Stav Gazalija o egzistenciji

Preuzeto iz trećeg sveska knjige “Stavovi islamskih mislilaca o obrazovanju i odgoju”
Napisao i priredio: SEMT – Institut za proučavanje i pisanje udžbenika za univerzitete humanističkih nauka, Qom, Iran
Prevod: Lutfi Akbaš i Sedad Dizdarević

Prethodno: Neki od temelja filozofije odgoja u islamu

Prema stavu nekih filozofskih škola – kakvi su pozitivisti – treba se uzdržavati od rasprave o temeljnim pitanjima postojanja, jer ovakve rasprave nužno zahtijevaju upotrebu pojmova koji se ne mogu lahko definirati, a na kraju, rezultat je iznošenje sudova koji nisu u stanju opisivati svijet.[1]

Nasuprot takvom stavu nalazi se mišljenje osoba poput Mulla Sadre, koji smatraju da se pitanje egzistencije nalazi na vrhu filozofskih pitanja i da predstavlja temelj metafizičkih rasprava. Ono je, također, osnova znanosti tevhida i eshatologije. Onaj čije su bisage prazne od spoznaje egzistencije nužno je neobaviješten o bitnim i temeljnim stvarima, i njemu su skrivene jasne i tajne spoznaje. On ne poznaje božansku znanost i od njega je skriveno znanje o duši i njenom povratku Bogu.[2]

Egzistencija je polje naše percepcije. Nemoguće je čak i zamisliti nešto izvan egzistencije. Prema riječima Žilsona: “Naš um nije u stanju načiniti čak ni jedan sud, a da on nije u okrilju egzistencije. Čak i sudovi koji izvještavaju o postojanju i nepostojanju postoje zahvaljujući egzistenciji.”[3] Prema tome, spoznaja egzistencije je prva spoznaja preko koje postepeno dobijamo druge spoznaje.[4] Odnosno, u skladu sa Džamijevim riječima: “Šta god da opažamo prvo se opaža postojanje, iako smo nesvjesni da ga opažamo.” Aziz Nesefi u djelu Kešfu-l-Hakaik kaže: “Pitali su Alija šta je egzistencija. Rekao je. ‘Šta ima drugo, mimo egzistencije?’”[5]

Muhammed Gazali na temelju svojih teoloških stavova i filozofske metode smatra da je egzistencija tema teologije[6] i najveća zbilja za kojom se traga.[7] On nije pripadao sofistima (hasbanijama). Vjeruje da egzistencija postoji i ne potpada pod uticaj besmislica skeptika (ar. laedrijjun), poricatelja postojanja stvarne i zbiljske egzistencije (ar. inadija) i relativista (ar. indijje).[8] Gazalijeva sumnja je bila metodička i nastojanje da se u korijenu unište sumnja i neznanje, a ne poricanje znanja i mogućnosti spoznaje.

Gazali je razmišljao o suštini egzistencije, a ne o njenom postojanju. Po njemu egzistencija nije upitna i ne treba raspravljati o njoj, već o njenom štastvu, odnosno suštini. To je ono za čim se prema Aristotelovim riječima oduvijek tragalo i što je izazivalo zbunjenost.[9]

Sada, kada znamo da Gazali prihvata sud “egzistencija postoji” trebamo vidjeti šta je po njemu egzistencija.

Definicija egzistencije

Gazali smatra da je egzistencija prosti pojam koji nije štastvo složeno od dijelova biti. Egzistencija je najjasniji pojam, sve se pojašnjava i spoznaje zahvaljujući spoznaji nje.[10] Drugim riječima, egzistencija je nužni preduvjet za ontologiju i za razumijevanje i definiranje svake druge stvari osim sebe.[11] Prema tome, u skladu sa riječima Ibn Sine, njeno prediciranje svakoj stvari je ispravno i dopušteno.

Gazali, također, smatra da pojam[12] egzistencije nije moguće logički definirati (esencijalna i deskriptivna definicija). Po njegovom mišljenju egzistencija ima samo leksičku definiciju. Naravno, on moguću definiciju naziva leksičkom interpretacijom (takvu definiciju naziva jezičkom,[13] a ne zbiljskom, da ne bi i njemu poput drugih bilo prigovoreno da je kontradiktoran u svome govoru.[14] Kao rezultat, Gazali pojam egzistencije smatra aksiomom čija je zbilja utkana u primordijalnu prirodu razuma i nema potrebe za definiranjem.[15] Svaka definicija egzistencije neizbježno služi samo podsjećanju i nije zbiljska definicija, zato što ne pojašnjava zbilju.

