Tradicija mesnevihanstva u Bosni i Hercegovini

Napomena: Pod mesnevihanstvom (masnawikhani) se podrazumijeva derviška tradicija javnog (naravno, u okviru derviškog reda) čitanja i tumačenja Rumijeve Mesnevije. Mesnevihan je osoba koja vodi ovaj svojevrsni kružok Mesnevije. 

Mensevi-ye Manawi Mevlana Dželaluddina Belhija, poznatija kao Rumijeva Mesnevija, jedno je od najvažnijih književnih ostvarenja islamske gnoze odnosno tesavvufa. Ovo izvanredno djelo imalo je temeljnu ulogu u širenju gnostičko-sufijske misli, te su, kroz različite epohe, napisani brojni komentari Mesnevije. U dosadašnjim istraživanjima povijesti bosanskohercegovačke duhovnosti uloga i položaj ovog djela nisu obrađeni na zadovoljavajući način, te će ovaj tekst pokušati da se ukratko pozabavi važnošću tradicije Mesnevije i mesnevihanstva u Bosni i Hercegovini.

Mensevi-ye Manawi Mevlana Dželaluddina Belhija, poznatija kao Rumijeva Mesnevija, jedno je od najvažnijih književnih ostvarenja islamske gnoze odnosno tesavvufa. Ovo izvanredno djelo imalo je temeljnu ulogu u širenju gnostičko-sufijske misli, te su, kroz različite epohe, napisani brojni komentari Mesnevije. U dosadašnjim istraživanjima povijesti bosanskohercegovačke duhovnosti uloga i položaj ovog djela nisu obrađeni na zadovoljavajući način, te će ovaj tekst pokušati da se ukratko pozabavi važnošću tradicije Mesnevije i mesnevihanstva u Bosni i Hercegovini.

Hadži Halifa u Kešful-Zununu nabraja nekoliko komentara na Mesneviju napisanih do njegovog doba. Među pet komentara koje nabraja jedan je iranski – onaj Kemaluddina Havarizmija Huseina ibn Hasana Al-Farsija (umro 845. h.g.), dva su napisali Turci – Ismail Ankaravi (umro 1040. h.g.) i Mustafa ibn Muhamed Al-Qonstantini Ar-Rumi (umro 1005. h.g.), dok su preostala dva komentara napisali bosanski autori – Mustafa Sururi Ša'ban (umro 969. h.g.) i Ahmed Sudi Bosnevi (umro 1000. h.g.).[1] Ovaj podatak jasno svjedoči koliko su bosanski ljudi od pera i znanosti ozbiljno i principijelno pristupali izučavanju Mesnevije. Svakako, neizbježno se pritom nameće i pitanje zašto je upravo Rumijeva Mesnevija, više nego ijedno drugo djelo, u osmanskom periodu bila toliko zanimljiva bosanskim muslimanima i kakvu ulogu je odigrala u procesu širenja islama na ovim prostorima?

Bošnjaci (bosanskohercegovački muslimani) pokazali su u osmanskom periodu, u poređenju sa svim ostalim muslimanskim narodima Balkana, najveći i najozbiljniji interes za islamsko duhovno naslijeđe. Tesavvuf je u Bosni i Hercegovini predstavljao osnovni faktor brzog napredovanja islama, baš kao što je predstavljao i sredstvo prenosa iranske kulture i duhovnosti u ove krajeve. Stoga se može kazati da su tesavvuf i irfan imali ključnu ulogu u uspostavi kulturno-civilizacijskih veza između Balkana i Irana. Islam u Bosni i Hercegovini počiva na kulturnom i književnom naslijeđu Arapa, Iranaca, osmanskih Turaka i samih Bošnjaka, te je svako izučavanje islamskog identiteta na ovim prostorima nemoguće ukoliko se pritom previdi ulogu i udio tesavvufa i perzijske književnosti. 

