Bismillahi-r-rahmani-r-rahim!
Hvala Allahu koji me je počastio poznanstvom s tobom, poznanstvom tvojih bliskih prijatelja i koji mi je podario zaštitu od tvojih neprijatelja.
Napredak čovječanstva na poljima nauke filozofije, gnoze i, uopće, u svim oblastima kulture, vjere i duhovnosti potrebuje naporna i dugotrajna istraživanja osoba koje u traganju za visokim idealima ne teže za svojom slavom ili položajem. To su blagoslovljene osobe kadre da same sebe uvakufe u razotkrivanje tajni Univerzuma. One nikada uzvišene ideale istine i univerzalne zbilje kao i blagodat visokog stupnja takvaluka ne prodaju za ovozemaljske ukrase kao što su zlato i dragulji, i svoje čisto srce ne žrtvuju za položaje i ostale ovodunjalučke užitke.
Ako za mjeru ljudskih vrijednosti prihvatimo stupanj približenja Uzvišenom Bogu, a znamo da je to najbolji kriterij, u tom slučaju znalcima vjere, a pogotovo onima koji prenose znanje i odgajaju druge na putu njihova pročišćenja, moramo dodijeliti najviše ljestvice vrijednosti. Jer to su oni koji su se odrekli svega i kročili stazom istraživanja i podučavanja, odgajanja i pročišćenja drugih -to su upravo oni za koji Kur'an kaže: “U njemu su ljudi koji vole da se čiste, a Allah voli one koji se čiste.”
Veliki učitelj hazreti ajatollah Sejjd Muhamed Husejn Tabatabai predstavlja jedno od najsvjetlijih lica u posljedna dva vijeka – neka ga Uzvišeni Allah udruži na Sudnjem danu zajedno sa njegovim čistim precima i neka mu podari najuzvišeniji status u Svojoj blizini.
Govoriti o ovakvom čovjeku, svjetioniku svijeta islama, potrebuje poznavanje njegovih tefsirskih, filozofskih, gnostičkih (irfanskih) istraživanja, a to nije lagodan posao za svakog čovjeka, lako svjestan svoje nedostatnosti i manjkavosti u ovom ogromnom prostoru, ipak sam se upustio po cijenu uniženja vlastite malenkosti i izazivanja tegobe kod poštovanih čitalaca. Uistinu, šta reći o čovjeku za koga je jedan od velikih upućivača (merdž'a) vjere, Allah mu se smilovao, rekao: “U šiijskom svijetu profesoru Tabatabaiju sa stanovišta produhovljenosti i znanja jedva da se može naći premca, zapravo on je bez premca”. No, umjesto suhoparnih riječi bolje je da donesemo nekoliko primjera.
Allame Tabatabai ustvari označava smirenost, uljudnost, dignitet, dostojanstvo, ljepotu duše, oslanjanje na Boga, iskrenost, skromnost, samilost i druge vrline uzvišene moralnosti. Efekti njegovog uzvišenog duha, njegovog prosvijetljenog srca i njegovog spoja sa svijetom nevidljivog i metafizike uvijek su zračili iz njega.
Na svim njegovim predavanjima i kružocima, u zraku je lebdjelo strahopoštovanje i duboki mir, tako da čovjeku u tim okolnostima pada na pamet Farzadek, arapski pjesnik, koji je u pohvalu imama Sedžada (Ali ibn Husejn) rekao:
“Sjećam se čovjeka čistog srca koji je suznih očiju u njegovu prisustvu tiho izgovorio: ‘Čudim se Zemlji kako može nositi i držati čovjeka ovolike težine.'”
U toku 30 godina, koliko sam imao čast da budem njegov učenik, nikada nisam čuo od njega upotrebu riječi “ja”, nasuprot tome izraz: “ne znam” kao odgovor na postavljeno pitanje čuo sam mnoštvo puta. To je upravo suprotno mnogima sumnjivog znanja koji s lahkoćom izgovaraju “da, znam”. Ovo more puno uzburkanih talasa znanja i mudrosti, zbog svoje pretjerane skromnosti i sramežljivosti s lahkoćom je izgovarao “ne znam” a na pitanja na koja je znao odgovor odgovarao bi koristeći frazu vjerovatnoće: “čini mi se, izgleda da bi moglo biti”. Očigledne svoje vrline i osobine prefinjene duhovnosti i sve svoje druge kvalitete pripisivao je posredništvu Pejgamberove, s.a.v.a. porodice (Ehlu-I-Bejt). Njegov danonoćni rad na izučavanju nije ga udaljio od traženja posredništva preko poslanstva i vela-jata. Sva svoja dostignuća smatrao je rezultatom upravo ove iskonske veze sa poslaničkom lozom. On je prema riječima i iskazima časne porodice Ehlu-I-Bejt gajio visoko poštovanje i to se posebno očitovalo u njegovom odnosu prema hadisima i rivajetima slabog seneda, koje je on – sumnjajući da bi ipak mogli biti iskazi nekih od čistih članova Ehlu-I-Bejta – tretirao sa pažnjom i potpunim uvažavanjem, a s druge strane nikada nije iskazao ni trunku suprotstavljanja niti lošeg odnosa prema navedenim uzorima vjere. Uostalom, pa zar ljubav prema članovima ove časne porodice nije “nagrada poslanstva” i zar nije u tome Božiji put?