Mentalna egzistencija[16]

U počecima znanosti nema nikakvog znaka rasprave o mentalnoj egzistenciji (el-vudžudu-z-zihni) što ukazuje da – u najmanju ruku s ontološkog stanovišta – mentalna egzistencija kod Helena nije bila poznata niti je bila predmet rasprave, jer da jeste, o tome bi bilo tragova u arapskim prijevodima grčkih djela.[17]

Od muslimanskih filozofa mentalnu egzistenciju su prihvatali Kindi, Farabi i Ibn Sina.[18] Nasiruddin Tusi, Ibn Rušd, Mulla Sadra, Davvani i ostali pripadnici potonjih naraštaja muslimanskih filozofa vjeruju u isto. Autor djela Mevakif smatra da je većina teologa protiv mentalne egzistencije[19], a komentator Mevakifa (Džurdžani) kaže: “Neki teolozi su prihvatali mentalnu egzistenciju.”[20]

Šahristani u djelu El-milel ve-n-nihal[21] citira Ibn Sinu i ukazuje na četveročlanu podjelu egzistencije, gdje je mentalna egzistencija jedan član. Ova podjela egzistencije se bez ikakvih izmjena pojavljuje kod Gazalija. Allame Hilli je spominje u komentaru Tedžrida. Ibn Arebi u djelu Inšau-d-davair[22] donosi istu ovu podjelu, a u djelu El-Futuhatu-l-Mekkijje ju je podvrgnuo kritici.[23]

Gazali je više puta u svojim djelima govorio o podjeli egzistencije. Ponekad je dijeli na četiri, a nekad opet na pet dijelova.[24] Ovdje treba istaći da Gazali u djelu El-mednunu-s-sagir[25] koristi izraze mentalna egzistencija (el-vudžudu-z-zihni) i objektivna egzistencija (el-vudžudu-l-hardži-l-ajni) o čemu čini se prije njega nije bilo govora. Prema tome, ovo je jedna od Gazalijevih inovativnosti, a ne Nasiruddina Tusija.[26]

Prema Gazaliju, egzistencija se dijeli na sljedeći način:

1. Vanjska egzistencija (u objektivnom svijetu) jeste egzistencija koju poznajemo. Ona je zbilja stvari i sama stvar. Objektivna egzistencija je naprimjer svijeća, cvijet, leptir, slavuj…

2. Mentalna egzistencija (egzistencija u umu) jeste primjer i odraz vanjske zbilje, koja se oslikava u umu. Nju nazivaju znanje.

3. Egzistencija u verbalnom oblik jeste egzistencija koja nastaje verbalnim putem i javlja se kao posljedica podrhtavanja zraka. Ona je verbalni predstavnik mentalne egzistencije kod nas.

4. Pisana egzistencija, odnosno ona u pismenoj formi, nastaje kao proizvod slova i pisanih znakova koji se mogu percipirati očima. To je pisani predstavnik verbalne egzistencije.

Po Gazalijevom mišljenju, pisanje slijedi govor, govor slijedi misao, a misao slijedi objektivno. On objektivnu i mentalnu egzistenciju smatra zbiljskim, a druge dvije figurativnim i konvencionalnim. Također, smatra da se verbalna i pisana egzistencija kod različitih naroda i u različitim vremenima mijenjaju.[27]

Egzistencija je jednoznačnica (mušterek ma'nevi)

U filozofiji, kriterij istovjetnosti značenja ili riječi je jednoznačnost ili različitost zbilje primjera/objekta svakog značenja. Drugim riječima, ukoliko se neka riječ, koja posjeduje samo jedno značenje, predicira za veliki broj primjera sa različitim specifičnostima i jedinstvenom zbiljom, onda je to jednoznačnica (muštereki ma'nevi), a ukoliko se neka riječ, koja ima nekoliko značenja, predicira za sve primjere različitih specifičnosti i zbilja, onda je to homonim.[28]

Aristotel,[29] drevni iranski husrevani mudraci[30], muslimanski filozofi[31], mu'teziliti, izuzev Ebu-l-Hasana Basrija i njegovih sljedbenika[32], pojam egzistencije smatraju jednoznačnicom. Kada je riječ o eš'arijama, oni se oko toga razilaze. Eš'ari[33] prihvata homonimiju, a Kadi Abdul-Džabbar i komentatori Mevakifa prihvataju jednoznačnost.[34] Keši i njegovi sljedbenici egzistenciju kada se primjenjuje i na Nužno i na kontingentno smatraju homonimom, a kada se primjenjuje samo u vezi kontingentnih bića jednoznačnicom.[35] Autor Mevakifa[36] poput Mulla Sadre ukazuje na očevidnost jednoznačnosti egzistencije.

U Gazalijevim djelima se ne susreću termini homonimija i jednoznačnost, ali zbog razloga koje ćemo navesti čini se da on egzistenciju smatra jednoznačnicom.

1. Gazali na jednom mjestu kaže: “Sva stvorenja sudjeluju u općoj egzistenciji i nema sličnosti među njima”.[37] Gazali pod pojmom “opća egzistencija” misli na “istovrsnu zbilju”, a pod “neposjedovanjem sličnosti” misli na različitost posebnosti.

2. Gazali smatra da je ukazivanje na bilo šta unutar egzistencije zapravo ukazivanje na Boga.[38] Znamo da se na bića koja su po svojim odlikama i zbilji različita ne može ukazivati posredstvom nečega što ima jedinstvenu zbilju.

