Osnovu teksta predstavlja predavanje Allame Tabatabaija održanih u užem krugu svojih prijatelja, a budući da je zarad boljeg razumijevanja postojala potreba za pojašnjenjem, Murteza Mutahari, koji je i sam prisustvovao tim predavanjima, pristupio je pisanju komentara koji je ovdje prisutan u fusnotama.
Samom činjenicom što smo prihvatili teoriju da svijet ima svoga Stvoritelja, neizostavno s njom prihvatamo i teoriju da je svijet djelo Stvoritelja.[1]
Naša misao usljed običaja i stalne navike da se susreće sa vremenskim i prostornim pojavama pravi grešku već pri prvom koraku, simulirajući sebi prostor ispražnjen od bića i vremena, pretpostavljajući mu neograničenu protežnost. U takvom ozračju na pozornicu ubacuje objektivni svijet poput jednog malog djeteta u kolijevci koje predaje na čuvanje vremenu – koje je maločas stiglo – i čeka da ga ono odgoji i usavrši. Međutim, trebamo znati da ne smijemo zaboraviti ili zanemariti principe koji su utemeljeni i dokazani kao prijeko potrebni poradi upoznavanja kreacije. Ti principi su sljedeći:
1. Materijalni svijet je jedna pokretna jedinstvena forma.
2. Vrijeme i prostor posljedice su svijeta, a nisu mjere izvan njega.
3. Zbog toga što je vrijeme produkt pokreta, u zavisnosti od različitosti pokreta i samo će vrijeme biti različito. Mi jedino primjećujemo jedan aspekt pokreta koji je relativno općenit, a riječ je o izmjeni dana i noći. Vremenski izrazi kao što su prošlost, budućnost, sadašnjost, uvijek ili nekada jesu zapravo pokazatelji stanja u kojima mi sebe vidimo ili zamišljamo u odnosu na trenutno opće stanje vremena.
4. U sklopu kreacije postoje apstraktna bića koja su izvan zakona materije, prostora i vremena tako da ovi zakoni na njih ne djeluju.
Uzimanjem u obzir ovih dokazanih principa i njihovih logičnih slijedova izbacit ćemo iz naših umova maločas spomenuti način razmišljanja, a u pitanju pojmova prošlost i budućnost u vezi sa kreacijom i njenim detaljnim sadržajem naći ćemo se u gustom mraku i, bez ikakve sumnje, čak će i oni koji najdalje i najpreciznije vide, doći u stanje zbunjenosti. U tom trenutku shvatit ćemo da smo poput čovjeka koji je bez čula sluha, ali želi uz pomoć očiju saznati zbilju zvuka. Usljed pojave da je zamišljeni zvuk koji razvija u sebi ustvari svjetlo i boja, a mjerilo koje upotrebljava, tj. oko, mjerilo svjetlosti i boje, on će, posmatrajući stanja ljudi koji nisu lišeni čula sluha, donijeti općenit zaključak da postoji nešto osim boje i svjetlosti što se može uhom registrirati. U takvom stanju naša arhaična predstava – onoga dana kada osim Boga ništa nije ni postojalo – dobiva svoju plastičnu introjekciju, koja postaje odgovarajući komentar onima što se nalaze na ravni razumijevanja običnih ljudi. U suprotnom, “onoga dana” također nije bilo dana, jer ukoliko je zbilja bio dan, bilo je i dnevnih aktivnosti.
Mi ne možemo pojmove prije i poslije, koji su produkti našeg vremena i pokreta iznijeti izvan jezgra pokreta i vremena, a da s njima skupa ne iznesemo pokret i vrijeme, kao što ne možemo na osnovu premise: “Vrijeme je rezultat pokreta, a pokret nastaje u materijalnom svijetu”, donijeti sud da su vrijeme i izmjena noći i dana vječni, jer ako se u kreaciji pretpostavi samo jedan kratki pokret i u njemu se ostvari vrijeme, ipak prije i poslije koje bi bilo izvan toga pokreta neće postojati. Naime, možemo zaključiti da objektivni svijet, koji predstavlja jednu pokretnu cjelinu što proizvodi vrijeme, nema izvan sebe kategorije prije i poslije.
Pitanje:
Učenjaci prirodnih nauka dokazali su da materija nikada ne nestaje. Ove riječi iziskuju značenje da su vrijeme i materijalni vremenski svijet ustvari vječni. Također, filozofi su rekli da svaka vremenska stvorenost prije stvaranja ima mogućnost postojanja. Rezultat ovih riječi jeste također da vrijeme i vremenski svijet imaju stalna beskrajna dešavanja i pojave.