Širenje tesavvufske kulture u tijesnoj je vezi sa uspostavom institucije tekije i hanikaha na Balkanu. No, širenje tesavvufa nije se u svim dijelovima Balkana odvijalo na istovjetan način. U Bosni i Hercegovini nikad u doba osmanske vladavine nije bilo onoliko tekija i hanikaha koliko ih je bilo u Albaniji ili Bugarskoj. Štaviše, u Bosni i Hercegovini tekija je bilo kudikamo manje nego u Albaniji, pa čak mnogo manje nego i u Bugarskoj. Zanimljivo je da su Bošnjaci, međutim, za tesavvufsku misao i kulturu učinilo puno više nego ostali muslimanski narodi Balkana. U Bosni, dakle, nikad nije bilo ni blizu toliko tekija koliko u Albaniji. Čak i danas, Albanci imaju više od 400 tekija i hanikaha, dok u Bosni i Hercegovini djeluje tek tridesetak tekija.[2] No, u Bugarskoj, koja je, kako rekosmo, nekad imala mnoštvo tekija i hanikaha,  danas jedva da djeluju dvije ili tri tekije. Antiislamska atmosfera koja je dominirala u Bugarskoj od početka 20. stoljeća u potpunosti je promijenila lice te zemlje. Muslimani Bosne i Hercegovine, međutim, pokazali su mnogo veću otpornost pred vojnim i političkim pritiscima. Možda su upravo tesavvuf i irfan odigrali ključnu ulogu u kreiranju tog borbenog i postojanog duha posredstvom kojeg su se, za razliku od ostalih muslimana Balkana, Bošnjaci oduprli svim agresijama na njihov islamski identitet.

U osmansko doba, Bošnjaci su na kulturnom planu stajali izuzetno dobro. Bošnjački učenjaci i književnici spadali su među osmansku intelektualnu elitu, bili su autori brojnih važnih i cijenjenih djela i, što je još važnije, takve ideje i duhovnost pretvarali su u dio kulturnog identiteta vlastitog naroda. Komentar Fususul-Hikmeta Abdullaha Bošnjaka jedini je zbilja važan komentar tog djela napisan u osmanskom periodu, a vrijednim komentatorima Ibn Arebijeve misli mogli bi se još smatrati i Sari Abdullah i Husein Lamekani. Komentar Hafizovog Divana koji je napisao Sudi Bosnevi po mnogo čemu je jedinstveno djelo. Bošnjaci su napisali i brojne komentare Mesnevije, Sa'dijevog Đulistana, Hafizovog Divana, Džamijevog Beharistana i ostalih značajnih djela iranskih pisaca. Mnogi od tih originalnih i neobjavljenih rukopisa mogu se pronaći u istanbulskim bibliotekama i arhivima, posebno u Sulejmaniji, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, Dubrovačkom arhivu te u Nacionalnoj biblioteci u Bratislavi. Nažalost, veliki dio tog kulturnog blaga Bošnjaka nestao je tokom nacionalizmom inspirisanih nasrtaja Srba i Hrvata na Bošnjake tokom 19. i 20. stoljeća, zaključno sa nedavnom agresijom na Bosnu i Hercegovinu. Samo tokom tog posljednjeg rata uništeno je više od pet hiljada rukopisa koji je posjedovao Orijentalni institut u Sarajevu.

Među značajna djela koja su imala temeljnu i trajnu ulogu u profiliranju islamske kulture treba neizostavno ubrojati i Rumijevu Mesneviju. Mesnevija je imala posebno važno mjesto u procesu prenosa islamske kulture na ove prostore i njenom integriranju u autohtonu kulturu. Dvije godine prije nego je sultan Mehmed Fatih konačno osvojio Bosnu (1464.), zapovjednik zapadnih odreda osmanske vojske zauzeo je neke dijelove te zemlje, uključujući i područje današnjeg Sarajeva. Tako je 1462. godine, po naređenju Isa-bega Ishakovića, krajišnika Bosanskog krajišta i bosanskog sandžakbega, ustanovljena tekija na Bentbaši[3] odnosno kompleks koji se sastojao od zavije (hanikaha) i musafirhane namijenjene siromasima, Poslanikovim, s.a.v.a.s., potomcima, učenicima koji traže znanje, mudžahidima i putnicima.[4] Glavni dio tog kompleksa predstavljala je upravo zavija odnosno tekija, a vakufnamom je jasno definirano djelovanje tekije i ona je predana na upravu njenom šejhu. Ova tekija predstavljala je ustvari kamen temeljac grada Sarajeva odnosno prvu javnu građevinu koju su Osmanlije izgradile na prostoru grada Saraj Bosna ili Saraj Ovasi, kasnije znanog kao Sarajevo. Tekija na Bentbaši je cijelim tokom svog djelovanja bila poznata kao mevlevijska tekija i od njenog osnutka do rušenja od strane jugoslavenskog komunističkog režima 1957. godine u njoj je održavana tradicija mesnevihanstva, zikra i derviškog sema'a te je važila za središnju mevlevijsku tekiju u Bosni i Hercegovini.

