U perzijskoj i islamskoj irfanskoj literaturi ljubav se smatra nedefiniranom pa je neizbježno u generalnom smislu da je predstavimo kao stanje obostrane privlačnosti između dvije stvari, a u partikularnom ljudskom smislu kao vrlo snažnu privlačnost i žudnju među ljudskim dušama. Ljubav se u rječnicima također definira kao snažna privrženost.
Ljubav kod čovjeka može se podijeliti na dva osnovna vida: prirodna i transcedentalna. Prirodna i psihološka ljubav je privrženost koja svoje korijene ima u prirodnom nagonu a koja se ispoljava u osnovi nesvjesno slijedeći neki “duhovni ugovor” da bi na taj način postigla svoje prirodne ciljeve, od kojih je jedan i očuvanje i produženje potomstva. Ova vrsta ljubavi treba se proučavati u psihologiji.
Transcedentalna ljubav se temelji na irfanskim (gnostičkim) principima i o njoj se između ostalog raspravlja u filozofiji i metafizici.
Budući da je sam Mulla Sadra neka poglavlja posvetio ljubavi u svom magnum opusu Al-Asfar i o njoj je raspravljao sa filozofske i gnostičke tačke gledišta, u nastavku ćemo se pozabaviti s njegovim gledištima vezano za temu ljubav.
Mulla Sadrina metafizika ljubavi, kao i sve druge teorije, temelji se na principu primarnosti egzistencije i gradacije egzistencije. Kao što znamo, poput nekih filozofa, on “dobro” i “ljepotu” vidim istim što i egzistencija, budući da gdje god da je egzistencija tu nema “nepostojanja”, nesavršenstva i zla (koji ujedno posjeduju ista značenja), a savršenstvo i dobro je sve što vidimo pred sobom.
Dobro, savršenstvo i ljepota su tri egzistencijalne stvari koje čovjek drži poželjnima.
Ljepota je isto što i nepostojanje mana, odnosno odsustvo nedostatka (dakle savršenstvo i dobro), a svi oni mogu biti predstavljeni jednom riječju a to je egzistencija. Egzistencija stvara ljubav, gdje god da se nalazi egzistencija tu je i ljubav.
U prethodnim raspravama koje se odnose na ljubav Mulla Sadra kaže: U stvaranju svakog bića – bilo koje vrste, Uzvišeni Bog je odredio konačnicu i savršenstvo, položio motivaciju i entuzijazam u njegovim instinktima i suštini da bi ga oni poticali na sticanje nivoa savršenstva koji je konačni kraj savršenstva njegove egzistencije. Takva motivacija i entuzijazam se nazivaju ljubav.
I upravo ova suštinska motivacija stvara pokret u egzistenciji i ukoliko dosegne svoju prirodnu granicu stiže do svog prirodnog savršenstva i konačnosti koja je u njega položena stvaranjem. Stoga u Mulla Sadraovom pogledu ljubav nije ograničena samo na ljude već se sve stvari moraju gledati kao posjednici instinktivne – nagonske ljubavi.
Ovdje se moramo osvrnuti na dvije osnovne zbilje.
Prvo, tamo gdje je istinsko savršenstvo tu je i apsolutna egzistencija (Nužno biće), iako bez prirodnog žara i potrebe, ljubav ipak postoji. To je iz razloga što je egzistencija isto što i ljepota, a apsolutna egzistencija je isto što i Apsolutna ljepota a budući da postoji izravna veza između ljubavi i ljepote kod apsolutne i “čiste” egzistencije nameće se zaključak da Nužno biće voli Samog Sebe i ta ljubav je izvor svakoj drugoj ljubavi, i On je također oboje; i Zaljubljenik i Voljeni.
Drugo, kreacija i posljedice te savršene i čiste egzistencije su Njegova voljena bića razmjerno egzistenciji i savršenstvu koje je primilo od izvora. Iz ovoga možemo zaključiti da je Bog Samilostan te da voli sva Svoja stvorenja na temelju općenite ljubavi.
U svjetlu onoga što smo prethodno istakli možemo zaključiti da je egzistencija korijen savršenstva i ljepote, a da je glavni izvor savršenstva i ljepote Nužno biće te da je ljubav za njih nužna. Prema tome:
1. Nužno biće voli Sebe budući da je On svjestan Svoje ljepote više nego drugi;
2. svi egzistenti koji imaju suštinska ograničenja i nedostatke u svom postojanju da bi postigli savršenstvo vole Nužno biće, iako nesvjesno, i sve ljudske težnje i nastojanja u taženju savršenstva kao i njihove ambicije su povezane uz motivaciju traganja za Bogom. Bez obzira šta ja predmet ljubavi krajnja ljubav je ljubav prema Nužnom biću;
3. čista egzistencija, Uzrok svim egzistencijama voli sve i svakoga, a ljubav uzroka prema svojoj posljedici je veća od ljubavi posljedice prema stvorenjima i samoj sebi.
Jedna vrlo važna stavka Mulla Sadrine metafizike je, kako on kaže, postojanje direktne veze između egzistencija, ljubavi i života (bivanja živim) budući da po njegovom gledištu, egzistencija je jednaka životu, znanju i snazi. Što je egzistencijalni stupanj veći jači su i život, znanje i snaga u njoj. Stoga svi egzistenti – pa čak i mrtva tijela – posjeduju neku vrstu tihog života.
Kada je dokazano da svaka stvar posjeduje život, savršenstvo i svjesnost dokazat ćemo da isto tako posjeduje motivaciju i entuzijazam za dosezanjem savršenstva, drugim riječima; ono je ispunjeno ljubavlju. Ljubav je ta koja povezuje sve stvari jedne s drugima baš poput lanca; tijela su u ljubavi s prirodom, a priroda znači svijet materije pa tako voli dušu koja je kontrolira, dok je duša u ljubavi sa intelektualnosti jer je intelektualnost njezina perfekcija, a svi intelekti, duše, prirode i čestice su u ljubavi i očarani Nužnim bitkom i čistom Egzistencijom koja je apsolutno savršenstvo te krajnji cilj i konačnica razvoja svih objekata, a baš ta ljubav teče uzajamno odozdo prema gore budući da svaki uzrok voli znakove svog postojanja, a to su posljedice i stvorenja.
Prema teoriji metafizičara cijeli svijet je ispunjen ljubavlju i gdje god da je postojanje, život i ljepota to mjesto je preplavljeno ljubavlju i upravo ovakav pogled na ljubav daje smisao i zadovoljstvo ljudskom životu.
Duh islamske gnoze i Mulla Sadraova filozofska škola su ispunjene suštinom ljubavi te posjeduju poseban, ekskluzivan i precizan pogled na postojeći svijet.