Uloga razuma i osjetila u predodžbama

Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije”, Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar, 2013.

Preveo: Armin Hadrović

Prethodno: Fundamentalnost / počelnost osjetila ili razuma?

Fundamentalnost (počelnost) razuma ili osjetila u predodžbama

Kao što smo istakli, zapadni filozofi se s obzirom na objašnjenje pojavljivanja predodžbi mogu podijeliti u dvije skupine: jedna skupina vjeruje da razum percipira niz pojmova bez potrebe za osjetilom. Takvo je bilo Descartesovo uvjerenje u pogledu pojmova Bog i duša od nematerijalnih stvari te u pogledu dužine i oblika od materijalnih stvari. On ove vrste atributa materijalnih entiteta, koji se ne percipiraju izravno osjetilima, naziva primarnim kvalitetima. Nasuprot njima, kvaliteti kao što su boja, miris i okus, koji se percipiraju osjetilom, naziva sekundarnim kvalitetima. Na taj način Descartes je vjerovao u neku vrstu fundamentalnosti razuma. On je smatrao pogrešivom i nepouzdanom percepciju sekundarnih kvaliteta koji su dobijeni učešćem osjetila. Time je uspostavio još jednu vrstu fundamentalnosti razuma koja se tiče rasprave o vrijednosti znanja.

Isto tako, Kant je niz pojmova nazvanih apriornim ili preiskustvenim povezao s umom. Između njih je pojmove vremena i prostora vezao za razinu osjetila, a dvanaest kategorija je vezao za razinu shvatanja. Percipiranje ovih pojmova smatrao je bītskim i prirođenim svojstvom uma.

Druga skupina vjeruje da je čovjekov um stvoren kao prazna ploča, bez ičega ugraviranog u nju. Kontakt s vanjskim egzistentima posredstvom osjetilnih organa uzrokuje pojavu slika i gravura u umu. Tako nastaju različite percepcije. Prenosi se da je Epikur rekao: “Nema ničega u razumu a da nije prethodno bilo u osjetilu.” Isti ovaj iskaz ponovio je i engleski empirist John Locke.

Tabela Kantovih kategorija
	Sudovi	Kategorije	Primjer
kvantitet	univerzalan	jedinstvo	Svi ljudi su smrtni.
	partikularan	mnoštvo	Neki ljudi su filozofi.
	singularan	sveukupnost	Sokrat je bio mudrac.
kvalitet	afirmativan	Realitet	Čovjek je smrtan.
	negativan	negacija	Duh nije smrtan.
	beskonačan	limitacija	Duh je nematerijalan.
relacija	kategorički	inherencija i podređenost	Bog je pravedan.
	hipotetički	kauzalitet i ovisnost	Ako je Bog pravedan prema ljudima, On će ih nagraditi i kazniti.
	disjunktivni	uzajamnost agensa i pacijensa	Najveća nacija drevne Evrope bila je ili Grčka ili Bizantija.
modalitet	problematički	mogućnost – nemogućnost	Neke planete mogu imati živa bića.
	asertoran	postojanje – nepostojanje	Zemlja je okrugla.
	apodiktički	nužnost – mogućnost	Bog je nužno pravedan.

Međutim, njihovi iskazi o pojavljivanju razumskih pojmova se razlikuju. Očigledno značenje nekih od njih je da osjetilna percepcija mijenja oblik i pretvara se u racionalnu percepciju pomoću razuma, isto kao što stolar reže komade drveta da bi ih pretvorio u razne oblike i napravio sto, stolicu, vrata ili prozor. Tako su razumski pojmovi upravo osjetilne forme čiji su oblici promijenjeni. Iskazi nekih drugih filozofa mogu se tumačiti kako znače da osjetilna percepcija priprema pogodnu osnovu i teren za racionalnu percepciju, pa se ovdje ne može reći da je osjetilna forma zapravo pretvorena u racionalni / razumski pojam.

Ranije smo spomenuli da ekstremni empiristi, kakvi su pozitivisti, poriču postojanje razumskih pojmova i tumače ih kao forme umskih riječi.

Neki empiristi, poput Francuza Condiaca, iskustva koja uzrokuju pojavljivanje umskih pojmova isključivo svode na osjetilno iskustvo. Drugi, kao Englez John Locke, šire ih na nutarnja iskustva. Među njima Berkeley ima veoma neobičan stav. On iskustva isključivo svodi na nutarnja jer poriče postojanje materijalnih stvari. Na ovim osnovama osjetilno iskustvo nije moguće.

