Svijet u Gazalijevom mišljenju

Preuzeto iz trećeg sveska knjige “Stavovi islamskih mislilaca o obrazovanju i odgoju”
Napisao i priredio: SEMT – Institut za proučavanje i pisanje udžbenika za univerzitete humanističkih nauka, Qom, Iran
Prevod: Lutfi Akbaš i Sedad Dizdarević

Prethodno: Bog u Gazalijevom mišljenju

Gazalijeva kosmologija je pod uticajem njegove ontologije i teologije. On prihvata egzistenciju, pa prema tome svijet nije ništa u ničemu, a nije ni uobrazilja. S druge strane, svijet sa svom svojom veličinom je samo manji dio egzistencije i bezvrijedna iskrica vječnog sunca Božije moći.

Kao što je rečeno, Gazali u svojoj ontologiji i teologiji ne slijedi helenistički pristup, međutim, kao što ćemo vidjeti kada je u pitanju kosmologija, u najmanju ruku na nekim poljima, nije se u potpunosti oslobodio nakupina grčkih ideja.

Njegova kosmologijska istraživanja su mnogobrojna i opširna. Neki od fundamentalnih elemenata njegovog kosmologijskog nazora su sljedeći: Bog, meleci, Svijet odredbe i Svijet stvaranja, Skriveni svijet i Svijet osvjedočenja (materijalni svijet), spuštanje i uspinjanje, podložnost navođenju primjera i uporedivost, Materijalni svijet (Mulk), Međusvijet (Džeberut) i Duhovni svijet (Melekut), negacija kauzalnosti, najbolji poredak, pojavnost u vremenu i vremenska bespočetnost (hudus ve kidem) itd. Dat ćemo kratko pojašnjenje nekih od njih.

Odnos Boga i svijeta Univerzum se nalazi nasuprot prirodi svijeta, a svijet predstavlja sve što je stvoreno. Prema tome, univerzum je općenitiji od materijalnog i fizičkog svijeta (mulk), ali je uži od egzistencije. Drugim riječima, ono što postoji i što nije Bog jeste svijet.[1]

Otkad postoji, čovjek je neprekidno tragao za prvim uzrokom kontingentnih bića i pri tome je iznosio različite stavove: Tales je vodu smatrao prvim uzrokom svega. Anaksimander je smatrao da je to nešto neograničeno i neodređeno. Heraklo je smatrao da je to vatra. Anaksimen je rekao da je to zrak, a Demokrit da je to materija. Platon ga je nazivao Apsolutno dobro, a Aristotel Prvi pokretač. Plotin je rekao da je to Jedan. Kršćanski filozofi su rekli da je to egzistencija, a Kant je ustvrdio da je to moralni zakon. Šopenhauer ga je nazvao volja, Hegel apsolutni primjer, a Bergson kontinuitet stvoritelja. Jevreji su rekli da je to jedan Bog, zoroastrovci Bog, a muslimani Allah.

Aristotel je govorio: Materija i forma su dva izvora stvaranja i nastajanja svih pojava. Oni su u umu odvojeni, ali su u objektivnom svijetu jedno. Oni su poput Boga vremenski bespočetni (kadim), inače bi njihovo nastajanje/pojavnost rezultirali beskonačnim neprekidnim lancem uzroka. Kretanje je također vremensko bespočetno (kadim), jer ukoliko niz uzroka pokretača ne završi sa nepokretnim pokretačem rezultirat će neprekidnim beskonačnim lancem uzroka. On smatra da je Bog prvi pokretač. Aristotelov Bog ima samo ulogu pokretača. On ne dovodi u postojanja i ne stvara. On je čak i u kretanju svršni uzrok, a da pri tom nije djelatni uzrok. Aristotelov Bog nije u stanju sebe umovati i on ima samo počasni položaj. U njegovom susjedstvu je rođen svijet, a on o tome ništa ne zna. I kada bi sav svijet propao Aristotelov Bog o tome ne bi ništa znao. Ukratko, Aristotelov svijet je bez Boga i Aristotelov bog je bez svijeta.