3. Gazali prihvata da svjetlost (egzistencija) posjeduje više i niže stepene, od kojih je svaki odsjaj i očitovanje jedinstvene zbilje.[39] On, također, vjeruje da je egzistencija ograničena samo na Boga i Njegovo djelo. Božije djelo ne može posjedovati dijelove čije su zbilje različite. Bića koja su različita u svakom pogledu, u odnosu jedni na druge i odnosu na Boga, ne mogu dobiti egzistencijalnu zbilju, jer različito ne proizlazi različitog.[40]

4. Gazali smatra da egzistenciju nije moguće definirati, što je samo po sebi argument za njenu jednoznačnost, jer ukoliko bi egzistencija bila homonimija, onda bi trebala imati mnoštvo definicija, prema broju bića koja postoje.

Odnos egzistencije i esencije – Većina muslimanskih filozofa[41] smatra da su egzistencija i esencija različite kada su u pitanju stvorenja, a kada je riječ o odnosu egzistencije i esencije kod stvorenja, njihov stav je da “ovo nije ono”. Oni vjeruju da se egzistencija i esencija kod kontingentnih bića razlikuju na pojmovnoj razini, i da su jedinstveni kada su u pitanju njihovi pojavni objekti.

Ebu-l-Hasan Aš'eri i Ebu-l-Husejn Basri Mu'tezili su vjerovali da je egzistencija svake stvari isto što i njena esencija. Prema tome, oni su odnos egzistencije i esencije bića smatrali odnosom istovjetnosti.[42] Kadi Aduddin Idži smatra da je neispravno takvo šta pripisivati Aš'eriju. On Aš'erijevo negiranje tumači kao negiranje mentalne egzistencije.[43] To znači da u umu nema esencije koja bi bila različita ili istovjetna sa egzistencijom.[44] Fahrudin Razi Aš'eri je za dokazivanje različitosti esencije i egzistencije pojava naveo jedanaest argumenata.[45]

Jedna od stvari u kojima se Gazali razilazi sa Aš'erijem jeste pitanje odnosa između egzistencije i esencije kontingentnih stvari. Gazali ne prihvata istovjetnost esencije i egzistencije pojava zbog sljedećih razloga:

1. Gazali za razliku od Aš'erija prihvata postojanje mentalne egzistencije. Po njegovom mišljenju, egzistencija se akcidentira i pridodaje esenciji[46], a to znači da niti je egzistencija dio esencije, niti je istovjetna sa njom. Kao što se forma i pramaterija (u aristotelovskoj filozofiji) u vanjskome svijetu ne mogu razlikovati jedno od drugog, tako isto egzistencija i esencija u vanjskom svijetu nisu odvojene od jedna od druge, iako su u umu razdvojene. Prema tome, one su pojmovno različite, dok su u pojavnim primjerima ujedinjene.[47]

2. Gazali pojam egzistencije smatra nesloženim, što samo po sebi ukazuje da se esencija razlikuje od egzistencije. S obzirom da su potpuna definicija i opis odlike esencije, a egzistencija nema ni jedno ni drugo, prema tome ona neće imati ni esenciju. To znači da esencija nije dio pojma egzistencije i egzistencija nije isto što i esencija.

3. Ukoliko je egzistencija jednoznačnica onda je različita od esencije – kao što smo vidjeli, Gazali je smatrao da je egzistencija jednoznačnica, pa se po njegovom mišljenju pojam egzistencije razlikuje od pojma esencije.

4. Gazali u djelima Tehafut-l-felasife i Mustesfa jasno kaže da egzistencija nije isto što i esencija, jer je esenciju moguće zamisliti i pod pretpostavkom da nema objektivnu egzistenciju. Naprimjer, sudruga Bogu, feniksa, planinu od žive – moguće je zamisliti, iako nemaju objektivnu egzistenciju.

Prema tome, pojam i mentalna zbilja egzistencije nisu identični pojmu esencije, a esenciju bez egzistencije moguće je učiniti prisutnom u umu, jer da je drugačije – ne bi bilo moguće esenciju zamisliti prije njenog vanjskog ostvarenja i njenog zajedništva sa egzistencijom.[48]

Jedinstvo egzistencije– Gazali ne raspravlja opširno o jedinstvu egzistencije. Izuzimajući djelo Miškatu-l-envar, u ostalim djelima o ovoj temi govori samo u vidu digresija. O ovome je pisao veoma kratko, bez tumačenja i komentara, i koliko je potrebno. U djelu Miškatu-l-envar ne raspravlja o ovoj temi na odgovarajući način. Nastojao je da što je moguće manje govori o neizrecivim tajnama.[49]

Prije nego što nešto kažemo o Gazalijevom viđenju jedinstva egzistencije nužno je ukazati na određene stvari:

1. Gazali nije nikada poricao postojanje mnoštva (kesret), već je govorio o jedinstvu (vahdet) u mnoštvu i mnoštvu u jedinstvu. U njegovim spisima je razdijeljenost (teferruk) identična sa mnoštvom, a okupljenost (džem’) sa jedinstvom. Po njemu, početak tevhida je poricanje mnoštva i postizanje jedinstva. Međutim, vrhunac tevhida nije takav, jer monoteista na kraju i relativnom vrhuncu tevhida[50] sjedinjuje mnoštvo i dolazi do jedinstva. To znači da je istovremeno dok je usredsrijeđen na mnoštvo, on utopljen u jedinstvu i u samom jedinstvu on obraća pažnju na mnoštvo.