Turski putopisac Evlija Čelebija prilikom svoje posjete Sarajevu 1069. h.g. bilježi:

“Mevlevijska tekija – Na obali rijeke Miljacke, na mjestu poput raja, nalazi se vakuf tekija Dželaluddina Rumija. Tekija ima semahanu, mejdan-odaju, sedamdeset do osamdeset sobica za siromahe, mahfil za mutribe (tekijske svirače), imaret (kuhinju) i blagovaonicu. Šejh ove tekije je učen čovjek čija se molba (kod Boga) uslišava. Nej-baša (starješina svirača naja) ove tekije derviš Mustafa odličan je kaligraf.”[5]

Vakif tekija Isa-beg u vakufnami ne ukazuje da tekija pripada nekom određenom tarikatu, ali ističe da tekija ima služiti u svrhe učenja i podučavanja, čišćenja duša i upućivanja u ono što naređuju Allah i sunnet Njegovog Poslanika. Također, poznato nam je da je sam Isa-beg bio murid halvetijskog tarikata. Inače, u ranom periodu Osmanskog carstva većina političkih i vojnih uglednika, pa tako i sam sultan Mehmed Fatih, pripadali su ili halvetijskom ili mevlevijskom derviškom redu. Isa-beg je tekiju na Bentbaši osnovao prije nego je sultan Fatih stigao u Bosnu, želeći tako označiti početak prisustva islamske kulture na ovim prostorima. Cilj ustanovljavanja tekije, kako se da razumijeti iz vakufname, bila je uspostava zvanične institucije islamske duhovnosti i kulture na podrućju Sarajeva. No, činjenica da je tekija od početka posjedovala semahanu i mejdan-odaju ukazuje nam na to da ova tekija nije bez razloga tradicionalno smatrana mevlevijskom. S druge strane, Isa-beg je 1469. Ustanovio tekiju i u Skoplju za koju se već u vakufnami ističe da je mevlevijska, što jasno dokazuje da je on bio naklonjen ovom tarikatu. U vakufnami skopske tekije insistira se na održavanju mesnevihanstva u njoj, a ta tekija će tokom osmanskog perioda na Balkanu predstavljati sponu tekije na Bentbaši sa Konjom kao centrom mevlevizma.[6]

Mevlanino učenje svakako je predstavljalo temelj i stožer duhovnog nauka svih sufijskih redova u Osmanskom carstvu. Nakon Mevlanine smrti njegov sin Sultan Veled ustanovio je mevlevijski tarikat i taj tarikat profilirat će se u vjersko-kulturni temelj i uporište osmanske vlasti. Stoga je bilo sasvim prirodno da su svi tarikati na neki način promovirali Mevlanin nauk. Mevlana je, zahvaljujući svom osobitom društvenom, pedagoškom i kulturnom pristupu, uspio gnostički nauk svesti u granice Šerijata i zahvaljujući prijemčivosti njegovog učenja duhu naroda Anadolije značajno utjecati na širenje islama na tim prostorima. Njegov tesavvuf predstavlja svojevrsnu sponu između egzoterijskog i ezoterijskog, šerijata i tarikata, te je zato u osmanskom periodu Mevlanino učenje postalo osnov svekolikog tesavvufa i svi tarikati su nastojali svoje stavove uskladiti sa mevlevijskim naukom. Institucija tesavvufa je u Osmanskom društvu imala ključnu ulogu u kulturnom profiliranju društva i izgradnji osobite osmanske islamske kulture i civilizacije. Institucionalni tesavvuf imao je velikog utjecaja na društveni život, klasne odnose u državi, stav puka prema vlasti i spremnost naroda da brani granice islamske države. Ortodoksne sufije predstavljali su branitelje Šerijata i države pred novotarijama koje su u vjeru unosili sljedbenici heterodoksnih redova, ali su istovremeno bili i zaštitnici gnostičkog i ezoterijskog nauka pred napadima formalista iz redova uleme. Omanska vlast, vojnička elita i vodeći intelektualci nastojali su širiti Mevlanine ideje i njegov sufijski put podupirući institucionalni mevlevizam sa središtem u Konji i Eskišehiru, potičući mesnevihanstvo i organizaciju futuveta i drugih oblika tarikatskog organiziranja. Konja kao duhovno središte bila je čvrsto povezana sa Bursom kao administrativnim središtem osmanske države.