Gazalijev Bog nimalo ne nalikuje Aristotelovom. Gazalijev Bog je okosnica egzistencije i sve u svome postojanju i nepostojanju ovisi o Njegovoj volji. Bog obuhvaća svijet na takav način da postojanje svijeta u svemu i svakog trena ovisi o Njegovom davanju i ukoliko ga na tren zanemari, osim Boga neće ostati ništa drugo.[2] Gazali Boga vidi kao pisca knjige egzistencije.[3] Ovo Gazalijevo poređenje je toliko izražajno i elokventno da ga Mir Damad hvali zbog toga.[4] Ovo poređenje, nakon Gazalija, našlo je svoje mjesto u našoj filozofskoj i mističkoj literaturi. I kao što Šabestari kaže:

Kod onog čija duša uživa očitovanje

Sav svijet knjiga Uzvišenog Boga je.

Mula Sadra također, pjeva[5]:

Sav svijet znaj da Božija knjiga je

Nebesa samo jedan list Njegove knjige su.[6]

Ovo poređenje se nalazi čak i u djelu Futuhatu-l-Mekkijje te i Ibn Arebi svijet poredi sa Božijom knjigom.[7]

Gazali, za razliku od Aristotela, koji vjeruje u potpunu dualnost Boga i svijeta, vjeruje da između Boga i svijeta ne postoji suštinska i apsolutna različitost, jer je jedan uzrok, a drugi posljedica, a između uzroka i posljedice u svakom slučaju i nužno postoji neka vrsta odnosa i sklada.[8] Gazali, te nakon njega Sohraverdi[9], ovaj odnos i sklad nazivaju uporedivost i podložnost primjeru. Zašto ne bi bilo tako, kad je po Gazalijevom mišljenju svijet Božije djelo i njegovo stvorenje?[10] Kako je Bog napisao knjigu egzistencije i postojanja ?

Stvaranje Kada Gazali govori o stvaranju, on nekad koristi riječi kao što su: Prva emanacija (sudur), izlijevanje Božije dobrote (fejz), Prvi um, Univerzalni um, materija, forma… koje su sve grčkog i filozofskog porijekla, a nekada opet upotrebljava riječi poput: volja, moć, odredba, stvaranje, Zemlja (farš), Prijestolje (Arš), Tron (Kursi), Pomno čuvana ploča (Levhi mahfuz), Pero (Kalem), Međusvijet (Džeberut), Svijet čiste duhovnosti (Melekut), Materijalni svijet (Mulk)… koji su svi redom vjerski i teološki izrazi.

Gazalijeva izlaganja o stvaranju su nejasna, kratka i nedostatna, pa ukoliko prihvatimo da djelo Mearidžu-l-Kuds fi medaridži ma‘rifeti-n-nefs pripada njemu, ponekad se čine oprečnim i u najmanjem neusklađenim. Također, većina Gazalijevih djela o ovoj temi su pisana tako da izbjegava izravno sučeljavanje sa njom. Čak i u slučaju kada kritizira druga učenja, na zamišljeno pitanje koji je njegov stav o tome on odgovara: “Ja kritiziram i rušim, a ne gradim.” Na taj način je izbjegavao odgovoriti na pitanje i iznijeti svoje mišljenje.[11]

Svakako, pojašnjavajući stvaranje, Gazali polazi od razumijevanja Boga. Po njegovom mišljenju, Božije znanje nema početka niti kraja, a Njegovo znanje nužno iziskuje stvaranje stvorenja.[12] Ali kako? Gazali o tome kaže: “Bog je umovao Svoju Bit i na taj način je posmatrao kontingentna bića. Kad je to učinio, čitav univerzum u cijelosti postao je nužan, jer sve ono što On umuje postaje nužno.[13]

Prilikom tumačenja ovog Gazalijevog govora treba iznijeti nekoliko napomena:

