Svrhovitost kosmosa

Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije” (lekcija 40), Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar, 2013.

Prethodno: Kranji uzrok

Obuhvata:

Uvod

Aristotelovu teoriju o krajnjem uzroku

Kriticizam

Rješenje nekoliko nedoumica

Svrhovitost kosmosa

Uvod

Krajnji uzrok, u smislu u kojem je objašnjen, jeste specifičan slobodnim radnjama, ali u skladu s onim što se prenosi od Aristotela, izgleda da je on smatrao da prirodne radnje također imaju svoje krajnje uzroke. Sljedbenici peripatetika također su ovo prihvatili, te su i oni smatrali da je poricanje krajnjih uzroka prirodnih radnji istovjetno njihovom tretiranju kao slučajnih. Oni su dokazali da sve pojave imaju krajnji uzrok, što je suprotno učenju da su prirodni događaji slučajni, a što se u različitim formama pripisuje Demokritu, Empedoklu i Epikuru.

Prvo ćemo iznijeti stav koji je prenesen od Aristotela i kritiku ovog stava, potom ćemo objasniti nešto o slučajnosti i nasumičnosti i, najzad, iznijet ćemo ispravno značenje svrhovitosti kosmosa.

Aristotelova teorija o krajnjem uzroku

U prvoj knjizi metafizike, nakon spominjanja mišljenja drevnih filozofa, po pitanju uzroka pojavljivanja fenomena Aristotel izjavljuje da nijedan od njih nije na precizan način razmatrao krajnji uzrok. Potom, analizom kretanja i transformacija materijalnih egzistenata, on zaključuje da svaki krećući ili transformirajući egzistent putuje prema kraju koji je njegovo savršenstvo, a samo kretanje, koje je uvod za stizanje do spomenutog kraja, smatra njegovim prvim savršenstvom. Stoga je kretanje definirano kao “prvo savršenstvo potencijalnog egzistenta sve dok je potencijalan”[1]. On dodaje da svaki egzistent ima svoje vlastito specifično savršenstvo i iz tog razloga svaka stvar koja se kreće ima određen kraj koji želi doseći. Ovo savršenstvo ponekad je upravo forma koju on želi postići, kao što je forma hrastova drveta za žir dok je u procesu klijanja i rasta. Ponekad je jedan od njegovih akcidenata, poput kamena koji pada s neba prema tlu, u slučaju čega njegovo smirivanje na tlu jeste jedan od njegovih akcidenata i savršenstava.

U zaključku, svaki prirodni egzistent posjeduje specifičnu prirodnu težnju prema određenom kraju koja uzrokuje njegovo kretanje u smjeru tog kraja i cilja, što je istovjetno krajnjem uzroku za ostvarenje kretanja i određivanje njegovog smjera.

Aristotel je, također, smatrao da je cijeli kosmos jedan egzistent čija priroda uključuje sve partikularne prirode poput minerala, biljaka i životinja. Budući da je dosezanje njegovog vlastitog savršenstva usljed specifičnog sklada između partikularnih priroda i specifičnih kvaliteta i kvantiteta svake od njegovih jedinki, otuda prirodna težnja kosmosa prema vlastitom savršenstvu uzrokuje uspostavu naročitog poretka i uređenja među njegovim pojavama, od kojih se svaka smatra jednim od njegovih dijelova i članova.

Kriticizam

Izgleda da ovaj stav brka dva značenja kraja (na što je ukazano u prethodnoj lekciji), a to je u svakom slučaju diskutabilno iz više aspekata:

1. Pretpostavljajući da je ovaj stav ispravan, on može utvrditi samo krajnji uzrok kretanja i transformacije tjelesnih egzistenata, a ne onaj od svih posljedica, bilo materijalnih ili nematerijalnih, krećućih ili mirujućih.

2. U pogledu činjenice da su prirodni činitelji “činitelji po prirodi” (fā‘el-e bit-tab‘) i da nemaju svijest i volju, pripisati prirodnu težnju njima samim neće biti ništa do metaforički izraz, baš kao što hemičari smatraju da neki elementi imaju težnju ka spajanju. Pretpostavka nijekanja svijesti i volje činiteljima po prirodi i uspostava stvarne težnje i htijenja za njih što uključuje smisao svijesti jeste proturječna pretpostavka.