Iz djela Revdatu-t-talibin[51] i Ihjau ‘ulumi-d-din[52] se da zaključiti da Gazali pod razdijeljenošću i okupljenošću ne misli na osamu i javnost. On ova dva pojma shvata kao mnoštvo i jedinstvo. U djelu Miškatu-l-envar Gazali koristi izraze jedinstvo (vahdet) i mnoštvo (kesret), kao i jedinstvenost (fardanijet) i jednoća (vahdanijet) u njihovim prvotnim značenjima. Naprimjer, kaže: “Kada nestane mnoštva onda se pojavi jedinstvo i gube se pripisane stvari.”[53]

U mejhani su pokazali

Da tevhid je odbacivanje pripisanih stvari.[54]

2. Gazali u svojim djelima mnogo koristi usporedbe, ali ne radi njih samih niti zbog toga da bi uljepšao ono o čemu govori. On nekada pribjegava usporedbama da bi bolje pojasnio temu i olakšao razumijevanje, a ponekad ih koristi kako bi pojasnio pitanje posredstvom primjera. Prema tome, potrebno je dobro paziti kako ne bismo ostali uskraćeni za pouke iz njegovih usporedbi!

3. Gazali je više puta u svojim djelima ukazivao na lingvističko-semantičke suptilnosti. Neki to smatraju njegovom inovacijom, međutim, prije njega se time bavio Fususu-l-hikem, naravno, ne u istoj mjeri i ne na taj način.[55]

Suptilnost koja se nalazi nasuprot nominalizmu jeste u tome da se riječi skuju radi označavanja duha i zbilje značenja, odnosno za one stvari čije nepostojanje je ravno nepostojanju značenja.[56] Drugim riječima, riječ se za značenje skuje uz uvjet isključenja nečega, a ne za značenje uz uvjet uključenja nečega. To znači da se riječi skuju za apstraktna značenja i bez uzimanja u obzir njihove fizičke ili imaginativne forme. Naprimjer, duh i zbilja pera je da je to sredstvo za pisanje, odnosno, to je ono umno značenje koje se percipira bez fizičke ili imaginativne forme pera. Prema tome, zbilja pera je njegova inteligibilna dimenzija i racionalna i apstraktna egzistencija. Bog se kune duhom i zbiljom pera, a ne njegovim različitom, promjenjivom i prolaznom formom i materijom (zbiljnost, tj. šej'ijjet svake stvari je u njenom obliku, a ne materiji).

Na temelju toga, Kajsari u predgovoru svog komentara Ibn Arebijevom Fususu-l-hikemu kaže: “Univerzalni i partikularni svjetovi egzistencije su božanske knjige, jer u sebi sadrže sve Božije riječi. Razum je glavna knjiga (ummu-l-kitab), jer obuhvata sve stvari na jedan općenit način. Na taj način univerzalna duša je jasna knjiga (kitab mubin), jer u sebi pojedinačno sadrži sve zbilje.”[57]

Prema tome, da bi nešto bilo knjiga ili pero nije nužno da posjeduje prepoznatljivi oblik i vrstu, zapravo kriterij je za njih ustaljeno značenje. Stoga, ukoliko neka stvar u fizičkom i imaginativnom smislu posjeduje formu pera (ima oblik pera), ali u nju stave miris onda tu stvar neće nazivati perom, osim možda figurativno, jer se s tim ne može pisati i ona nema duh i zbilju pera. Međutim, ukoliko naprave bočicu za miris tako da može pisati, nazivat će je pero jer je u njoj duh i zbilja pera.[58]

Gazalijevi stavovi koji proizlaze iz jedinstva egzistencije najviše dolaze do izražaja u djelima Ihjau ‘ulumi-d-din i Miškatu-l-envaru. Ponekad njegovi stavovi u knjizi Ihjau ‘ulumi-d-din naginju ka jedinstvu osvjedočenja, dok je u Miškatu-l-envaru veoma suptilan i ne govori ni o čemu drugom osim o jedinstvu egzistencije.

Djelo Miškatu-l-envar predstavlja izuzetno vrijedno Gazalijevo filozofsko-gnostičko naslijeđe i vjerovatno je jedno od prvih djela išraki filozofije (filozofija iluminacije) islamskih mislilaca. Gazali se ovdje na određen način bavi propisima svjetlosti (filozofsko-gnostička spoznaja svjetlosti) i govori o svjetlosnom aspektu[59] egzistencije, a kada je riječ o spoznaji egzistencije i duše ostavio je u naslijeđe izuzetno inventivan i iluminacijski pristup.