I zar članovi ove časne porodice nisu upravo oni koje je plemeniti Poslanik s.a.v.a. stavio u istu ravan sa časnim Kur'anom? I zar oni ne predstavljaju najveću Božiju blagodat datu čovječanstvu na koju je Bogu potrebno uzvratiti zahvalnošću?
Allamu Tabatabaija treba tretirati jednim od najvažnijih stubova vjerskog centra nauke u Qomu – Hoze. Teško da ima osoba odlikovanija od ovog velikog učitelja od koje su se više okoristili njegovi učenici, ili oni drugi, koji su se okoristili dubokim mudrostima njegovih pisanih dijela. Jedna od najvećih Božijih blagodati koja mu je podarena jeste tefsir Kur'ana koji je on oživio na Oomskom sveučilištu. El Mizan nastaje kao rezultat njegovih ogromnih pregnuća – i u izdanju od 20 tomova daje svijetu islama na poklon. Riječ je o tefsiru sa najsofisticiranijim i najuzvišenijim tumagenjima islamskog nauka u različitim disciplinama: aqide, ahlaqa, društvene problematike, historije i raznih drugih pitanja.Ovaj veliki učitelj, osim što je predavao mnoštvo različitih islamskih disciplina i što je napisao mnoštvo priručnih udžbenika na klasični starinski način poput knjige “Početak mudrosti – Bidaje Hikmef i knjige “Kraj mudrosti – Nehajet hikmef , krenuo je sa inovatorskom idejom za proučavanje islamske filozofije u novim naučnim okvirima – čime je želio dati odgovore na potrebe ovog vremena. I poslije više od 30 godina otkako je napisana njegova knjiga “Principi filozofije i metod realizma”, ovo djelo se i cjanas doima kao najbolji udžbenik za eliminaciju materijalističkih sumnji u vezi s postavkom Univerzuma.
Allama Tabatabai iskazivao je brižnu pažnju prema čuvanju životopisa, sunneta Pejgamberovog, s.a.v.a. i njegova knjiga “Sunnenu-l-nebij” upravo je jedan od primjera za to. Iskazao se naročito u borbi i suprotstavljanju naplavi novotarija i bida'ta koji su pod imenom modernizma preplavljivali pravac i školu Ehlu-I-Bejta. I zbog ovoga je zaslužio da dobije epitet najvećeg oživljavača Knjige i sunneta Poslanikovog. Allama Tabatabai uočio je samodovoljnost znanja iz fiqha, principa vjere i ostalih islamskih disciplina, te je stoga težište svoga rada usmjerio ka tef-siru Kur'ana i podučavanju filozofskim znanostima. Tako je on osjetio svoju sudbinsku dužnost da vlastitim trudom drugima prezentira bit navedenih nauka.
“Kada sam iz Tabriza došao u Qom, bacio sam se na ozbiljno istraživanje potreba islamskog društva i stanja školskih institucija u Qomu. Rezultat moje konačne analize bio je da svi oni imaju izrazitu potrebu za novim tef-sirom Our'ana da bi se još više upoznali sa najvažnijim sadržajem ovog svetog Božijeg amaneta. S druge strane, pošto su se u društvu raširile materijalističke sumnje u vezi s osnovnim postulatima vjere, osjetio sam snažnu potrebu za provođenjem dijaloških racionalističkih i filozofskih kružoka – da bi ove školske institucije bile kadre razumskim argumentima učvrstiti i odbraniti osnovne temelje islamske vjere i promišljanja. Stoga sam osjetio svoju šerijatsku obavezu da uz pomoć Boga, zarad razrješenja navedena dva problema, uložim vlastiti trud.”
