Preuzeto iz knjige “Etički stavovi Allame Tabatabaija”, autor: Reza Ramezani
U ovoj etapi, koja je temelj irfanskog duhovnog putovanja, da bi se očistio od zaprljanosti, pročistio svoju nutrinu i ukrasio se Allahovim svojstvima putem borbe i duhovnog vježbanja, čovjek postavlja pitanja i ne zadovoljava se samo racionalnim i misaonim kretanjem, već se srčano i unutrašnje kretanje, borba sa samim sobom i djelovanje smatraju također obaveznim, kako bi na taj način čovjek postigao susret sa ljepotom Prijatelja. Morteza Motahhari, definirajući irfansku etiku, kaže: “Irfanska etika je etika koju su proširili arifi i sufije, a koja se temelji na duhovnom putovanju, duhovnom osvjedočenju i poimanju te se u velikoj mjeri koristi Knjigom i Sunnetom.”
Prema tome, odlikama irfanske etike možemo smatrati oslanjanje na duhovno putovanje i prelazak položaja te korištenje metodom pročišćavanja duše zarad postizanja osvjedočenja i stizanja do Voljenog. U ovom dijelu okvirno ćemo uputiti na neke knjige pisane primjenom ove metode.
1. “Avsaf al-ašraf” Hadže Nasiruddina Tusija knjiga je malog obima koja temeljito i snažno govori o etičkim temama i duhovnom putovanju te na određen način ističe sve postaje i razine duhovnog putovanja. Hadže o ovom djelu kaže: “Autoru ove poslanice i ovog članka, nakon pisanja djela “Ahlake Naseri”, koje obrađuje plemeniti moral i pohvalnu politiku metodom filozofa, javila se misao da pripremi sažeto djelo s ciljem da pojasni duhovno putovanje evlija i metode onih koji su obdareni nutarnjim vidom, a prema pravilima sljedbenika tarikata i tragalaca za Istinom, utemeljeno na načelima razuma i tradicije te na spekulativnim i praktičnim činjenicama, koje bi predstavljalo srčiku tih vještina i sažetak tog umijeća.”[2]
Uvaženi učitelj ajatullah Džavadi Amoli o ovoj knjizi piše: “A arifi koji na svijet gledaju kao na očitovanje Allahovih imena na drugačiji način objašnjavaju praktični moral i praktično duhovno putovanje, međutim, ukoliko filozof želi irfanska objašnjenja pretočiti u naučni kaluf, a da se ne udalji ni od ajeta ni od predaja te da ne bude lišen racionalnih dokaza, u tom slučaju kao mjerilo može uzeti put koji je prešao Hadže Nasiruddin Tusi. Hadže Tusi u knjizi “Avsaf al-ašraf” u vezi s razinama duhovnog putovanja navodi šest poglavlja, a za svako poglavlje navodi šest načela, od čega je izuzetak posljednje poglavlje, Utrnuće u Istinu, čiji su stepeni i razine neograničeni, a obale se ne naziru.”[3]
2. Djelo “Resaleje sejr va soluk”, koje pripada Sejjidu Bahrul-‘ulumu, napisano je na temelju irfanske etike. U njoj se naglašava metoda vježbe, duhovnog vježbanja i čišćenja duše. Navode se i važna uputstva i svijetle preporuke upućene onima koji su na duhovnom putovanju. Autor o tome piše: “Putnik koji putuje ovim postajama stiže na svoje odredište onda kada njegovo putovanje u svijetu postane iskreno, a nije tako da na ovim postajama treba postizati moralnost.”[4] “Zbilja duhovnog putovanja i njegov ključ jeste stavljanje tijela i duše pod upravu vjerovanja, čiji je činilac obredoslovlje, koje se tiče tjelesnih organa, a nakon toga utrnuće duše i duha u upravi Božije veličanstvenosti, u što su uključeni svi obziri i sve postaje.”[5]
“Tazkira al-muttaqin” šejha Mohammada Baharija Hamadanija knjiga je također pisana irfanskim stilom i uz oslanjanje na duhovno putovanje, a pogodna je za svakoga i svima je korisna, na šta ukazuje i sam autor.[6]
4. “Šarhe hadise džunude ‘akl va džahl” Imama Homeinija, koja ima uvod, šest dijelova i 25 poglavlja. U uvodu knjige Imam Homeini na neki način kritizira etičke knjige učenjaka iz prošlih vremena i predlaže da se napiše knjiga o moralu, ali na način da bude korisna, da se onaj ko je pročita do kraja okoristi učincima knjige kroz čišćenje duše. Ne treba se zadovoljiti samo receptom, već se treba baviti “liječenjem”.[7]
O ovome Imam Homeini kaže: “Čak ni kod etičara koji su kodificirali ovu znanost ili o njoj raspravljali i proučavali je na naučno-filozofski način, kao u časnoj knjizi “Tahara al-a‘raq” velikog učenjaka Ibn Miskavajha, u časnoj knjizi “Ahlake Naseri”, koju je napisao vješti teozof i filozof, najbolji među potonjima, Nasir al-milal va al-din – neka Bog učini svetom njegovu čistu dušu – zatim u mnogim (dijelovima) Gazalijevog djela “Ihja’ ‘ulum al-din”, ni u drugim naučnim knjigama ove vrste nema posebne učinkovitosti u popravljanju morala i čišćenju nutrine. Ukoliko ne kažemo da to uopće i ne postižu i da su poput djela o povijesti etike, djelo “Ihja’ al-‘ulum”, koje svi učenjaci hvale i smatraju početkom i krajem etike, po mišljenju autora, ne pomaže u popravljanju morala, iskorjenjivanju povoda smutnje i ukrašavanju nutrine. Zapravo, postojanje mnoštva inventivnih rasprava, brojnost naučnih i nenaučnih grana, navođenje i ispravnih i lažnih navoda koji nisu od koristi u ovom djelu čovjeka udaljava od njegovog stvarnog cilja te na taj način čini da on zaostaje u čišćenju morala. Etička knjiga je ona knjiga nakon čijeg čitanja gruba duša postaje nježnom, neukrašena ukrašenom, mračna osvijetljenom, a to će se postići kada učenjak, osim što upućuje, bude i vodič, kada uz nuđenje lijeka bude i ljekar te kada sama knjiga bude lijek za bolest, a ne recept.”[8]