Posjetivši 1069. h.g. Sarajevo, čuveni turski putopisac Evlija Čelebija bilježi da u gradu djeluje četrdeset i sedam derviških tekija.[7] Sarajevo je bilo središte Bosanskog pašaluka, najzapadnije pokrajine Osmanskog carstva, ali ne i jedini centar mesnevihanstva u regionu. Na jugu pašaluka, Mostar je također bio čuven po bogatoj tradiciji mesnevihanstva. Ustvari, Mostar i Hercegovina bili su u osmansko doba najvažniji stožer njegovanja perzijske kulture i jezika. Dvojica velikih komentatora Mesnevije – Mustafa Sururi i Sudi Bosnevi – bili su iz ove regije, te je Mostar vremenom imao sve važnije mjesto u promicanju perzijskog jezika, književnosti i sufizma. Vakufnama Derviš-paše Bajezidagića predstavlja izuzetno vrijedan dokument o značaju mostarskog mesnevihanstva.

Derviš-paša Bajezidagić (1552-1603.), mostarski je pjesnik, učenjak, sufija i vosjkovođa. Za života je u rodnom gradu napravio i zavještao džamiju, biblioteku, karavansaraj i nekoliko dućana. No, možda i najvažniji dio njegovog vakufa tiče se brige o očuvanju tradicije mesnevihanstva u Mostaru. Sam Bajezidagić bio je pjesnik i mesnevihan, i iza sebe je ostavio i divan na osmanskom turskom jeziku, iako se u njegovoj biografiji spominje da je i autor divana na perzijskom i arapskom, ali ova djela nisu sačuvana. Bio je učenik Ahmeda Sudija, čuvenog komentatora Hafiza i Rumijeve Mesnevije, ali i Sa'dijevog Bustana i Đulistana. Sudi je na turskom jeziku napisao komentar na Mesneviju čiji rukopisni primjerci se čuvaju u istanbulskoj Sulejmaniji i Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Ovaj komentar dosad nije prevođen na perzijski jezik.  Sururi, drugi veliki mostarski komentator Mesnevije, napisao je komentar na perzijskom jeziku u šest svezaka, a primjerci ovog djela čuvaju se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, Sulejmaniji i biblioteci Istanbulskog univerziteta. Istraživači se dosad nisu ozbiljnije bavili ovim komentarom, i tek u posljednje vrijeme u Istanbulu je odbranjeno nekoliko doktorskih disertacija o Sururiju i njegovim ostalim djelima poput komentara na Hafizov Divan. Tri sveska Sururijevog komentara Mesnevije koja se čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci pisani su rukom samog autora.[8] U Derviš-pašinoj vakufnami spominju se prva dva sveska, koji su pisani nekim drugim rukopisom, ali na njima stoji Sururijev potpis.