Ovaj veliki učitelj u svom sučeljavanju sa tvdokornim protivnicima vjere i šejtanskim pomagačima koristio je iluminaciju proisteklu iz Knjige Božije i sunneta Poslanikovog. Sjećam se, kada ga je jedan ahmak iz svoje o'sorosti pokušao poniziti tvrdeći da je on čovjek niskog stepena znanja, tada je skupina privrženika zatražila od velikog Učitelja dozvolu da kazne ovog tvrdoglavca. Međutim, on je samo sa potpunom smirenošću rekao: “Ničija spletka neće nikoga pogoditi osim njega samog.” I nije proteklo puno kada se ovaj kur'anski ajet obistinio na spomenutom uznemirivaču. Ovo iskustvo se na isti način obistinilo na nekoliko drugih osoba sličnog karaktera. Snašli su ih čudni belaji i nesreće, što je dokaz da nezahvalnost Bogu na njegovim blagodatima, izraženim u slanju ovakvih znalaca, ne može proći nekažnjeno. Stoga, zloban odnos prema ovakvoj Božanskoj ulemi uzrokuje potiranje čovjekovih uspjeha i donosi kako dunjalučku tako i ahiretsku bijedu i propast.
Allama Tabatabai, osim stoje bodrio svoje učenike na istraživanja i promišljanje i što je ulagao osobno veliki trud u njihov odgoj – čega su rezultat njegovi učenici poput velikog profesora šehida Mutaharija – naročit je akcenat stavio na širenje islama izvan kapija vjerskih obrazovnih institucija. Osobno je prisustvovao kružocima koje su organizirali neki znanstvenici iz Teherana. Jedan od takvih kružoka bio je onaj kojemu je prisustvovao profesor Henry Corbin. Ovaj veliki francuski orijentalist izbliza se upoznao sa osnovnim učenjima filozofije, irfana i drugih naučnih disciplina iz okrilja šiijske aqide. Posredstvom profesora Corbina neka od ovih znanja, na raznim svjetskim jezicima, prenesena su ostalom svijetu. Tabatabaijeva smrt predstavljala je jedan od najvećih udaraca ne samo za qomski islamski centar, već i za cijeli svijet islama. Da, najveći učitelj tef-sira, mudrosti, irfana, duhovnosti i ahlaqa otišao je iz tjeskobe ovog svijeta u visoke sfere carstva Božijeg, u sfere Božijeg rahmeta i milosti gdje se pridružio skupini Božijih odabranika i evlija. No, sigurni smo da je njegov ruh pun milosrđa čak i u tim sferama obuzet mislima o stanju islama i muslimana, a naročito stanju njegovih učenika. I sigurni smo da će on u okrilju Božije blizine od svog Stvoritelja zatražiti da svi oni uspješno pređu dionicu puta koju je on prešao, bez pokliznuća i skretanja.
Uloga allame Tabatabaija u duhovnom preporodu visokoškolskih institucija u Qomu – Hoze
Da bismo valjano procijenili ulogu uvaženog profesora Tabatabaija r.a. u reformi i duhovnim promjenama na visokoškolskim institucijama u Qomu, bilo bi nužno makar se donekle upoznati sa stanjem misaonog pokreta prije dolaska Tabatabaia. Visokoškolski centar u Qomu osnovao je ajatollah Hajiri Jazdi, ali centar nije još intelektualno bio toliko izrastao da bi se mogao na odgovarajući način suprotstaviti udarima režima Reze Kana, tako da je jedva išta u njemu ostalo a da nije uništeno. No, uspon Reze Kana i slabost i opadanje moći i vlade njegova sina, u početku vladavine, bili su dobra prilika za velike merdže’ toga doba. Ajatollah Sadr, ajatollah Ansari i ajatollah Hudžet Kuh Kameri r.a. dali su naredbu da se školske institucije sačuvaju od potpunog uništenja – a da bi dolaskom ajatollaha Burudžerdija u Qom ove institucije poprimile vlastitu fizionomiju i krenule uzlaznom putanjom.
