Stečeno znanje (2) – Univerzalne predodže

Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije”, Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar

Prijevod: Armin Hadrović

Prethodno: Stečeno znanje 1 – Vrste predodžbi 

Obuhvata

Univerzalne predodžbe

Proučavanje univerzalnih pojmova

Odgovor na nedoumicu

Pregled ostalih gledišta

 

Univerzalne predodžbe

Naučili smo da se prema jednom gledištu predodžbe mogu podijeliti na univerzalne i partikularne. Sve vrste predodžbi koje smo do sada obrazložili bile su partikularne predodžbe. Univerzalne predodžbe, koje se nazivaju razumskim pojmovima ili inteligibilijama (mafāhīm-e ‘aqlī jā ma‘qūlāt), jesu središte važnih filozofskih debata i od davnina su bile predmetom rasprave.

Od antičkog doba postojali su stavovi po kojima univerzalnih pojmova u suštini i nema. Riječi koje se koriste za ukazivanje na univerzalne pojmove zapravo su višeznačne riječi koje ukazuju na brojne stvari. Naprimjer, riječ čovjek, koja se primjenjuje na mnoge jedinke, jeste kao neko vlastito ime koje nekoliko porodica koristi da bi dale imena svojoj djeci ili kao prezime koje se primjenjuje na sve članove neke porodice.

Zagovornici ove teorije poznati su kao nominalisti. Krajem srednjeg vijeka William od Ockhama priklonio se ovoj teoriji, a kasnije ju je prihvatio i Berkeley. U modernom dobu pozitivisti i neke druge škole također se smatraju zagovornicima ovakvog stava.[1]

Druga teorija, slična ovoj maloprije navedenoj, jeste da su univerzalne predodžbe blijede partikularne predodžbe, i to takve da su neka obilježja partikularnih i specifičnih formi ispuštena kako bi oni mogli odgovarati i drugim stvarima ili osobama. Naprimjer, predodžba o specifičnoj osobi može odgovarati i njenom bratu brisanjem nekih njenih osobina. Brisanjem još više osobina predodžba može odgovarati većem broju ljudi, a nastavljanjem ovim putem predodžba postaje univerzalnija i odgovara još većem broju ljudi, sve dok, napokon, ne mogne odgovarati čak i životinjama, ili čak biljkama i mineralima, poput siluete viđene izdaleka koja usljed bljedila može odgovarati predodžbi kamena, drveta, životinje ili čovjeka. Zato pri prvom pogledu sumnjamo radi li se o čovjeku ili o nečemu drugom. Što se više približavamo i što jasnije vidimo, granice vjerovatnoće postaju sve uže, dok na kraju ne odredimo specifičnu stvar ili jedinku. Hume je imao ovakvo uvjerenje o univerzalnim pojmovima, a i mnogi drugi su gajili ovakvo mišljenje o univerzalijama.

S druge strane, neki antički filozofi, poput Platona, naglašavali su zbiljnost univerzalnih pojmova i čak su smatrali da oni imaju neku vrstu vlastite opredmećene zbilje izvan okrilja vremena i prostora. Percepcija univerzalija povezana je s vrstom promatranja nematerijalnih entiteta i intelektualnih prauzora (platonovskih prauzora). Ova teorija tumačena je na različite načine i mnoge drugostepene teorije izvedene su iz nje.[2] Tako su neki smatrali da je ljudski duh prije nego što je pripao tijelu vidio intelektualne zbilje u svijetu nematerijalnih entiteta, a nakon što je pripao tijelu zaboravio ih je, pa se putem viđenja materijalnih jedinki duh prisjeća onih nematerijalnih zbilja, a percipiranje univerzalija jeste upravo ovo prisjećanje. Drugi, koji ne prihvataju vječnost i egzistenciju duha prije tijela, osjetilnu percepciju shvataju kao sredstvo koje sopstvo čini pripravnim / sposobnim za promatranje nematerijalnih entiteta. Međutim, promatranje postignuto ovom pripravnošću / sposobnošću jeste promatranje izdaleka. I percipiranje univerzalija je to isto promatranje nematerijalnih zbilja izdaleka, za razliku od gnostičkih osvjedočenja koja se dobijaju drugim vrstama priprema i koja su promatranje izbliza. Neki islamski filozofi, poput Mulla Sadre i profesora Allame Tabatabia, prihvatili su ovo tumačenje.

Najpoznatija teorija o univerzalnim pojmovima jeste da su oni posebna vrsta umskih pojmova koji se ozbiljuju s atributom univerzalnosti na posebnoj razini uma. Zato je u jednoj od definicija razum nazvan moć poimanja / percipiranja univerzalnih umskih pojmova. Ova teorija pripisana je Aristotelu i prihvaćena je od strane većine islamskih filozofa.

S obzirom da prva i druga teorija zapravo podrazumijevaju nijekanje racionalnih percepcija, što je zborna tačka za rušenje i uništavanje metafizike te njeno srozavanje na razinu filološke rasprave i jezičke analize, neophodno je dalje istraživati ovo pitanje kako bi se pronašlo čvrsto utemeljenje za naše naredne rasprave.