Odgovor:
Mi smo također u prethodnim raspravama prihvatili kontekst teze Lavoisiera, kao i stav filozofa. Međutim, ove riječi ne potvrđuju da svaki dan ima dan prije sebe, niti da svaki dio pokreta ima dio pokreta koji mu prethodi, iako potvrđuje da prije svakog dana postoji dan, a između ovoga dvoga postoji razlika. I pozivamo um onoga koji ispituje da vrijeme ne dokazuje prije materije niti da miješa to što vrijeme nema svoje kategorije prije i poslije sa neograničenom protenzivnosti.[2]
Sažetak
Na osnovu onoga što je do sada rečeno, jasno nam je da o karakteristikama stvaranja možemo općenito razgovarati.
Svijet stvorenog, šta god on bio i koju god sudbinu imao u biti, svojstvima i djelima, ustvari je jedna cjelina zbog toga što je stvorenje jednog izvora. Filozofska pravila jasno aludiraju upravo na ove riječi.
S perzijskog preveo: Ertan Basarik
[1]Sada ćemo pristupiti trećoj teološkoj raspravi o djelima Božijim kojoj su prethodile rasprave u vezi sa Božijom Biti i svojstvoima.
Prije negoli pristupimo pitanjima u vezi sa ovom temom, moramo obrazložiti jednu stavku. Moguće je reći kako su teološke rasprave ograničene samo na teme Biti i svojstvoa Božijih, dok su djela Božija izvan opsega teologije zato što je svaka stvar, ili sve što postoji, djelo Božije: Zemlja, nebo, mrtva priroda, biljke, životinje, čovjek, supstanca i akcidencija. Svaka nauka koja se bavi proučavanjem svoga predmeta ustvari proučava dio Božijih djela. Ukoliko transcedentna filozofija bude smatrala da proučavanje Božijih djela spada u njen domen, potrebno je da sve nauke smatramo djelom filozofije, a s obzirom na činjenicu da se u drugim naukama već proučavaju Božija djela, u tom slučaju bilo bi suvišno činiti to i u filozofiji.
U odgovoru kažemo da je proučavanje stvaranja i djela Božijih u filozofiji različito od njihova proučavanja u drugim naukama. Filozofija se bavi ovim pitanjem, odnosno proučavanjem stvaranja koje je djelo Božije upravo iz tog razloga što je ono djelo Božije. Proučava se sa stanovišta vezanosti sa Biti Božijom i upravo zbog te vezanosti mogu se otkriti propisi i zakoni stvaranja. Filozofija se bavi preciziranjem ustrojstava stvorenog svijeta koja može otkriti s obzirom na to da je on stvoren. U transcedentnoj filozofiji Božija djela se dokazuju Biti Božijom i upravo se raspravlja o modalitetima koji se mogu percepirati iz relacije koju stvoreni svijet ima sa Biti Božijom, dok ostale nauke, koje se, svaka posebno, bave sebi svojstvenim predmetom koji je jedno od djela Božijih, proučavaju bit djela Božijih ne uzimajući u obzir vezu koju bit toga djela ima sa Biti Božijom, znači bez uzimanja u obzir da je to djelo Božije djelo. Upoznavanje nauka sa djelima odvija se putem osjeta, a sa stanovišta osjeta nema povezanosti između biti opaženog djela i Božije Biti. Dakle, čula nikada ne mogu percepirati tu vezu ne samo zbog toga što je sa jedne strane Bit Božija, već zbog toga što ni u jednoj vezi uzroka i posljedice sama njihova veza nije očevidna. Ovu temu detaljno smo objasnili u raspravi o fenomenologiji nastajanja mnoštva u percepcijama.
U filozofiji se djelo Božije prepoznaje putem Biti Božije, nasuprot naukama. Usljed toga, u potpunosti je različito ono o čemu se u filozofiji raspravlja u vezi sa djelima Božijim od onoga o čemu se u vezi sa istim raspravlja u ostalim naukama.