Treba reći da u išraki filozofiji prije Gazalija niko nije bio tako inventivan. Iako djelo Miškatu-l-envar nije spoznato u mjeri kojoj to zaslužuje, kod umnih ljudi zauzima posebno mjesto. Suhraverdi[60] se koristio ovim djelom, Sejjid Hajdar Amuli se na njega poziva u svom djelu Džamiu-l-esrar,[61] a i Mulla Sadra se obraćao Miškatu-l-envaru kada je htio potvrditi svoje riječi.[62] Gazalijeva usporedba ogledala iz Miškatu-l-envara postala je glavna tema svim misliocima.

Osnova Gazalijevog pisanja u djelu Miškatu-l-envar jeste komentar, ili bolje rečeno hermeneutičko tumačenje ajeta “Nur”. Naravno, prije Gazalija su o svjetlosti i njenoj gradaciji govorili husravijuni.[63] Navedeni ajet su mislioci poput Ibn Sine, također, tumačili u duhu išraki filozofije. Međutim, niko nije spominjao jednakost, tj. odnos “ovo je ono” između svjetlosti i egzistencije. Ovakvo suptilno promišljanje predstavlja još jednu od Gazalijevih inventivnosti, što dodatno povećava historijsku, filozofsku i gnostičku vrijednost djela Miškatu-l-envar.

Početak prvog poglavlja Miškatu-l-envara govori o značenju svjetlosti, kategoriji koja u rječniku običnih ljudi, odabranika i najodabranijih među odabranicima ima tri različita značenja. Zajedničko kod ovih značenja[64] jeste to da označavaju “vidljivo po sebi” i ono što “druge čine vidljivim”. Međutim, vidljivost po sebi i činjenje drugih vidljivim kod njih nisu jednaki, njihovi stepeni su različiti.[65] Po Gazalijevom mišljenju i u skladu sa njegovim filozofskim sistemom, razlika u stepenu, jačini i slabosti ovih svjetlosti je proporcionalna razlici između zbiljskog i figurativnog. Sav Gazalijev napor i nastojanje u djelu Miškatu-l-envar usmjereni su ka dokazivanju ovog zbiljskog i figurativnog u svjetlosti i egzistenciji, što na kraju rezultira pojašnjenjem njegovog stava o jedinstvu egzistencije.

Gazali tumačeći svoju teoriju svojom uzlazećom metodom istražuje sve – počevši od prirode, pa sve do Boga, kako bi saznao koja je zbiljska svjetlost i kome ili čemu pripada položaj bivanja svijetlim po sebi. On u ovom svom istraživanju, koje za cilj ima spoznavanje svjetlosti, govori o elementarnoj svjetlosti poput svjetlosti svijeće i sunca, stiže do čula, percepcije i razuma. On spominje Kur'an i sveti duh Božijeg poslanika, s.a.v.a., nazivajući ih svjetlošću i jasno ističe da što se više udaljavamo od prirode i približavamo svijetu značenja i duhovnom svijetu, svjetlosni aspekt pojava (stvorenja) je jači i izvorniji. U ovoj uzlazećoj metodi dolazeći do svakog novog stepena zaključujemo da je svjetlosni aspekt prethodnih stepena i pojava bio figurativan, sve dok ne stignemo do Bogu najbliže zbilje, a to je sveti duh Božijeg poslanika, s.a.v.a., te zaključujemo da niko i ništa u bivanju svijetlim i čistote u aspektu bivanje po sebi svijetlim nije ni blizu njemu i da sve ono što smo do tog trenutka vidjeli svjetlost dobija od njegove egzistencije i zahvaljujući njegovoj svjetlosti svijetli. Prema tome, sav svijet je svjetlost, a zemaljske svjetlosti potiču od nebeskih svjetlosti.

Međutim, ova uzlazeća metoda se tu ne završava i Gazali na krajnjem stepenu stiže do svjetlosti koja je Čisti uzrok i Nužni bitak, odnosno do onoga što Mulla Sadra naziva “Apsolutnom Svjetlošću” ili “Svjetlošću nad svjetlostima”[66] i kaže “sve je Njegovo svjetlo”.[67] Zapravo, “On je sve i osim Njega sve što jeste nije zbiljsko i u potpunosti je figurativno.”[68] Prema riječima hazreti Alija, On je život svega i svjetlost svake stvari.[69]

Gazali u nastavku dodaje: “Prema tome, istinska svjetlost pripada Onome u čijoj su ruci stvaranje i zapovijed.” Postojanje stvorenja je od Njega i njihov opstanak s Njim. Zapaža se da Gazali “stvaranje” i “zapovijed”, što su odlike koje pripadaju isključivo Uzvišenom Gospodaru, pripisuje Istinskoj svjetlosti i Svjetlosti nad svjetlostima. Dakle, može se reći da on smatra da je svjetlost upravo egzistencija i termin svjetlost upotrebljava radi “pojašnjavanja propisa posredstvom primjera.” Prema tome, egzistencija je zraka Njegove ljepote, sve je od Njega i sve je Njegovo; zapravo – samo On postoji i ništa drugo osim Njega nema istinsku egzistenciju, a egzistencija svih stvari je zraka svjetlosti Njegove egzistencije.[70]

Prije nego što završimo ovu raspravu, ukazat ćemo na druge dvije činjenice koje će značajno osvijetliti Gazalijevo gledište koje proizlazi iz njegovog stava o jedinstvu egzistencije.