Moramo dodati da većina empirista, posebno oni koji prihvataju unutarnja iskustva, ne svode okrilje znanja isključivo na materijalno i oni metafizičke stvari dokazuju razumom, iako prema učenju o fundamentalnosti osjetila i potpunoj ovisnosti racionalne percepcije o osjetilnoj percepciji ovakvo uvjerenje nije baš izrazito logično. Nijekanje metafizike također je bezrazložno. Zbog toga je Hume, uočivši ovaj problem, stvari koje ne mogu biti doživljene izravno iskustvom smatrao neizvjesnim.

Očigledno je da bi opsežna i iscrpna kritika ovih dviju struja zahtijevala neovisan i obiman tekst, gdje bi se iskazi svih mislilaca mogli navesti i ispitati, no taj čin nije primjeren ovoj knjizi. Zbog toga će biti dovoljno nakratko kritizirati njihove temeljne ideje bez uzimanja u obzir pojedinačnih karakteristika svakog stava.

Kritika

1. Nije prihvatljivo pretpostaviti da razum od početka svog postojanja ima posebne pojmove i da je sazdan od njih, ili da ih nakon nekog vremena percipira automatski, to jest, sam po sebi i bez utjecaja nekog drugog faktora. Svijest svakog svjesnog ljudskog bića poriče ovo, bilo da su pretpostavljeni pojmovi vezani za materijalno, nematerijalno, bilo da su u skladu s oba područja.

2. Ako pretpostavimo da primordijalna narav i struktura razuma nužno iziskuju niz pojmova, ne može se dokazati da oni predstavljaju stvarnost. Najviše što bi se tada moglo reći jeste da primordijalna narav razuma zahtijeva određeni subjekt i vjerovatno bi razum, da je stvoren u drugoj formi, percipirao objekte na druge načine.

Da bi nadomjestio ovaj nedostatak, Descartes se čvrsto držao Božije mudrosti. On je rekao: “Da je Bog ove pojmove položio u prirodu razuma suprotne zbilji i istini, ovo bi nužno iziskivalo da je On varalica.”

Ipak, jasno je da atributi Svemogućeg Boga i odsustvo prevare kod Njega moraju biti dokazani racionalnim argumentom. Međutim, ako racionalna percepcija nema jamstvo ispravnosti, osnova ovakvog argumenta pada u vodu. Jamstvo ispravnosti Descartesova argumenta nužno podrazumijeva kružnu argumentaciju (gdje se argumentacije uzajamno oslanjaju jedna na drugu).

3. Zamislite da su razumski pojmovi nastali iz promjene u osjetilnim formama. Ovo bi zahtijevalo da forma, koja mijenja oblik i koja je pretvorena u racionalni pojam, ne zadržava svoj izvorni oblik. Međutim, mi uočavamo da istovremeno s pojavom univerzalnih pojmova u umu, osjetilne i imaginalne forme zadržavaju svoja vlastita stanja. Štaviše, samo su materijalni egzistenti skloni promjeni oblika i pretvorbi, dok su percepcijske forme nematerijalne, kao što će biti dokazano na odgovarajućem mjestu.

4. Većina razumskih pojmova, kao što su pojmovi uzrok i posljedica, uopće nemaju osjetilne ili imaginalne forme, pa se ne može reći da nastaju iz promjena u osjetilnim formama.

5. Pretpostavimo da osjetilne forme pripremaju podlogu i teren za razumske pojmove a da se same ne pretvaraju u njih. Iako je ovo manje problematično i bliže istini nego prethodna pretpostavka, a i prihvatljivo je u pogledu nekih štastvenih pojmova, ipak nije ispravno svoditi teren razumskih pojmova isključivo na osjetilne percepcije. Naprimjer, ne može se reći da su filozofski pojmovi dobijeni apstrahiranjem i uopćavanjem osjetilnih percepcija jer, kao što je već istaknuto, naspram njih ne postoji nikakva osjetilna ili imaginalna percepcija.

 

Istraživanje problema

Da bi postala jasna stvarna uloga osjetila i razuma u predodžbama, kratko ćemo se osvrnuti na vrste pojmova i način na koji se oni u umu pojavljuju.

Kada pred prelijepim prizorom bašče otvorimo oči, šarolike boje cvijeća i lišća privlače našu pažnju. Različite percepcijske forme uslikaju se u našim umovima. A kada zatvorimo oči, više ne vidimo divne boje. To je ta osjetilna percepcija (edrāk-e h}assī) koja nestaje nakon prekida veze s vanjskim svijetom. Međutim, u našim umovima možemo zamisliti isto ono cvijeće i prisjetiti se prelijepog prizora. Ovo je već imaginalna percepcija (edrāk-e ĥijālī).

