Preuzeto iz knjige “Etički stavovi Allame Tabatabaija”, autor: Reza Ramezani
Ono što je dosad navedeno ticalo se racionalnog sagledavanja te povijesnih i iskustvenih očitovanja u vezi sa dokazivanjem promjenjivosti čovjekovog morala. Nakon obraćanja tradicionalnim dokazima, kojih nije malo, ova činjenica i stav će postati jasniji pa je ovdje prikladno ukazati na nekoliko pitanja.
1. Bez ikakve sumnje, slanje Božijih poslanika tijesno je povezano sa mudrim poretkom u svijetu. Da Uzvišeni Allah nije slao vjerovjesnike, sigurno bismo bili suočeni sa poništavanjem svrhe stvaranja, jer bez upute Božijih vjerovjesnika čovjek ne bi, samo na temelju vlastite sposobnosti razumijevanja, mogao stići do svoga istinskog položaja. Stoga je u mudrom poretku potreba za Božijom uputom neophodna. Prema tome, slanje poslanika ima svoje koristi, koje su, između ostalog, vezane i za odgajanje ljudskih duša, o čemu jasno kazuju ajeti poput drugog ajeta sure Al-Džumu‘a:
هُوَ الَّذِى بَعَثَ فِى الْأُمِّيِّينَ رَسُولًا مِنْهُمْ يَتْلُو عَلَيْهِمْ آيَاتِهِ وَيُزَكِّيهِمْ وَيُعَلِّمُهُمُ الْكِتَابَ وَالْحِكْمَةَ وَإِنْ كَانُوا مِنْ قَبْلُ لَفِى ضَلَالٍ مُبِينٍ
“On je Taj Koji je neukima poslao Poslanika, jednog između njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi.”
Ovaj i slični ajeti[1] podsjećaju nas na važnu činjenicu da se u temeljne ciljeve i važne vjerovjesničke obaveze ubrajaju uputa, odgoj, obrazovanje i čišćenje svih ljudi, koji su bili u očitoj zabludi.
2. Skup ajeta koji se ljudima obraćaju riječima kao što su: “O sinovi Ademovi”, “o čovječe”, “o ljudi”, “o robovi Moji”, a sadrže naredbe i zabrane te pitanja vezana za ukrašavanje duše i sticanje moralnih vrlina, najbolji je dokaz mogućnosti promjene poročnog morala i ispravljanja loših svojstava. U suprotnom, općenitost ovakvog obraćanja bila bi nesuvisla i uzaludna.
Sasvim je jasno da moral i djelo zavise jedno od drugog, imaju odnos uzroka i posljedice te utiču jedno na drugo. Svaki dobar moral izvorište je dobrih djela, kao što poročan moral za sobom ostavlja loša djela. Nasuprot tome, ukoliko se dobra i loša djela ponavljaju, postepeno se pretvaraju u moral, odnosno u dobru ili lošu narav.
3. Ukoliko neko vjeruje u nemogućnost promjene morala, on na taj način prihvata prisiljenost u djelovanju, jer je poruka njegovog stava da oni koji imaju dobar ili loš moral ne mogu izmijeniti ga, a budući da su im djela očitovanje morala, to znači da su prisiljeni činiti dobra ili loša djela, dok su istovremeno obavezani da čine dobra, a klone se loših djela. Ovo je ustvari čista prisiljenost i sve negativne posljedice teorije o prisiljenosti važe i za ovo.[2]
4. U časnom Kur'anu postoje ajeti koji čovjeka bodre na ukrašavanje moralom i udaljavanje od loših moralnih osobina. Naprimjer:
قَدْ أَفْلَحَ مَنْ زَكَّاهَا وَقَدْ خَابَ مَنْ دَسَّاهَا
“Uspjet će onaj ko je očisti, a gubitnik je onaj ko je zaprlja!”[3]
Bez sumnje, ajeti ove vrste svjedoče o promjeni moralnih svojstava, jer je izraz dassaha (دَسَّاهَا), upotrijebljen u ajetu, iz korijena dassa, a dasisah znači miješanje neodgovarajuće stvari s drugom stvari, kao kada bi bilo rečeno da se žito izmiješalo sa zemljom. Ovaj izraz svjedoči da je čovjekova priroda čista i sklona bogobojaznosti, a prljavštine i moralni poroci prodiru do čovjeka izvana i obje strane podložne su izmjenama. Iz 34. ajeta sure Fussilat, u kojem se kaže:
ادْفَعْ بِالَّتِى هِىَ أَحْسَنُ فَإِذَا الَّذِى بَيْنَكَ وَبَيْنَهُ عَدَاوَةٌ كَأَنَّهُ وَلِىٌّ حَمِيمٌ
“Uzvrati dobrim, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati”, može se shvatiti da duboka neprijateljstva, koja su pustila korijene u čovjekovom moralu i prirodi, uz ljubav i odgovarajuće ponašanje mogu biti izmijenjena u prisno i čvrsto prijateljstvo. Ako bi moral bio nepromjenjiv, ovo bi bilo nemoguće.[4] Dakle, iz ajeta se na jasan i očit način zaključuje mogućnost promjene morala. Svakako, ajeti u vezi sa ovom temom mogu biti svrstani u nekoliko skupina. Jedna skupina ovih ajeta govori o primjerima promjene morala, ali se sama riječ promjena u njima ne spominje. Ovakvih ajeta u Kur'anu ima veliki broj, poput ajeta koji naređuju pokoravanje, pokajanje, bogobojaznost, pravednost; svi ti ajeti podrazumijevaju da se čovjekov moral mora mijenjati.