1. Gazali vjeruje da svaka stvar ima dva lica i dva aspekta: jedan je prirodni aspekt, a drugi božanski aspekt. Pojave gledane iz aspekta njihove prirodnosti ne postoje, dok iz aspekta njihove pripadnosti Bogu postoje. Prema riječima Fejza Kašanija božansko lice stvorenja jeste egzistencija, a njihovo prirodno lice je nepostojanje.[71] Ispravno je ukoliko se kaže da ne postoji ništa drugo osim Boga i Njegovog lica. Naime, postojanje Boga je po sebi dok je kod stvorenja nepostojanje po sebi.[72]

Prema tome, zbiljska egzistencija pripada Uzvišenom Bogu i sve drugo što jeste izuzev Njega to je Njegovo lice.

فَأَيْنَمَا تُوَلُّوا فَثَمَّ وَجْهُ اللَّـهِ

Kuda god se okrenete, pa – tamo je Allahova strana (lice).[73]

لَّا إِلَـٰهَ إِلَّا هُوَ

I osim Njega nema boga.[74] Zapravo, ispravnije je reći da osim Njega nema nikoga (La huve illa hu), jer On je Taj na koga se ukazuje na sve moguće načine, nema ukazivanja ni na koga izuzev na Boga i na sve što se ukazuje – to je ukazivanje na Njega, zbog stoga što je sve Njegova prisutnost.[75]

2. Gazali s jednog gledišta za egzistenciju navodi dva aspekta: bivstvujući i kreacijski.[76] Bivstvujući vid egzistencije jeste upravo zbiljsko i istinsko postojanje – On je Neovisan po Sebi, Tvorac egzistencije i Jedini je koji postoji. Kreacijski vid egzistencije je vezan za stvorenja koja postoje figurativno, stvorena su i u potpunosti su potrebita po biti. Opstojnost Njegove Egzistencije je čista i po Sebi, a stvorenja iako postoje, ovisna su i postoje zahvaljujući Zbiljskoj Egzistenciji, a sama po sebi (stvorenja kao stvorenja) su nepostojanje i laž. Prema tome, egzistencija je jedna, a to je On.[77]

كُلُّ مَنْ عَلَيْهَا فَانٍ وَ يَبْقَى وَجْهُ رَبِّكَ ذُو الْجَلَالِ وَ الْإِكْرَامِ

Sve što je na Zemlji prolazno je. Ostaje samo Gospodar tvoj, Veličanstveni i Plemeniti.[78]

Dunjalučke forme morska su pjena,

Zanemari pjenu ako voliš čistotu!

Iz dosada rečenog razumijemo da Gazalijev pogled na egzistenciju teži jedinstvu egzistencije. Ovo predstavlja najprefinjenije duhovno tumačenje egzistencije. Prema ovom stajalištu, egzistencija se posmatra u formi sintetičkog sklopa i u svjetlu toga, razlika između dijelova egzistencije (mnoštvo) na neki način predstavlja metafizičko i iznadmaterijalno jedinstvo, koje pojašnjava odnos između egzistencije i Onoga koji daje egzistenciju i sve zajedno egzistenciji i njenim dijelovima u jednom metafizičkom okviru daje univerzalno značenje i uzrokuje da čovjek svijet ne posmatra kao odbačeni dio raštrkane cjeline, već kao dio koji je harmoničan i usklađen sa početkom i krajem te cjeline te da teži da samoga sebe, u skladu sa tom smislenom cjelinom, dovede do cilja egzistencije, koji je ustvari i njeno Izvorište.

Nastavak: Bog u Gazalijevom mišljenju


[1] Tahlili az didgahhaje felsefi fizikdanane moaser, Mehdi Golšani, str. 32-33.

[2] Pogledati: Predgovor Mešaira i prvo poglavlje od devet dijelova Šavahidu-r-Rububijje, str. 68.

[3] Nakde tafakkore felsefi garb, Etine Žilson, prijevod Ahmed Ahmedi, str. 68.

[4] Ibid, str. 286.

[5] Kešfu-l-hakaik, Aziz Nesefi, str. 31( preneseno iz Innehu-l-Hakk, Hasan Hasanzade Amuli, str. 14.

[6] El-mustesfa min ilmi-l-usul, Gazali, 1/5-17.

[7] Revdatu-t-talibin ve umdetu-s-salikin, Gazali, str. 53.