1. Gazali pravi razliku između uvođenja u postojanje (idžad) i stvaranja. Stvaranju prethodi uvođenje u postojanje; zato što uvođenje u postojanje u konačnici završava postojanjem i predodređenom pojavnošću (husulu takdiri), što nužno proizlazi iz Božijeg umovanja Samog Sebe. Međutim, samo stvaranje ne može biti predodređenje. Drugim riječima, Bog je prvo svijetu podario predodređenu egzistenciju i predodređeni aspekt svijeta je zabilježio u Čuvanoj ploči, a tada je tim predodređenim suštinama postepeno darovao objektivnu egzistenciju (uporedi sa Platonovim učenjem o idejama, s formom i materijom kod Aristotela, suštinom i univerzalnim u filozofiji srednjovjekovnih kršćana). Da bismo ovo približili razumu, navest ćemo primjer: uvođenje svijeta u postojanje jeste njegova mentalna egzistencija, a njegov stvaralački vid jeste objektivna egzistencija svijeta. Gazali ova dva stanja egzistencije poredi sa planom građevine u umu inžinjera i samom građevinom.[14]

2. Čini se da su egzistencija i predodređeni aspekt svijeta kod Gazalija isto što i suština kod filozofa, nepostojeći objekt spoznaje (ma'lumu ma'dum) kod teologa, postojana stvar (šej'i sabit) kod mutezilita, zbiljnost postojanosti (šej'ijjeti subut) i trajni arhetipovi kod mistika i sufija, koje Gazali ponekad naziva “džeberut”.[15] Tako i izvanjske pojave, koje su ustvari objektivni primjeri i suštine predodređenih egzistencija koje su zaogrnute egzistencijom, ponekad naziva objektivno biće,[16] a na drugom mjestu Svijet osvjedočenja (aleme mulk ve šehadat).[17]

3. Kada je riječ o ovim Gazalijevim riječima, sa logičkog, ontološkog i teološkog stanovišta nužno je da predodređeni aspekt svijeta, s aspekta biti, bude poslije Boga, a u vremenskom pogledu da bude bespočetan. To je opisivanje drugim riječima vremenita stvorenost po biti (hudusu zati) i vremenska bespočetnost (kidemi zemani). Naravno, znamo da Gazali nije govorio o vremenitoj stvorenosti po biti i vremenskoj bespočetnosti. On smatra da je svijet pojava i vjeruje da stvaranje u principu nije vremenito, već je sa vremenom. To znači da su svijet i vrijeme zajedno stvoreni, jer po njegovom mišljenju i vrijeme poput prostora ima kraj i početak i stvoreno je.[18] Treba reći da Gazali nikada nije rekao da je predodređeni svijet i ono što se nalazi u Levhi mahfuzu pojavno (hadis). S druge strane, opći izraz “svijet” u rečenici “Svijet je pojava” ukazuje na objektivni i fizički svijet.

4. U Gazalijevim teološkim nazorima stoji da on ništa ne smatra obaveznim za Boga, stoga u djelu Ihjau ‘ulumi-d-din kaže: “Svijet je Božije djelo, koje Mu nije obavezno (džaiz).” S druge strane, vidjeli smo da je tokom ove rasprave Gazali rekao da kada je Bog sebe umovao, (predodređeni) svijet je postao nužan. Naizgled, između ove dvije tvrdnje postoji oprečnost i neslaganje. Međutim, to nije tako. Gazali ne kaže da je Bogu bilo obavezno da Sam Sebe umuje, On je to učinio svojom voljom, a nužnost svijeta je nužna posljedica ovog svojevoljnog umovanja. U Ihjau se nalaze riječi koji ovu temu bolje razjašnjavaju i daju do znanja da Gazali smatra da je stvaranje uvjetovano Božijom moći i voljom: “Bog je bio, i bio je Sam samcat i s njim ništa drugo nije bilo. Onda je stvorio stvorenja kako bi pokazao Svoju moć i kako bi se ono čemu je prethodila Njegova volja i što je od praiskona bilo u Njegovoj riječi (znanju)[19] pojavilo i postalo objektivno.[20]

