Preuzeto iz knjige “Etički stavovi Allame Tabatabaija”, autor: Reza Ramezani
Treća skupina vjeruje da je ljudski moral promjenjiv i da ljudi mogu uz moralno odgajanje i ostvarenje morala izgraditi vlastitu ličnost.
Među dokazima koje navode za svoje mišljenje je i slanje vjerovjesnika od Uzvišenog Boga, u čije najvažnije obaveze se ubrajaju širenje morala i pokazivanje puteva ukrašavanja i čišćenja duše. Pored toga, uspostava kaznenih zakona, koji su na određen način povezani s bodrenjem dobrih i kuđenjem loših ljudi, svjedok je u prilog ovom mišljenju. Stoga razumni ljudi smatraju da je neophodno donošenje ovakvih zakona i da je obavezno pridržavati ih se radi zdravlja i sigurnosti društva, što je još jedan svjedok u prilog mišljenju o mogućnosti promjene ponašanja ljudi.
Jedan od dokaza na koje ukazuje ova skupina intelektualaca i etičara jeste i sljedeći: “Mi smo uvjereni da je moral povezan sa strukturom duše i tijela, ali je ova povezanost na razini pomoćnog, a ne potpunog uzroka, odnosno može imati ulogu da pripremi preduvjete, a ne da nužno mora imati definitivan učinak. Na ovaj način veliki broj ljudi nasljeđuje određene bolesti od svojih roditelja, tj. imaju preduvjete da obole od iste bolesti, ali i pored toga posebnim mjerama predostrožnosti mogu stati na put uticaju onoga što su naslijedili.
Pojedinci koji su tjelesno slabi vježbama i mjerama za očuvanje i poboljšanje zdravlja mogu postati snažni, i obrnuto, snažni napuštajući ovo dvoje postaju slabi i nemoćni.
Pored toga, duh i tijelo su također podložni promjenama, a šta da se tek kaže o moralu, koji je njihov proizvod?
Ako se ovakva promjena smatra mogućom kod životinja – a sve današnje životinje su nekada pripadale divljem svijetu, pa su postepeno dresurom postale krotke i preobratile se u domaće životinje – bez ikakve sumnje ova promjena tjelesnih i psihičkih stanja kod čovjeka, koji je izuzetna pojava i biće i koji posjeduje posebne odlike, moguća je i neophodna.”[1]
Drugi dokaz koji ova skupina navodi i kojim zapravo daju odgovor na prethodni stav – kao što su i objašnjenjima koja su naveli u prvom dokazu dali odgovor na prvi dokaz prvoga pristupa – glasi: Mi prihvatamo da vanjski činioci ostavljaju trag na čovjekov duh i psihu, i to na način da čak i nove odlike bivaju prenesene naslijeđem na sljedeće generacije, na isti način kako je navedeno na primjeru pitomih životinja. U povijesti se također susrećemo s brojnim primjerima toga da je pod uticajem odgoja uz vanjske činioce došlo do potpune izmjene prirode pojedinaca, tako da su zli ljudi postali pobožni i askete. Međutim, kada spomenuti činioci ostvare pojavu takvih ćudi, bitno je da one vježbom i ustrajnošću trebaju postati navika i tek tada postaju postojano svojstvo duše, nakon čega djelovanjem određenih činilaca neće moći nestajati.[2]
[1] Pored životinja, ova promjena se odnosi i na biljke, čije se osobine određenim postupcima mijenjaju. Kalemljenje je pokazatelj ove promjene.
[2] Makarem Širazi, Naser, Ahlak dar Kor'an, sv. 1, str. 32; Osule masaele ahlaki.