Ajatollah Burudžerdi bio je čovjek visokog entuzijazma i širokih pogleda koji se angažovao ne samo na stabilizaciji islamskog centra u Qomu, nego i na širenju islamskih ideja izvan zemlje. No, zbog kolonijalističke kulture, koja se za vrijeme Pahlavi režima ukorijenila u Iranu, kao i kolonijalističke propagande koja se na raznorazne načine plasirala protiv duhovnog vodstva -te zbog svakodnevnog intenziviranja pritiska na jezgro duhovnog vodstva -islamski centar u Qomu još nije nalazio valjane uvjete za upotpunjenje svoje misionarske uloge. Pa ipak, i u ovakvim prilikama, studenti i vjerski prvaci iz Qoma svake bi godine po nekoliko mjeseci pokrenuli intenzivnu propagandu i druge aktivnosti koje su uključivale i humanitarne aktivnosti za najniže slojeve društva, čime su uspijevali osjetiti bilo ljudi i steći njihovu naklonost. Značajan je njihov doprinos u dizanju ukupne svijesti iranske nacije, a pogotovu pojačavanje svijesti kod naroda o opasnostima koje prijete društvu koje želi da bude utemeljeno na Božanskoj vjeri. Ulema je osjetila opasnosti koje dolaze kroz kulturnu i misaonu agresiju na narod i stoga je odlučila pronaći vlastiti put sučeljavanja, kako bi se oduprla nasrtajima na islamsko biće zemlje. Iz tih razloga se tragalo za ličnostima iz nauke koje će biti kadre misaonu i filozofsku vatru neprijatelja islama ugasiti ljekovitim šerbetom svojih prefinjenih misli. Međutim, ovakve ličnosti bilo je vrlo teško pronaći.
Ali, Allah, dž.š., da bi ojačao istinu učenika vjere i poboljšao njihove ukupne uslove življenja i usavršavanja, obasipajući ih blagodatima svog određenja, uputio im je velikog alima Tabatabaija u Qom. Allama Tabatabai unatoč usamljenosti i tegoba zbog skorašnjeg doseljenja u Qom i činjenici da nije tragao za slavom i imenom – jer je svugdje nastupao sa potpunom jednostavnošću i skrušenošću – ipak je vrlo brzo postao ličnost oko koje se okupljaju tragaoci vrlina i istine. Krenuo je sa intenzivnim podučavanjem i odgajanjem brojnih takvih studenata čime je omogućio da se formira prvo jezgro pokreta za kulturni i moralni preporod, lako nije imao nikakvih materijalnih sredstava, krenuo je u akciju oslanjajući se na Uzvišenog Boga i na tevesul velikih evlija. Sa neviđenom iskrenošću, privrženošću datom cilju bez premca, mudrim vođenjem, sa širinom prsa poput mora i velikim saburom poput planine suočio se sa svim nadolazećim teškoćama i problemima pri čemu ni jednog trenutka nije ispoljavao ni trunku primisli na novac, imetak, položaj i funkciju. Odlučno je išao zacrtanim putem prema jasrfom cilju. Druge je upućivao i odgajao tako da je sticao vlastite havarijune i time gurao naprijed vjersko-kulturni karavan koji je napredovao u pravcu konačnog duhovnog islamskog vođe.
I danas smo svjedoci utjecaja i efekata pokreta koje je ovaj prosvijetljeni čovjek pokrenuo prije 35 godina, i sada se koristimo plodovima drveta ili plodovima voćnjaka kojeg je zasadio ovaj čovjek, a i u budućnosti ćemo se Božijom voljom koristiti lijepim plodovima ovog drveta u još većoj mjeri. Allama Tabatabai nije slijedio tezu svojih prethodnika već je bio čovjek sa
idejom, mišlju, inovacijom, programom. Razmišljao je na ovaj način: potrebno je sva sredstva i potencijale koje nam je Uzvišeni Bog stavio na raspolaganje na optimalan način sada i ovdje usmjeriti za jačanje muslimana i islamske stvari. Pa koliko god sarifini i nahvijini ne bili zadovoljni. Odlučio je istrajati do kraja pa ma koliko ga zavidnici i uskogrudnici uzimali za mete svojih optužbi i kleveta – i ma koliko ga neznalice i štetočine blatili i kamenovali.
Čim je došao u Qom, podrobno je razmislio o svojoj ulozi tamo. Usporedio je potrebe institucije sa vlastitim mogućnostima i odabrao svoj pravac djelovanja, a onda je krenuo na realizaciju dugoročno zacrtanih ideja ulažući u njih sve svoje potencijale i energiju čime je polučio najveće vrijednosti i na koncu stigao do pobjede i konačnog cilja – a ponajprije do svog voljenog Stvoritelja.