Ako ovu raspravu ostavimo po strani, vidjet ćemo da su neki drugi Gazalijevi kosmološki stavovi više obojeni vjerskom bojom. Po njegovom mišljenju, izlijevanje Božije darežljivosti je izvorište postojanja. To znači da je Božija darežljivost uzrok nastajanja svjetlosti egzistencije u kontingentnim esencijama koje su primaoci darežljivosti.[21]

Sve što je iz svijeta skrivenosti došlo u svijet osvjedočenja,

Sve je iz Tvoje darežljivosti došlo u postojanje.[22]

Gazali smatra da je početak svih stvari Božija volja. Učinci ove volje stižu od Prijestolja (Arša) do Trona (Kursijj), koji se nalazi ispod Prijestolja (Arša). Forma svih stvorenja je zapisana u Čuvanoj ploči (Levhi mahfuzu). Bog je zadužio suptilne supstancije i meleke da pripreme preduvjete za pojavnost pojava (stvorenja) u skladu sa onim što se nalazi u Čuvanoj ploči (Levhi mahfuzu).[23] Prema tome, početak svih poslova na svijetu jeste na Prijestolju (Aršu) i s njega se upravlja poslovima Ovog svijeta.[24]

Jedan veoma suptilan detalj može biti lijep završetak ove teme. Kada je Bog Svojom voljom odlučio da stvori svijet i kada je pogledao u Svoju Bit i htio da pokaže Svoju moć, na početku (ne misli se na vremenski početak, već na početak po redoslijedu) je stvorio ono što je više od svega drugog bilo očitovanje Njegove volje i moći i što je više od svega blisko Božijoj Biti – ništa drugo nije koliko on očitovanje Božije emanacije, a to je predodređeni duh i suština Božijeg poslanika, Muhammeda, s.a.v.a. Da, egzistencija je započela sa Muhammedom, s.a.v.a.[25]

Razine stvaranja – Gazali svijet dijeli na tri opća dijela: Mulk, Džeberut i Melekut. Mulk je svijet stvaranja i osvjedočenja. To su zemlja, nebesa i materijalni svijet. Melekut je duhovni svijet, mjesto časnih i plemenitih meleka, preko kojih se svjetlost izlijeva na ljude.[26] Ploča, pero, oblik egzistencije potiču iz ovog svijeta.[27] Melekut se nalazi iza svetog uzvišenog položaja koji je “prostor koji nije prostor”. Sve od Melekuta do Mulka je podčinjeno Božijoj sili i moći.[28]

O Džeberutu Gazali kaže: “Džeberut je između Mulka i Melekuta. Kada su spojili završetak Melekuta i početak Mulka nastao je Džeberut. Ako je Mulk materija i u potpunosti materijalan, a Melekut čista duhovnost, Džeberut je sinteza ovo dvoje. To znači nije čista duhovnost i nije čista materija, već nešto između to dvoje.[29] Abdurahman Džami u uvodu djela Nakdu-n-nusus kaže: “Gazali pod Džeberutom misli na svijet zbiljnosti postojanosti (alemi šej'ijjeti subut).”[30]

Pored ove podjele Gazali navodi i druge. Naprimjer, u djelu El-mednunu bihi ala gajri ehlihi, u raspravi pod naslovom Božanska nauka hermeneutički tumačeći neke od ajeta pokušava opisati kakvoću toka stvaranja od Melekuta do Mulka. Gazali riječ dani u kur'anskom ajetu:

وَ ذَكِّرْهُمْ بِأَيَّامِ اللهِ

Opomeni ih Allahovim danima![31] tumači u značenju osnova stepena stvorenja. Opsežno pojašnjavajući te stepene kaže: “Pod četrdeset dana u desetom ajetu sure Fussilet misli se na materiju nebesa, na njihovu formu, zvijezde i nebeske duše.[32] U ovom tumačenju, Gazali toliko pretjeruje da izraz dva dana u ajetu:

خَلَقَ الْأَرْضَ فِي يَوْمَيْنِ

U dva dana (vremenska razdoblja) Zemlju stvorio[33] tumači kao materiju i formu, koji predstavljaju aristotelijanske izraze.