U svakom slučaju, vakufnama Derviš-paše Bajezidagića insistira na njegovanju tradicije mesnevihanstva u Mostaru. Shodno vakufnami, muderis medrese ima se u četiri gradske džamije baviti čitanjem i tumačenjem Mesnevije – jedan dan u džamiji u Podhumu (džamiji samog Derviš-paše), drugi dan u Atik džamiji (Sinan-pašinoj), treći dan u Vučijakovića džamiji (Nesuh-age) i četvrti dan u Sultan Selimovoj džamiji na Starom mostu.[9] Vakufnama jasno određuje propise i uvjete mesnevihanstva: „Muderis je dužan proučiti prvo kur'anski ajet i Poslanikov, s.a.v.a.s., hadis koji se tiču datog predavanja (dersa). Potom će hvaliti i veličati Allaha i donijeti salavat na Poslanika, te početi sa čitanjem i tumačenjem Mesnevije. Po završetku predavanja, muderis je dužan proučiti dovu za Muhammeda, s.a.v.a.s., ostale Božije poslanike i sve dobre Božije robove, a naposljetku će svi okupljeni proučiti Fatihu.“[10]

Ne postoje precizni podaci o lancu mesnevihana u Mostaru. Poznato je tek da se mesnevihanstvo u Karađoz-begovoj medresi kontinuirano održalo do 1890. godine. Važnost mesnevihanstva bila je tolika da vakif, dakle Derviš-paša, u vakufnami insistira da muderis medrese mora biti sposoban da se koristi Sururijevim komentarom.[11]

Deviš-pašino insistiranje na mesnevihanstvu nije počivalo isključivo na književno-kulturnim razlozima. On je bio duboko svjestan spoznajnih i etičkih dimenzija Mesnevije, pa u vakufnami ukazuje na važnost poznavanja vjere, svjetla Božijeg, tajni i razloga stvaranja. Ovakav pristup nesumnjivo je nadahnut Sururijevim komentarom Mesnevije, budući da Sururi mnogo više polaže na gnostičku i sufijsku nego na književnu dimenziju Mesnevije. Sam Sururi u uvodu komentara na treći svezak Mesnevije piše: „Da bi čovjek napustio životinjski stupanj i krenuo ka potpunosti nužno je da svoje srce učini kućom znanja, mudrosti i promišljanja. Prema tome, mudrost znači upotpunjenje ljudske duše. Čovjek se na svim razinama teorijskog i praktičnog mudroslovlja mora koristiti svojim razumom.“[12]

Dakle, između učitelja i učenika, Sudija i Derviš-paše, postoji očigledna razlika u pristupu. Sudijev komentar Mesnevije uglavnom se bavi književnim aspektima djela, a poznato je da je Deviš-paša Bajezidagić, premda je kod Sudija odlično izučio tajne umijeća pjesništva, bio veoma naklonjen Sururijevom gnostičko-sufijskom viđenju Mesnevije. Sudi, pak, nije odveć cijenio Sururijev komentar i to nam u izvjesnoj mjeri ukazuje na spor koji je postojao između pristalica pjesništva kao vještine i pristalica sufijskog nauka.

Šejh Fevzi Mostari iz Blagaja (umro 1747.) jedan je od najistaknutijih pripadnika mostarske škole. Spadao je među najvažnije mesnevihane 18. stoljeća, a iza sebe je ostavio djelo Bulbulistan pisano na perzijskom jeziku. Po formi i stilu, Bulbulistan se ugleda na Sa'dijev Đulistan, ali svojim sadržajem i idejama mnogo je bliži Mevlaninim viđenjima nego Sa'dijevoj školi. Istini za volju, treba reći da Bulbulistan u književnom smislu nije odveć uspjelo djelo.

Mesnevihanstvo u Sarajevu pokazalo se izdržljivijim i kontinuitet je sačuvan, manje-više, do današnjih dana. Ta tradicija u Sarajevu je još živa, a zaslugu za to valja pripisati kontinuitetu sufijske kulture, koliko god da je ta kultura bivala ranjavana i narušavana. Makar i uz mnoga ograničenja, Mesnevija je bosanskim muslimanima nudila onu vrstu duhovnosti koju nisu mogli pronaći u okrilju zvaničnih vjerskih institucija. I upravo iz te duhovnosti crpila se ona snaga koja je odbranila i sačuvala islam u Bosni i Hercegovini.

