motahari, sv. 1, članak 9; Džavdanegi va ahlak, str. 406.