U nastavku kaže: “Bog je stvorenja stvorio prema redoslijedu. Značenje toga je da je Bog Sam po Sebi Jedan i da prije Njega nema prvog, niti početka. Prema tome, svijet je počeo od Njega, a stvaranje je nastavljeno prema određenom redoslijedu od odabranijih ka nižim stvorenjima dok se nije na kraju došlo do najnižeg oblika egzistencije, a to je materija. S obzirom da nema nižeg od materije, stvaranje je od materije započelo uzlazni tok i nastavilo od nižeg ka višem i odabranijem, sve dok nije stiglo do svoje tačke preokreta – a to je stvaranje čovjeka.[34]

Gazali smatra da uzlazni tok ili uspinjanje ide do Boga. Po njegovom mišljenju, od čovjeka do Boga nema više od jednog koraka, a to je čišćenje duše.[35] U uzlaznom toku uvijek se ide od nižeg ka višem.

فَلْيَرْ‌تَقُوا فِي الْأَسْبَابِ

Neka se, onda, uz ljestve popnu![36]Gazali riječ penjanje u ovom ajetu tumači kao uspinjanje do Nužne egzistencije,[37] jer je Sam Bog rekao:

أَنَّ إِلَى رَبِّكَ الْمُنتَهَى

I da će se Gospodaru tvome ponovo vratiti.[38]

Prema tome, kao što je Ibn Arebi rekao, svijet u svom silaznom toku počinje od Boga, a u uzlaznom završava kod Njega.[39] A ovo je parafraza Gazalijevih riječi: svijet je od Njega (silazni tok), s Njim je (zajedništvo) i Njemu se vraća (uzlazni tok).[40]

Gazali, iako prihvata silazni tok stvaranja, nikako ne prihvata silazno pojavljivanje pojava (hudus nuzuli) i to je upravo ono što odvaja njegova naučavanja od Platonove teorije emanacije. Jer, Gazali ne kaže da se u silaznom toku niže stvorenje stvara kroz više stvorenja. On višem stvorenju ne daje nikakvu ulogu u stvaranju i nastajanju nižeg bića. Sve nastaje od vječne moći Uzvišenog Boga. Naravno, Gazali ne poriče da viša bića imaju ulogu uvjeta i uvoda za niža bića. To znači da dok ne bude stvoreno više biće neće doći do stvaranja nižih bića koja dolaze poslije njih.[41] Ali, s obzirom da je Božije obuhvatanje egzistencije ustvari obuhvatanje u svim njenim aspektima, osim Njega nema drugog djelatnika.[42]

Najbolji poredak– Jedna od najprivlačnijih i najuzbudljivijih tema u kosmologiji jeste rasprava o najboljem poretku. U ovoj raspravi se govori o tome da li je ovaj postojeći svijet po svom stvaranju najuzvišeniji i najbolji mogući svijet ili može postojati još bolji svijet. Bez obzira kakav je odgovor na ovo pitanje, on nužno proizlazi iz pogleda pojedinca na Boga i egzistenciju.

Učenjaci su oduvijek raspravljali o ovom pitanju. Među grčkim učenjacima samo epikurejci nisu Ovaj svijet smatrali najboljim. U razdoblju skolasticizma učenje o najboljem poretku su zastupali sveti Augustin i Toma Akvinski. Nakon renesanse, ovo stanovište su branili Spinoza i Lajbnic, a Hjum, Volter, Šopenhauer i Niče su bili protiv. Volter u svojoj knjizi Candide ismijava ovakvo uvjerenje, a Šopenhauer postojeći svijet smatra najgorim mogućim.[43] U dvadesetom stoljeću ovo mišljenje prihvata Vilijam Džejms, a Rasel se na njega obrušava.