Hafiz Halid Hadžimulić posljednji je živi mesnevihan, i on i danas, u starosti od 96 godina, još drži predavanja i komentira Mesneviju. Iako je tradicija mesnevihanstva u Sarajevu započela u tekiji na Bentbaši, ona nije ostala ograničena samo na tu tekiju. Osim na Bentbaši, mesnevihanstvom se nastavilo baviti i u drugim tekijama, pa i u privatnim kućama, naročito u periodu socijalističke Jugoslavije kada je, od 1946. do 1972., bio zabranjen rad tekija. Tradicija mesnevihanstva tada je sačuvana prvenstveno kroz njeno prakticiranje po kućama.

Kako smo već kazali, Isa-beg Ishaković u svojoj vakufnami tekiju na Bentbaši ne definira kao mevlevijsku, ali njen kompleks sa musafirhanom, semahanom i mejdan-odajom ukazuje na mevlevijsku orijentaciju. Sa sigurnošću ne znamo ko su bili mesnevihani ove tekije tokom 15. i 16. stoljeća. No, uzmemo li u obzir važnost Mesnevije u osmanskom društvu 15. stoljeća i činjenicu da je Konja predstavljala duhovni stožer osmanske vlasti, može se osnovano pretpostaviti da je mesnevihanstvo u to vrijeme postojalo i u Sarajevu. Nekih 150 godina nakon izgradnje tekije na Bentbaši, početkom 17. stoljeća, Hadži Mehmed izgradio je uz postojeći kompleks musafirhane i zavije zasebnu građevinu i proglasio je mevlevijskom tekijom. Kasnije će Fadil-paša Šerifović (1802-1882.), bosanski političar, pjesnik i derviš, dati donaciju za tekiju na Bentbaši kojom se ima financirati tradicija mesnevihanstva.[13] Postojali su i drugi vakifi koji su pomagali instituciju mesnevihanstva.

Slijed šejhova mesnevihana u Sarajevu od početka 17. stoljeća je poznat. Radi se o sljedećim šejhovima: Atik-dede (početak 17. stoljeća), Tevekkuli-dede (prva polovina 17. stoljeća), Sultan Ahmed (prije 1662.), Abdal Mahmut (prije 1662.), šejh Abdul-Fetah (umro 1709.), Zuko Kablar (umro 1757.), šejh Starac (umro 1757.), šejh Ataullah (umro 1759.), šejh Ahmed-efendi Sarač (umro 1770/71.), Mustafa Mlivar (umro 1777.), šejh Bravo (umro 1798/99.), Osman-dede (umro 1813.), šejh Lutfullah (umro 1860.), šejh Muhammed Fikrija (umro 1897.) i šejh Ruhi (umro 1923.).[14]

Na nišanu šejha Abdul-Fetaha, drugog po redu šejha za koga se zna da je ujedno bio i mesnevihan, uklesani su sljedeći stihovi:[15]

O najvrliji među vrlima, dakle šejhu mevlevija,

ponosu i hvaljeni učenjače među robovima Božijim,

Bio si raskrivatelj tajni plemenite Mesnevije,

a svu se vrlinu crpi iz te moćne knjige.

I u 20. stoljeću srećemo nekoliko istaknutih mesnevihana. Džemaludin Čaušević, reisul-ulema u Bosni i Hercegovini, pored rukovođenja islamskom zajednicom u ovoj zemlji bio je i mesnevihan odnosno šejh mevlevijskog tarikata. On je u periodu između 1915. I 1928. Godine držao dersove Mesnevije u kući hadži Mujage Merhemića. Čaušević je izdanak posljednje generacije bosanske uleme koja je muslimana predvodila i u šerijatskim i u tarikatskim znanostima, kako je to bilo uglavnom uobičajeno tokom osmanskog perioda,a što je jasno ukazivalo na međusobnu kompatibilnost šerijata i tarikata.

Hadži Mujaga Merhemić, sarajevski pjesnik i sufija, nastavio je tradiciju mesnevihanstva i sa svojim dersovima otpočeo je 1942. godine. Jedan kružok čitanja i tumačenja čitave Mesnevije okončao je 13. februara 1958. Namjeravao je potom početi s novim kružokom, no u tome ga je spriječila smrt 1959. Godine.