Svakako moramo spriječiti jednu zabludu. Ne želimo reći da stvari imaju dva obzira – vanjski i stvarni. Tako bi jednim obzirom bile u relaciji sa Biti Božijom, dok drugim, koji bi činio njihovu bit, ne bi bile u vezi sa Biti Božijom, i jedan od ovih obzira bio bi u nadležnosti filozofije, a drugi u nadležnosti nauka. Nikada! Kontingentno biće je svim svojim stanjem vezano za Nužno Biće. Slučaj kojim ne bi bio vezan za Njega ne postoji, jer bi u protivnom i samo bilo nužno biće. Čak i sami izraz kako je moguće biće vezano za nužno biće je nedostatan – moguće biće je ustvari sama priroda vezanosti za nužno biće. Svi obziri mogućeg bića jesu apsolutna pripadnost i čista veza sa nužnim bićem, ili kako to kažu moderni filozofi metafizičari: Vezanost posljedica Biti Božije Biti Božijoj, štaviše vezanost svake posljedice za svoj uzrok koji je doveo u egzistenciju jeste iluminativna vezanost (اضافه اشراقيّه).
Cilj je da razum koji promišlja činjenicu vezanosti djela Božijih za Bit Božiju može otkriti samo dio ustrojstava vezanih za njih, međutim, ukoliko se pretpostavi da se putem spoznaje Biti Božije mogu otkriti svi aspekti posljedica koje su vezane za Boga, to znači da će filozofija na svoj način doći do rezultata do kojih su sve nauke došle putem svojih proučavanja. U tom slučaju sve nauke bi bile stvarno dio metafizičke filozofije. O ovome su govorili Ibn-Sina u Šifau kao i Mulla Sadra pri kraju rasprave u vezi sa supstancom i akcidentom u Esfaru.
Čovjekova filozofska misao, koja posjeduje samo pojam vezanosti stvari za Bit nužnoga Bića ne može percipirati stvarno štastvo i identitet posljedica, a ako bi percepirala, ne bi imala potrebu ni za čim drugim. Kaže se: “Znanje o uzroku iziskuje znanje o posljedici”, što je svakako tačno, ali čovjekova misao stečenim znanjem ne može postići obuhvatanje uzroka. Usljed toga, znanje o uzroku, kako to ukazuje Mulla Sadra u raspravi o intelektu i inteligibilijama, iziskuje znanje o posljedici tek kada je to znanje prisutno (علم حضوري).
Pitanja o kojima će se u sklopu polemike u vezi sa djelima Božijim (stvaranje) raspravljati jesu sljedeća:
1. stvorenost i vječnost svijeta,
2. univerzalni svjetovi bitka,
3. predodređenje i dovođenje zla u vezu sa Božijim određenjem.
Svakako da ima još tema koje zaslužuju da budu razmatrane u sklopu rasprave o Božijim djelima, kao što su rasprave vezane za Objavu, Božiji govor i Božiju knjigu.
Međutim, filozofi su zbog posebnih razloga koji imaju teološki korijen spomenute teme svrstali u polemiku o svojstvoima Božijim.
Stvorenost i vječnost Univerzuma
Pitanje koje od davnina predstavlja tačku razdvajanja filozofa i teologa jeste upravo pitanje stvorenosti i hronološke vječnosti Univerzuma.
Obično teolozi zastupaju mišljenje hronološke stvorenosti, dok filozofi podastiru dokaze o hronološkoj vječnosti.
Teolozi tvrde da je vječnost ograničena na Bit Nužnoga, sve što jeste osim Njegove Biti, hronološki je stvoreno. Štaviše, oni tvrde da je vječnost ravna nužnosti a stvorenost kontingentnosti. Dakle, jedno biće s aspekta stvorenosti potrebuje uzrok, a ukoliko pak nije stvoreno, nema potrebu za uzrokom, tj. nužno je biće. Pored toga, teolozi tvrde kako sve vjere i vjerski pravci dijele mišljenje o hronološkoj stvorenosti Univerzuma i uvjereni su da je stav o hronološkoj vječnosti Univerzuma suprotstavljen onome u vezi sa čim se slažu sve vjere.
S druge strane, pristalice filozofa tvrde da hronološka stvorenost Univerzuma znači da je dimenzija vremena, koja je protegnuta od prošlosti u budućnost sa stanovišta prošlosti ograničena, tj. konačna, što znači da ima početnu tačku nasuprot koje je apsolutno nepostojanje, što je nerazumno usljed toga što takva pretpostavka iziskuje odvajanje posljedice od potpunog uzroka. Vječnost Biti Božije iziskuje vječnost Univerzuma koji je djelo Božije. Svakako, sa stanovišta filozofa osnova i generalije univerzuma jesu hronološki vječne, dok su partikularije stvorene.