Na istoku, Buda je svijet smatrao ispunjenim patnjom. Drevni iranski mudraci su bili optimistični. U zoroastrovskom vjerovanju svijet je mješavina dobra i zla. Mani je smatrao da je svijet u potpunoj tami i vjerovao je da Bog svjetlosti nije mogao stvoriti ovakvu “kuću patnje”. Naravno, neki smatraju da ovakav pesimističan stav Manija potiče iz gnosticizma. Gnostici koji su se pojavili nakon Isa, a.s., vjerovali su da u nizu egzistencijalnih stepena nakon Boga dolaze eoni. Bog je tražio od jednog od eona da stvori dobar svijet, međutim, on se oglušio i stvorio je svijet ispunjen patnjom.[44]

Kada je riječ o islamskoj kulturi ovo važno pitanje treba razmotriti kroz prizmu Kur'ana, teologa, filozofa, mistika i sufija. Ukratko, u islamskoj kulturi svi – izuzev veoma malog broja (poput Bišra ibn Mu'temira, Nezzamovog učenika, umro 825.g.)[45] – postojeći poredak smatraju najboljim mogućim poretkom i svi su pod uticajem optimističkog stava Kur'ana o svijetu.

Gazali Ovaj svijet smatra najboljim mogućim, a za dokazivanje svog stajališta uspostavlja induktivni i deduktivni argument. Naravno, pored ovih argumenata iz nekih njegovih ontoloških stavova poput onog o jedinstvu egzistencije moguće je potvrditi njegovo stajalište o ovom pitanju.

On se u induktivnom argumentu oslanja na čuda stvaranja i uz pomoć skretanja pažnje čitaoca na neke suptilnosti i čuda Božijeg stvaranja nastoji da ga usmjeri ka vjerovanju u savršeni poredak svijeta. Gazali je više puta u svojim djelima[46] navodio ovaj argument, a čak je zbog važnosti ove teme i njene djelotvornosti i korisnosti u uvjeravanju običnih ljudi napisao zaseban traktat (El-hikmetu fi mahlukatillahi azze ve dželle).

U deduktivnom argumentu, na koji se poziva većina mistika i sufija, polazi se od savršenstva Tvorca i Djelatnika i zaključuje se da je i Njegovo djelo najbolje i superiorno. Gazali je koristio i ovaj argument za dokazivanje najboljeg poretka. Gazalijeve misli u ovom deduktivnom argumentu su naišle na prihvatanje, pa čak i citiranje od strane nekih islamskih velikana poput Suhraverdija,[47] Ibn Arebija[48] i Mulla Sadre.[49]

Gazali se u ovom argumentu oslanja na svojstva Božije veličine (dželalije) kao što su moć, mudrost, znanje, pravda i darežljivost, koja ukazuju na Njegovo apsolutno savršenstvo, veličanstvenost i ljepotu, te želi pokazati da je nemoguće da od ovakvog Činioca i Tvorca ne proizađu najsavršenija djela. Po njegovom mišljenju načelno, stvaranje na ovaj način – koje je najbolje kontingentno biće – jest nužno. Pojašnjavajući ovu temu on se poziva na Božija svojstva moći i darežljivosti i kaže: “Svijet je takav da je nemoguće da postoji bolji i postojaniji od njega, jer da je Bog, koji je tvorac i činilac ovog postojanja, mogao stvoriti bolji, a nije stvorio, to bi značilo da je škrt i nepravedan što je u oprečnosti sa Božijom darežljivošću. A što se tiče toga da to nije mogao učiniti, odnosno da je želio, a da nije mogao – kakav bi čudan On Bog bio, biti Bog i biti nemoćan![50]

Primjećuje se da Gazali u ovoj argumentaciji između božanstva Boga, s jedne strane, i superiornosti stvaranja i toga da je poredak svijeta najbolji, s druge strane, vidi nužnu povezanost i smatra nemogućim da Bog posjeduje svojstva koja Mu se pripisuju, a da Njegovo djelo ne bude u najboljom mogućem obliku te da je nemoguće zamisliti svijet bolji od ovog postojećeg.

Prema tome, Gazali smatra da je pretpostavka o škrtosti i nemoći neispravna i ističe da je Bog sa svojom moći, milošću i darežljivošću kontingentna bića stvorio u najboljem mogućem poretku.[51]

Nastavak: Čovjek u Gazalijevom mišljenju

---