 

Proučavanje univerzalnih pojmova

Kao što je ranije istaknuto, nominalisti su smatrali da univerzalne riječi sadrže neku vrstu višeznačnosti ili nešto slično, kako bi mogle ukazivati na brojne jedinke. Zbog toga, da bismo im dali definitivan odgovor, neophodno je objasniti višeznačnost (muštarak-e lafz}ī; homonimija, gdje se za različite stvari koristi zajednička, to jest višeznačna riječ) i jednoznačnost (muštarak-e ma‘nawī; zajedništvo u značenju) te razlike među njima.

Zajedništvo u riječi javlja se kada je neka riječ kroz višestruke konvencije / kovanja i dogovore skovana za različita značenja[3], kao što se riječ kosa koristi za vlasi, za strmu ravan i za oruđe kojim se kosi trava. S druge strane, zajedništvo u značenju javlja se kada neka riječ jednom konvencijom (odnosno jednim kovanjem) ukazuje na zajednički aspekt brojnih stvari i jednim značenjem odgovara svim tim stvarima. Najznačajnije razlike između zajedništva u riječi i zajedništva u značenju jesu sljedeće:

1. Zajedništvo u riječi ili višeznačnost zahtijeva brojne početne konvencije / kovanja, dok zajedništvo u značenju ili jednoznačnost ne zahtijeva više od jedne konvencije.

2. Zajedništvo u značenju je tačno za potencijalno beskonačan broj jedinki i primjera, dok je zajedništvo u riječi tačno samo za onaj broj značenja za koja je skovana, to jest, za određeni broj značenja.

3. Zajedništvo u značenju je jedno općenito značenje koje se razumijeva bez potrebe za indikacijom, a zajedništvo u riječi obuhvata nekoliko značenja čije određivanje zahtijeva indikaciju[4] koja određuje značenje.

Sada ćemo, s obzirom na ove razlike, nastaviti našu raspravu o riječima kao što su čovjek, životinja i sličnim, e da bismo vidjeli može li svaka od ovih riječi biti shvaćena kao da ima jedno značenje, bez potrebe za indikacijom, ili se, kada ih neko čuje, u umu pojavi nekoliko značenja i ako nema indikacije ostajemo zbunjeni na koje je od njih govornik mislio. Nesumnjivo, imena Muhammed, ‘Ali, Hasan i Husejn ne smatramo značenjima riječi čovjek, zato, kada čujemo izraz čovjek nismo u sumnji i dvojbi o njegovu značenju pa da pitamo koje od ovih značenja ima taj izraz, već znamo da on ima samo jedno značenje zajedničko ovim jedinkama i drugim ljudima. Prema tome, ovaj izraz nije višeznačan.

Sada da vidimo ima li ova riječ ograničene primjere ili je tačna za bezbroj jedinki? Očito je da značenje ove riječi ne zahtijeva nikakvu vrstu ograničenja u broju svojih primjera i može se tačno primijeniti na bezbroj jedinki.

Napokon, mi vidimo da ni jednoj od ovih riječi ne dodjeljujemo bezbroj konvencija / kovanica. Niko u svom umu ne može zamisliti bezbroj jedinki, dodjeljujući bezbroj konvencija jednoj riječi. S druge strane, vidimo da mi sami možemo jednoj riječi dodijeliti konvenciju na način da on odgovara beskonačnom broju jedinki. Prema tome, univerzalije ne zahtijevaju dodjelu bezbroj konvencija.

Odavde se da zaključiti da su univerzalne riječi jednoznačne, a ne višeznačne.

Neko može prigovoriti da ovo objašnjenje nije dovoljno kako bi se objasnila nemogućnost dodjele brojnih konvencija jednoznačnicama, jer je moguće da neko ko dodjeljuje konvenciju može u svom umu zamisliti jedan primjer, a ne bezbroj primjera, i dodijeliti konvenciju riječi za sve slične jedinke.

Međutim, znamo da ova osoba mora zamisliti značenja riječi sve, jedinka i sličan, da bi dodijelila takvu konvenciju. Stoga se pitanje vraća na to kako je ovim riječima dodijeljena konvencija, odnosno kovanica? Kako one mogu biti primijenjene na bezbroj slučajeva? Neizbježno je prihvatiti da um može zamisliti pojmove koji su pored svog jedinstva, to jest, istodobno s jedinstvom, sposobni odgovarati neograničenom broju primjera. Zato nije moguće da takvim pojmovima bude dodijeljena konvencija, odnosno kovanica odjedanput za bezbroj primjera, jer to nije izvodivo ni za jednog čovjeka.

 

Odgovor na nedoumicu

Da bi porekli zbiljnost univerzalnih pojmova, nominalisti su iznijeli sljedeću nedoumicu: svaki pojam koji se događa u umu zaseban je i specifičan pojam koji se razlikuje od pojmova iste vrste koji se događaju u drugim umovima. Čak i ako osoba zamisli isti pojam u nekom drugom vremenu, to će biti drugi pojam. Pa kako se onda može reći da se univerzalni pojmovi u umu događaju s atributom univerzalnosti i jedinstva?