Međutim, ako se prirodna težnja tumači kao smjer kretanja, dakle pravac kojeg zahtijeva priroda krećućeg egzistenta, i ako se smatra izrazom utemeljenim na poređenju i metafori, u tom slučaju činjenica imenovana kao krajnji uzrok neće biti uspostavljena i najbolji zaključak koji se može dobiti jeste da svako kretanje koje zahtijeva priroda krećuće stvari također ima svoj pravac određen zahtjevima njegove prirode.

3. Kao što će u narednim poglavljima biti izneseno, ne može se utvrditi da je za sve krećuće stvari kraj kretanja njihovo savršenstvo, u smislu da krećuća stvar svojim kretanjem uvijek postaje savršenijom, e da bi se kretanje u ovom svjetlu moglo protumačiti kao prvo savršenstvo – jer su mnoga kretanja i transformacije opadajuće i smanjujuće – kao što vehnuće kretanje biljaka i životinja, to jest opadajući proces prema suhoći i smrti, počinje nakon dosezanja kraja njihova rasta. Poput ovoga, mirovanje kamena na tlu i slične stvari ne mogu se smatrati savršenstvima minerala. Stoga pod pretpostavkom da se ispravnim značenjem krajnjeg uzroka može smatrati prirodna težnja svakog egzistenta prema vlastitom savršenstvu, opadajuća i neusavršavajuća kretanja neće imati krajnje uzroke.

4. Izuzetno je teško uspostaviti stvarno jedinstvo prirodnog kosmosa i shodno tome utvrditi njegovu prirodnu težnju ka savršenstvu te objasniti uzrok poretka i harmonije njegovih dijelova pomoću takve težnje. Slično ovome, pretpostavka postojanja univerzalne duše kosmosa i postojanja njegove duševne žudnje prema savršenstvu je u najmanjem neosnovana pretpostavka. Za takvo šta mi do sada nismo našli nikakav argument kako bismo ovo dokazom uspostavili. Ukoliko treba uspostaviti dušu i duševnu žudnju prirodnog kosmosa, tada njegova kretanja moraju biti shvaćena kao voljna a ne kao prirodna i, shodno tome, postojanje krajnjeg uzroka za njegove radnje neće biti vrstom krajnjeg uzroka za prirodne radnje.

Rješenje nekoliko nedoumica

Ovdje je moguće da se u umu javi nekoliko nedoumica. Prva je ta da ukoliko prirodne radnje nemaju krajnje uzroke, tada će pojave biti slučajne, dok je učenje o nasumičnosti i slučajnosti neispravno. Druga je da se poricanjem krajnjeg uzroka za prirodne pojave ne može dati racionalno pojašnjenje za ustrojstvo čudesnog poretka i harmonije koja vlada kosmosom. Treća je da ako među prirodnim radnjama i njihovim krajevima ne postoji nužna veza, tada nijedna prirodna pojava ne bi bila predvidiva. Tada bi, naprimjer, bilo racionalno vjerovatno da iz žira nikne maslinovo drvo.

Da bismo odgovorili na prvu nedoumicu, neophodno je prvo objasniti nešto o slučajnosti ili nasumičnosti te nekoliko njihovih značenja. Kada se kaže: “Neki događaj se zbio ili slučajno ili nasumice”, onda je moguće imati na umu bilo koje od sljedećih šest značenja:

1. Pretpostavljeni događaj nema djelotvornog uzroka. Po sebi je očigledno da je slučajnost u ovom smislu nemoguća, ali to nema veze s problemom naše rasprave.

2. Radnju je neočekivano izvršio neki činitelj, kao kad se kaže: “Taj i taj čestiti čovjek slučajno je učinio veliki grijeh.” Ovakva vrsta slučajnosti nije nemoguća i istina je da u takvim slučajevima abnormalna strast ili ljutnja zavladaju njime, te da je, ustvari, njegovo izbjegavanje grijeha uvjetovano odsustvom takvih abnormalnih i rijetkih stanja. U svakom slučaju, ni u ovom smislu slučajnost nema veze s razmatranim predmetom.

3. Voljni činitelj je izvršio radnju bez svrhe / cilja i voljno djelo se dogodilo bez krajnjeg uzroka. I ova pretpostavka je pogrešna, jer, kao što je objašnjeno u prethodnoj lekciji, krajnji uzrok ne utječe uvijek u svjesnom smislu na činitelja, to jest, činitelj ga ne mora uvijek biti svjestan. U onim slučajevima u kojima se zamišlja da je voljna radnja izvršena bez svrhe, ustvari je postojala svrha, ali voljni činitelj nije bio u potpunosti svjestan te svrhe.