Pored osjetilnih i imaginalnih formi koje predstavljaju specifične i zasebne stvari, također opažamo i niz univerzalnih pojmova koji ne govore o zasebnim stvarima, poput pojmova zeleno, crveno, žuto, ljubičasto, plavo itd.

Također ni pojam boja, koji odgovara raznoraznim i kontrarnim bojama, ne može se smatrati izblijedjelim i mutnim oblikom jedne od njih.

Očigledno, da nismo vidjeli boju lišća drveća i druge stvari iste boje, ne bismo u našem umu mogli predočiti ni njihove imaginalne forme niti razumske pojmove o njima. Tako slijepac ne može zamisliti boje, a onaj ko nema osjetilo mirisa nema pojam o raznim mirisima. Zbog toga je rečeno: “Ko nema neko osjetilo, manjka mu i znanja”, to jest, onaj ko nema neko osjetilo lišen je jedne vrste percepcije i svjesnosti.

Bez sumnje pojavljivanje ove vrste univerzalnog pojma ovisi o događanju partikularnih percepcija, ali to ne znači da su osjetilne percepcije pretvorene u racionalnu percepciju, kao drvo u stolicu, materija u energiju ili određena vrsta energije u neku drugu jer, kao što smo rekli, ova vrsta pretvorbe zahtijeva da se početno stanje pretvorene stvari ne zadrži, dok partikularne percepcije opstaju i nakon pojave razumskih pojmova. Nadalje, pretvorbe su u suštini materijalne, a percepcije su apsolutno / potpuno nematerijalne, kao što će biti kasnije dokazano.

Prema tome, uloga osjetila u stvaranju ove vrste univerzalnog pojma samo je uloga osnove ili neophodnog uvjeta.

Postoji još jedna skupina pojmova koji nemaju vezu s osjetilnim stvarima, već prije govore o psihološkim stanjima – stanjima koja se percipiraju prisustvenim znanjem i nutarnjim iskustvom, kao što su pojmovi straha, ljubavi, mržnje, užitka i bola.

Nedvojbeno, da nismo imali unutarnje osjećaje, nikad ne bismo mogli percipirati njihove univerzalne pojmove. Dijete ne može percipirati neke oblike užitaka punoljetnih dok samo ne dosegne punoljetstvo, a prije punoljetstva nema specifičnu predstavu o njima. Zbog toga ova skupina pojmova također ima potrebu za prethodnim individualnim percepcijama, ali ne percepcijama koje su stečene uz pomoć osjetilnih organa. Dakle, osjetilno iskustvo nema ulogu u stjecanju ove skupine štastvenih pojmova.

S druge strane, imamo niz pojmova koji nemaju primjer u vanjskom svijetu, već se njihovi primjeri događaju samo u umu, poput pojma univerzalno koji odgovara drugim umskim pojmovima i izvan uma nema ništa što se može nazvati univerzalnim, u značenju pojma primjenjivog na brojne jedinke.

Jasno je da ova vrsta pojma nije apstrahiranjem i uopćavanjem dobijena iz osjetilnih percepcija, iako je neka vrsta umskog iskustva potrebna, odnosno, dok um ne priskrbi niz razumskih pojmova, mi ne možemo raspravljati mogu li se oni primijeniti na brojne jedinke ili ne. Ovo je upravo ono umsko iskustvo na koje smo ukazali. Drugim riječima, čovjekov um ima moć da bude svjestan pojmova unutar sebe i da ih sazna baš kao što to čini s objektima iz vanjskog svijeta te ima moć da iz njih apstrahira specifične pojmove. Primjeri ovih apstrahiranih pojmova su upravo i primarni pojmovi. Ovo je razlog zbog kojeg se ovakvi pojmovi koji se koriste u logici nazivaju sekundarnim logičkim inteligibilijama.

Napokon dolazimo do jednog drugog niza razumskih pojmova, koji se koriste u filozofskim naukama, a iz kojih su formirani primarni po sebi očiti sudovi, pa stoga ovi pojmovi imaju veliku važnost. U pogledu formiranja ovih pojmova predstavljena su različita mišljenja. Rasprava o tome uzela bi previše vremena, no u raspravi o ontologiji govorit ćemo o uvjetima formiranja svakog od ovih značajnih pojmova. Ovdje ćemo predočiti samo onoliko koliko je nužno. Treba napomenuti da ovi pojmovi, budući da su primijenjeni na stvari u vanjskom svijetu ili, stručnim rječnikom kazano, prihvatanje njihove atribucije je u vanjskom svijetu, jesu poput štastvenih pojmova, ali pošto ne govore o specifičnim štastvima ili, stručnom terminologijom, njihovo akcidentiranje je umsko, oni su poput logičkih pojmova. Iz tog razloga oni se ponekad miješaju s druge dvije skupine pojmova. Upravo ovo miješanje počinili su veliki mislioci, a posebno zapadni filozofi.