Potom je Fejzulah Hadžibajrić, jedan od njegovih učenika, sufija i istinski zaljubljenik u tesavvuf, otputovao u Tursku, te ga je u Konji Abdulbaki Gulpinarli podstakao da se sam prihvati održavanja tradicije mesnevihanstva u Sarajevu. Abdulbaki Gulpinarli mu je lično izdao i idžazu (dopuštenje) za mesnevihanstvo.[16]

U savremenoj historiji Bosne i Hercegovine vjerovatno nije bilo sufije koji je teorijskim i duhovnim znanjima vladao onoliko koliko ih je poznavao fejzulah Hadžibajrić. Posjedovao je hilafet odnosno bio je šejh mevlevijskog, kaderijskog, nakšibendijskog i halvetijskog tarikata. Neko vrijeme držao je predavanja hadisa u Gazi Husrev-begovoj džamiji, a bio je i predsjednik Medžlisa islamske zajednice Sarajevo. U vrijeme kad je rad tekija u Bosni i Hercegovini bio zabranjen – od 1946. do 1972. – Fejzulah Hadžibajrić poduzima prve korake za ponovno pokretanje tekijskih aktivnosti. Nastojao je da tekijske aktivnosti poput zikra i prosvjećivanja naroda ponovo zažive, te je kroz mesnevihanstvo davao svoj doprinos tome.

Prvi ders iz Mesnevije održan je 15. septembra 1966. u tekiji šejha Abdulaha Fočaka. Potom su dersovi Mesnevije neko vrijeme organizirani u kući Ahmedage Fočaka, da bi šejh Fejzulah Hadžibajrić naposljetku 1969. godine ishodio dozvolu da otvori Hadži Sinanovu tekiju i u njoj drži dersove Mesnevije. To je bio prvi korak šejh Fejzulaha ka legalizaciji rada tekija. U ovoj tekiji su od 1969. do 1988. održavana tumačenja Mesnevije, a šejh Fejzulah Hadžibajrić u tom periodu je preveo i prokomentirao prva dva sveska ovog djela. Godine 1988. izdao je hafizu Halidu Hadžimuliću dozvolu za bavljenje mesnevihanstvom, tako da hafiz Hadžimulić do danas jednom sedmično drži dersove Mesnevije.[17] Međutim, starost i bolesti praćene njome primorali su ga da posljednjih godina ta nekad redovna sedmična predavanja učini povremenima.

Šejh Fejzulah Hadžibajrić predstavljao je istinsku sponu između šerijata i tarikata. On je izradio statut shodno kome tekije u Bosni i Hercegovini djeluju u okviru Islamske zajednice. Cilj mu je bio da tarikat i sufije svakako sadrži u okvirima šerijatskog djelovanja i zvaničnih vjerskih institucija, u čemu je i uspio. Njegov trud rezultirao je osnivanjem Tarikatskog centra pod starateljstvom Islamske zajednice 1972. godine. Šejh Fejzulah Hadžibajrić imao je inače mnogo učenika, no nikoga nije postavio za svoga naslijednika na šejhovskom položaju. Tek šestoricu svojih učenika imenovao je vekilima i dao im pravo da predvode zikr i iršad.

Učenje šejha Fejzulaha Hadžibajrića sažimalo je u sebi ezoterijsko i egzoterijsko, šerijat i tarikat. Njegovi dersovi Mesnevije imali su veoma jednostavnu formu. Počinjali su sa slavljenjem Boga, salavatima i zikrom imena Allah, a potom bi šejh održao ders iz Mesnevije u trajanju od pedesetak minuta. Prvo bi pročitao stihove na perzijskom, a onda bi ih preveo i komentirao.