اعْدِلُوا هُوَ أَقْرَبُ لِلتَّقْوَى
“Pravedni budite, to je najbliže bogobojaznosti…”[5]
فَاتَّقُوا اللَّـهَ مَا اسْتَطَعْتُمْ
“zato se Allaha bojte koliko god možete…”[6]
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اتَّقُوا اللَّـهَ حَقَّ تُقَاتِهِ
“O vjernici, Allaha se bojte onako kako Ga se treba bojati.”[7]
Svi ovi ajeti objašnjavaju moralno uputstvo: Ako nemate ova svojstva, izgradite ih, a ako pak posjedujete takve moralne kvalitete, istrajte na njima i ne dozvolite im da se izmijene.
Druga skupina ajeta, pored moralnih uputa, nosi u sebi i izraz promjena, poput ajeta u surama Al-Anfal i Al-Ra‘d. U suri Anfal u 53. ajetu se kaže:
ذَلِكَ بِأَنَّ اللَّـهَ لَمْ يَكُ مُغَيِّرًا نِعْمَةً أَنْعَمَهَا عَلَى قَوْمٍ حَتَّى يُغَيِّرُوا مَا بِأَنْفُسِهِمْ وَأَنَّ اللَّـهَ سَمِيعٌ عَلِيمٌ
“To je zato što Allah neće izmijeniti blagodat koju je narodu podario – sve dok oni ne promijene ono što je u njima – a Allah sve čuje i sve zna.”
U suri Al-Ra‘d u 11. ajetu o istome se govori na drugačiji način:
لَهُ مُعَقِّبَاتٌ مِنْ بَيْنِ يَدَيْهِ وَمِنْ خَلْفِهِ يَحْفَظُونَهُ مِنْ أَمْرِ اللَّـهِ إِنَّ اللَّـهَ لَا يُغَيِّرُ مَا بِقَوْمٍ حَتَّى يُغَيِّرُوا مَا بِأَنْفُسِهِمْ وَإِذَا أَرَادَ اللَّـهُ بِقَوْمٍ سُوءًا فَلَا مَرَدَّ لَهُ وَمَا لَهُمْ مِنْ دُونِهِ مِنْ وَالٍ
“Uz svakog od vas su meleci, ispred njega i iza njega, po Allahovu naređenju nad njim bdiju. Allah neće izmijeniti ono što je kod ljudi, dok oni sami ne izmijene to kod sebe. A kad Allah hoće da jedan narod kazni, niko to ne može spriječiti; osim Njega nema im zaštitnika.”
U predajama također nailazimo na veoma jasne riječi iz kojih se može razumjeti promjenjivost morala, kao što se prenosi od časnog Poslanika, s.a.v.a.:
إِنَّمَا بُعِثْتُ لِأُتَمِّمَ مَكَارِمَ الْأَخْلَاقِ
“Zaista sam poslan da usavršim plemenite ćudi.”[8]
Isto tako, u predaji od Poslanika, s.a.v.a., kaže se:
لَوْ يَعْلَمُ الْعَبْدُ مَا فِي حُسْنِ الْخُلُقِ لَعَلِمَ أَنَّهُ مُحْتَاجٌ أَنْ يَكُونَ لَهُ خُلُقٌ حَسَنٌ
“Kada bi čovjek znao šta se nalazi u lijepom moralu, znao bi da ima potrebu da bude lijepog morala.”[9]
U ovoj predaji potiče se na dobar moral, a u jednoj drugoj prenosi se od časnog Poslanika, s.a.v.a., da je rekao:
اَلْخُلُقُ الْحَسَنُ نِصْفُ الدِّينِ
“Lijepa narav je pola vjere.”[10]
Od hazreti Alija, a.s., prenosi se da je rekao:
اَلْخُلُقُ الْمَحْمُودُ مِنْ ثِمَارِ الْعَقْلِ، اَلْخُلُقُ الْمَذْمُومُ مِنْ ثِمَارِ الْجَهْلِ
“Pohvalna narav je plod razuma, a pokuđena je plod neznanja.”[11]
Budući da su znanje i neznanje podložni promjenama, jasno je da je i moral, slijedeći njih, podložan promjeni.
[1] O istome govori i 164. ajet sure Alu ‘Imran.
[2] Makarem Širazi, Naser, Ahlak dar Kor'an, sv. 1, str. 34.
[3] Aš-Šams, 9. i 10.
[4] Makarem Širazi, Naser, Ahlak dar Kor'an, sv. 1, str. 35.
[5] Al-Ma'ida, 8.
[6] Al-Tagabun, 16.
[7] Alu ‘Imran, 102.
[8] Qommi, Abbas, Safina al-bihar, korijen h-l-k.
[9] Bihar al-anvar, sv. 1, str. 369.
[10] Isto, sv. 71, str. 385.
[11] Gurar al-hikam, 1280. i 1281.