Filozofi tvrde da ono što je svojstveno samo Biti Nužnoga jeste vječnost po sebi (قدم ذاتي) a ne hronološka vječnost (قدم زماني). Pripadnici raznih vjera ne slažu se ni u čemu osim u stvorenosti po svojoj biti, jer ono što poučavaju svjetske religije jeste stvorenost Univerzuma i stvaralaštvo Boga. Ono što čini nužnim stvorenost Univerzuma jeste stvorenost po biti, a ne hronološka stvorenost. U religijskim učenjima stoji da je Univerzum iz nepostojanja doveden u postojanje voljom Božijom, što je svakako ispravno. Dakle, Univerzum je sa razine nepostojanja svoje biti posredstvom Biti Božije stigao u postojanje. Univerzum sa aspekta svoje biti ne postoji, a sa aspekta Biti Božije postoji.
Filozofi kažu da se postojeće dijeli na dvije vrste: nužno i kontingentno. Nužno je vječno po svojoj biti. Mogući bitak također se dijeli na dvije vrste: hronološki vječan i hronološki stvoren. Osnova potrebe jedne stvari za uzrokom jeste kontingentnost po biti, a ne hronološka stvorenost. Naime, stvar ima potrebu za uzrokom upravozato što po svojoj biti ne iziskuje postojanje, a ne zbog toga što je u jedno vrijeme nije bilo a zatim je nastala. Filozofi podastiru veliki broj argumenata da stvorenost nije osnova potrebe za uzrokom.
Mulla Sadra na temelju počelnosti bitka ima posebno stajalište pomoću kojeg filozofski stav čini tačnijim. On kaže da osnova potrebe za uzrokom kod posljedice nije izvan samoga modela bitka posljedice. Filozofi općenito na temelju stava o počelnosti kviditeta razmišljaju da stvari (kviditet) u svojoj biti nemaju ni iziskivanje postojanja a ni nepostojanja. Ovo neiziskivanje, koje ustvari predstavlja značenje mogućnosti jeste neophodnost biti svake stvari i upravo sa ovog stanovišta stvar ima potrebu za uzrokom koji joj daje bitak. Kviditet je potrebit, a mogućnost jeste osnova potrebitosti kviditeta, a ustanovljenje, uzročnost i stvaranje je ono što se potrebuje.
Međutim, na osnovu Mulla Sadrina stava (koji se temelji na počelnosti bitka koji kviditet drži izvan područja stvaranja i stvorenosti, utjecajnosti i padanja pod utjecaj, stvaranja i egzistencijalnosti, a sve ih drži da pripadaju bitku, koji za svaku razinu bitka ima poseban sud) ono što ima potrebu za stvaranjem i dovođenjem u egzistenciju jeste upravo bitak. Osnova potrebe također je bitak na temelju činjenice da je štastvo posljedičnog bitka djelo, a ono što je potrebno u svakom slučaju nije izvan bitka. U raspravi o uzroku i posljedici dali smo detaljnija objašnjenja.
Ukratko, u skladu sa mišljenjem Mulla Sadre, koje se slaže sa objašnjenjem datim u našoj raspravi, posljedica ima potrebu za uzrokom jer joj je cjelokupno štastvo djelo. Djelo nije djelo zbog toga što je stvoreno ili vječno, već zbog toga što je djelo. Djelo, ukoliko je stvoreno, tada je stvoreno djelo, a ukoliko je vječno, tada je vječno djelo, ali je u oba slučaja djelo. Univerzum je u cjelini jedno djelo, bilo da je stvoren ili vječan.
Međutim, u ovoj raspravi došlo je i posebno objašnjenje u skladu sa kojim je rasprava u vezi sa Univerzumom pod naslovom hronološke vječnosti ili stvorenosti u principu besmislena, a neki dokazi upotrijebljeni za dokazivanje stvorenosti ili vječnosti Univerzuma su neosnovani.
Hronološki je stvoreno ono čemu prethodi hronološko nepostojanje, tj. bilo je vrijeme kada ta stvar nije postojala. Hronološki vječno znači da ne postoji prethodnost hronološkog nepostojanja postojanju jedne stvari, tj. nema vremena da ta stvar nije postojala, drugim riječima vrijeme je bilo stalno, a u svakom je vremenu dotična stvar postojala. Hronološki vječno i stvoreno istiniti su pojmovi za vremenito biće, međutim biće koje je izvan vremenitosti nije hronološki ni vječno ni stvoreno, kao što su apstraktna bića. Cijeli Univerzum, koji obuhvata sva vremena i sav prostor jeste također iz ove kategorije, tj. izvan vremenitosti. Vrijeme predstavlja mjeru suštinskoga/bit pokreta jedne stvari. Vremenitost nečega znači poređenje pokreta jedne stvari sa pokretima druge stvari na osnovu dogovorenih vrijednosti mjerenja vremena, kao što je npr. općeniti pokret nebeskih tijela, tj. izmjene dana i noći.