Sam učitelj Tabatabai o ovome je kazao sljedeće:
“Stigavši u Qom, proučio sam nastavni program Islamskog univerziteta a onda sam ga uporedio sa potrebama iranskog društva i ustanovio njegove nedostatnosti, ali sam također pronašao i svoju buduću odgovornost i obavezu za dokidanje tih slabosti. Uvidio sam da se najveće slabosti programa ove visokoškolske institucije tiču tefsira Kur'ana i racionalističkih znanosti. Stoga sam izabrao da počnem s predavanjem tefsira i filozofije znajući da je vrijeme potrebito tefsira Kur'ana – nauke koja iziskuje znanja istraživanja i analize – a što se nije činilo. Budući da se nije moglo računati na druge osobe koje su se valjano mogle baviti proučavanjem fiqha i usula, i budući da nisam pred Bogom mogao naći nikakav valjan izgovor, odlučio sam se na pisanje tefsira Al-Mizan.”
Filozofska predavanja u to vrijeme nisu bila baš poželjna te su vršeni mnogobrojni pritisci da se prekine s njima. Tako je jedanput čak i veliki ajatollah Burudžerdi, podlegavši uticaju oponenata filozofije, zatražio od Tabatabaija da svoja predavanja reducira. Allama mu je priredio temeljit odgovor, istakavši:
“lako ne smatram dopustivim suprotstavljanje Vama kao vođi vjerskog središta i lideru šiijske zajednice, ipak želim da naglasim da ovo što činim, činim to iz osjećaja izvršenja svoje islamske dužnosti – s obzirom na aktuelne nužne potrebe društva. Stoga, ako donesete odluku da se nastava prekine, to ću ispoštovati, jer ću tada pred uzvišenim Bogom imati izgovor za neučinjeno, u suprotnom, izvršit ću svoju šerijatsku obavezu.” Ajatollah Burudžerdi je poslao poruku u kojo je pisalo: “Kako god osjećaš svoju dužnost, tako postupaj.” Mudar postupak Allame urodio je plodom, tako da su nesporazumi i zavidničke primjedbe ostale bez rezultata. Profesor Tabatabai nije se zadovoljio samo klasičnim predavanjima filozofije, već je osnovao posebne kružoke za naročito obdarene studente – od kojih je bio i rahmetli šehid Mutahari. A potom su startali sa analiziranjem iproučavanjem zapadnjačke filozofije, naročito dijalektičkog materijalizma, te su iz ove oblasti napisali najbolju knjigu čije je dragocjene izvatke rah-metli Mutahari višekratno objavljivao u raznim medijima. Ova knjiga, i nakon 35 godina od njenog objavljivanja, još uvijek predstavlja najbolju literaturu iz ove oblasti.
Tabatabai je imao vrlo važnu ulogu u upoznavanju svijeta islama sa filozofskim i irfanskim pogledima osebujne šiijske aqide. Na zahtjev profesora Henrvja Corbina, kao odgovore na njegova razna pitanja, napisao je nekoliko dragocjenih knjiga. Sve su one prevedene na više svjetskih jezika. Može se kazati da je alama Tabatabaija bio živi izvor tekuće šiijske duhovnosti kojom je pojio žedne umove sa dragocjenim haqiqatima. Bio je jarko sunce koje se pojavilo na horizontu islama i koje je uklonilo mrkline sumnji i razne krive predstave iz islamske misli. Nećemo pogriješiti ako kažemo daje on najveći ponos islamskog centra u Qomu, štaviše, najveća naučna ličnost islamskog svijeta današnjice. On je taj koji je oživio ispravnu islamsku misao koji se sučelio sa krivovjerjima, novotarijama i koji je omogućio da se spozna ispravna islamska ideja utemeljena na učenju čistog Ehlu-I Bejta. Njegova je strateška zasluga da su većina ljudi iz nauke, politike i duhovne scene Islamske Republike Irana zapravo bili posredni ili neposredni njegovi učenici. Teško je danas naći nekog od istaknutih imena islamske revolucije, a da se nije okoristio blagodamim grozdovima sa stabla njegove mudrosti – ili iz njegovih, bez premca, vrijednih knjiga. Nadati se da će se današnji tragaoci istine okoristiti uputama ovog velikana Božanske provenijencije, i da će svojim trudom i nastojanjem nastaviti tragom njegovih napora i stremljenja. Naročitu ulogu će imati ulema koja će trebati i dalje čuvati tekovine velikih pobjeda revolucije koje nam je Allah dž.š., putem velikog lidera ajetollaha Homeinija, neka mu se Allah smiluje, iranskom narodu podario. Nadati se da će ulema upotrijebiti sve svoje progresivne potencijale u još boljem upoznavanju sebe i drugih sa riznicama islama – te da će time građevinu islamske revolucije svakog dana u svakom pogledu činiti stabilnijom i savršenijom.