Već smo naučili da svoje vlastito sopstvo i svoja psihološka stanja ili umske forme i duševne radnje, kao što je naša voljnost, prepoznajemo prisustvenim znanjem. Sada ćemo dodati da je čovjek u stanju uporediti svaki duševni aspekt sa samim sopstvom (dušom) – ne obraćajući pažnju na štastva ni jednog od tih aspekata – ali obraćajući pažnju na njihove ontološke relacije i uviđajući da sopstvo može postojati bez ijednog od njih. Ipak, ni jedan od njih ne može se dogoditi bez sopstva. S obzirom na ovu relaciju može se suditi da svaki duševni aspekt zahtijeva sopstvo, ali sopstvo ne zahtijeva njih, nego je ono samodovoljno, nepotrebito i neovisno. Na ovoj osnovi um apstrahira pojam uzroka iz sopstva i pojam posljedice iz svakog od navedenih aspekata.

Jasno je da osjetilne percepcije ne igraju nikakvu ulogu u formiranju pojmova: potreba, neovisnost, samodovoljnost, uzrok i posljedica. Apstrahiranju ovih pojmova ne prethodi osjetilna percepcija njihovih primjera. Čak ni prisustveno znanje i unutarnje iskustvo povezano sa svakim od njih nisu dovoljni za apstrahiranje pojmova vezanih za njih, to jest, za ovo prisustveno znanje i unutarnje iskustvo, već je pored toga neophodna poredba među njima, to jest, poredba između prisustveno znanih stvari, odnosno, mora se uzeti u obzir posebna relacija između njih, pa je iz tog aspekta rečeno da ovi pojmovi nemaju opredmećene uzore, iako je prihvatanje njihove atribucije vanjsko.

Da zaključimo, svaki razumski pojam zahtijeva prethodnu individualnu percepciju koja osigurava teren za apstrahiranje pojma tih naročitih pojmova. Ova percepcija je u nekim slučajevima osjetilna percepcija, a u drugim slučajevima je prisustveno znanje i unutarnje osvjedočenje. Otuda je jedina uloga osjetila u formiranju univerzalnih pojmova omogućavanje terena za jednu skupinu štastvenih pojmova. Razum je taj koji igra suštinsku ulogu u formiranju svih univerzalnih pojmova.

Nastavak: Uloga razuma i osijetila u potvrdama

Sažetak

1. Evropski racionalisti smatraju da razum po svojoj prirođenoj naravi percipira jedan niz pojmova, a kao primjer možemo spomenuti Descartesove prirođene pojmove i Kantove kategorije.

2. Empiristi su mišljenja da ostvarenje niti jednog razumskog pojma nije moguće bez pomoći iskustva, a neki od njih su vjerovanja da svi racionalni pojmovi imaju potrebu za osjetilnim iskustvom.

3. Vjerovanje u postojanje razumskih pojmova od početka čovjekove egzistencije, ili da oni automatski, to jest sami po sebi nastaju u specifičnom vremenu, suprotno je čovjekovoj svijesti.

4. Pod pretpostavkom prirođenosti razumskih pojmova ne može se dokazati da oni predstavljaju stvarnost.

5. Da su razumski pojmovi nastali promjenom oblika osjetilnih percepcija, tada ni same te percepcije nakon pretvorbe ne bi opstale.

6. Pretvorba osjetilnih percepcija u razumske percepcije nema smisla kod sekundarnih inteligibilija.

7. Čak se ne može prihvatiti ni to da osjetilne percepcije u svim slučajevima omogućavaju teren za razumske pojmove, jer naspram svih razumskih pojmova ne postoji osjetilna percepcija.

8. Da bi se pojavili štastveni pojmovi koji nemaju osjetilnog primjera, postojanje prethodne osjetilne percepcije je neophodan uvjet i zbog toga onaj ko je lišen nekog osjetila ne može percipirati univerzalne pojmove koji su u vezi s njim. Nasuprot nematerijalnim štastvima i sekundarnim inteligibilijama.

9. Prvi filozofski pojmovi apstrahiraju se iz uzajamnog upoređivanja prisustveno znanih stvari i uzimanjem u obzir njihove uzajamne ontološke veze, a u narednoj fazi sami pojmovi ispunjavaju posredničku ulogu.

10. Kao rezultat možemo reći da je jedina uloga osjetila osiguravanje neophodnog uvjeta za pojavu jedne skupine štastvenih pojmova i ništa više.