Na temelju toga, cijeli Univerzum – kao jedna cjelina – nema vremenitosti na osnovu čega bi se, naprimjer, moglo razgovarati o vremenu u kojem je prethodilo nepostojanje njegovom postojanju ili pak o neprethođenju nepostojanja njegovoj egzistenciji. Univerzum u svojoj cjelovitosti nema vremena upravo kao što nema ni prostora. Drugim riječima, Univerzum, koji obuhvata i vrijeme, nema kategorije ni prije ni poslije kako bi se moglo reći da je u tom vremenu bio ili da ga nije bilo. Isto kao što je netačno upitati na kojem je mjestu Univerzum stvoren, neispravno je reći kada je stvoren zbog toga što gdje i kada dolaze nakon Univerzuma i ogranci su stvorenoga svijeta. U vezi sa dijelovima Univerzuma pojmovi: gdje, kada, vrijeme i mjesto ispravni su i upotrebljivi zato što prostor (mjesto) proizlazi iz okruženja jednoga dijela kreacije drugim njenim dijelom, a vrijeme se primjećuje pokretom stvari i njihovim poređenjem sa općenitim pokretom nebeskih tijela. Sada je postala jasna neosnovanost poznatog filozofskog dokaza o vječnosti svijeta. U spomenutom filozofskom dokazu kaže se da vremenska stvorenost zahtijeva odvajanje posljedice od svoga potpunog uzroka. U odgovoru na ovu tvrdnju kažemo da je odvajanje ogranak pretpostavljene situacije u kojoj bi prije stvaranja univerzuma postojala jedna protegnutost i dimenzija u kojoj univerzum nije postojao i na taj način je i posljedica bila odvojena od svoga uzroka. Ovakva protegnutost ne postoji osim u čovjekovoj mašti. Kao što nije ispravno reći šta postoji u svijetu koji je iznad dimenzije Ovoga svijeta (uz pretpostavku ograničenosti dimenzija), također nije ispravno reći šta je bilo prije Univerzuma zato što riječ u predstavlja ogranak postojanja prostora a riječ prije predstavlja ogranak postojanja vremena. Od pitanja koja se mogu razmatrati jeste da li postoji vječni pokret ili ne. Drugo pitanje glasi: Da li je lanac pojava konačan ili ne, drugim riječima, da li svijet ima tačku početka ili ne? Logički slijedi pitanje o prostoru: Da li je Univerzum ograničen ili beskonačan? Filozofi su uvjereni da materijalni svijet ima svoje granice, što prirodno nalaže da je i prostor također ograničen. Međutim, u vezi sa vremenom tvrde kako je ono neograničeno. U čemu je razlika između prostora i vremena?
U prostornoj dimenziji stupnjevi su slični i na istoj su razini tako da su početni stupanj i krajnji stupanj jednaki, dok stupnjevi vremenske dimenzije nisu slični. U vremenskoj dimenziji, svaki stupanj u odnosu na prethodni stupanj je potencijalan, ali u odnosu na potonji stupanj je aktuelan. Upravo na osnovu ovoga vremenskog obilježja postoji nešto što prethodi i nešto što slijedi. Na temelju toga nameće se pitanje da li vrijeme ima početak ili ne. Prostorno prethođenje i slijeđenje jeste relativno, jer svi su stupnjevi prostora sa stanovišta postojanja aktuelni, dok je kod vremena ova podjela stvarna zbog toga što prethodno postoji aktuelno, a ono što slijedi jeste potencijalno.
Ipak, budući da je svaki pokret povod jednom vremenu, a pokreti koje mi poznajemo imaju svoj početak, možemo zaključiti da je polemika o vremenu koje nema početak ustvari polemika o pokretima koji nemaju početka, što se slaže sa vjerovanjem starih učenjaka u vezi sa pokretom nebeskih sfera. Međutim, ukoliko zanemarimo pokret sfera, šta tada reći? Da li stalni pokret postoji ili ne? Ova je tema obrađena u poglavlju o potencijalnosti i aktuelnosti.
[2]Protenzivan = koji se pruža, koji vremenski traje.