4. Voljni činitelj je izvršio djelo radi specifičnog cilja, ali ono nije polučilo namjeravani rezultat, kao kada neko kopa bunar da bi našao vodu, pa slučajno otkrije blago. Takva slučajnost nije nemoguća, ali to nužno ne zahtijeva da se voljna radnja događa bez krajnjeg uzroka, jer je krajnji uzrok upravo nada u dosezanje specifičnog cilja, koja je postojala u duši činitelja. Međutim, vanjsko ispunjenje te nade nema nikakva uzročnog odnosa s radnjom, već je ono prije posljedica koja dolazi nakon specifičnih uvjeta.

5. Pojava koju apsolutno niko nije namjeravao. Ovo je isto mišljenje koje su iznijeli materijalisti spram pojave ovog kosmosa; ali u pogledu vjernika, sve pojave u kosmosu događaju se i dogodit će se na osnovi Božije volje. Ovo će biti detaljnije objašnjeno na prikladnom mjestu.

6. Pojava koja se ne događa po namjeri bliskog prirodnog činitelja tema je ove rasprave. Takva vrsta slučajnosti, ukoliko se uopće može nazvati slučajnošću, ne samo da nije nemoguća već će, u pogledu značenja činitelja po prirodi, prihvatanje njenog postojanja biti nužno.

Razmatrajući razna značenja slučajnosti biva jasnim da poricanje namjere i svrhe / cilja za prirodnog činitelja ne znači prihvatanje slučajnosti u pogrešnom smislu. Sada odgovor na drugu nedoumicu postaje također jasnim, jer poricanje namjere i svrhe za univerzalnu prirodu kosmosa, pod pretpostavkom da takva priroda postoji, ili za partikularne prirode – u aristotelovskom smislu – ne podrazumijeva poricanje svrhovitosti kosmosa. Prema vjerovanju teista, svi činitelji kosmosa, bili oni nematerijalni ili materijalni, potčinjeni su Božijoj volji i Božije djelovanje predsjedava nad svim djelovanjima, pa tako u kosmosu ne postoji kretanje i mirovanje koje nije predmet genetičke Božije volje[2], kako će biti objašnjeno u dijelu o teologiji, te će na ovaj način uređeni poredak i harmonija kosmičkih pojava biti jasnije objašnjeni.

No, što se tiče treće nedoumice, mora se reći da neprestana ili česta događanja specifičnih predvidivih rezultata jesu usljed srodnosti između uzroka i posljedice. Znači, žir je srodan samo s hrastovim drvetom, a ne s drugim pojavama. Priznanje srodnosti između njih ne znači prihvatanje nečega zvanog prirodna težnja u žiru, što bismo smatrali krajnjim uzrokom nastanka hrastovog drveta.

Svrhovitost kosmosa

Kao što je već rečeno, materijalistički filozofi smatraju da su sve kosmičke pojave, izuzev onih koje se događaju putem ljudi i životinja, slučajne i bez svrhe (u petom smislu spomenute slučajnosti). Međutim, filozofi teističke provenijencije smatraju da su i prirodne pojave svrhovite, ali svrhovitost kosmosa objašnjavaju na razne načine od kojih su glavni sljedeći:

1. Aristotelovci su uspostavili da za svaku prirodu postoji specifična težnja prema određenom kraju koja uzrokuje kretanje prema njemu. Shodno tome, oni vjeruju da cijeli kosmos ima prirodu čija težnja prema vlastitom savršenstvu uzrokuje sklad, harmoniju i koherentnost vrsta njegovih partikularnih pojava. Mi smo već kritizirali ovu teoriju i spomenuli smo poteškoće koje proizlaze iz nje.

2. Skupina neoplatonista, sljedbenika aleksandrijske škole, i oni naklonjeni gnozi, smatrala je da za svaki egzistent postoji vrsta svijesti i volje, bez obzira koliko slabašna i blijeda ona bila. Na ovaj način oni su odgovorili na neke poteškoće koje su nastale u aristotelovskoj teoriji. Prema ovoj teoriji svi činitelji u kosmosu bit će voljni činitelji, a činitelji po prirodi i činitelji po prinudi moraju biti izostavljeni / izdvojeni iz činitelja, jer združivanje prihvatanja činitelja po prirodi i uspostava svijesti i volje za svakog činitelja (što podrazumijeva sveukupnost njihovih riječi) implicira proturječnost. Također, uspostava svijesti za prirodne egzistente nije u skladu s tim da je znalac nužno nematerijalan (što će biti objašnjeno na prikladnom mjestu). U svakom slučaju, najmanja od poteškoća ovog stava jeste u tome da se ova stvar ne može uspostaviti dokazom.