U ovoj metodi više se oslanja na moralni odgoj i duhovno putovanje i ulaže se velik trud da bi se oblikovao jedan moralni odgojni sistem. Oni koji su odabrali ovu metodu imali su snažna stremljenja ka posjedovanju čvrste uvjerenosti u počelo, konačnicu, postaje, razine, sredstva i zahtjeve. Naravno, središnjim mjestom ovakvog morala smatra se borba protiv strasti duše te čišćenje i ukrašavanje duše. Prema stavu ove skupine, ne može se biti moralan čovjek i ukrasiti se svojstvima Božijim bez borbe protiv prohtjeva duše, duhovnog vježbanja, čišćenja duše i spoznaje onoga što se tiče stanja duše. Stoga, prema ovoj skupini, glačanje i ukrašavanje duše duhovnim vrlinama ima izvanredan značaj. Budući da je ovaj put suptilan i prefinjen i u ovoj metodi treba voditi računa o posvećivanju potrebne pažnje, jedna skupina se obavezala da se pridržava Šerijata, smatrajući da je duhovno putovanje uzvišenim položajima moguće ostvariti na taj način, dok drugi ne prihvataju takvu vrstu obavezivanja.
Ova škola i metoda, zbog obraćanja pažnje na alegorije, metafore i put ljubavi, do određene mjere uspjela je naći put do srca ljudi, ostavivši trag i na obične ljude. Knjige kao što su “Manazil al-sairin” Hadže Abdullaha Ensarija, zatim dva važna djela Gazalija “Ihja’ ‘ulum al-din” i “Kimjaje sa‘adat”, te mnogi značajni izvori duhovnog i irfanskog sadržaja na perzijskom jeziku, poput Mevlanine “Mesnevije”, “Mantikut-tejra” Attara Nišaburija ili “Mirsadul-ibad” Nadžmuddina Razija, razjašnjavaju ovu etičku metodu.
Razmatranje ove metode
U razmatranju ove metode može se kazati kako su se oni koji se nisu pridržavali Šerijata suočili sa velikim teškoćama i jednom vrstom odlaska u krajnost u borbi protiv duše. Kod te skupine u velikoj mjeri zanemaren je visoki položaj razmišljanja, što je dovelo do pojave niza naučavanja suprotnih Knjizi i Sunnetu. Naprimjer, pod izgovorom da se bore protiv svoje duše, oni su zapali u egoizam, previdjevši na taj način čast i plemenitost čovjekove duše. U islamskoj etici plemenitost i čast duše ne samo da je moralna vrlina već je njeno sticanje i jačanje odgojna metoda. Upravo zbog toga obraćanje pažnje na sve ljudske vrijednosti i položaje neophodno je za čovjekov razvoj i rast. Imam Ali, a.s., kaže:
أَقْبِلْ عَلَى نَفْسِكَ بِالْإِدْبَارِ عَنْهَا
“Okreni se sebi okretanjem leđa prohtjevima duše.”[9]
Dakle, okretanjem leđa strastima duše i unutrašnjim porivima okrenite se svojoj zbilji, visokim položajima i duševnim savršenstvima. U predajama se nalazi veliki broj iskaza koji govore o ovome:
مَنْ كَرُمَتْ عَلَيْهِ نَفْسُهُ هَانَتْ عَلَيْهِ شَهَوَاتُهُ
“Kome njegova duša bude časna, njegove će mu strasti biti prezrene.”[10]
مَنْ هَانَتْ عَلَيْهِ نَفْسُهُ فَلَا تَأْمَنْ شَرَّهُ
“Ne budi siguran od zla onoga ko je svoju dušu unizio.”[11]
Skupina koja se pridržava Šerijata mnogo se trudila i u duhovnom putovanju ostavila je velikog traga na obične ljude. Pozivali su i obične i istaknute ljude visokim položajima koji se tiču duševnih stanja te su ih na taj način usmjeravali prema monoteizmu.[12] Ova metoda može ponuditi veliki broj postignuća na polju odgoja. Zato će igrati veliku ulogu, uz dodatke koji će biti objašnjeni kada bude govora o sveobuhvatnoj metodi, u nastojanju da čovjek postane moralno biće.
[1] Motahhari, Morteza, Ta'lim ve tarbijet dar eslam, str. 201.
[2] Uvod u Avsaf al-ašraf.
[3] Džavadi Amoli, Tefsire mouzuije Kor'ane madžid, sv. 11, str. 224.
[4] Resaleje Sejr va soluk, s objašnjenjima Allame Sejjida Mohammada Husejna Husejnija Teheranija, str. 35.
[5] Isto.
[6] Tazkira al-muttaqin, str. 35.
[7] Predgovor djelu Šarhe hadise džunude ‘akl va džahl, str. 5.
[8] Predgovor djelu Šarhe hadise džunude ‘akl va džahl, str. 11–13.
[9] Gurar al-hikam va durar al-kalim.
[10] Staza rječitosti, mudrost 458.
[11] Tuhaf al-‘uqul, str. 483.
[12] Makalate tezkijeje ‘elmi va ‘amali, Mohammad Šodža'i, sv. 3.