Inače, da bi se uživalo položaj mesnevihana valjalo je ispunjavati posebne uvjete. Budući da je mesnevihan duhovni uputitelj derviša obično se radilo o njihovom šejhu. No, dozvola za mesnevihanstvo nije isto što i šejhovska hilafetnama, tako da svaki šejh nije mogao biti i mesnevihan. Da bi stekao to zvanje, mesnevihan je morao proći kroz posebne kružoke i savladati određeni duhovni put. Poznato je da je put do mesnevihanstva u Konji trajao bin bir gun – hiljadu i jedan dan. Tako je naprimjer šejh Ruhi, posljednji mesnevihan sarajevske tekije na Bentbaši, u starosti od 32 ili 33 godine otišao u Konju kako bi ondje stekao dozvolu da se bavi mesnevihanstvom. Konja je još predstavljala središte znanja o šerijatskim i znanostima teorijskog i praktičnog tesavvufa. Provjera i primjena znanja tekli su kroz vježbe koje traju po 40 dana. Naprimjer, temeljito se uči o održavanju čistoće, pa se 40 dana radi u kuhinji. Bolesnim, nemoćnim i potrebitim mora se pomoći ličnim radom (hizmet). Potom slijedi provjera i pouka samoga sebe kroz 40 dana putovanja bez novčane i druge vrste potpore. Prakticirana je osama uz post, a sve vrijeme učilo se tesavvuf, Mesneviju, muziku, sema, filozofiju i ostalo. Učenik koji bi, kao što je to uspio šejh Ruhi, uspješno prošao kroz ovu hiljadu dana dugu obuku, šejh mevlevijskog tarikata u Konji dao bi mu dozvolu da tumači Mesneviju odnosno dodijelio mu zvanje mesnevihana.[18]

U 20. stoljeću znatno su oslabili kulturni odnosi muslimana Bosne i Hercegovine s islamskim istokom, posebno Anadolijom,a u kulturno-civilizacijskom životu Bošnjaka desile su se krupne promijene. Temeljne vjerske i kulturne institucije pretrpjele su žestoke udarce, no institucije tesavvufa i islamske zajednice, manj eili više, suprotstavile su se tim kulturnim mijenama. Tesavvuf je, istina, u 20. stoljeću u Bosni i Hercegovini značajno oslabljen, a njegov odnos sa zvaničnim vjerskim institucijama je poremećen. Iako su u prošlosti većina bošnjačkih alima i vjerskih prvaka istovremeno bili i sufije, pod pritiskom političkih i kulturnih uvjeta u različitim periodima postojanja Jugoslavije taj odnos je oslabio, te se, s obzirom na promjene koje su se desile u šerijatskim i tarikatskim institucijama, poremetio i odnos šerijatskih i tarikatskih institucija. Iako, u svakom slučaju, zvanična bošnjačka ulema nikad nije porekla tesavvufu legalitet, ali mu nije ukazivala ni pretjeranu podršku.

S druge strane, institucija tesavvufa izgubila je onu ulogu kakvu je uživala u osmansko doba. U prošlosti, tarikat je imao važnu kulturnu, vjersku, političku i društvenu ulogu. Institucija futuveta, proistekla iz tarikata, regulirala je odnose između vlasti i različitih društvenih slojeva. Sufije su stajali u prvim redovima borbe za odbranu vjere i države, no kao je slabilo  Osmansko carstvo, slabio je i njihov položaj u njemu.

Bosanski tesavvuf ima nezanemarivu kulturnu i društvenu ulogu i u godinama neposredno nakon raspada Jugoslavije, u periodu novih dubokih kulturoloških promjena, sufijski redovi imali su važno mjesto među vjerskim grupama.

Oživljavanje tradicije mesnevihanstva u uskoj je vezi sa očuvanjem i snaženjem islamske kulture u Bosni i Hercegovini. U nekim bosanskohercegovačkim gradovima, naprimjer u Tuzli, održavaju se redovne katedre Mesnevije. No, mensevihanstvo je u ovom vremenu ipak izgubilo na svojoj važnosti, a razlog tome jeste ponajprije to da je ta tradicija bila prekinuta na skoro čitavo jedno stoljeće. No, postoji osnovana nada da će ova izvorno sufijska tradicija biti oživljena od strane mladih naraštaja. Osnivanje katedri za Mesneviju diljem Balkana bilo bi prvi važan korak u tom pravcu.  

S perzijskog: Muamer Kodrić   

---