3. Treći način je taj da svi prirodni činitelji jesu potčinjeni činitelji i da ponad njihovog djelovanja postoji djelovanje viših izvora i, u konačnici, djelovanje Uzvišenog Boga. Na ovaj način svi događaji imaju svrhu i krajnji uzrok, ne unutar prirode, već u bīti natprirodnih činitelja, a ono što se događa u prirodnom kosmosu jesu odredišta kretanja, a ne krajnji uzroci!

U skladu s teorijom fundamentalnosti egzistencije, prirode u značenju štastava su obzirnosne (e‘tebārī) stvari i ne zahtijevaju odnos s ontološkim stvarima. Međutim, specifični egzistenti, koji se smatraju jedinkama s nesvjesnim prirodama, nemaju ni volje ni namjere spram svoga savršenstva ili savršenstva kosmosa, kao što nemaju nikakve namjere spram odsustva istih, ali ih uzročno-posljedične veze međusobno spajaju do tog stupnja da je to iznjedrilo ovaj začudni poredak i u tom smislu svaki od njih ima udio u uspostavi navedenog poretka, ali ne u smislu imanja namjere ili volje spram njega, niti u smislu da im je poredak nametnut u formi prinude i prisile.

Međutim, postoje preciznije rasprave o pripisivanju volje i svrhe Bogu Uzvišenom, koje će, ako Bog da, biti razmatrane u raspravi o teologiji.

Nastavak: Materijalno i nematarijalno

Sažetak

1. Aristotel je vjerovao da svaki prirodni egzistent ima težnju prema određenom savršenstvu i to je smatrao krajnjim uzrokom kretanja.

2. Također, cijeli kosmos smatrao je jednim egzistentom čija težnja prema vlastitom savršenstvu uzrokuje sklad i poredak materijalnih vrsta.

3. Na temelju prenesenog stava dokazuje se samo krajnji uzrok za kretanje, ali ne i za sve posljedice.

4. Ukoliko se pod prirodnom težnjom podrazumijeva stvarni smisao težnje, koja je nerazdruživa od svijesti, to je onda u koliziji s nepostojanjem svijesti kod minerala i biljaka. A ukoliko se radi o metaforičkom smislu, njime se ne uspostavlja zbilja krajnjeg uzroka.

5. Nije ispravno kraj svakog kretanja ubrojati u savršenstva krećuće stvari. Drugim riječima, nije ispravno svako kretanje smatrati usavršavajućim, kao što će na odgovarajućem mjestu biti objašnjeno.

6. Dokazati individualno jedinstvo za cijeli kosmos je problematično. Pod pretpostavkom da je to dokazano, pretpostavi li se za njega duh – u njegovom istinskom značenju – i pripišu li mu se čežnja i težnja za savršenstvom, to nužno implicira uspostavu krajnjeg uzroka za voljne radnje, a ne za prirodne radnje. Ako se, pak, pretpostavi da kosmos nema duha, ne može mu se pripisati ni stvarna težnja.

7. Poricanje krajnjeg uzroka za prirodne radnje ne podrazumijeva nužno prihvatanje slučajnosti prirodnih zbivanja u pogrešnom smislu slučajnosti.

8. Također, to nužno ne znači besciljnost kosmosa u univerzalnom smislu. Jer, shodno mišljenju teista, sve prirodne pojave su neizravne posljedice volje Boga Svevišnjeg i, s obzirom na mudrost Božiju, sve one imaju svrhovitost, ali iz onog aspekta u kojem pripadaju Božijoj volji.

9. Nužna veza između prirodnih pojava i njihovih krajeva i rezultata jeste u smislu srodnosti između uzroka i posljedice, a ne u značenju uspostave krajnjeg uzroka za njihove prirodne činitelje.

10. U skladu s fundamentalnošću egzistencije načelno su prirode (dakle štastva) obzirnosne stvari i nisu zahtjevi ontoloških učinaka. Međutim, specifični egzistenti, koji se smatraju jedinkama s nesvjesnim prirodama, nemaju namjere u pogledu savršenstva ili njegovog odsustva, nego uzročno-posljedična veza među njima uzrokuje poredak i koherentnost svijeta, veze koje su implikacije njihovih egzistencija, a ne zahtjevi njihovih štastava. Te međusobno povezane egzistencije jesu pod mudrom Božijom upravom, u smislu koji će biti objašnjen na odgovarajućem mjestu, i to je ispravan smisao svrhovitosti kosmosa.

---