[8] -Hasbanije su sofisti. Laedrijjun, tj. skeptici su osobe koje su se uzdržavale od bilo koje vrste potvrđivanja ili poricanja postojanja ili nepostojanja zbilja. Inadija su osobe koje su poricale postojanje zbilja kako u umu i u vanjskom svijetu, tako i u zbilji izvan dvije gore navedene kategorije (nefsu-l-emr). Oni su smatrali ispravnim združenost i izuzeće dviju oprečnosti, tj. smatrali su da su postojanje, nomeni i fenomeni samo san i uobrazilje. Indijjan, tj. relativisti nisu poricali zbilje, ali su ih smatrali relativnim stvarima i mislili su da je čovjek mjerilo vrijednosti svih stvari.(Pogledati: Felsefeje Umumi ja maba'du et tabie, Pol Fulkije, prijevod Jahja Mehdavi, str. 49-50.)

[9] Metafizik, Aristotel, prijevod Šerefuddin Horasani, Šeref, str. 208.

[10] Mustesfa, 1/19-21.

[11] Ibid,s tr. 21.

[12] U principu, ova rasprava je o pojmu, jer se primjeri egzistencije mogu definirati. Za više informacija pogledati: Šerhe mukaddeme Kajseri, Sejjid Dželaluddin Aštijani, str. 113 (fusnota).

[13] Mustesfa, 1/22-23.

[14] Pogledati: Kavešhaje akle nazari, Mehdi Hairi Jazdi, str. 42-43.

[15] Mustesfa, 1/19-21.

[16] Rasprava o mentalnoj egzistenciji usko je vezana sa spoznajom i ubraja se u epistemiološka pitanja. Međutim, ovdje se o njoj govori zbog njene ontološke dimenzije. Pogledati: Šarhe mabsut manzume, Murteza Mutahhari, 1/ 255-259.

[17] Pogledati: Šarhe mabsut manzume, 1/270.

[18] Ibid.

[19] Šerhu-l-Mevakif, Džurdžani, str. 2/181

[20] Ibid.

[21] El-milel ve-n-nihal, Šahrestani, 1/171.

[22] Inšau-d-davair, Muhjiddin Ibn Arebi, str. 6-8.

[23] El-futuhatu-l-Mekkijje, Muhjiddin Ibn Arebi, 1/45-46.

[24] Mulla Hadi Sabzivari je ukazao na ovu klasifikaciju. Pogledati: Resaile Hakime Sabzivari, Izdavač Sejjid Dželaluddin Aštijani, str. 438.

[25] El-mednunu-s-sagir (El-edžvibetu-l-Gazalijjetu fi-l-mesaili-l-uhravijjeti), Gazali, str. 128. Također pogledati: El-džami‘u-l-avam ‘an ‘ilmi-l-kelam, Gazali, str. 76-78.

[26] U djelu Šarhe mabsut manzume, 1/ 270 stoji da je izraz “mentalna egzistencija” prvi upotrijebio Nasiruddin Tusi.

[27] Mustesfa, 1/21-22, također, Fejsalu-t-tefrika, Gazali, str. 79. Ovu klasifikaciju, analizu i zaključak sa manjim izmjenama susrećemo kod Kudame ibn Džafera (umro 327.h.g.) u djelu Nakdu-n-Nasr, str. 9-11 i 14-15.

[28] Pogledaj: Tahriru tamhidi-l-kavaid, Abdullah Dževadi Amuli, str. 248.

[29] Šerhi Mabsut Manzume, 1/36.

[30] Medžmue-je resail va mekalate felsefi, Allame Refii Kazvini, Izdavač Gulamhusejn Rezanežad, str. 54.

[31] Šerhi Mevakif, 2/113.

[32] Ibid.

[33] Mulla Sadra, Mabda’ ve Mead, Izdavač Abdullah Nurani, str. 10.

[34] Šerhi Mevakif, 2127; O filozofsko-teološkim zaprekama ovom vjerovanju pogledaj: Nihajetu-l-hikme, Muhammed Husejn Tabatabai, str. 9.

[35] Šerhi Mevakif, 2/ 122-123.

[36] El-asfaru erbe'a, Mulla Sadra, 1/25; Nihajetu-l-hikme, str. 10.

[37] El-mednunu bihi ala gajri ehlihi, Gazali, str. 93.

[38] Miškatu-l-envar, Gazali, str. 49-50.

[39] Ibid, str. 24-25.

[40] Pogledati: Usulu-l-me‘arif, Fejz Kašani, Izdavač Sejjid Dželaluddin Aštijani, str. 140.

[41] Za primjer pogledati: Farabi, Fususu-l-hikem, str. 58; El-išarat ve-t-tenbihat, Ebu Ali Sina, 2/477.

[42] Šerhi Mevakif, 2/127.

[43] Ibid, str. 104.

[44] Ibid, str. 155-156.

[45] El-mebahisu- l-mešrikijjetu fi ‘ilmi-l-ilahijjati ve-t-tabi’ijjati, Fahruddin Razi, 1/23/30.

[46]U umu. (Op. prev.)

[47] Mi'jaru-l-ilm, Gazali, str. 175.

[48] Tehafutu-l-felasife, Gazali, Izdavač Madžid Fahri, str. 120; Mustesfa, 1/14-15.; Mi'jaru-l-ilm, str. 75. Uporedi sa: Razmišljanja, Rene Dekart, prijevod Ahmed Ahmedi, str. 72.