Ova nedoumica potječe iz brkanja aspekta pojma i aspekta egzistencije, to jest primjera, ili, drugim riječima, brkanjem između logičkih presudbi i filozofskih presudbi. Mi ne sumnjamo da je svaki pojam, s onog aspekta u kojem je postojeći, individualan, ili filozofskim jezikom kazano: “Egzistencija (wodžūd) je ekvivalentna individualnosti (tašaĥĥoṣ).” Kada se on ponovno zamisli, imat će drugu egzistenciju, ali njegova pojmovna univerzalnost i jedinstvo nisu s obzirom na njegovu egzistenciju, već s obzirom na njegov pojmovni aspekt, to jest, isti predstavljački aspekt u odnosu na brojne jedinke i primjere.

Drugim riječima, kada naši umovi promatraju neki pojam s tačke gledišta njegove sredstvene, odražavajuće moći (a ne neovisno), i kada istraže njegovu sposobnost odgovaranja brojnim primjerima, iz njega se apstrahira atribut univerzalnosti. Nasuprot tome, kada se u umu razmatra njegova egzistencija, onda je on slučaj pojedinačnosti.

 

Pregled ostalih stajališta

Oni koji smatraju da je univerzalni pojam partikularna blijeda predodžba i da su općenite riječi skovane za iste ove blijede i mutne oblike (kao da im je partikularnost izblijeđena) neće moći pronaći istinu o univerzalijama. Najbolji način da se razjasni njihovo brkanje jeste skretanje pažnje na pojmove koji ili uopće nemaju stvarnog primjera u vanjskom svijetu, kao što su pojmovi neegzistent i nemoguć, ili nemaju materijalnog ili osjetilnog primjera, kao pojmovi Bog, melek, duh, ili odgovaraju i materijalnim i nematerijalnim primjerima, poput pojmova uzrok i posljedica. Za ove pojmove ne može se reći da su maglovite partikularne forme. Tako je i u vezi s pojmovima koji su tačni za kontrarne stvari, poput pojma boja koji se primjenjuje i na bijelo i na crno, jer se ne može reći da je bijela boja postala toliko blijeda da uzima apsolutnu formu boje te je istinita i za crnu, niti se može reći da je crna boja postala tako slaba i mutna da se može primijeniti i na bijelu. I platonisti imaju ovakve teškoće jer većina univerzalnih pojmova, kao što su neegzistent i nemoguće, nemaju intelektualnih prauzora (meşāl-e ‘aqlānī), pa zato oni ne mogu držati da je percipiranje univerzalija promatranje takvih intelektualnih i nematerijalnih istina.

Zbog toga je ispravno stajalište ono koje prihvata većina islamskih filozofa i racionalista – da čovjek posjeduje posebnu percepcijsku moć koja se zove razum, čija je funkcija percipiranje univerzalnih umskih pojmova, imali oni osjetilne primjere ili ne.

 

Sažetak prethodna dva teksta ili 14. lekcije knjige “Osnove islamske filozofije”

1. Prisustvena znanja su ograničena i to što ne prihvataju grešku nije dovoljno za rješavanje poteškoća epistemologije. Zbog toga se treba potruditi da bi se vrednovala stečena znanja.

2. Predodžba je jednostavna umska pojava koja ima sposobnost prikazivanja nečega izvan sebe.

3. Potvrda je, u jednom stručnom značenju, logički sud koji uključuje subjekt i predikat i presudbu o njihovom jedinstvu, a u drugom stručnom značenju ona je samo presudba.

4. Sud počiva na presudbi i u pogledu nauke logike nijedan sud nije bez presudbe.

5. Predodžbe se dijele u dvije vrste: univerzalne i partikularne, a partikularne predodžbe se dijele na osjetilne, imaginalne i osjećajne.

6. Nominalisti negiraju univerzalnost kao atribut pojmova i univerzalne riječi smatraju višeznačnicama.

7. Druga skupina filozofa univerzalne pojmove vidi kao blijede partikularne forme koje zbog svoje nejasnoće mogu odgovarati brojnim stvarima.

8. Platonisti su percepciju univerzalija tumačili kao promatranje nematerijalnih zbilja ili njihovo prisjećanje.

9. Aristotelovci univerzalne percepcije smatraju posebnom vrstom umske percepcije koja se realizira posredstvom razuma.

10. Neispravnost mišljenja nominalista postaje jasna nakon sagledavanja svojstava univerzalnih pojmova i riječi koje govore o njima, poput jedinstva konvencije / kovanja, nepotrebitost za indikacijom te mogućnost odgovaranja neograničenom broju primjera.

11. Jedinstvo univerzalnog pojma je s obzirom na njegov pojmovni aspekt, a to nije nespojivo s brojnošću njegovih egzistencija u različitim umovima ili njegovim ponavljanjem u jednom umu.

12. Postojanje pojmova kao što su “neegzistent” i “nemoguće” dokaz je neispravnosti drugog i trećeg stava i na taj način potvrđuje se ispravnost četvrtog stava.

Nastavak: Vrste univerzalnih pojmova

---