[49] Ihja, 4/88 i 246.

[50] Gazali u Ihjau (4/246) kaže: “I na kraju tevhid nikome nije jasan i što više napredujemo, više je onoga što nismo prešli. To je relativni vrhunac tevhida.”

[51] Revdat, str. 28-29 i 53.

[52] Ihja, 4/246.

[53] Miškat, str. 50.

[54] Ovaj bejt je Attar naveo u slijedećem obliku :

Slatkorječivi je lijepo rekao o bitku:

Tevhid je odbacivanje pripisanih stvari.

 A Šabestari:

U mejhani su te obavijestili

Da tevhid je odbacivanje pripisanih stvari.

[55] Fususu-l-hikem, str. 54; također pogledati: Hikmete Elahi, Mehdi Ilahi Komšei, 2/143.

[56] Pogledati: Fejsalu-t-tefrika, str. 80; El-mednunu-s-sagir, str. 128; Dževahiru-l-Kur’an, Gazali, nepoznati prevodioci, izdavač Husejn Hedjudžam, str. 55; Ihja, 4/268.

[57] Preneseno iz Šerhe mukeddeme Kajseri, str. 453-454.

[58] Ovo susrećemo kod Ibn Arebija, Mulla Sadre, Sejjid Hajdara Amulija i Mulla Hadija Sabzivarija. Oni su slijedili Gazalija, a ne Farabija. Za primjer pogledati: Hakim Sabzivari, Resail str. 305-306, 454.

[59] U predajama i dovama Imama na mnogo mjesta se ukazuje na svjetlost i svjetlosni aspekt egzistencije. Naprimjer:

 يَا نُورَ النُّورِ يَا مُنَوِّرَ النُّورِ يَا خَالِقَ النُّورِ يَا مُدَبِّرَ النُّورِ يَا مُقَدِّرَ النُّورِ يَا نُورَ كُلِّ نُورٍ يَا نُورا قَبْلَ كُلِّ نُورٍ يَا نُورا بَعْدَ كُلِّ نُورٍ يَا نُورا فَوْقَ كُلِّ نُورٍ يَا نُورا لَيْسَ كَمِثْلِهِ نُورٌ

“O svjetlo svjetlosti, o Osvjetljitelju svjetlosti, o Stvoritelju svjetlosti, o Ureditelju svjetlosti, o Odreditelju svjetlosti, o Svjetlosti svih svjetlosti, Svjetlosti prije svih svjetlosti, Svjetlosti poslije svih svjetlosti, o Svjetlosti iznad svih svjetlosti, o Svjetlosti kojoj nema slične!”

[60] -Pogledaj: Komentar djela“Hikmetu-l-išrak”, Šemsuddin Muhammed Šahrzuri, Izdavač Husejn Zijai Turbeti, str. 284-324.

[61] Džamiu-l-esrar ve menbe'u-l-envar, Sejjid Hajdar Amuli, str. 256-259, 262-263.

[62] Ikazu-n-naimin, Mulla Sadra, str. 15, 24, 26, 27.

[63] Drevni iranski predislamski filozofi.

[64]Svjetlosti. (Op. Prev.)

[65] Uporediti Gazalijevu podjelu sa Džamijevom podjelom iz djela Nakdu-n-nusus fi šerhi Nakši-l-fusus, Izdavač Vilijam Čitik, str. 20-21 i Farabijevom podjelom u djelu Andišeha-je ehle medineje fazele, Prijevod Sejjid Džafer Sedžadi, str. 128-129.

[66] Ikazu-l-envar, str. 24.

[67] Zasigurno Gazali pod ovim ne misli na hulul (penetriranje) i ittihad (sjedinjavanje) i istovjetnost Boga i svijeta. On je sam više puta rekao, npr.:

ليس فی ذاته سواه و لا فی سواه ذاته“Nema u Njegovoj biti onoga što nije On niti u onome što nije On ima Njegove biti.” (Ihja, 1/90); Također, pogledati: Miškatu-l-envar, str. 41; Mustesfa 1/26-27; Mekatibe farsi Gazali (Fadailu-l-enam min resaili-l-hudžeti-l-islam), Gazali, Izdavač Abbas Ikbal, str. 26-27.

[68] U cjelokupnoj raspravi se pod figurativnom misli na predikativnu, a ne na racionalnu iluziju.

[69] Usuli Kafi, 2/176.

[70] Kimija-je se'adat, Gazali, Izdavač Husejn Hedjudžam, 1/4.

[71] Za više informacija pogledati: Usulu-l-me‘arif, str. 10.

[72] Miškatu-l-envar, str. 47; Mekatibe farsi Gazali, str. 124.

[73] Bekare, 115.

[74] Bekare, 163 i 255; Ali Imran 2,6 i18; En-Nisa, 87.

[75] Miškat, str.50.

[76] Ihja, 4/86-90; Ibid 3/407

[77] Ihja, 4/84.

[78] Rahman, 25-26.